www.tebe-trazim.com

Odgovor je stigao ujutro: kad sam ugledala Filipa, preplavio me je veliki Mir.Kao da me je on sam utješio pogledom svojih neobičnih , kosih očiju.Ljubila sam ga smijući se i izmišljala mu razne nadimke: žabica, tršnjica, mali Japanac....Te sam noći Filipa prihvatila kao dijete s Downovim sindromom.
Nazvala sam roditelje, najbližu rodbinu i prijatelje i prenjela im sumnju liječnika.Ja više nisam sumnjala, ali njima sam dala tih nekoliko dana do nalaza da se pripreme.
Svi su bili izvan sebe, plakali su, a ja sam ih tješila.Molitva za snagu počela se uslišavati.Mužu i djeci javila sam dan prije, čim mi je pedijatrica rekla da sumnja postoji : oni su kao i ja, te noći prihvatili Filipa kao drukčijrga.
Popodne mi je došao muž u posjet.Oboje smo imali podočnjake.Zagrlili smo se snažno i tako ostali neko vrijeme: bez riječi.Zatim smo sišli u kafić u prizemlju na kavu.Više se nismo bojali.Odjednom sam se osjećala tako snažnom, kao da sam cijelo vrijeme pripremana za ovaj događaj.Pa, sigurno , i jesam.Filipov je dolazak, zasigurno, bio određen prije postanka svijeta, i ja sam mu bila određena kao majka.I zato se više nisam bojala.Znala sam da Bog čini ono što je najbolje, iako mi to četo ne uviđamo.Odjednom sam se osjećala ponosnom:Gospodin je baš mene izabrao.
Šesti dan liječnica je s vrata rekla: - Žao mi je, nalaz je pozitivan.
-Hvala - odgovorila sam dok je ona zatvarala vrata.
Zar s Filipom nešto nije u redu? - upitala je žena do mene, dojeći svoju djevojčicu.
-Ma, ništa, sitnica - rekla sam mazeći Filipa u naručju.
Popodne je došla sestra koja je prisustvovala porođaju i rekla da se osoblje divi mojoj snazi.Kađe da mi nisu smjeli pogledati u oči kako sam se sretno smiješila.
Tu sam snagu dobila.......i još je dobivam, to joj nisam rekla.
Kad se automobil zaustavio ispred kuće, kćerka i sin , jedva dočekavši, širom su otvorili vrata.
Tako je milost ušla na velika vrata u naš život.
Sretna mama.
Glasnik srca Isusova i Marijina
veljača 2005. god.
http://www.youtube.com/watch?v=K0xK3zmd ... re=related

TVOJA PUNINA
Lk 5,1 -11
''Jednom dok se narod gurao k Isusu da čuje riječ Božiju, on je stajao na obali Genezaretskog jezera.Opazi dvije lađice gdje stoje na obali.Ribari bili izašli i prali mreže.On uđe u jednu lađicu: pripadala je Šimunu te ga zamoli da malo otisne od kopna.Tada sjede i poče učiti narod.Kad prestane govoriti, reče Šimunu:''Izvezi na pučinu pa bacite mreže za svoj lov!'' ''Učitelju - odgovori mu Šimun - svu noć smo se trudili, a ništa nismo uhvatili.Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.''Kad to učine, uhvate mnogo riba, mreže su im se gotovo razdirale.Uto dadnu znak svojimsudrugovima u drugoj lađici da bi im dopli pomoći.Ovi dođu i napune obje lađice tako da su gotovo tonule.
Kad to vidje Šimun Petar, pade Isusu do koljena i reče:'' Udalji se od mene Gospodine, jer sam grešnik!''Preneraženje obuze njega i sve koji su bili s njim zbog riba koje su ulovili.Isto tako Ivana i Jakova ,Zebedejeve sinove, što bijahu Šimunovi drugovi.Isus reče šimunu: ''Ne boj se!Od sada ćeš ljude loviti!''Oni izvukoše lađice na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Temeljna meditacija (simbolička meditacija)
Isus stajaše pokrej Genezaretskog jezera.....
- jezero -simbol božanske punine
- mi smo najčešće na'' kopnu ''
- Isus stoji (pokraj)''na obali''....

Meditacija o tekstu
-Gospodine, moliš nas ondje gdje nas trebaš; a
zapovijedaš nam tamo gdje nam je to na blagoslov....
- Gospodine, gdje nas ti preplaviš svojom puninom,
tu nam prijeti opasnost da nam se ''mreže
(naša sposobnost shvaćanja) gotovo razdiru'', i mi
trebamo pomoć da spremimo ovu puninu....
- Gospodine, gdje ti - već zemaljski iskustveno -
napuniš naš život svojom puninom ''do vrha'', daješ
nam u njoj znak neshvatljive punine koja na nas čeka...
- Gospodine, gledajući ovu pininu mi doživljavamo
našu golu bijedu na ranije nikad naslućen mačin
i upravo tako postajemo sposobni da od tebe
budemo uzeti u službu....

Meditacija o nasljedovanju
Nasljedovati znači uvijek iznova ostavljati znakove
zemaljski doživljene punine i pomoći donijeti puninu
lovine iz božanskog ribolova....

Čovjek i prave vrijednosti
''Sine moj , ako primiš moje riječi,
i pohraniš u sebi moje zapovijedi,
i uhom svojim osluhneš mudrost
i obratiš svoje srce razboru;
jest, ako prizoveš razum
i zavapiš za razborom;
ako ga potražiš kao srebro
i tragaš za njim kao za skrivenim
blagom-
tada ćeš shvatiti strah Gospodnji
i naći ćeš Božje znanje.''
Mudre izreke, I. Proslov 2,1 - 6

Čovjek je sretan samo ako se prihvati samo onakvim kakvim ga je Bog stvorio i ako se ostvaruje ostvarujući Božji plan sa njim.
Je li to čovjeku moguće ostvariti ?
Humanistički psiholozi drže da čovjek ima sve sposobnosti živjeti sretno i uspješno ako živi razborito zadovoljavajući sve svoje temeljne ljudske potrebe od kojih je na najvišem mjestu transcendencija, nadilaženje sebe i otvaranje za više vrijednosti koje ne pripadaju materijalnim potrebama.
Nezreo i nerazborit čovjek zaustavlja se samo na materijalnom, a zreo i razborit ostvaruje se i u nematerijalnom, duhovnom, humanom, transcendentnom.
Na zrelog čovjeka djeluju više vrijednosti.Nezreli čovjek uhvaćen je u igru materijalnog, njegovih proizvođača, njegovih zagovaratelja i reklama.
*******************************
Mnoge osobe koje sumnjaju u sebe osjećaju se pravim osobama tek u odjeći na kojoj piče da ju je proizveo poznati proizvođač.
**************************************************
Neke osobe su se odrekli vjere i svojih vrijednosti kako bi se što bolje prilagodile zahtjevima svojih poslodavaca ili novih prijatelja..............
Poneko se odrekne i svoje obitelji, bračnog partnera, djece kako bi zadovoljio zahtjeve novih načina življenja.
Čini se da je čovjek prihvatljiv zagovorateljima novog načina života tek kad se potpuno odrekne prirodnog sebe i prilagodi se i deformira prema potrebama sredine u kojoj živi.
Isplati li se postati lažna osoba kako bi se zadovoljilo druge i izdati zrelog sebe, razboritog sebe ?
Glasnik Srca Isusova i Marijina svibanj 2008
P. Jakov JURENDIĆ , DI
Naišavši na ovaj tekst mahinalno me je privukao naslov, i ajd , mislim itražim neku sličnost ili bar dodirnu točku između njega i današnjeg blagdana Prikazanja Gospodnjeg.................e, slijepče pomislio sam...
Pa ni Marija ni Josip nisu ''morali'' prikazati dijete u hramu, pa ono je svakako sin Božji, ali nije samo poniznost njih vodila, poštovanje reda i običaja... ne , nego strahopoštovanje prema stvoritelju svijeta, da, prikazali su dijete, i žrtvu, ali i sebe, a mi?, a ja?.......a i gotovo svaki drugi čovjek kojeg srećem danas sebe kome prikazuje, svoje najbliže i najdraže koje mu je Bog darovao, kome,? kako ?
i na kraju da li?
I svjetlost svijeta je prikazana Ocu, Svijećnica, a u našim životima što to svijetli? i da li svijetli?
Jedna od sličnosti ondašnjeg vremena i sadašnjeg, nisu ga prepoznali, nisu ga prepoznali....
osim starca i starice(susret starog i novog zavjeta, djelić današnje homilije), a narod božji u žurbi obuzet svojim mislima, ma tko će obraćat pažnju na još jednu siromašnu obitelj sa malim djetetom.....
očigledno se razmišljanja nisu mnogo promijenila .......
''Bojim se Boga koji prolazi i više se ne vraća....'' otprilike bi glasila misao sv. Avgustina
bojim se za čovjeka koji prolazi pored Boga , ne osvrće se i ne vraća....
''bdijte i molite''
http://www.youtube.com/watch?v=rhvM-xM5 ... ature=plcp

Svanulo je još jedno jutro, u čini se beskonačnom nizu mnogih do sada, na visoravni gdje raslo žbunje, niže rastinje pa i poneko drvo, više kao sklonište za ptice nebeske i odmorište od dnevnih vrućina.Ispod visoravni pružala se velika površina pjekovitog tla, gdje povremeno (zavisno od temperature tla i žednih životinja proticao tanki potočić, prirodno oivičen, gotovo ukrašen kamenčićima.
Čuo se tihi glas ......jedne kapi rose, pomalo sjetan uperenog pogleda na kraj te pjeskovite površine gdje je započinjalo more, ogromno, plavetnilo , koje se negdje , tako se bar činilo spaja sa nebom, na dalekom horizontu vidika.
Taj tanani glasić je govorio, više za sebe i u sebi svoju, svakodnevnu priču - Evo mene opet.Svako jutro se budim, okupana sunčevim zrakama, dok me još nježno miluju i presijavam se, gotovo blistam, a onda.........kap moje malenkosti siđe na zemlju.Natopi koliko ja malena mogu poneku biljčicu, ili utoli žeđ nekoj bubici ili insektu, i svaki put kao da dio mene umire, nestaje, kao da me je manje, a tako bih željela otkotrljati se daleko, daleko do smiraja svoga , da se ''utopim'' u ne tako dalekom moru......ali....
No, već slijedeće jutro opet, zbog razlike u temperaturi tla i zraka, ja sam kapljica, da (znanstvenici bi rekli kondenzacija, ali to kapljici i nije bilo bitno), ista sa podjeljenim osjećajem, i da se dajem , dio mene nestaje, ali dio mene bi u beskraj morskog plavetnila.......
U svojim mislima nije ni primjetila jedan oblačić, pomalo neobičan, jer je bio proziran dovoljno da propusti svetlo ali i da ublaži toplinu podnevne vreline, kao satkan od finih niti pažnje i slušao je.......pozorno....i dovoljno dugo da u sebe upije svu čežnju male Rose.Reklo bi se da je bio samo posmatrač, onako nezainteresirano, ali ne, samo je iskušavao želju, strpljenje, slušao svakodnevne riječi, nadanja, jer Rosa nije ni bila svjesna da ono za čim ''teži''.....je vječnost, da za malu kap Rose, more je bila vječnost.
I, obratio joj se riječima - '' Hajde, dođi, idemo do mora!'' - Ali, kako ću, - odgovori Rosa - ja sam mala, svaki put kad se spustim na tlo , upije me, od vrućine ću ishlapjeti u pijesku, nestat ću do potoka, a i da stignem do potoka, kamenčići će me razbiti, zvijeri popiti, il još gore zapljati i neću biti ni pitka , a ni život biljkama.I, potočić često presahne, netat ću i ja tako sa njim, a tako bih željela more, kako, kako?''
''Ne boj se, - reče joj oblačić - bit ću s tobom, neću te napustiti.Moje pahuljaste niti propuštaju svjetlost, ali ne i vrelinu, nećeš ishlapjeti, a ako i dio tebe ishlapi , ja ću ga osvježiti da ti se vrati, vjeruj mi barem djelić od onoga kolika ti je želja.'' - ''A, kamenčići, razbit će me , raspršit ću se, i divlje zvijeri tko će me sačuvati i kako, pa ti si samo mali oblačić, drago mi je što mi želiš pomoći ali, .......''
''-Da, sve je tako kako ti kažeš, ali ne zaboravi, ja sam oblačić pa mogu stvoriti i vjetar koji će pomjeriti svaki kamenčić na tvom putu, mogu puhnuti u oči svakoj divljoj zvijeri koja ti je na Tvome putu, samo malo mi povjeruj, samo malo.....''
''I, kako ću ja u moru, kad ne znam plivati?'' - ''E, tu se Oblačić od srca nasmija, ne nevjeri nego strahu, pa ti si voda, bit ćeš u vodi, u svome mjestu čežnje i mira, i nećeš biti kap nego ogromna, cjelina, ne samo mali dio nečega......''
''I, bi tako.........''
-Zato prijatelju, braćo i sestre , kad god plovite morem, ili jezero možda i rijekom, ako vam u odsjaju sunčevih zraka, jedan tisućiti dio sekunde , se učini treptejem ........znajte da vas to pozdravlja Rosa, ne malena nego OGROMNA CJELINA , gdje smo svi mi jedno.......Majka Crkva !!
- posvećeno mojoj sestri u Kristu , dragom borcu, Isusovom ''vojniku''.....Rosi...

Postojalo je jedno stablo koje je veoma voljelo jedno dijete.zbog toga ga je dijete svaki dan posjećivalo.Dijete je bralo, trgalo i skupljalo njegovo lišće i prvilo krune za svoju glavu, da bi glumilo kralja prašume.Penjalo se na deblo i vješalo se na grane..Jelo njihove plodove.Tada su se sprijateljili.Kada bi se dijete umorilo, uspavalo bi se u sjeni velikog prijatelja, a grane su mu pjevušile.Vrijeme je prolazilo, a dijete je raslo.Kad je dijete odraslo stablo se osjetilo samo i samotno.jednoga je dana odralo dijete došlo k stablu vidjeti ga i posjetiti ga.Stablo mu je reklo:- Priđi bliže, dijete moje!Popni se na moje deblo i prošeći po mojim mekanim granama, najedi se mojih plodova, poigraj se u mojoj sjeni i budi sretan!Dijete je odgovorilo:-Već sam odrastao da bih se penjao po stablima i igrao.Sada želim kupiti stvari i igrati se sa njima.Želim samo novac.Došao sam zato da mi dadeš novac. -Žao mi je! -odgovorilo je stablo. -Nemam novca.Imam samo listove i plodove.Uzmimoje plodove i prodaj ih u gradu.Tako ćeš se domoći novca i biti sretan.
Tada se nekadašnje dijete popelo na stablo, pobralo njegove lijepe plodove i odnijelo ih u grad prodati.Stablo je bilo radosnoNo, dijete je predugo ostalo i nije se došlo javiti stablu....Stablo je tbog toga postajalo sve žalosnije i turobnije.Došlo je vrijeme da se dijete ponovo pojavilo, a stablovoj radosti nije bilo kraja rimakni se prijatelju moj, popni se na moje grane, odmori se i budi sretan! -Imam previše posla i nemam vremena verati se po tvojim granama.Meni sad treba kuća, jer sam se nakanio ženiti.Možeš li mi pomoći naći kuću? - Nemam kuću.Moja kuća je šuma, ali ti možeš, prijatelju, odrezati moje grane i od njih načiniti sebi kuću i tako ćeš ponovno biti sretan.Mladić je odrezao sve grane sa stabla i odnio ih od njega sebi načiniti kuću.Zbog toga je stablo bilo ponovno sretno.Zadugo stablo nije vidjelo svoga prijatelja.Kada se napokon pojavio, stablo je od radosti jedva moglo govoriti: -Primakni se, prijatelju, da se malo ''poigramo''! - Previše sam ostario, umoran sami razočaran da bih se mogao igrati.Tražim jednu lađu da bih mogao pobjeći odavde daleko.Možeš li mi pomoći? Možeš li mi dati lađu? -Odreži moje deblo i napravi sebi lađu!Njime ćeš tako moći otploviti kamo god hoćeš i postat ćeš sretan čovjek,Čovjek je odrezao deblo i napravio sebi lađu da može pobjeći.Stabo je ponovno bilo sretno, ali ne kao prije.Nakon mnogo vremena čovjek se vratio svome stablu. -Na moju i tvoju žalost, prijatelju moj, nemam ti više što darovati....nemam više ni jednog ploda. - moji zubi su preslabi da bih mogao jesti plodove! - uzvratio je čovjek. -Nemam viče grana da bi se na njima mogao njihati i ljuljati. - isuviše sam star da bih se ljuljao na granama. - Nemam više ni debla.Ne možeš se više gore penjati.- Previše sam umoran da bih se mogao penjati. Razočaran sam! - uzdahne stablo.Tako bih ti želio nešto pokloniti.... ali nemamšto.sada sam samo stari i osamljeni panj.Svega se sjećam, ali.....-Više mi gotovo ništa i ne treba - odgovori čovjek.Samo mi treba malo mjesta da sjednem i odmorim se u miru. - Pa, dobro! - kaže stablo, šireći se koliko je moglo. - Stari panj je upravo kao stvoren za odmor.Primakni se bliže prijatelju moj, i sjedi ovdje!Sjedi i odmaraj do mile volje.Čovjek je tako i učinio.A stablo je uistinu bilo sretno......
Što je poruka?Najveće bogatstvo stabla je upravo u tome što se je darovalo do kraja, pa makar ostao stari odrezani panj, ipak je sretan.Čovjek, prijatelj stabla, ipak nije sretan.Sreća se dogodila kad se počeo odmarati, sad već na starome panju, ali ipak zajedno.Sreća je i u ''sukobu generacija'', kada znaju sjesti zajedno i kada ''panj ''ponudi svoje iskustvo, a ''nadobudni '' prihvate mogućnost izmjene iskustava u mirnom dijalogu
Ako se generacije isključuju, niječe se prošlost, ali takvoj generaciji zasigurno nema ni budućnosti.I panj iako star ima svoju vrijednost.
(Iz knjige Okom svećenika mons.dr.Andrija Kopilović, uz dozvolu autora, malo skraćena, priča)

Slavni slikar Leonardo Da Vinči odlučio je naslikati Posljednju večeru i darovati je dominikanskom samostanu u Milanu.Umjetnik je htio naslikati onaj trenutak kada je Isus rekao apostolima:'' Jedan od vas će me izdati!''Pripovijeda se da je Leonardo dugo po gradu tražio zgodne, značajne glave koje će mu služiti kao uzorak u radu.Za osobu božanskog Spasitelja našao je u samom samostanu mladoga čovjeka pravog anđeoskog lica i živa oka u kojem se odražavala tiha tuga, ali i nebo puno ljubavi i čistoće.Jednom zgodom susretne na ulici mladića, krasna kao proljetna zora, s dugim uvojcima i nevinim smijehom na lijepim usnama.Ovaj mu bijaše uzorak za sv. Ivana.S velikim žarom tražio je umjetnik ostale uzore za apostole. Sve je našao i radio sliku nekoliko godina.Već je bio pri kraju.Bilo je prazno samo Judino mjesto.Za njega nije mogao naći prikladna čovjeka.Napokon , jedne večeri opazi umjetnil na šetnji čovjeka neuredno odjevena, nemirna pogleda, rasčupane kose.Živi Juda!Leonardo ga upita, bi li htio doći u samostan Santa Marija i služiti mu kao uzorak.On obeća i dođe.Ali, kad opazi da ga Leonardo hoće upotrijebiti kao uzorak za Judu, problijedi , stane plakti i prozbori jecajući.:''Zar me ne prepoznajete?Ja sam vam već služio za uzorak prije par godina kad ste slikali Ivana.......''
Leonardo je duboko dirnut upitao čovjeka, što se s njim to dogodilo?Odgovor je bio:''Strasti i napasti na koje sam pristao ovako su me unesrećile.''
''bdijte i molite....''
(Okom svećenika, odlomak)

Krštenjem djeca božja i vozna karta
Život nam je bio podaren bez našeg udijela na samom početku.Oni koji su nam omogućili rođenje preuzeli su na sebe odgovornost za naš budući život.
Na sličan način mnogi su odmah nakon rođenja primili sakrament krštenja.A da sami nisu nimalo doprinjeli tome.Odgovornost za krštenje preuzeli su drugi.Mogli bismo kazati da su nam kupili voznu kartu sa svim pravima koja nam kao ljudima i kršćanima pripadaju na lađi života.
Jedno od tih prava je duhovna moć koju pruža krštenje.Za Isusa reče Ivan : Za mnom dolazi jači od mene.Tko je po krštenju povezan s Isusom postaje krštenjem znatno jači, jaši od onih koji nisu kršteni.Krštenjem je dobio unutarnje prosvjetljenje da može razlikovati dobro od zla, a prije svega dobio je volju za vršenje dobrih djela i svladavanje zla.Naravno da to ovisi o njemu, koliko je svjestan tog unutarnjeg prosvjetljenja i kolko se njime koristi.
Drugo pravo mjesto je za Božjim stolom.Djeca imaju pravo sjediti za Očevim stolom.Krštenjem smo postali djeca Božja, članovi Božje obitelji.Nad svakim se krštenikom izgovaraju riječi: Ti si moj sin, ljubljeni! U tebi mi je sva milina!Otac nam se raduje, želi da se i mi radujemo za njegovim stolom sada i u vječnosti.I opet, sve to ovisi o nama, koliko smo svjesni Božijeg sinovstva, koliko ga znamo cijeniti, radovati se i podijeliti s drugima.
Neka siromašna obitelj u Poljskoj primila je od svojih bogatih rođaka u Americi pozivnicu da se preseli k njima.Pristali su i rođaci im plate vožnju brodom (bojali su se zrakoplova) .Znajući da će putovanje biti naporno i dugo, ponijeli su sa sobom prepečenac, sir i sušeno voće.Kad je na brodu bilo vrijeme ručku, okupili bi se u svojoj kabini i žvakali suhu hranu.nisu htjeli da ostali putnici vide kako su oni siromašni.Na kreju višednevne plovidbe pošalje otac sina u brodsku blagovaonicu da kupi neki bolji zalogaj.Pošto se dugo zadržao ondje, pođe i otac u blagovaonicu da vidi što se dogodilo.Nađe sina za prepunim stolom kako masti svoj brk. -Tko će sve to platiti!, ljutito reče otac. -Oče, rekoše mi da je za sve nas bila tijekom putovanja plaćena i hrana zajedno sa voznom kartom.
iz knjige Po riječima Svetog pisma
Franc Cerar Di
Da, to smo krštenjem dobili, a često , vrlo često zaboravljamo, pa se sjetimo u životnim burama, vjetrometinama olujnog mora( po kojem je Isus hodao a, mi potonemo u malenoj lokvi naše malovjernosti, a gdje smo još od mora ) naše karte za nebo, pa pomislimo da i nebo i kartu nismo zaslužili i treba je '' nečim platiti'', pa na svakojake načine pokušavamo ''zaslužiti'' nebo, osjećajući se nedostojnim tako nečega.U stvari poručujemo Bogu, pitanje je koliko svjesno,'', al ja hoću u nebo, mojom zaslugom ok. hvala ti, pusti sad malo mene''.Kao da zanemarujemo to bezuvjetno Božansko milosđe, ljubav i brigu za svoju djecu, i tko god misli tako nek pogleda u svoju ''kartu'', tamo je sitnim slovima, pomalo izvijenim jer za čitanje tih slova čovjek mora biti na koljenima piše :Ovo je karta i za Nebo, plaćena je raspetom ljubavlju, a overava se svaki put na Svetoj misi, djelima milosrđa, ljubavi prema sebi i bližnjemu, trpljenjem i praštanjem.

Pastiri su u vrijeme kad je Isus živio, bili jednostavni i priprosti muževi, koji su dan i noć živjeli sa svojim stadom.Zato su često bili neuredni, zaudarali su , i pobožni Židovi su ih izbjegavali.I zato se čudimo da se upravo tim ljudima na kraju društva prvima objavila radosna vijest o rođenju Djeteta, i da su upravo oni bili prvi koji su svjedočil.Pastiri su imali mnoge zadaće.Oni su trebali poznavati dobre pašnjake i putove do njih.Oni su morali znati gdje ima vode, da ne bi životinje ožednjele.Oni su morali opažati akda su ovce umorne i pustit ih dase odmaraju.Oni su morali znati kako se panika među životinjama izbjegava, da besciljno ne lutaju.Oni su se brinuli za bolesne ovce, ranjene liječil, brinuli za slabe, pa čak ih ponekad ih nosili.Oni su čuvali životinje u kamenim ogradama, da ne padnu u provaliju, da ne budu odnešene od pljačkaša, tjerali od njih gladne divlje životinje, ako bi pokušali napasti slabije ovce.
Dobar pastir se brinuo i bdio, vjeran i odvažan, ako bi bilo potrbno riskirao je čak i svoj život.Pa ako je ovca pošla krivim putem, ostavljao je cijelo stado i izgubljenu tražio.Ovo stoji iza svega onoga kad kažemo ::Bog je dobar pastir.
Da, a mi smo ovce..........Kakve?Razmislimo malo o tome...........
u stadu smo gramzivi, pohlepni, na izvoru zavidni, na osunčanoj padini upoređujemo tuđe krzno sa svojim, zavidljivi, oholi, ismevamo one čije je krzno lošije nego naše, onoga tko se ne uspije ''izboriti'' za ljepši komad ispaše govorimo da je slabić, nesposoban, ili ako ga pojure i zveri, slabašnog , pa ionako nije za život, neka njega..............samo da mi svoju kožu sačuvamo, sve dok ...........
naiđu teške kiše, natopi se vuna vodom, povuče nas bujica......u šape zvijeri...............e onda ...gdje ste ? spašavajte nas, i ostali a i pastiru, ''dragi moj , moj čuvaru'', nema veze što smo te do maločas ogovarali i smatrali za neuglednog i neukog....nedostojnog naše oholosti........
Korizma nije samo vrijeme, posta, molitve, čišćenja.........nego i vrijeme susreta sa samim sobom u onome što o sebi mislimo i što stvarno jest.Dakle ..''tko sam ja?'', i kakav bi trebao biti, da li sam zadovoljan sa samim sobom, što to ljudi o meni misle?, da li sam to ja , a moja savjest?..................

Postoji jedna legenda u djelu sv. Antuna:
U jednom pustinjskom samostanu živio je neki pobožni kreposni redovnik.Đavao je nasrtao na njega posebnom žestinom i ustrajnošću da ga naveede na sve moguće grijehe: bludnost, srdžbu, neposlušnost, proždrljivost i još tolike druge manje ili veće.Redovnik ga je uvijek pobjednički odbijao.Đavao budući da ga nije uspijevao pobjediti, odluči promijeniti ponašanje i način.Sjetio se onih riječi:''početak je svakom grijehu oholost'' i poče redovnika navoditi tako da se uzoholi i počne svoju braću preziratii, držeći se mnogo većim i časnijim od njih.Redovnik je uza sve to ostajao ponizan, duboko.Jednoga dana ukazao se u njegovoj ćeliji kao anđeo, dok je on molio, te mu lljubazno i ''anđeoski '' progovori: -Dragi brate!Evo me Gospodin šalje da te pozdravim u njegovo ime, jer si ti najbolji, najpobožniji i najkreposniji čovjek u ovoj redovničkoj kući.......!Redovnik nije dugo razmišljao o odgovoru:- Dobri anđele!Ti si se zacijelo zbunio i došao si na pogrešna vrata.kako bih ja grešnik bio dostojan da mi Gospodin Bog pošalje svog anđela?1Nego u ovom samostanu ima mnogo braće koji su mnogo bolji od mene.Sigurno te je dragi Bog poslao jednomu od njih!?Stoga idi tomu boljemu u njegovu samicu.Ovdje si na pogrešnom mjestu.
A, đavao se jedino boji ponizna čovjeka....................................‚
Malo je naime vremena u povijesti kada je čovjek ''mazio'' samoga sebe kao u naše vrijeme.Nerijetko se događa da imamo sugovornika koji svaku svoju rečenicu započinje sa :''ja''.Vremenom nam taj sugovornik biva jako neugodan.Osjećamo odsustvo dimenzije drugih.
Kršćani trebaju današnjem vremenu više nego ikada.Ne kao ideolozi, nego kao sol i svjetlo.Niti je sol niti je svetlo nešto što služi sebi samom nego upravo služi drugima.Ta vrednota koju zbog manjka poniznosti ne primećujemo, jest drugi čovjek...............
U onom času kada oko nije zavidno, kad nam srce nije zatrovano predrasudom, kad nam je biće ponizno, mi ne sudimo, nego prihvaćamo bližnjega i bivamo bliži bližnjemu.Vrijeme otuđenosti upravo se liječi tom blizinom.I u Korizmi nam se pruža prilika zamisliti se nad činjenicom:što mi je činiti da i ja živim kvalitetnije, a pomognem drugima da i oni osjete želju za kvalitetom........
jednostavno......ponizošću otvoriti vrata svakome čovjeku......
http://www.youtube.com/watch?v=MMwmQn5h ... re=related

Stvoreni smo za zajedništvo.Zato nas usamljenost toliko boli.
U 1. Mojsijevoj se u izveštaju o stvaranju stalno ponavlja jedan mali refren: ''I reče Bog....i bi tako....i vidje Bog da je dobro.''
Pisac knjige naglašava da sce što postoji jeste rezultat stvaralačkog rada nezamisivo silnog Boga - da je sve stvoreno čudesno lijepo.
Pjesma stvaranaja glasi ovako :''I reče Bog ..... i bi tako.... i vidje Bog da je dobro.''
Sve do poslednjeg djela stvaranja - gdje se ta pjesma prekida prekida neprijatnom disonancom.Bog stvara Adama po svom obličju.Gleda u tog čovjeka, koji mu je tako sličan, i kaže:''Nije dobro.'' Zašto je Bog gledajući čovjeka rekao ''nije dobro?'' Zato što su mu žene ljepše?
Ne, baš.Ovdje se zapravo radi o temeljnoj izjavi o značaju međuljudskih odnosa.
Interesantno je da se u tom trenutku još nije desio pad u grijeh.Nema grijeha, nema neposlušnosti, nema ničega što bi pomutilo odnos Boga i čovjeka.
Čovjek se nalazio u stanju potpune bliskosti sa Bogom.svaka riječ koju bi razmijenili bila je puna prisnosti i radosti.kad bi se zahladilo, čovjek bi se šetao sa Bogom po vrtu - njegov sveznajući Stvoritelj pun ljubavi ga je potpuno poznavao i volio.Ipak, Bog za čovjeka kaže da je'' sam''.I da ta ''samoća'''' nije dobra''.
U kršćanskim krugovima, ljudi koji se osjećaju usamljeno mogu ponekad čuti da ne bi trebalo da očekuju previše od međuljudskih odnosa - da je u svakom čovjeku prisutna ''praznina u obliku Boga'', koju ne može ispuniti ni jedan čovjek.To je točno.Međutim, prema 1. Mojsijevoj, u ljudima postoji i neka vrsta'' praznine u obliku čovjeka'', koju Bog , neće ispuniti.
Ništa ne može da zamijeni tu našu unutršnju potrebu za zajedništvom sa ljudima:
ni novac,
ni uspjeh,
ni zaposlenost,
ni knjige,
čak ni Bog sam.
Iako se Adam nalazio u stanju bezgrešne savršenosti, bio je'' sam''.A to nije bilo dobro.
Stvoreni smo za zajedništvo.To je Božja želja za naš život.To je ona neizostavna pretpostavka za razvoj čovjeka.Kao što piše Žan Varnijer :'' Zajedništvo nije samo grupa ljudi koji zajedno žive i dragi su jedni drugima.To je mjesto uskrsnuća''.
Bog daje krajnje čudnu izjavu - poziva nas u zajedništvo sa Trojicom:
''Ali ne molim samo za ove, nego i za one koji na njihovu riječ vjeruju u mene, da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni budu jedno u nama, kako bi svijet povjerovao da si me ti poslao.'' Iv.17,20-21
Pozvani smo u to zajedništvo ljubavi. Zato Isus kaže:''Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima.''To zajedništvo ''u njegovom imenu'' nije ograničeno samo na sv. misu , molitvu....Biti zajedno u Isusovo ime znači ophoditi se prema drugima u duhu služenje, podređivanja i radosti - duhu koji je karakterističan i za samog Isusa u okviru Trojice.Kad god se to desi među nama, kaže Isus, on ne može da sjedi skrštenih ruku.On uvijek postaje dio toga, raduje se i uživa u tome.Zajedništvo među ljudima koji se vole je Božje obilježje.
Zbog toga je iskustvo pravog zajedništva nešto neophodno za život.Pri tom i sami pronalazimo svoje mjesto u životu.Kada se izoliramo od drugih osjećamo se usamljeno. U zajedništvu sa drugima, pak, doživljavamo da nam je ''srce puno''. Ljudsko srce uvijek ostaje prazno kada je zatvoreno smo u sebe.Tek u zajedništvu sa drugim ljudima srce postaje živo.Doživjeti zajedništvo znači upoznati radost bezbednosti, osjetiti se voljenim i dopustit drugima da me upoznaju.To znači imati priliku za davanje i rast, naći pravu domovinu a samim tim u nutarnju sigurnost.
Ako je Isus molio da budemo pozvani u božanski krug, onda to nije neka usputna molba.Velika je cijena plaćena da bi smo imali pristup u njega.Sin je zbog toga otišao na križ.Otac - koji je od vječnosti bio u savršenom odnosu bliskosti sa Sinom - morao je gledati kako njegov voljeni Sin trpi strah i otuđenje zbog grijeha.Sveti Duh je došao na zemlju i dopustio da ga ljudi gase i rastužuju.
Svaka osoba Trojice je platila jako visoku cijenu da bismo mi mogli da budemo primljeni u taj božanski krug, da bismo našli mjesto u srcu Oca, Sina i Duha Svetoga.
Zato je potpuno nezamislivo ne cijeniti zajedništvo i jednostavno ne prihvatiti nejedinstvo među ljudima koji vole Boga - naročito nejedinstvo u Tijelu Kristovom - ili pak činiti stvari koje mogu dovesti do nejedinstva.Dopustiti ili podržavati nejedinstvo u tom zajedništvu znači ne slagati se sa Božjim planom za povijest čovječenstva.Iako u svijetu možda je to sasvim uobičajeno u Božjim očima nije.
Pozvani smo, dakle, da zauzmemo naše mjesto u vješnom krugu ljubavi spremne da se žrtvuje.Svaki čovjek kojega susretnemo, svaki trenutak našega života, jeste prilika da živimo u zajedništvu i da ga izgrađujemo.Prilike za to nam se pružaju svakoga dana u velikom broju.Svaki put kad oprostite nekom tko vas je povrijedio, kada ohrabrite nekoga tko je potišten, kada pokažete suosjećanje prema nekome ko je sasvim sam, kada pružite nekome ljubav, otvorite srce prijatelju, izmirite se sa neprijateljem ili posvetite vrijeme nekom djetetu, usmjeravate se ka suštinskom planu za ovj svijet.En Lamot piše:''Golfska struja teče i kroz slamku ako je ova postavljena u istom pravcu - ne teče okomito prema njoj.''
Rođeni ste da živite ono što je Božji san o zajedništvu i da to podstičete.Za to ste stvoreni.Ako to propustite, nije bitno što ćete drugo raditi - ma koliko piramida izgradili, ili ma koliko fascinantanvaš život izgledao.Živite pored Golfske struje.Ako ne budete pazili, umreće te kao gubitnik.međutim, ako se usredredite na tu zadaću da volite ljude onakvi kakvi jesu, onda nije bitno što sve nećete postići - ipak ćete voditi veličanstveni život.
'''Pored milijardi ljudi na ovom svijetu, trebalo bi izmisliti neki sistem da nitko ne bude usamljen.''
Netko je to već uradio.Naš nebeski Otac.
John Ortberg '' Dvije praznine u našim srcima''

Općenito poimanje kušnje
Isus je smatrao da mu se treba pokrstiti.Već je od svoje najnježnije mladosti sebi postao svjestan da se mora ''baviti poslovima svoga Oca''.Ubrzo Mu se učinilo da Krstiteljev poziv: ''Blizu je Kraljevstvo Božje'', dolazi od Jahve, po iskustvenom i stečenom znanju je razumio da su ''poslovi Njegova Oca'', isto što i Kraljevstvo; i On odluči da se tome posveti kako bi ''izvršio pravednost''(Mt 3, 15).Ali On nije mogao to posvećenje Božjim poslovima, koje je započinjalo Ivanovim Krštenjem, shvatiti onako kako su to shvaćali ostali Židovi koji su dolazili Preteči.On se posvetio ne samo Kraljevstvu , nego i Kraljevanju: nebeski je Glas kod Njegova Krštenja bio poklisar; Duh Sveti Ga je posvetio time što se na jedan trajan i sasvim poseban način nastanio u Njegovu čovještvu.Znano je koliko treći Evanđelista naglašava upravljačku ulogu Treće Osobe glede ljudske naravi Isusa Krista (Lk 1,35; 3, 22; 4, 14); glede čitave te naravi, s produčetcima i s odsjevima, glede ''povjećanja čovještva00 koje ta narav posjeduje u nama kao članovima Mističnog Tijela (Dj. ap. 6, 3; 7, 55; 11, 24).
Isus je od toga dana svog Krštenja doživio svoje unutrašnje i nevidljivo Preobraženje; Duh Sveti , Ga je , kao čovjeka, ispunio ''preko svake mjere'' (Iv 3, 34) i ''u snazi toga Duha'', koji od tada napunja i posjeduje svo Njegovo Čovještvo, Učitelj započinje karijeru (Lk 4, 1 14).Ti ''poslovi njegovog Oca'' kojima se On imao baviti, to je dakle to Kraljevstvo; a savim osoban i providonostan način na koji se morao '' oko toga brinuti'' (Lk 2, 49), to je Njegovo vlastito Kraljevanje.
Međutim, nastupanje Kristovo nije isto kad se radi o Krštenju i kad se radi o kušnji: ''On ide potražiti Ivana na Jordanu da bude pokršten'' (Mt 4, 13).......tu se radi o putovanju koje Isus hoće i na koje se odlučio; ali'' ispunjen Duhom Svetim '' Isus ''bi odveden '' po Njemu u pustinju......Marko nam pokazuje kako je ovdje bio gurnut ili ''izagnan'' kao kamen iz prćke, vođen, vučen, potiskivan neodoljivom silom Duha Svetoga....
Taj opis Kušnje stavlja u igru dvije ličnosti: Sina Čoječjega i Sotonu....Sinoptici nam Isusa prikazuju kao novog Adama i to u dvostrukom odnosu: prema Njemu samome i prema nama.Prema tome je Kušnja ista iako dvočlana.
Drugi Adam je kušan kao i prvi koji je u vrijeme kušnje živio u skladnoj naravi i ozračju koje ga je moglo činiti zadovoljnim, dotle je Krist bio kušan u skrajnjoj bijedi i njegova životna snaga lišena najneophodnijih pomoći iskrivljuje se kao žila vode na vrelom pijesku pustinje(Iz 53, 2)
Adam je imao sve adute za sebei tu svoju prvotno neporočnu narav je dobio od Boga.Međutim , s Kristom'' mi imamo zajednićko meso i krv''(Heb 2 ,14)
I, počinju da se pokazuju ispraznost i površna psihologija onih koji ne priznaju korist četrdesetodnevnog posta, te Đavlova ''došaptavanja''............
..............nastavit će se....