"Najsretniji su ljudi koji su sav život nastajali druge učiniti sretnima" (Didro)
Uvod -Zašto nisam dječak? - pita djevojčica mamu. -Zašto je Mjesec nekad kao kifla, a nekad kao sir? I, mama, zašto nemam tatu koji bi bio stalno s nama, a ne uvijek na putu?…Zašto jedan dječak, na ulici, kaže da nema Boga? Od koga je to čuo?…Kad odrastem, znaš mama, bit ču učiteljica. Ali zašto moram ići sada u školu? - i zašto, zašto? - Zato, zato i zato! - odgovara mama. Sav se život sastoji od tih zašto. Ako smo zadovoljni samo sa "zato", nešto nije u redu. Odrastao bi čovjek trebao znati odgovor na zašto, ali često uz mnogo muke. Trebao bi, ali...Nema odgovora na sve. Zašto nije dječak? - pita djevojčica i dobiva odgovor da je Bog tako htio. Ako tako gledamo na stvari, hvala Bogu. Dijete će svaki odgovor prihvatiti, a kad odraste? Ništa se neće promijeniti: ona je djevojčica, postat će žena, možda majka, a kad odraste? E, tada će prihvaćati svašta. Hoće li se netko roditi zdrav ili bolestan, bogat ili siromašan, biti star ili prosječan, o tome mi ne odlučujemo. Nitko nas nije pitao želimo li se rodi ti, postojati. Svi smo jednostavno pozvani na život, u postojanje jer, kao do to određuje netko. Ako tako gledamo stvari, opet hvala Bogu na zdravlju, ma kakvo bilo, na imetku također, na braći, sestrama, na domovini... jer On je taj Netko, koji me je u sve ovo smjestio. Hvala Mu.. Ipak mi ne zahvaljujemo Bogu baš na svemu.
Gdje je problem? Ako mi je otac alkoholičar, ne zahvaljujem Bogu. Zar i za to treba zavaljivati? Pa, a to je zlo! Ili nam se tako samo čini, a Bogu ne? "Nije problem u tvom ocu koji pije, već u tebi, koji si prihvatio nešto loše, pomirio se s nečime što je zlo, umjesto da činiš što se od tebe traži - da moliš. Bog jeste dopustio alkoholizam u tvojoj obitelji da bi se ti, moleći za ozdravljenje oca, naučio moliti i za sebe, da sam ozdraviš; da bi se oslonio na jedinu osobu koja može ukloniti svako zlo, jer je ta Osoba i došla na zemlju da ga uništi",- kaže Tomislav Ivančić. Shvatili smo: ta osoba je Isus, koji je na Zemlji činio čudesa, ozdravljao bolesne tijelom i duhom i On je raspet i umro…radi nas. Ali je i uskrsnuo te otišao k Ocu... Zar je time sve gotovo: "Bio jednom Isus na zemlji"! Taj isti Isus je ustanovio svoju Crkvu koja će, kao produžetak Njega samoga, nastaviti od Njega započeto Djelo: stvaranje Božjeg kraljevstva na zemlji, a mi smo članovi te crkvene zajednice, župske u prvom redu, ti me i zajednice, koja treba činiti sve ono što je i On činio. "Budete li vjerovali"! - rekao je Isus. Vjerovati da ćemo činiti ista djela kao i On, pa i veća? Kako u to vjerovati? Isus je stavljao naglasak na vjeru, a baš ta vjera, zar je to je tako zamršen pojam? Nismo li ga mi, vjernici, sami zamrsili svojim pogrešnim predodžbama i tumačenjem? "Vjerujem u Boga, ali ne u popove"- kaže jedan. Drugi:"Vjerujem u Boga, ali ne onoga s bradom i krilatim anđelima uokolo".- Neki opet: "Bog? Da, postoji, ali On je negdje u svemiru i koja korist ako i vjerujem"? Ili:"U Boga vjerujem! U crkvu? A ne, ne vjerujem"! U što to vjeruju spomenuti? "Vjerujem u Isusa Krista, koji se radi nas i sada žrtvuje na oltaru, u Duha Svetoga, koji od prvih Duhova vodi Isusovu Crkvu"!- to je dio pravilnog odgovora. Ne mnogo znanstveni, ali ispravan.
Znanost i vjera Čemu tvrdnje pojedinca da je vjera u suprotnosti sa znanošću? Evolucija je prvi kamen spoticanja, za mnoge. I sama znanost više nije u nju sigurna (još nisu pronašli prijelazne oblike života, spone između vrsta). Znanost polako prihvaća "skokovitu" evoluciju, dakle sa naglim prijelazima iz jednostavnijeg u složenije oblike života, mutacijom. Sjetimo se teorije determinističkog kaosa! Ni katolička crkva nema ništa protiv evolucije. Bog sigurno nije gnjeo blato da načini Adama, uz to ne pitajmo je li Adam imao pupak kao jedna američka sljedba. Podijelila se: "Imao je!"- tvrde jedni.-"Nije imao"!- tvrde drugi. I eto razdora - zbog pupka. Prikaz u Bibliji - u Knjizi stvaranja nema namjeru prikazati kako je nastao svijet, već zahvaljujući kome! A ta znanost, što je ako ne zapisničar? Ima nepregledni spisak/popis uzajamnih međuodnosa nama poznatih Prirodnih zakona, od Boga određenih i postavljenih. Znanstvenik postaje samo berač, koji oko sebe ubire nesastavljene "elemente" i spaja ih u jednu cjelinu, dobivajući aparate/preparate… Isus čini čudo koristeći zakone koje je On sam stvorio, i liječi bolesne, jadne ljude, prepuštene samima sebi. Čudo je "uplitanje" (i djelovanje) nama nepoznatih prirodnih zakona. Vrlo jednostavno! Nitko nije nevažan Okanimo se svega toga. Vjerniku je dovoljan naš "ustav"-Evanđelje. Isus svojom zapovijedi: "Ljubite se međusobno"! - daje univerzalni zakon suživota. Traži da se ljubimo onako kako je On ljubio nas. "Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svim umom svojim i svom snagom svojom, a bližnjega kao samoga sebe. U tome je sav Zakon i proroci." Prvo ljubav, a razmišljanja o anđelima, o Božjem prebivalištu i ostalo dolazi postupno, samo po sebi. Bog je Ljubav i Milosrđe. Tako si Ga lako predočimo, jer i mi možemo biti milosrdni...Vjerujemo li u pobjedu ljubavi nad mržnjom, mada i ne poznavali Isusa? Ako mu otvorimo svoje srce, već smo Njegovi učenici. Tko vjeruje da se isplati biti blag, milosrdan i čvrsto pirjanja uz zakon praštanja, već je produžena Božja ruka. - "Biti čovjek je ljepše nego biti kraljem",- kaže A. G. Matoš, siguran da čovjek sam ne može postati sretan. Zaista, tko vjeruje da pravda pobjeđuje i nikoga ne mrzi, ne zavidi, ne oholi se, ne teži bi ti netko, već samo to što jest, taj vjeruje da će se Netko pobrinuti za pravdu. Takav prihvaća i svoju ništavnost, svoje slabosti, zna za svoje mogućnosti, ne izduže se iznad njih. "Najbolje u čovjekovu životu su njegova mala sitna i nezamijećena djela dobrote i ljubavi",- kaže Vilijam Vordsvord, jer zna da svijet počiva baš na tim sitnim stvarima. Krupna djela čine veliki ljudi, a takvih je malo. Ili ne? Jer…za Boga si i ti prijatelju velik, jedan univerzum u malom! Ti, prijatelju, nikako nisi nevažan, On te želi baš takvog, samo Mu dopusti da On u tebi napravi "reda". Biskup Štrosmajer je mogao sazidati katedralu, no ni današnji biskup ne može biti uz tvoga bolesnog susjeda, prijatelja, poznanika... I gradnja katedrale i tvoja briga za bolesnika pred Bogom isto vrijede. Zajednička im je ljubav prema drugima. Ljubav je Božja pokretačka sila, ljubav je ključ vjere, ljubav prema Bogu i prema bližnjima - neodvojiva! Inače je sve laž. Ona djevojčica, s početka brošure, osjeća svoju navezanost na druge i to govori mami, u koju ima neograničeno povjerenje. U ljubavi je uvijek tako: povjerenje ne smije biti poljuljano ničim materijalnim, emotivnim, baš ničim! To je i Isus pokazao. On, Bog i čovjek, dao se svrstati među zločince i razapeti, da bi nas oslobodio od posljedica Istočnoga grijeha. Na sebe uzima svu krivicu za grijehe svijeta i sam sebe prinosi kao zadovoljštinu za naše grijehe Nebeskom Ocu. To je ljubav, to je povjerenje! Da nije vjerovao ljudima da ćemo povjerovati da je On(Isus) Bog, zar bi išta učinio? No,…imamo li mi povjerenja u našeg Isusa? Bog vjeruje Čovjeku. On treba čovjeka za svoj plan, ali mi često ne vjerujemo Bogu! Ni u Boga, jer ima bradu na nekim slikama? Nije li to samo pokušaj pravdanja ne ljubavi? Znamo Isusovu tvrdnju: "Blago siromasima duhom". On ne želi da budemo glupavi, namrgođeni idioti, kako to zlonamjernici tumače. Isus samo kaže da je sretan onaj koji priznaje tko je i što je; tko zna svoje granice i mogućnosti; tko ne teži za nedostižnim; tko uvažava i mišljenje drugih, jer zna da je nemoguće da je samo on uvijek u pravu. Takav zna da je Isus naš Otkupitelj, predstavnik Neba i Zemlje, naš sveti brat.
Potreban je razgovor Ako nema obiteljskog sklada, mladi brzo nalete na uhodanu grupu narkomana, na skitnice ili, što je naša stvarnost, na grupu koja se bavi magijom, spiritizmom…gdje je alkohol "rješenje" za sve probleme. Kako do toga dolazi? Koliko smo mi tome krivi? Kakav odgoj imaju toliki mladi koji lutaju, traže smisao? Kolike obitelji na sv. Misu idu samo na Božić, Uskrs, a ostale nedjelje?! U kolikima je psovka "dobro jutro", a abortus normalna stvar? Koliko je obitelji gdje se nikada ne okupe na zajedničku molitvu? Što se tada može uopće očekivati? "Postoje samo dva načina da se bude sretan",- tvrdi Ogden Neš.- "1. Imati lijepu i čistu savjest i 2. Uopće je ne imati".-Najzdravije, ako se roditelji drže druge točke! Ne krivimo takav i takav sustav! Ako smo mi sami "prazna vreća" kako nešto iz nje nešto dati? Ako je naš "credo" novac i materijalno bogatstvo, zaista smo baš to. A ako je u obitelji sklad, uzajamnost i praštanje, uvažavanje i ljubav, tada je obitelj sigurna: mladi joj članovi neće lutati. Koliko je danas takvih obitelji? Kako postižu međusobni sklad? Sigurno ne samo vlastitim snagama. Ne, to nije moguće. "Tko u mene vjeruje imat će život vječni",- reče Isus.- "Ja sam put, istina i život", i: "Vi ste svjetlo svijeta", Mi da smo svjetlo svijeta i sol, koja ne smije obljutaviti! Zar to možemo biti? Imamo 10 Zapovijedi. Držimo li se svih 10? Tu je i Zapovijed ljubavi. Dakle vjera i ljubav - jedno bez drugoga ne ide. Vjerujem li da je Isus uz mene, ovdje, baš kao prije 2000 godina, da izgara od želje i ljubavi za mnom; da mu Srce krvari što Ga se ne sjetim ni kad mi je dobro, ni kad mi je loše, kad mi može pomoći? Isus upravo to želi, jer je On i došao na Zemlju da liječi srca slomljena, da nam pomaže nositi breme života! Može li ovako: "Isuse, znam da si ovdje, u ovoj sobi, na radnom mjestu, školi, ulici...! Znam da mi želiš pomoći. Sad Te to i molim: Slab sam. Ti si jak. Često padam, Ti me dižeš, ako Te zamolim. Problem je što ne mogu uvijek čvrsto vjerovati da mi Tvoj Duh daje snage da se borim protiv svega što je u meni loše i zlo, negativno. Isuse, Ti si moj Gospodin. Ako se u Tebe uzdam, učvrsti ufanje, usavrši ljubav. Obdari me milostima strpljivosti, poniznosti, blagosti, samilosti, požrtvovnosti... Da, sve je to ljubav. Nauči me moliti i slušati Tvoj glas da mogu vršiti Očevu i Tvoju volju i da, razumjevši Tvoju Riječ u Evanđelju, živim po njoj. Ti si Dobri pasti. Uzdam se u Tvoju ljubav prema nama grješnicima, za koje si i život dao, uzevši kaznu za naše grijehe na sebe. Molim Te, udijeli mi jakost i vjeru koja brda premješta, da Tvoja smrt za mene ne bude uzaludna. Sada Ti predajem svoje brige, boli, tugu i radosti; svoju obitelj, sav život. Čisti mi srce od svake zle i opake pomisli. Isuse, Ti si `Gospodin moj i Bog moj`,- kako reče sv. Toma. Želim uzvratiti bar malo na Tvoju beskrajnu ljubav prema nama grješnicima, napose prema meni. /Molitva pouzdanja i predanja/ Saberimo se, opustimo u tišini i pozovimo Isusa. On samo to čeka. Neka zađe u našu dubinu. Dozvolimo Mu da dodirne svaku našu manu, grijeh, slabost, strah, radost. Dopustimo da u nama On napravi reda. Mi, sami, za to nismo sposobni. S Isusom i čvrstom vjerom da je On Ljubav koja prva prilazi, sve je moguće. Takav naš pristup k Isusu je naše obraćenje. Da, molitva je razgovor s Bogom. Ali i šutnja! Dapače, nekad i veća i potrebnija! Šutnja i osluškivanje. Dopustimo Duhu Svetome da u nama potakne ono dobro, one darove koje nam je dao da ih, obilato umnožene možemo dijeliti drugim ljudima u obitelji, na poslu, svuda. Reći Isusu u svakom trenutku poneku riječ je prijateljevanje sa svojim Bogom. To je odraz naše vjere, pouzdanja, ali i izraz časti svom Bogu. Tamo gdje je Isus, tu je i Otac, pa samim time i Duh Sveti. Bog je nedjeljiv i zašto, ako je moj Bog sa mnom, da se ikoga i ičega bojim? Za svoju djecu? Ne, ako sam ih predao Isusovu vodstvu, a sam sâm dobar primjer svojima u obitelji. Isus je Put! On je Život, Istina!
Vjerovati mada ne razumjeli Moleći Očenaš, tražimo dolazak kraljevstva Božjeg. Započne li u našim srcima vladati ljubav, praštanje, uvažavanje drugih, to Kraljevstvo je već u nama. Tad se ono lako širi svijetom... kad bismo svi bili ljudi dobre volje. Zaista, kršćani trebaju biti svjetlo svijeta. Svaki čovjek dobre volje, Isusov je učenik. Srce i sretan pogled pun razumijevanja za druge(ne osude), zrači toplinom i privlači poglede onih koji lutaju. Prihvativši život kakav nam je Otac Nebeski dao, zahvaljivat ćemo Mu na svemu. Kad dođe nešto loše, nećemo zahvaljivati za to loše, već za ono što se IZA toga krije! - Kad mi je najteže, sjetim se da sam zanemario Tebe, Bože. Nemoj mi nikada dati lagodan život- Bojim se, Gospodine, da ćeš me izgubiti. (J. Warman) Čim Bog dopušta tegobe u naš život, to je znak da se u Njega treba još više pouzdati. Ta, On želi da se Njemu obraćamo za pomoć, jer On(kao i zemaljski otac, koji vježba svoje dijete nekoj vještini), želi da se učimo strpljivosti, ali još više pouzdanju u njega. I tada, kao pravo dijete, molimo Oca da nam pomogne, da nas ojača, da nas izbavi od zla. Da ga On sam otkloni. I, ako je naša vjera prav&, ne trudimo se pokušati razumjeti kako će to Bog učiniti. Vjerovati ne znači razumjeti. No, za razumjeti svoju vjeru, treba dosta toga i znati. Prvo, Evanđelje. Čitajmo ga, upoznajmo Isusov život, na Njegovu primjeru se učimo poslušnosti u vršenju volje Očeve jer tako produbljujemo vjeru i znanje. Treba znati: Bog me ljubi baš ovakvog. Nisam savršen, već kao nedovršeno prekrasno zdanje, kakvim me Bog želi, i za koje trebam na sebi još puno raditi. Ja vjerujem Bogu, da će mi On pomoći(ako ja to želim)izmijeni ti sve negativno u sebi. I zato Mu se ne opirem, ako i dođu poteškoće da me čeliče i kale. Moram biti koristan ljudima do sebe. Zato: Evo me, Isuse! Oni koji "ne vjeruju u popove" nisu daleko od Boga, ukoliko im neki događaj nije pomutio sliku savršenog (?) svećenika. Takvog nema, jer smo svi mi grješnici. I najveći sveci su padali, da bi se na njima očitovalo Božje Milosrđe. Zbilja, radi jednog trna na cesti ne krenuti na put je ludost. Nekima je Bog daleko, u svemiru... Oni već jesu vjernici, ali ne razumiju da Isus jeste u svemiru, bio je na Zemlji, i jeste još uvijek tu, uz nas, na Zemlji, u Svetohraništu, na oltaru, a kao Bog, na svakome mjestu. A Bog s bradom? Ta, kako nacrtati drugačije? Nedostatak ljubavi prema Bogu je samo logična posljedica odsutnosti ljubavi prema bližnjima i nespremnosti prihvatiti ih; nespremnost spoznati sebe(svoje mane i talente).Zasigurno je jadno i naivno osobni nemar pravdati smiješnim izgovorima o dalekom i nepoznatom Bogu. Priznali mi ili ne da je Bog Tvorac svega vidljivoga i nevidljivoga, mi svejedno ostajemo Njegova djeca. A kad to, već po prirodi jesmo, zašto pokušavati svoj sinovski odnos oblikovati u nešto nakaradno? To smo što jesmo, djeca Božja! njegovi jesmo sada i uvi jek...ako to svjesno ne odbijamo bi ti, živeći po svome, protuprirodno, a to je naša propast.
U čemu tražiti Boga? Bog, osim što je ljubav jeste i sila. On je stvorio sav svemir, dakle i tebe. Mnogi se trude otkriti nešto i na tome nečemu ustrajno traže tragove Božje prisutnosti, da mogu reći:"Da, to je božje"! Ne treba lutati. Ustrajnost gibanja elektrona oko jezgre, od početka stvaranja sve-mira-što će trajati do njegova svršetka, uz objašnjenje da je to normalno, više ne zadovoljava. Naime, nama je sve prirodno na što smo navikli. Gurnimo klatno sata ili njihalo! Ono će se zaustaviti kao i svi planeti jednog dana, a elektroni to čine milijardama godina, i…nama je to normalno!? Od atoma je sazdan sav svemir. Atomska bomba je "kopija" središta Sunca (naše male zvijezde) jer atom je najmoćniji izvor energije. On je i odašiljač i emiter, kad se masa pretvara u energiju. On je elementarni magnet, svjetlosni je izvor kad elektrani preskaču iz putanje u drugu. Atom je u zvijezdama, atom je u našem mozgu, krvi i u biljkama, kamenu, TV-u. Tranzistorski efekt (time i čudo elektronskog buma) je nama normalna stvar. Gravitacija još nije znanstveno dokazana- izmjerena ikakvim instrumentima osim vagom, ona nema ni silnica, ni čestica gravitona. I to je posve normalna stvar? Genetski inženjering je u stalnom razvoju i sve više se otkriva tajna nasljednog koda, ali ne objašnjava kako se spajanjem A,T,C,G-a, još u stanicama fetusa zapiše kad će nastupiti pojačani rast nosa ili kostiju. Ma ništa nije normalno, samo smo navikli da "stvari stoje tako, kako stoje" i sve je dakle normalno? To zapravo znači sve nam je normalno jer je dokaz podložnosti zakonima prirode koje čovjek otkriva, dakle ne izmišlja, i ti zakoni nisu njegovi. Ima i drugih(ne)normalnih "stvari".
Je li važna definicija čovjeka? Sakrijmo se u mišju rupu, bilo gdje nakon što zapalimo susjedovu staju. Nitko neće znati da smo to mi učini, ali Netko hoće. ja i moja savjest! I neću imati mira, ne zbog spoznaje veličine štete. Ja ću znati da sam kriv. Učinio sam nešto što nije pametno, ni moral no..već nešto neljudsko, što nisam smio. I to će u meni ponavljati neki glas. Odakle on? A odakle mogućnost povezivanja aminokiselina u bjelančevine? Odakle svijest nekadašnjem insektu,(koji je vrebao na tlu),da će, ako načini mrežu lakše loviti? Odakle pauku spoznaja da mu treba paučina(i kako se pravi)jer, on je evoluirao iz nepauka u pauka, iz neznalice o mreži u pravog stručnjaka za pletenje? Prijeđimo na nešto drugo. Spiljski crteži, razni predmeti nađeni u grobovima (i to iz perioda unazad desetke tisuća godi na)ukazuju da je čovjek uvijek vjerovao da smrću nije sve gotovo, da mora nakon nje biti još nešto. Definicije čovjeka poput homoerektus, homosapiens itd. su površne, jer je čovjek biće koje vjeruje. On vjeruje u konačni dobar ishod svakog poduhvata; da ga netko voli; da će sutra biti(u odnosu na danas)bolje. Čovjek malo zna unaprijed. Ali zato vjeruje. Vjera je ta koja ga pokreće, tjera naprijed prema uvijek novom, nepoznatom. Bez vjere i nade čovjek je ništa ! "čovjek vjeruje, čezne i nada se sve do onog trenutka kad zna da bi mogao doživjeti i razočaranje. Želi barem do tada biti sretan, jer nada i vjera u dobro sutra, pokreće ga danas. J.Warman)
Što kažu velikani? Koliko truda ulaže sportaš? Koliko glumac, pisac, artista, pilot, ratar, konstruktor ili zidar? Zar samo radi plaće? Iza svega se krije duboka nada u uspjeh i nagradu. Nekad je to aplauz, možda pohvala, medalja, lijepa i iskrena kritika, ali čovjek očekuje da nakon uloženog truda dobije nagradu. Zar za sitne epizode života dolazi nagrada, a za sav život ne? Čemu onda živjeti, ako smrću svemu dolazi kraj? Evo nekoliko misli pojedinaca: "Ako je život dobro, zašto nam se uzima, a ako je život zlo, zašto nam je darovan"? -pita se F. Domeniko Gvarci, a Leonardo da Vinči kao da mu odgovara: "Kao što dobro iskorišten dan donosi ugodan san, tako i dobro proživljen život daruje lijepu smrt".-Ral-f Val do Emerson je možda bio u potrazi za Bogom. Tvrdi: "Ono što nam najviše nedostaje u životu to je netko tko bi nas prisiljavao da činimo uvijek ono što možemo", -"želimo li za nagradu pohvalu, smiješak ...bilo što, tada život ne smije biti roman koji nam se desio, nego roman koji smo sami napisali" - kaže Novalis. Ako za pozitivno postoji nagrada, znamo da za negativno slijedi kazna. A kad je u pitanju sav život proživljen negativno? Ima li kazne...? Spomenuli smo vjerovanje naših davnih predaka u zagrobni život. Jesu li i oni poznavali svemir? Glupo pitanje, zar ne? Jedan od najvećih umova 20. st. Ajnštajn se razljutio, kad je pročitao novinski komentar njegove teorije relativnosti: "Onaj", kaže Ajnštajn, "tko u mom radu naslućuje negiranje postojanja jednog univerzalnog Uma, koji je i stvorio svemir, taj ili je zlonamjeran ili me uopće nije razumio. A drugi znanstvenik, ateista, nakon izlaganja o svemiru i dokazivanja kako za sve to i nije bio potreban neki bog, završava: "Međutim, tko se pita što je bilo djelić sekunde prije Velikog praska, morat će odgovor potražiti kod svećenika ili teologa, jer samo teologija može dati odgovor na to i slična pitanja". Je li taj čovjek ateista? Vjerojatno nije. On, kao i Ajnštajn, ušavši u srž stvaranja, shvaća da mora postojati Netko! U svojoj se studiji od toga ogradio. Pa kad smo dotakli Tvorca svemira, zar mislimo da je Bog stvorio milijarde zvijezda samo radi ugode ljudskom oku? Ma, u svemiru može i mora biti na tisuće (i milijune?) drugačijih od nas, ali ipak i razumnijih bića nego na Zemlji! I svi oni moraju imati u sebi "ugrađen" indikator kvalitete počinjenog djela", tj. savjest.
Slobodna volja - opasnost Bog Stvoritelj želi da mu se sva ta bića jednom vrate. Zato ih je i stvorio: za vječno blaženstvo uz sebe! Ali na Zemlji ljudi učiniše glupost, odbaciše svoje Izvorište. I tu je ljudsku budalaštinu dobro iskoristio otpadnik od Boga i s neba tj. Sotona, koji ljude i dan-danas navodi na grijeh, putem poticanja naše mašte na zle i požudne misli. Tu je glupost(grijeh prvih ljudi) morao skupo platiti sâm Bog, koji je jedini mogao ispraviti zlo, učinjeno od Adama i Eve:
Utjelovio se u Drugoj Božanskoj Osobi da bi ljudima omogućio povratak k Bogu Ocu. Ponavljamo si: sebe je prinio kao zadovoljštinu za naše grijehe, a što mi činimo? I dalje glumimo gazde na Zemlji, potajno želeći u svemir. U posjet - kome i zašto? Zbog napretka znanosti ili zbog vojnog prestiža? Sjećam se daaavne brojke - cca osma tisuća satelita kruži oko planeta Zemlje. Koliko satelita nose nuklearnu "glavu" - radi koga, zbog koga…zbog čega, doista? Možda su ljudi jedina razumna(?) bića u svemiru koja su pala grijehom prvih ljudi, pa smo svi sada, čak cijela Zemlja jedan Babilon, te smo u nekoj "izolaciji"? Hoćemo li ikada spustiti oholi nos i baciti pogled po Zemlji? "Ne budete li kao ovi maleni",-kaže Isus,- "nećete u kraljevstvo nebesko"! -Mislio je na ono što mi zovemo rajem, ali i na kraljevstvo koje mora početi već sada, u nama, u našim srcima. Da, sada, odmah! Trpiš li, prijatelju? Nesretan si? Nepravedni su prema tebi? Imaš čisto srce, a tebi tovare sve tuđe gnusnosti? Pročitaj Isusov Govor na gori(Osam blaženstava). Naći ćeš sigurno nešto i za sebe. Život je pun poteškoća. One nas trebaju jačati i neprestano upućivati na Boga. Bez Njega je svatko izgubljen. Treba ići polako uz strmu i usku stazu. korak po korak. Ne trčati. A mi to činimo i padamo, ali imamo Isusovu ostavštinu - ispovijed. Imamo i Očenaš, koji nas je Isus naučio moliti Isus, koji je neprestano bio u molitvi i razgovoru sa nebeskim Ocem. Nije li Ga molio, ako je moguće da ne mora podnijeti svu muku, razapinjanje, na kraju smrt na križu? Ako je Isus, Sin Božji, molio Oca, zar mi ne bi trebali moliti još vise nego on? Ucjenjuje li i Isus, kao mi, kad izvolimo 10 Očenaša i mislimo da je sad Bog Otac na redu, da je dužan odmah nam ispuniti molbu, za koju nismo ni sigurni jeli baš ispravna? Isus na kraju dodaje:-"Neka bude Tvoja volja, a ne moja" !-Isus je znao da je postao čovjekom da otkupi palo čovječanstvo i kao Bog i kao čovjek(drugi Adam). A mi pitamo "Zašto postojimo", sada, nakon Otkupljenja! Kad bismo češće razmišljali o Otkupljenju, sigurno bismo spoznali što je prava ljubav, Božja ljubav, koja ide do kraja, do savršenstva. Tko odbacuje tu Ljubav, što zaslužuje? Odbacujem ju ako psujem svaku poteškoću, problemčić, bolest , nepravdu ne molimo nego zdvajamo nad nerješivim. Tako što za Boga ne postoji(samo za nas).Bogu je sve moguće. Imamo li problema(a svi ih imamo)nađimo kutak sobe, crkve, prirode i razmislimo o Isusovoj Muci, Očevoj čežnji za nama, o ljubavi Trojedinog Boga. Duh Sveti nas potiče na molitvu. Da li se mi oglašujemo i sebe odvodimo od Boga? Bog poštuje našu slobodnu volju i izbor. Jedini On. Molimo, molimo, razgovarajmo s Bogom, sa svojim Izvorištem i konačnim smislom postojanja. Selimo li se vratiti Onome koji nas je stvorio za sebe, ali radi nas i naše vječne sreće uz Njega !
Korak po korak do Isusa ISUS je uzor, koji tražimo. "Isuse, Ti si ovdje. Stavljam Ti se na raspolaganje. Vodi me k Ocu korak po korak jer sam još dijete, ali se pravim većim nego jesam. Želim biti onakvo dijete kakvim me Otac želi; slušati samo Tvoju Riječ; živjeti samo po svojoj savjesti i Tvojim Zapovijedima. Ti si prihvatio svoj zadatak na Zemlji. Trideset godina si se pripremao za nj. Ja ne razumijem svoj zadatak, ali mi je dovoljna istina: stalo Ti je do mene. Nisam tek puki slučaj, već Očevo voljeno, mada tvrdoglavo dijete. Isuse, Otkupitelju, uzdam se u Te, vjerujem Tebi. Molim Te, pomozi mi ljubiti Tebe, ljude i svoj život, da ovaj tren radim za ljepšu budućnost svih ljudi. Neka bude Očeva i Tvoja volja. …………………………. -Koliko je sati? -A znaš li kamo ideš? -Znam. -Požuri, jer ne znaš što te putem može zaustaviti. -Salio sam se. Ne znam kamo idem. -Onda si svakako zakasnio. /narodna/
"Svesti sav svemir u jednu osobu, to je prava ljubav",-kaže Viktor Igo, a Betoven: -"Što sam, kad se usporedim sa svemirom"?... Tolstoj:- "Ono što je prošlo, ne postoji.Što će biti još nije došlo. Pa što postoji? Samo ovaj trenutak. U njemu se sastaje prošlo i buduće, u toj je točki sav naš život". …………….. "Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan pobrinuti sam za sebe. Dosta je svakom danu njegove vlastite brige". (Mt.6, 34)
Isuse, pomozi nam živjeti po savjesti.
|