www.tebe-trazim.com

''Jer , izvan svake sumnje da je Isus uzeo na se narav Anđela, nego baš i sjeme Abrahamovo''(Heb 2, 16),''A odatle za njega stoji dužnost da u svim vidovima bude slišan svojoj braći'' koja su također od mesa- i- krvi i isto tako potomci Abrahamovi, i baštinici Adamovi u Edenu kušane naravi (Heb. 2, 18).''Mi nemamo takvog velikog svećenika koji ne bi bio kadar osjećati s nama u našim slabostima, jer je On bio pod svim vidovima kušan po sličnosti koja postoji između Njega i nas, ali tako da nije podlegao grijehu''(Heb. 4, 15).Stoga je u'' danima svog tijela...., iako je bio Sin, naučio kao Čovjek što je to poslušnost, pošto je trpio sve do usavršenja u onome što je imao ljudskog i stvorenog''(Heb 5, 7-9; 2, 10; Lk 13, 32).
Kad je za Boga mučno pretrpjeti dodir sa grijehom - ''Tvoje su oči odviše čiste, a da bi podnijele viđenje zla, Ti ne možeš posmatrati zloću''(Habakuk 1, 13) -koliko je onda više utjelovljena Rječ čije čovještvo stvarnoi koliko je ta Riječ po ljudskoj naravi morala trpjeti od sotonskih nadiranjai do koje je mjere duša i duh mogoše u njemu podnijeti rastavljanje(Heb 4, 12), to je na križu bilo očito iz one podnesene i ostvarene napuštenosti ili ostavke svih žisto naravnih sila, dok uzvišena Riječ, nije napuštala desnu Očevu....
Međutim, Isus trči u kušnju, kao kad je ono požurivao Judu ''nek brzo čini''.Doslovno rečeno, Duh ga onamo'' izvodi'', vodi Ga ravno u đavolsku klopku da joj pomrsi i sruši podmuklost.Duh Ga vodi udarajući u bubanj (ekballei) i tako šesti stavak Očenaša....ovdje dobiva svoj pun smisao :''ne nos inducas in tentationem.''
Ovdje bi se mogli o Isusu i pobliže upitati: kako je to izvanjski ''napad'' mogao postati ''kušnja'' ili napast u pravom smislu riječi, tj. kako se mogao uvući u trpne i neodgovorne moći svetog čovještva?Mora li nas postojanje -koegzistencija svemoći i slaboće u Isusu više ''sablazniti'', nego supostojanje njegovog znanja i neznanja, njegove božanske posvudašnjosti i ljudske smještenosti, njegovog unutartrojstvenog blaženstva i njegove neizrecive patnje i zapuštenosti na Križu?
U Getsemaniju Ga vidimo u takvu stanju Njegova postojanja, ali i razumijemo da je Kristova ljudska svijest, stavljena na kušnju i stoga se Spasitelj našao ''bolno zaprepašten, teška srca i do smrti žalostan''......

No, vrhunac Kušnje je bio na svršetku, pošto je Isus satrven dugim postom i iznemogav od gladi sišao do dna umora i slabosti.......On nije mogao misliti da bi se za uspostavu tog Božjeg Kraljevstva poslužio ''metodama ovoga svijeta'' i ''princa ovoga svijeta'' koje su bile protivrječne svemu onome što pretstavlja pojam samog Kraljevstva, i oprečne volji Neba.
Kojim se istinama bio hranio u pustinji? -'' Moram se baviti poslovima mog Oca.A ti poslovi jesu uspostavljanje Božjeg Kraljevstva.A, ono što me čini sposobnim da te zadaće izvršim, nije ništa ljudskoga: niti podmuklost, niti sila, ni prodor ni iskustvo, nego jedino nastanjivanje Duha Svetoga u Čovjeku koji sam Ja.I polazeći od toga, jedini put koji vodi u Kraljevstvo jest potpuna podložnost sveg mojeg čovještva volji Očevoj.Što dakle da kažem ?Neka se ta volja vrši po ljudima na zemlji i po anđelima na Nebu, jer je to dolazak Kraljevstva''.
Pošto se Spasitelj postojano bavio tim mislima, nije čudo što su upravo one poslužile Napasniku kao nišan - slaba strana, mogao je sebi reći Sotona - kao dodirno mjesto za prodor, jer je 40-ti, dan bio za Isusa dan Njegove krajnje iscrpljenosti.A i kad s druge strane pogledamo, Đavao se nije mogao nadati da bi Krista pridobio nekim neuvjerljivim mudrovanjima.Poslušajmo ga dakle:''Poslušaj me dobro i vjeruj mojem drevnom iskustvu!Ja ne mogu biti Otac sviju, ali ja sam Ujak ljudskog roda, Ujak po baštini, mnogo bliži vama svima nego Starac Dana koji je odviše zaokupljen putanjom zvijezda.Ja odobravam tvoja načela; i konačno, ja sam također Anđeo, i još kakav Anđeo!!!Sav sam za Svjetlo i ne tražim ništa drugo nego da služim Jahvi, ali - da se razumijemo - na svoj mali način.Jer kad ne bi tako radio, gdje bi bila ljepota i posebnost moje službe koja je jedinstvena, to ćeš dopustiti?''
I dalje Đavao uporno uvjerava Isusa.'' Budimo praktični.Dužnost je dužnost.A što ti hoćeš? Uspostaviti ponovo Izraelovu bogovladavinu - teokraciju?Odlična je to namisao i ja je podržavam.Moja podrška ti je osigurana.No, ti poznaješ taj židovski narod, zar ne?Njihova poimanja, njihove osjećaje i predrasude, njihovu tvrdoću srca..........................
Glad te uništava, tijelo tvoje i duša se rastavljaju....Taj zadatak koji si tako plemenito uzeo na svoja leđa, znaš dobro i vidiš sve jsnije da nema izgleda na uspjeh i potpuno je promašena stvar.Loše si se dao na taj posao, kao naivac i početnik.Izaberi:hoćeš li ti doista da uspostaviš Kraljevstvo? Ako hoćeš, onda nema biranja sredstava...''


Svrha posvećuje sredstva: koliko su puta i današnji protivnici Kristova Kraljevstva pokušali ocrniti Kristovu Crkvu tom istom Đavlovom smicalicom...................
Tako je eto Kristov duh nagovaran od Napasnika, jednu za drugom ,trebao je odbijati napasti, malodušnosti, mlitavosti, preuzetnosti, neovisnosti, nametanje zlobe kao gadne duhovne zaraze.- ''Prihvati odmah, daj-daj, i svi su poslovi riješeni - prereži taj gordijski čvor i spali sve njegove niti '', požuruje Đavao.Takav je bio zajednički i temeljni nazivnik triju konačnih velikih kušnja za Isusa.Sva rasprava i borba postavlja pitanje posvemašnje podložnosti volji Božjoj, jer je ta podložnost srž i stvarnost svake POSLUŠNOSTI.
Tu je dakle bilo najteže, jer su Njegove naravne sile svedene na krajnje granice iscrpljenosti dok jedino mašta zadržava svoju zapaljenu lampu u tim tminama i predočuje Isusovu čovještvu zamišljajnu bit triju kušnja koje su prikazane u Evanđelju, jedino mašta jer je ostalim moćima oduzeta snaga, Njemu predočuje snažnom i punom životnom slikovitošću..............
A, pobijedio je poslušnošću, volji Očevoj.....
*********************************************************************************
Samo nad zlim anđelima je već izrečena konačna Božja osuda.Nad nama farizejima, još nije Bog izrekao osudu i to je naša sreća, jer imamo još prilike obratiti se i činiti pokoru.Štoviše, sam je Gospodin Isus umirući na križu rekao za farizeje kako tako dobru riječ''ne znaju što čine'' i k toj dodao onu pravu Njegovu ''Oče, oprosti im''.Đavao zna što čini kad napastvuje Isusa, a isto tako kad zavodi nas- farizeje u zabludu glede Isusove Kušnje.On zna što hoće i velik je majstor u pripravljanju zapreka i poteškoća svima nama kad želimo ozbiljno Isusa nasljedovati.Za nas je stoga dobro da ozbiljno računamo s njegovim neprijateljstvom Božjem Kraljevstvu, i da kako tako upoznamo njegov neprijateljski način postupanja prema nama....................
izvor teksta Glasnik sv. Franje 1981god. o. Leopold

NI MI - FARIZEJI NISMO ODBAČENI

Nek nama današnjim farizejima i zakonoznancima, bude lekcija slučaj Jude koji je svršio time da je Isusa napustio i izdao, i onda sam sebi oduzeo život.Nek bude i tako da je naš nezavidan položaj vrlo sličan njegovu položaju ; u pitanju našeg odnosa prema Isusu i, prema tome, u pitanju naše osobne ljudske istinitosti i savršenosti.Međutim, ne treba nam i nesmije Juda biti neki uzor, ili primjer koji bi nas imao učiniti malodušnim ili očajnima, jer mi - iako smo farizeji i zakonoznanci kao i Juda, na svoju nesreću - mi nećemo i ne želimo napustiti Isusa, niti ga izdati, nego se hoćemo obratiti i biti pravi Isusovi učenici i apostoli.
Za uzor ćemo stoga, sebi uzeti sv. Petra i ostale Isusove apostole i učenike koji su ustrajali uz Isusa i oslobodili se svojih farizejskih grijeha i zabluda, a pod vodstvom tog božanskog Učitelja; poslušat ćemo čemu nas prvo Isus uči.Prvo, što će nam kazati , jesu one riječi ili ona pouka koju je rekao Nikodemu: tj. da se moramo ponovo roditi, moramo se roditi za nebesko Kraljevstvo.Jedino se u tom Kraljevstvu možemo uspješno razvijati i izgrađivati u prave ljude.Nikodem je to malo teže shvatao.Niti nama neće biti lako to razumijeti pa u djelo sprovesti.
Bez milosnog života u ljudskom biću nema pravog čovjeka.No, milost pretpostavlja narav.U naravnom pogledu, psihofizički mi već jesmo rođeni.Ali, to još uvijek ne znači da smo pravi ljudi - niti u naravnom redu.Jer, bilo je uvijek - kroz svu povijest ljudskog roda - a, i danas ima, postoji, ne neznatan postotak ljudikoji, barem od vremena do vremena, od čitave ljudske zajednice čine najobičniju džunglu, u većim ili manjim razmjerima.A, ti ljudi fizio-psihički jesu rođeni i jesu odrasli - barem fizički ako ne i psihički u punoj mjeri.U svakom slučaju oni još nisu ljudi u prvom i istinskom smislu riječi, nego kao kao da bi se trebali u jednom određenom smislu ponovo roditi pa da budu ljudi.
Teret je čitave te stvari u tome što se tu ne radi o nekim patološkim bolesnicimakojima bi bilo potrebno posebno kliničko liječenje, i koji prema tome ne bi bili uključeni u zajednicu, društvo.Radi se o ljudima koji su općenito smatrani zdravima i potpunima, te zauzimaju položaje i dužnosti s pravima u ljudskim zajednicama.To su osobe koje ljudi oko njih cijene sposobnima da sami po sebi odgovaraju pravilima ponašanja za odrasle u društvu u kojem žive.
Međutim, ipak je istina da oni još nisu istinski zreli i odrasli, nisu još dorasli do toga da postoje i djeluju kao razumska slobodna ljudska bića, tj. kao osobe.Njihov duševni, a to je psihički život kao da nije u sebi cjelovit, nego je dvojan; površinski sloj duševnog života im je razvijen kao u odraslih i normalnih ljudi , općenito, kako se to može običnim okom izvana vidjeti, ali ispod tog sloja u dubinama duševnosti - znanstvenici bi rekli u podsvijesti - oni imaju nerazvijen ili zakržljao, ili još djetinjski dio duševnosti koji postoji uporedo, ali i odijeljeno od onog razvijenog dijela.postojanje i djelovanje ovog drugog dijela nije tako lako zamjetljivo oku zajednice u kojoj se ti ljudi kreću.
Uostalom, kako lako biva da za pojedinog čovjeka stvarno ni ne postoji ništa i nitko, osim onih bića koja su dobro smještena u putanju njegove - od njega samog umišljene - egzistencije ili postojanja, i upravo su mu sada potrebna za za takav njegov dalji razvoj i opstojnost.Kad smo takvi, onda drugi jesu za nas samo dio ukrasa i prolaze samo kao sjene poljem našeg pogleda.
Užitak o pripovijedanju o sebi samome i oslikavanja sebe samoga jesu dokaz da taj čovjek nikad sebe ne postavlja u pitanje.Takav se čovjek nikad ne pita:''Tko sam zapravo ja?''- smatrajući da je on upravo onakav kakvim sebe prikazuje kad o sebi priča i misli.Normalni su to ljudi, ali su dvostruki, i farizeji i licemjeri sposobni u zajednicama praviti velike nerede kao produžetke svojih podvojenosti na okolicu.
S te slike možemo sad svratiti pogled na nas same kao farizeje i zakonoznance našeg doba.
................nastavit će se..............

Prihvaćanje vjerskih istina i obaveza ćudorednog zakona tu samo po sebi ne može mnogo pomoći, jer tr istine i ti zakoni pretpostavljaju narav, pretpostavljaju ono jedinstvo u čovjekovu duševnu dijelu bića.Traži uklanjanje one dvojnosti, a to može biti samo po jednom činu čiji je protučin dvojnost čijem je uzročniku nila smrt, tj. odbacivanje života kakav je čovjek imao.To je to ponovno rađanje ili rođenje koje Isus predlaže i nudi svakom farizeju pa i nama svakome.
Sad istom - kad se čovjek ponovno rodi - mogu vjerske istine i ćudoredni zakoni na liku takvog čovjeka zasijati u svojoj istinskoj svjetlosti tj. mogu donositi plodove za vječni život već u ovom zemaljskom životu.Sad istom može čovjek zakoraknuti u puninu i zrelost svoga bića koje je stvoreno na sliku i priliku Božju.Sad istom čovjek od farizeja postaje Isusov apostol, kao ono sv. Petar, sv. Pavao i drugi.A dotle je - prije tog rođenja- bio samo farizej, a to znaši: živ čovjek, a mrtav.Kolika je to strahota - takav jedan čovjek i farizej - to jedva si možemo zamisliti.
Iz Isusovog javnog naučavanja imamo u sv. Pismu onu zgodu kako je Isus žestoko ukorio sv. Petra onim doista strašnim riječima.''Odlazi od mene , Sotono!'' (mt 26, 239To se je dogodilo neposredno poslije nakon onog lijepog i slavnog Petrovog uzvika:'' Ti si Krist Sin Boga Živoga!''(Mt 26, 18)Tu je dakle sv. Petar nastupio - kao živi mrtvac - protiv Isusa, kao smrt protiv Života.Zato je isus tako žestoko na njeg zavikao i nazvao ga pri tome imenom samog začetnika smrti - Sotone.Život i smrt se strahovito svemirski isključuju, i zato je upravo borba između života i smrti najstrašnija borba.
Koliko jako - valjda preko čitavog svemira - je odjeknuo taj Isusov povik, upravljen , ni manje ni više nego Njegovom prvom apostolu.Odjeknuo je , odjekuje još i danas, i odjekivat će do sudnjeg dana po čitavom svemiru.Odjekuje jako, ali blagotvorno i životno, neprestano navješćuje to novo rođenje koje je Isus preporučio onako u tihom mraku, svom učeniku Nikodemu.I sv. Petru je odjeknuo na život , a ne na smrt.
Nije Isus rekao u tom poviku:''Odlazi od mene, Petre! - nego:odlazi Sotono :Odlazi Smrti''.I doista u tom slučaju je Sotona otišao, i Smrt je otišla, a učenik je Isusov, sv. Petar ostao dalje uz Isusa.Kasnije je - kako je to naš Nebeski Otac odredio - i on umro onom istom smrću od koje je u narečenom slučaju, htio Isusa odvratiti.Umro je poput Isusa, nakon svog ponovnog rođenja - zato da svi mi - farizeji mognemo biti rođeni nanovo i živjeti navijeke.
Evo, i druge Isusove riječi nama - farizejima :''Dođi i slijedi mene!''Time nam je kazao sve što od nas farizeja traži.Nije dosta doći k njemu , da ga s vremena na vrijeme malo vidimo, da ga malo čujemo, da ga pokušamo prosuditi po svojim mjerama i kategorijama, nego nam treba slijediti Ga.Ne može čovjek biti Isusov učenik time da sam sebi dade neki posao koji će za njega vršiti......Nije dosta dolaziti Isusu, ali držati neko pristojno odstojanje,od Njega, za svaki slučaj ako nam nadođe nešto nova u životu.Ne.
Nego treba , trajno biti uz Isusa i na Isusovoj strani, postojano slušati Njegov nauk i u njegovu božansku Liku neprstano gledati i promatrati utjelovljenje Božje zapovijedi.
Tad ćeš slušati i promatrati istinsku trelost i puninu ljudskog bića u Božjoj Riječi te će tad istine naše svete vjere Božje zapovijedi - bivati za tebesve više put do ponovnog rođenja i ostvarenja tvog ljudskog bića.Sretan ćeš dakle dočekati taj dan tvog novog rođenja, znajući onda da je to čisti dar Božji, kojeg ne možeš ničime sebi sam steći niti osiguratiTe, konačno, ništa drugo nećeš toliko željeti koliko to da i ti mogneš - kad nadođe čas koje Otac Nebeski odvijeka i za te odredio - da mogneš i ti položiti onaj protučin kojim ćeš brisati smrt, iako ćeš ga upravo tjelesnom smrću Bogu posvjedočiti.
(o. Leopold Ivanković, Glasnik sv. Franje 1981. god.)

Prethodni tekstovi, baš i nisu naročito ''zanimljivi'', u smislu jednostavnosti , i smisla poruke koji u sebi nose, oni zahtijevaju, dulje i pomnije iščitavanje i promišljanje o sadržaju.Hvala.

10 stvari koje te Bog neće pitati



1. Bog te neće pitati kakav si auto vozio. Pitati će te koliko si osoba, koje nisu imale prijevoz, odvezao na njihovo odredište. 2. Bog te neće pitati za kvadraturu tvog doma. Pitati će te koliko si osoba ugostio u svome domu.



3. Bog te neće pitati kakvu si odjeću imao u svom ormaru.Pitati će te kolikima si pomogao da se odjenu.

4. Bog te neće pitati kolika ti je bila najveća plaća. Pitati će te da li si se kompromitirao kako bi ju dobio i zadržao.

5. Bog te neće pitati koja je bila tvoja najveća pozicija u tvrtci.Pitati će te da li si svoj posao obavljao najbolje što si mogao

6. Bog te neće pitati koliko si
prijatelja imao. Pitati će te kolikima si ti bio prijatelj.

7. Bog te neće pitati u kakvom si susjedstvu živio. Pati će te kako si se odnosio prema svojim susjedima.

8. Bog te neće pitati o boji tvoje kože. Pitati će te za sadržaj tvog bića.

9. Bog te neće pitati zašto ti je trebalo dugo da pronađeš Spasenje.On će te očinski odvesti u tvoj dom u Raju, a ne u ralje Pakla.

10. Bog te neće pitati kolikima si proslijedio ovu poruku.On već zna tvoju odluku.

Dobri prijatelji su poput zvijezda.. Ne vidiš ih uvijek, ali znaš da su uvijek TU! Njeguj prijateljstvo!

http://www.youtube.com/watch?v=3yXXSEbI ... re=related

Prepreke za sreću





Ono što ću vam sada reći može zvučati pompozno, ali istinito je. Ovo što sada slijedi mogli bi biti najvažniji trenuci vašeg života. Ako to shvatite, otkrit ćete tajnu buđenja. Bit ćete zauvijek sretni. Nikada više nećete biti nesretni. Ništa vas više neće moći povrijediti. Zaista ništa. To je kao kada crnu boju bacite u zrak; zrak ostaje nezaprljan. Ostat ćete u miru. Ima ljudi koji su to postigli – ono što ja zovem biti čovjek. To nije onaj besmisao kad ste kao marioneta, kada vas bacaju amo-tamo dopuštajući da događaji i drugi ljudi diktiraju kako ćete se osjećati.

Vi se tako i osjećate i kažete da ste ranjivi. Ha! Ja kažem da ste marioneta. Želite li, dakle, biti marioneta? Netko pritisne gumb i vi ste dolje – sviđa li vam se to? Ali ako odbijete poistovjetiti se s bilo kojom od tih etiketa, većina vaših briga će nestati.

Kasnije ćemo govoriti o strahu od bolesti i smrti, ali najčešće se bojite što će se dogoditi s vašom karijerom. Neki sitni poduzetnik, pedesetogodišnjak, pijucka pivo u nekom baru i govori: “Pogledajte moje nekadašnje kolege iz razreda, svi su oni uspjeli.” Idiot! Što misli kada kaže: “Uspjeli su”? Njihova imena pojavljuju se u novinama. Nazivate li to uspjehom? Jedan je generalni direktor korporacije, drugi je postao predsjednik suda, netko drugi postao je ovo ili ono. Majmuni, svi skupa.

Tko određuje što znači biti uspješan? To glupo društvo! Glavni zadatak društva je da društvo ostavlja bolesnim. Čim prije to shvatite, bolje za vas. Svi su oni bolesni. Poremećeni su i ludi. Postanete ravnatelj ludnice i ponosni ste na to iako to ništa ne znači. Biti predsjednik neke korporacije nema nikakve veze s uspjehom u životu. Imati puno novaca nema nikakve veze s uspjehom u životu. Bit ćete uspješni ako se probudite! Tada se nikome nećete morati ispričavati, nikome nećete morati ništa objašnjavati, neće vas biti briga što drugi misle ili govore o vama. Nemate briga, sretni ste. To je ono što ja nazivam uspjehom. Imati dobar posao, ili biti slavan, ili na dobrom glasu nema apsolutno nikakve veze sa srećom ili uspjehom. Nikakve! To je potpuno nevažno. Sve ono što zaista brine našeg poduzetnika je što će njegova djeca misliti o njemu, što će njegova žena misliti o njemu. Trebao je postati slavan. Naše društvo i kultura nam time pune glavu dan i noć. Ljudi koji su uspjeli! Što su uspjeli?! Uspjeli su napraviti budale od sebe zato što su se iscrpili ne bi li stekli nešto što je bezvrijedno. Prestrašeni su i zbunjeni, marionete su kao i drugi. Gledajte ih kako se kočopere po pozornici. Gledajte ih kako se uzrujavaju ako imaju mrlju na košulji. Nazivate li to uspjehom? Podvrgnuti su kontroli i toliko su izmanipulirani. To su nesretni i jadni ljudi. Ne uživaju u životu. Stalno su napeti i tjeskobni. Nazivate li to čovječnim? I znate li zašto se to događa? Postoji samo jedan razlog: poistovjećuju se s nekom etiketom. Poistovjećuju “ja” sa svojim novcem, ili svojim poslom, ili svojim pozivom. U tome je njihova pogreška.

Jeste li čuli o onom odvjetniku koji je dobio račun od vodoinstalatera? Rekao je vodoinstalateru: “Hej, zaračunali ste mi dvjesto dolara po satu. Ja toliko ne zarađujem kao odvjetnik.” Vodoinstalater mu je rekao: “Ni ja nisam toliko zarađivao kao odvjetnik!” Mogli biste biti vodoinstalater, ili odvjetnik, ili poduzetnik, ili svećenik, ali to ne utječe na onaj bitni “ja”. To na vas ne utječe. Ako sutra promijenim svoj poziv, to je isto kao da sam promijenio odjeću. To ne utječe na mene. Jeste li vi vaša odjeća? Jeste li vi vaše ime? Jeste vi vaš poziv? Prestanite se poistovjećivati s time. Te stvari dolaze i odlaze.

Kada to zaista shvatite, nikakva kritika neće utjecati na vas. Ni laskanje, ni pohvale neće utjecati na vas. Kada vam netko kaže: “Velik ste čovjek”, što vam govori? Govori o “pripadajućem”, a ne o “ja”. “Ja” nije ni velik ni mali. “Ja” nije ni uspješan ni neuspješan, nije ni jedna od tih etiketa. Te stvari dolaze i odlaze. Ovise o kriterijima koje postavlja društvo. Ovise o vašoj uvjetovanosti. Ovise o raspoloženju osobe koja upravo priča s vama. To nema nikakve veze s “ja”. “Ja” nije ni jedna od tih etiketa. “Pripadajuće” je obično sebično, glupo, djetinjasto – jako velika budala. I zato, kada kažete: “Ti si jedna budala.” ne govorite mi ništa novo jer mi je to već godinama poznato. Zašto se poistovjećujete s njime? Glupo! To nije “ja”, to je “pripadajuće.”

Želite li biti sretni? Neprekidna sreća je neuzrokovana. Prava sreća je neuzrokovana. Vi me ne možete učiniti sretnim. Vi niste moja sreća. Pitajte probuđenu osobu: “Zašto ste sretni”, i reći će vam: “Zašto ne?”

Sreća je naše prirodno stanje. Sreća je prirodno stanje male djece kojima Kraljevstvo pripada dok nisu zagađena i zatrovana glupošću našeg društva. Ne morate činiti ništa kako biste postigli sreću, jer se sreća ne može postići. Zna li itko zašto? Zato jer je već posjedujemo. Kako možete postići ono što već posjedujete? Zašto je onda ne osjećate? Zato što nešto morate odbaciti. Morate odbaciti svoje iluzije. Ne morate dodati ništa kako biste bili sretni, morate nešto odbaciti. Život je lak, život je radostan. Teške su samo vaše iluzije, težnje, pohlepa, nastojanja. Znate li od kuda dolaze te stvari? Iz poistovjećivanja sa svakakvim etiketama!

Anthony de Mello, Awarenes
(preuzeto sa -palotinci, hr)
http://www.youtube.com/watch?v=GZvTqGIS ... re=related

Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
i sve što je u meni , sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova;
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
ko orlu ti se mladost obnavlja.
Psalam 103, Bog je ljubav


''ko orlu ti se mladost obnavlja.''
E, ta rečenica nam baš opisuje ovo korizmeno vrijeme.Zašto?
Pa, ornitolozi, tj. ljudi koji proučavaju ptice, kažu da su orao i vrana ili gavran, dugovječne ptice.Orao se inače upotrebljava kao simbol ili metafora za ponos, visoko na nebu, raširenih krila, gotovo da je ''blizu'' Bogu.Međutim , mislim da je prava istina malo razočaravajuća, naime orao je grabljivica, pa ponekad i lešinar i ne bi se baš sa sigurnošću moglo reć da u svemu tome ima nekog ponosa, nažalost podsjeća dosta na........................nas , ljude, i što se tiče ponosa, oholosti a i grabežljivosti, da ne idemo dalje, i ovo je previše,
Ali, što je suština zašto Bog spominje baš orla i obnavljanje mladosti, kako je to moguće........?
Naime, orao kad napuni izvestan broj godina tu negde oko 40-tak, manje ili više, nebitno postaje pomalo beskorisna ptica.Kljun mu se svije nadole, nije više tako ubojit, kandže isto tako, gotovo da plijen i ne može niti dohvatit a kamoli usmrtiti zarivši ih, perje je sve manje aerodinamično, što znači postepeno ''prizemljenje''.Orao je osuđen na polaku smrt na zemlji, nema tu ni ponosa, niti grabežljivosti, nego samo straha od drugih do tada ''nejakih '' životinja,..............slično nama...
Ali, Bog, kao i nama ne uskraćuje priliku na novo rođenje, ''obnavljanje mladosti''.
Orao, mora ocijeniti pravi momenat, zbog zaliha hrane, i odletjeti na vrh planine.......................
Tamo provodi nekih 40 -50 dana.Za to vrijeme, nastaju promjene, BOLNE, sam ih mora izvesti.
Svoj kljun udara o stijene, dokle god ga ne izlomi gotovo do korijena , bolno i bez hrane, ali narast će novi kljun iz ostataka prethodnog...
Dok to još ne uradi mora da sa sebe počupa svo perje, gotovo do kože, jer to je uslov da izraste novo perje, podmlađeno i aerodinamično kao prvo, kandže svoje isto tako lomi, da bi se obnovile...........
Sve je to vrlo, vrlo bolno i opasno jer postoji mogućnost ugibanja od gladi, dok se njegova bogomdana, oruđa ne obnove....................................ima li tu slišnosti sa nama, ljudima?
Pa, upravo ovo korizmeno, vazmeno vrijeme je naša prilika ne da se podmladimo nego da se ''pripremimo'', da ''obučemo'' novog čovjeka, a odbacimo starog, rođenje u Duhu, da starog Adama ''skinemo ''sa sebe i ''obučemo'' novog, Krista, ................
I to znaju biti bolni ''rezovi'', sa samim sobom, i neprijateljem koji se protivi ovom našem ''presvlačenju'', ali to nam je ajd da tako kažemo karta za život vječni................
Jedino što će orao i dalje biti grabljivica, jer ga je Stvoritelj takvoga stvorio(ali mu je dao mogućnost, doduše bolnu, ''podmlađivanja''), ali mi zato ne moramo biti isti..........jer smo stvoreni na Njegovu sliku , a orao nije............zato se duže malo poneki put pogledajmo u zrcalo, i pitajmo sebe ''da li sam zadovoljan sa onim što vidim, i da li je i Bog zadovoljan?''
Amen.

Ljudi su loze koje rastu na trsu - Kristu.Međutim stupnjevi toga rasta su različiti,
Prvi stupanj bio nam je podaren samim stvaranjem.Postojimo zato što nas je ''izgovorila'' Riječpo kojoj je sve stvoreno. Ta riješ je značila život, i zato živimo.
Na viši stupanj podignuti smo Utjelovljenjem.''Zbog nas i našega spasenja sišao je s Neba i postao čovjekom'', ispovijedamo u obrascu vjerovanja.Omogućen nam je život u milosti.
Što je utjelovljenjem bilo omogućeno, to je kršenjem ostvareno.''Ja te krstim u ima Oca i Sina i Duha Svetoga'', izgovorio je krstitelj.Povezao nas je sa Kristom, da po njemu s Ocem i Duhom; kao loze cjepio nas je na Božji trs.Sok nadnaravnog života počeo je iz trsa - Krista kolati u nas, učinivši nas dionicima božanske naravi Kristove koji je postao dionikom naše, ljudske naravi.
Na najviši stupanj popnemo se kada sve što nam je po krštenju udijeljeno bez našeg znanja prihvatimo svjesno, hotimice i promišljeno.Naša vjera postaje osobna, krijepi se uvjerenjem, hrani osobnim razgovorom.Sok koji je prije kolao iu trsa - Krista u lozu-mene podsvjesno, sada se pretače s ljubavlju i prijateljski.
Tko je toga svjestan pozvan je da donosi mnogo roda.Naša hrvatska domovina očekuje od svojih sinova i kćeri da joj natočimo čistog vina.
Majka brojne obitelji pričala je:''Događalo se da bi koje dijete bivalo sve težim i nemogućim za čuvanje.Osjećala sam što mi je činiti: moram mu posvećivati više pažnje, više ljubavi, moram za njega više moliti.Kad sam to učinila, dijete se smirilo.Opet je bilo sve u redu.''
Naša domovina je danas u mnogočemu slišna nevaljalom djetetu.
Svaki vjernik zna što mu je činiti.
(Franc Cerar Di, Po riječima Svetog Pisma)

Pitam se da li zna?????????
Da li se uopće sjeća????
Što mu valja činiti'?????????????
Za svoju domovinu, ovaj i ovakvi vjernici malo što mogu učiniti.............
Zašto???????????????????????????????????????????????????????
Jer prvo moramo poć od sebe, za sebe nešto učiniti, sebe popravljati, sebi praštati, sebe voljeti. i oko sebe, ljude okoliš, biljke i životinje, a mi smo upravo sve suprotno učinili, i naša domovina je postala slična nama.......

Ulijenili smo se, svoj duh, tijelo, sve zarad ''udobnosti'', pristali na ''lažne '' kompromise'', radi varljive ''bolje'' budućnosti svoje djece, oslanjajući se na to da im buduća sigurnost bude samo i isključivo materijalna, nema šta....krinka poluistine je gotovo uspjela i sad smo pred 'otrežnjenjem'', bolnim....
Zar smo zaboravili Golgotu?
Progonjeni, osuđeni, šibani i na kraju raspeti, zar treba da se ponovi???????????
Zaboravili olako i krv i suze, ko ovce (pastiru idi godišnji), umjesto pašnjaka, blještava svjetla varljivih iluzija, opsenih ''obećanja'', kako smo naivno, (pa , opet nas je zli vuk prijevario)...............
I, tako lutajući ops, jednom samo klanica ispred nas, kako to?
A, vukovi okolo, i eeeeeeeeeeee sad smo na koljenima, opet al ne iz poniženja, straha, nego iz , vjere poniznosti , kreposti koja nam daje snagu jer se samo pred Bogom kleči, svjesni i sebe i svojih zabluda i grijeha, propusta, u gorkom kajanju ojačane vere, vjere iz koje se spašavamo i mi i domovina......................
Pa, da li nam treba još neki Križni put?????????????
ništa nismo naučili?
ni što je Križni put, kad ga molimo , živimo,
patnje, oplakivanje grijeha, ožalošćenost jer ranjavamo, ionako već u mukama Njega, Majku, i jeli te grize savjet, dal osjećaš krivicu, da li te boli to što si učinio???????
ili si sretan, radostan, miran u srcu, ?!?!?!?!?!
jer samo par stvari, ajmo tako reć, su ''aktualne'', primarne na Križnom putu:
-PATNJA, koja nas dovodi i približava Sinu
-BOL, koja nas vodi pod Majčino okrilje
-SUĆUT, koja nas približava ljudima
-MUKA, koja nas vraća u život
-KLEVETE, koje nas podsjećaju da je svaki dan borba
-KRIŽ, da je život i ono što boli
-USKRSNUĆE, da ipak postoji trajna, nepromjenljiva sreća
A, suština je radost, ma koliko apsurdno zvučala, i povjerenje u ljubav, u milosrđe Božje, koje ne možemo zaslužiti, samo izgubiti, i LJUBAV, koju ne možemo zamisliti, samo se nadati i vjerovati, i moliti
http://www.youtube.com/watch?v=t9XWpPFp ... re=related

LJUBAV
Svako na svom maternjem jeziku ima naziv za ljubav.
Jezici ne znaju ništa dok srce ne progovori.
Ljubav je govor srca, ako je iskrena zamena za nju nema cenu.
Možemo svašta govoriti o ljubavi, pisati, tražiti na internetu, tražiti u bilo kojim knjigama koje govore o njoj, ali to nešto skriveno u tom malomzrnu neće nigde ispupiti, neće ni u jednoj knjizi procvetati, niti se razlistati na internetu.Mozak nije sporan našoj ljubavi, ako srce razume, razumeće i glava i ruke i noge, ako je potrebno.
Otkriće ljubavi je u nama, u svemu što radimo, u svemu što volimo i ne volimo, jer voleti i ne voleti ne ide jedno bez drugoga.Postavljala sam sebi pitanja, evo neka;
Prvo pitanje koje mi je palo na pamet je .''Zašto nam je potrebna ljubav?''
Hmmmmm....pa i sami znamo šta je to, pa ako nje nema, nema ni nas, jer je ona skriveni pupoljak u našem srcu.Često olako kažemo za nekoga ili neku, da je volimo, a ta reč nije ni za igru ni za bacanje u vodu, mislimo na reč kao reč sa kojom se može manipulisatidrugima jer eto rekli smo '' volim te'', a ta je reč nama na izgled tako laka, ali za srce lako ranjiva da taj trenutak rečene te reči moče da ohrabri ali i da obeshrabri, ako ne osećamo ništa prema toj osobi prema toj osobi u tom ''volim te'', se nalazi nešto što se ne vidi, ne čuje, ali se oseća u srcu, duboko, duboko.
''Zašto uz ljubav ide sreća?''Ljubav i sreća su kao ruža, ljubav je cvet ruže, a sreća je trn, jer može biti varljiva, kada smo previše sračni ne gledamo u potpunosti druge strane te sreće, jer ne možemo zauvek biti srećni, a druga strana sreće je tuga, zato postoji tuga, da bi njome zatražili iskru sreće u nama, a ljubav i u mraku sija u našim SRCIMA:

Ništa posebno, što dosada niste znali, osim jedne stvari........
ovo je ukradeni tekst moje devojčice, od 14 godina, o ljubavi,
verovatno ću za kaznu morati peći kolače..........
http://www.youtube.com/watch?v=WxytNs4L ... re=related

Pa, kada sam započeo ovaj topic, sa ovim nazivom citirao sam tekst jednog katoličkog filozofa, i taj je odlomak imao ovaj podnaslov koji sam mogao izbjeći, ali nisam......
Kasnije sam sam sebi, a i još poneki postavljali pitanje zašto baš kriza imaginacije? Da , zašto?
Odgovor se kasnije javio i sam, prosto su okolnosti života koji vodimo ''dale'' odgovor, pa (prije prvoga teksta na ovome forumu) ja ću samo malo pojasniti.......
Naime , živimo u vremenu vrlo zahtjevnom, gotovo prepunom ''izazova'' za svaku iskrenu i Bogu odanu kršćansku dušu, okruženi relativizmom i ravnodušnošću svijeta prema svemu što je pobožno, ne religiozno, gdje se svakodnevni božji ''zahvati'' i usmjeravanja Boga u našim životima gotovo zanemaruju, minimiziraju osim kada baš ono jako nešto stisne čovjeka satjeravši ga u kut vlastite bespomoćnosti............e, onda se sjete ljudi onoga ''a Bože pomozi'', ali i to vrlo kratko traje do povoljog ishoda situacije i onda se već tumači -eto imao sam sreće, ili sticaj povoljnih okolnosti ili čak i horoskopski znak je bio u povoljnom sazvežđu....
Tako se kod ljudi naime polako (osim varke da đavo ne postoji) , ako imalo razmišljaju stvara slika ''iščašene, iskrivljene'', stvarnosti o Stvoritelju.On , koji je sve stvorio, i iz ljubavi prema nama dao svog ljubljenog sina nakriž, postaje nekako dalek, negdje u oblacima, nestvaran gotovo IMAGINARAN.I stigli smo u ovom opštem svjetovnom razmišljanju , da sve ove krize , da ih ne nabrajamo imaju korjen u samo jednoj, našoj krizi vjere,i da Bog nije nimalo imaginaran nego stvaran i svakodnevno prisutan u svakoj sekundi našega života, ali je naša vjera postala ta koja je u krizi, ne u kušnjama, usponima i padovima, križnim putovima, krepostima, ne, nego je ne živimo.Sve manje molitveno, sve manje eklezijalno, crkveno, zajedničarski kao jedno tijelo, sa djelima milosrđa samo za velike blagdane, i vlo često samo verbalno prisurni na svetoj misi, a čudimo se što nam je tako kako jest.....
Eto, to bi otprilike bila kriza imaginacije.Bogu hvala, što se malo ili nimalo ljudi na kršćanskim forumima prepoznaju u ovome tekstu kao ''papirnati kršćani''.....
Priča koju ću prepisati je svjetovna na prvi pogled i baš dotiče temu Boga kojeg ne primjećujemo uopće ili tek kada mu okrenemo leđa, priča istinta(ime autora, čije odobrenje imam, rođaka, i naziv knjige neću navoditi, osim ako to Administrator ne zatraži) urbanog stila života današnjih osoba koje su oko nas.Naravno neke ću detalje skratiti, zbog obima sadržaja.
''Bio je divan svibanjski dan.Sve je bilo tako lijepo uklopljeno - nebo, vrijeme, sunce, zvuci, raspoloženje prolaznika.Osjećala sam se kao na snimanju nekog filma.Bila sam obučena i našminkana za predstavu, imala sam plavu periku.
Krenula sam na probu ranije nego obično, da bih se prošetala i imala dovoljno vremena da svratim negdje na kavu.Otišla sam do bašte restorana pored kojeg često prolazim, ali nikada nisam ušla unutra.
Dan je bio takav da je bilo skoro nemoguće ne biti srećan.Barem je meni tako izgledalo.Bila sam tako puna života, neke pozitivne energije, vrištalo mi se od sreće......
Voljela sam cijeli svijet.I cijeli svijet je bio moj.Zrak je mirisao na ljubav i sreću.
Konobar mi je donio kavu, razmijenili smo nekoliko riječi i ostavio me da uživam.poslije nekog vremena, čula sam muški glas, ali se nisam obazirala na to što govori.Mislila sam da se ne obraća meni, a i nisam željela da mi nešto kvari užitak.
- Djevojko plave kose, okrenite se!
-Hahahahaha!
-Zašto se smijete?
-Obično kažu ''plavušo!''
-A, plavuša je nešto drugo.
Sunce mi je išlo u oči i nisam ga dobro vidjela.Zaklonila sam oči i ugledala krupnog crnog muškarca, lijepih crta lica.Sjedio je u uglu bašte, tri stola dalje.
-Da li biste podjelili sa mnom ljepotu ovoga jutra?
-Iz kog vijeka ste?
-Iz kog vijeka je potrebno da čovjek bude da biste popili kavu sa njim?
-Izvolite - pokazala sam rukom na stolicu.
-Odavde je bolji pogled.
-Na šta?
-Na život i svijet - rekao je uz osmijeh.
Sjela sam pored njega i rekla:
-U pravu ste.
Satima smo sjedeli i pili kavu.Ljudi, zvuci , mirisi.......sve se to tako lijepo izmiješalo oko nas.
Nisam otišla na probu.Nisam se javila doma, ni u kazalište.Nisam ponijela ni mobitel i nije mi bilo bitno.
Taj dan sam poklonila sebi.
Imala sam divnog sugovornika.Izgledala sam kao netko drugi, osjećala se opušteno, kao netko drugi.Znala sam da ga više nikad neću vidjeti, a i ako se budemo vidjeli, pretpostavila sam da me neće prepoznati.Rekao je da voli kazalište ali da posljednjih godina nije išao.Nisam mu rekla da sam kazališna glumica.
Pričali smo o svemu, životu, glazbi, ljubavi, filmovima , umjetnosti......U većini životno bitnih stvari stavovi su nam se poklapali, slušali smo istu glazbu, voljeli more, brzu vožnju, romanične šetnje, povremena bekstva od svih i svega.Tako je sve bilo lijepo, jasno, i bistro.Kao nebo iznad nas.
Konačno, sam se primorala da krenem doma.Željela sam ponovo da ga vidim, na istom mjestu i u istoj priči, ali sam znala da ništa ne bi bilo isto.
Tražio je broj telefona.nisam mu dala, ali sam uzela njegov.Ustala sam , pozdravila se s njim i rekla:
-Nemoj da ustaješ, ne treba da me pretiš, odoh sama.
-Javićeš se? Bilo bi mi drago.
Klimnula sam glavom i krenula.Vraćala sam se u realnost.Sve je bilo kao san i da nije trebalo da se ispričavam doma i na poslu, toga dana bih se sjećala kao sna.
Kada sam se dovoljno odmakla, okrenula sam se i zanemela.Konobar mu je pomagao da sjedne u invalidska kolica.BOŽE!!!!!Htjela sam da se vratim i shvatila u trenu da ne treba.Nije hti da znam.Osjetila sam kako mi se suza slivaju niz lice.
************************
Stigla sam doma i grozničavo počela da pišem.Napisala sam priču po kojoj je urađen kazališni komad, koji je doživio veliki uspjeh.Nadala sam se da će se javiti.Nije.
Zato sam napisala ovu priču za novine.Nadam se da će je pročitati i da će se javiti.Ja sam njegov broj bacila prije nego što sam se okrenula.Voljela bih da uspjeh podijelim s njim.
Nisam ovo napisala zbog novca ili slave, već zbog onoga što sam toga dana doživjela i naučila.
Nadam se da će mi povjerovati.''
************************

Nekako mislim da je svaki komentar suvišan, jer baš priča pokazuje koliko nismo, ili kasno budemo svjesni božje prisutnosti u ljudima koje nam svakodnevno daruje da ih upoznamo, nama, toliko obuzeti sobom i sebeljubljem.

Kći Bilija Grahama, poznatoga američkog propovjednika, intervjuirana je u jutarnjem programu američke televizije. Voditeljica Jane Clayson postavila joj je pitanje u vezi s tragedijom u New Yorku 11. rujna 2001. godine: Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo?


Anne Graham je dala pronicavi odgovor:

"Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio.

Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru? Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hara (koja je poginula i njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili.

Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama. Bibliju koja kaže: "Ne ubij, ne kradi, ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga", a mi smo se i s tim složili.

Kasnije je doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli: "U redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu.

Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i tada složili.

Kasnije je netko opet rekao: "Dopustimo našim kćerima da abortiraju ako to žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima." I s time smo se složili.

Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: "Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, a da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi." Opet smo se složili.

Tada su neki od izabranih na izborima rekli: "Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli." Složivši se s njima mi smo rekli: "Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji."

Poslije toga netko je rekao: "Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela." Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i sljedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro" , jer oni imaju pravo na slobodu riječi.

Zatim je industrija zabave rekla: "Napravimo TV programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje." Mi smo tada odgovorili: "Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih posljedica i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed."

Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici: "Žanjemo ono što smo posijali."

---
"Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici? Srdačni pozdrav, zabrinuti student."
I uslijedio je odgovor: "Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdrav, BOG."
---

Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od sebe i kako se onda čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako sve žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti ništa od onogašto kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže: "Vjerujem u Boga", a ipak slijedi Sotonu."


http://www.dobrevijesti.hr/

Blažen onaj kome je grijeh otpušten
kome je zločin pokriven!
Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju,
i u čijem duhu nema prijevare!
Prešutjet sam htio, al kosti mi klonuše
od neprestana jecanja.
Danju i noću ruka me je tvoja tištala,
snaga mi se trošila ko za ljetnjih žega.
Tad grijeh svoj tebi priznah
i krivnju svoju više ne skrivah.
Rekoh:''Priznat ću Jahvi prijestup svoj'',
i ti si mi krivnju grijeha oprostio.
Zato nek ti se moli pobožnik svaki
u času nevolje.
Kad bujice silne navale,
njega neće stići.
Utočište ti si moje,
od tjeskobe ti ćeš me sačuvat,
odjenut me radošću spasenja.
Učit ću te, put ti kazat kojim ti je ići,
svetovat ću te, oko će moje bdjedi nad tobom.
Ne budite kao konj ili mazga bez razuma:
divljinu im krotiš vođicama i uzdom,
inače im se ne primiči!
Bezbožnika taru mnoge nevolje,
a tko se uzda u Jahvu, njega okružuje milost.
Radujte se Jahvi i kličite pravedni,
kličite svi koji ste srca čestita!
Psalam 32
Tko prizna , oprošteni su mu grijesi.
Sa svim ovim gore navedenim, uključujući i ovaj Psalam, završavam i zatvaram ovaj osobni forum, Kriza imaginacije.
U njemu sam da ne lažem ni sebe ni vas, prepisivanjem, pa i nekim komentarima, bio i valjda , ne znam ostao sebičan.Sebičan jer sam u mnogočemu licemjerno il se to meni samo pričinjava, tražio, pronalazio, i gubio, lutao, pa i bježao, u sramu i stidu pred Njegovim licem, nekada budio nadu, nekada skrivećki ''utapao'' tugu'', očaj, bol, pa i beznađe, srećom, ma kakva sreća, Milošću , sve je to bilo kratkotrajno i privremeno dok mi onaj škljoca zubima i diše za vratom, oštri kandže svoje u nadi....
Sebi sam uvijek najteže praštao, pa tako i sad, utjeha da Krist nije ''uzalud'' raspet na Križu, i mojom krivicom, i mojim nijekanjem, i mojim zatajivanjem, i mojim pogrdama, uvredama, i udarcima bičeva.......
To, mi je svjetlo malo, koje dođe na svijet, ne da rasprši i moju tamu u duši, neg da osvijetli smisao života i postojanja.......
Jedino bih mu se usudio reći.''Sjeti, me se....''
Veliko hvala na strpljenju.
Bog neka Vas blagoslovi.
P.S.
Pjesma je za moje ''talibane''
http://www.youtube.com/watch?v=rHPS-Km1 ... re=related