www.tebe-trazim.com

" U mojsijevskim se knjigama čita da darovi za žrtve i prinose moraju biti životinje bez mane i nedostataka i da prinosi i žrtve najboljega brašna, ulja ili žitarica, moraju biti začinjeni sa solju ali bez kvasa ili meda, a ako su od prvina još zelenih žitarica, one su morale biti spržene i samljevene prije nego su se prikazale, i uvijek poškropljene uljem i posute tamjanom.
Čita se također da su se oni koji su pripadali Aronovom rodu, pa prema tome svećeničkom rodu, isključivali iz svećeništva ako su imali neki fizički nedostatak ili neizlječivu bolest. Službenik savršena tijela i po konstrukciji i po zdravlju morao je stajati pred Stvoriteljem čovjekovim, pred Svevišnjim koji je u čovjeka stavio savršene udove, osjetila i osjećaje.
Vidjeti nakaznosti i bolesti za Njega je značilo svjedočanstvo čovjekove pobune i Sotonine poruge najdržem Božjem djelu, stoga poruge i Bogu.
U mojsijevsko doba žrtve su bile od životinja i žitarica, materijalne stvari. U kršćansko vrijeme žrtve su duhovne. David je prorekao ovo vrijeme u kome će žrtve biti ne od životinja, nego "žrtva duha raskajana, srca skrušena i ponižena".
Ono je bilo vrijeme strogosti. Čovjek se nije usuđivao misliti da bi za ugodnu žrvtu mogao prinijeti svoje srce. Na tom srcu je bila mrlja kvariteljica. U ono vrijeme bila su nečista sva srca ljudi, i onih najpravednijih. Istočni grijeh, kod najsvetijih samo on, nagrđivao je čovjekovo srce. Pa kako ga onda prikazati za žrtvu miomirisnu Onomu koji je propisao da moraju biti bez mane životinje i žitarice koje su se imale prinositi na njegovom oltaru, čak i bez pjegave dlake ili rđe?
Je li možda tele ili janje krivo što se izleglo šareno? Ili klas što ga je napala snijet ili rđa? Nisu. Ali unatoč tome ipak se nisu smjeli položiti na oltar. Niti ih je smio položiti čovjek na kojem je baštinjeni grijeh bio zasvjedočen s manama, mršavošću ili bolestima.
Zbog Adamova grijeha ušla je bolest, nakaznosti, smrt među ljude. Jer zloća, koja je planula gdje je prije bio samo plamen čiste ljubavi, dovela je ljude do perverzne sjetilnosti i osjećajnosti, uzroka svake bolesti ili nakaznosti koja se pokaže na čovjeku. Iz pokvarena korjenja izlaze pokvarena debla i krošnje i plodovi. A uzevši da se početna pokvarenost neprestano povećavala zbog novih kvarenja, čovjekovo je tijelo sve više podnosilo, podnosi i podnosit će prebolnu posljedicu pada vrlo mnogih ljudi od ljudi na životinje.
U vijeme Milosrđa, kada Milost dušama vraća izvornu nevinost sa svojom božanskom bijelinom; u vrijeme duha u kome su ljudske vrijednosti na dnu a na vrhu su nadljudske vrijednosti i kada se one više nego one prve prinose Bogu i primaju se kao dar od Boga; u vrijeme kad je tijelo haljina duše koja je kraljica, kad je tijelo sredstvo za sticanje pobjede ali duh vlada, ili bi morao vladati; u vrijeme u kome "po krepostima onoga koji vas je iz tame pozvao u divno svjetlo, čineći od kršćana sveti narod, novi narod Božji, stečen za Boga Krvlju Bogočovjeka, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo", kako kaže Petar, otpala su ograničenja Mojsijeva Zakona te svaki čovjek koji je označen znakom Krista, pomazan za njegova slugu od vječnoga Velesvećenika, svetoga, nevinoga i neokaljanoga, može, mora biti žrtveni dar i svećenik, tvar i službenik duhovne žrtve koja je Bogu mila.
U Pavlovoj poslanici (redak 13.) nedostaje jedna riječ, riječ "žrtva". "Prikažite se Bogu kao žive žrtve nakon što ste bili mrtvi, prikažite mu svoje udove kao sredstvo pravednosti." Eto kraljevskog svećeništva na koje je kršćanin pozvan, svećeništva svakog kršćanina za nasljedovanje svećeništva "Svećenika uvijeke po redu Melkisedekovu".
Iz staroga Zakona preuzeta je, podignuta u duhovni red, obveza biti bez smrtne ljage, bez glavnih grijeha na koje pristaje razum i duh i izvršenih potpunom promišljenošću, biti bez kvasa mržnje i požude, bez meda putene mekušnosti, bez duhovnih bolesti koje se ne nastoji izliječiti, bez sljepoće za Svjetlost pa i bez mrene, bez svraba i lišaja sklonosti i prema malim grijesima, bez lomova ili izbočina na divnoj kršćanskoj formaciji."...

Iz djela "Pouke na temelju Pavlove poslanice Rimljanima" Maria Valtorta

" Utvrđena je istina da su Praroditelji, kad su stvoreni, dobili od svog Stvoritelja, osim posvećujuće Milosti i nevinosti, i druge darove. A ti su bili: cjelokupnost, tj. savršena podložnost sjetila razumu, znanje razmjerno njihovom stanju, neumrlost, zaštićenost (imunitet) protiv bilo koje boli i bijede.
Skrećem pozornost na dar znanja razmjernoga s njihovim stanjem. Znanja opširnoga, pravoga, sposobnoga da čovjeka rasvijetli u svim stvarima koje su potrebne njegovom položaju kralja nad svim ostalim naravnim stvorovima i bića stvorenoga na sliku i priliku Božju. To je on po duši koja je duhovna, slobodna, neumrla, razumna, sposobna spoznati Boga i stoga sposobna ljubiti ga, određena da ga uvijek uživa; po duši koja je obdarena nezasluženim Božjim darovima. Prvi od sviju je Milost, koja čovjeka uzdiže u nadnaravni red djeteta Božjega, baštinika Kraljevstva nebeskoga.
Po tome daru znanja čovjek je znao jasno i nadnaravno koje radnje da izvrši, kojih putova da se drži da bi postigao svrhu za koju je bio stvoren. Ljubio je Boga svom svojom sposobnošću, tj. savršenim znanjem prema svome redu čovjeka puna Milosti i nevinosti. Ali ljubio ga je ljubavlju urednom, koja je bila žarka ali nije napuštala ono duboko poštovanje što ga stvorenje, pa i najsvetije, mora uvijek imati prema svome Stvoritelju.
Ta ljubav jaka, ali koja u svojoj jakosti nije nikada prelazila ograde dužnog poštovanja stvorenja prema svome Stvoritelju, taj cvijet Bogu miloga savršenstva, nije se više našla osim u Isusa i Marije. Jer Sin čovječji i Bezgrešna bili su novi Adam i Eva, popravljači nereda onih prvih i tješitelji Oca Boga, služeći se savršeno svim darovima što su ih od Boga primili, a da se nikada nisu ogriješili ohološću zbog toga što su ljubimci između svih stvorova.
Kako je taj dar znanja ravnao ljubavlju stvorenja prema Stvoritelju, isto tako je ravnao ljubavlju prema stvorenju. Najprije prema družici isebi sličnoj. Ljubio ju je bez nereda pohote, žarkom ljubavlju nevinih, koje samo pohotljivi i pokvareni ljudi smatraju nesposobnima da ljube.
O sljepoće što je prouzrokuju klice pokvarenosti!
Nevini, čisti, znaju ljubiti, uistinu ljubiti. Ljubiti tri reda koja su u čovjeku i s tri reda koja su u čovjeku, ali počinjući od najvišega, a najnižemu - onome naravnome - dajući onu djevičansku nježnost koja se nalazi u najžarčoj majčinskoj ljubavi i u najžarčoj sinovskoj ljubavi. To jest nježnost samih onih dviju ljubavi koje su bez putene privlačnosti: ljubavi duše, ljubavi stvorenja-sina (djeteta) prema živome šatoru koji ga je nosio, ljubavi stvorenja-majke prema živom svjedočanstvu svoga svojstva roditeljice. To svojstvo je slava žene koja se po patnjama i žrtvi materinstva uzdiže od ženske do suradnice Božje "dobivajući čovjeka s pomoću Božjom" (Post 4,1)
Dar znanja ravnao je čovjekovom ljubavlju prema drugim stvorovima, njemu korisnima ili ugodnima. U svim stvorenim stvarima vidio je moć ljubavi Boga koji ih je stvorio za čovjeka, i vidio ih je kao što ih je Bog vidio: "vrlo dobrima" (Post 1,31).
Bio bi ravnao i ljubavlju čovjekovom prema stvorovima rođenima od njegove svete ljubavi s Evom. Ali Adam i Eva nisu stigli do te ljubavi. Jer još prije nego mu je ona koja je "kost od Adamovih kostiju i meso od njegova mesa, radi koje će čovjek ostaviti oca i majku i pridružiti se svoj ženi i njih dvoje biti samo jedno tijelo" rodila sila, kao što stablo cjelivano od sunca i netaknuto od drugih rađa cvijeće i plodove, Nered je sa svojim otrovom pokvario svetu ljubav praroditelja, koji su htjeli znati više nego je bilo pravo i dovoljno da znaju. Stoga je Pravda kazala: "Pazimo da sada čovjek ne pruži ruku pa uzme i sa stabla života te jede i živi uvijeke."
Ta izreka ostavlja mnoge zbunjenima, a mnogima drugima služi za to da Predobroga i Velikodušnoga prikažu kao nesmiljenoga škrca. Služi i za nijekanje jedne od vjerskih istina: istine o jednome od darova Božjih danih praroditeljima: besmrtnosti.
Dar je dar, mora biti dan. Bog je dao besmrtnost kao što je dao druge darove, među kojima i dar znanja razmjernoga čovjekovu stanju. Ne sve znanje. Samo Bog je premudar. Tako je bio dao i besmrtnost, ali ne vječnost. Samo Bog je vječan.
Čovjek e morao roditi, biti rođen od čovjeka kojega je Bog stvorio, i više ne umrijeti, nego prijeći od raja zemaljskoga u raj nebeski i ondje uživati u savršenoj spoznaji Boga.
Ali čovjek je prešao mjeru. Htio je više nego je bio primio kao dragovoljni dar. Htio je sve znanje, ne razmišljajući da se i sa dobrim stvarima treba služiti sa mjerom koja odgovara vlastitim sposobnostima i da samo Neizmjerni i Presavršeni može poznavati sve zlo da od toga nema uznemirenja koje kvari."

" Bog trpi zbog Zla što ga vidi. Ali trpi zbog onoga što zlo proizvodi u vama. Ne zbog sama Sebe. Jer On je iznad svakog naprezanja Zla, te ni neumorna i prepredena moć koja ima ime Sotona ne može povrijediti njegove savršenosti.
Sotona vrijeđa Boga u vama. Ali da ste vi jaki, Sotona ne bi imao načina da povrijedi Boga pomoću vas. Kad bi ste na to mislili, ne biste nikada sagriješili, vi koji više ili manje jako ljubite Boga. Jer nitko od vas koji se dičite imenom kršćana katolika ne bi se htio osjećati ortakom Sotone u vrijeđanju Boga.
A ipak to činite. Nikad ne mislite da je Sotona prepreden, da ide za plijenom, da se ne zadovoljava s time da napastuje ili pobijedi vas, nego da više no na vas nišani na to da se naruga Bogu, da mu otme duše, da ismije i učini nedjelotvornom Kristovu žrtvu, čineći da za mnoge od vas ne vrijedi, a za mnoge druge da jedva bude dovoljna te vas očuva od vječne osude.
Sotona zna, izbrojio je sve suze i kapi Krvi Sina čovječjega. Na svakoj suzi ili kapi vidio je pravo ime, pravi razlog za njih: nepokretnu mlakost nekoga katolika za suze, vječnu osudu nekoga katolika za kapi božanske Krvi. Zna što je prouzročilo bol koja je izmamila suze i grimizni znoj Kristu, njegovom božanskom Protivniku, Protivniku od časa njegove Pobune, vječnomu Protivniku i Pobjedniku uvijeke za milijune duša kojima Krist dariva i darivao je Nebo.
Pošto je Adam htio sve Znanje, bio bi mogao htjeti sav život, tj. posjedovanje života ne kao dar koji mu je dan i koji je s ljubavlju sačuvao, nego silom koja ismijava poštovanje, uništava red, silom po kojom sam sebe čini vječnim, da bez zasluge bude ravan Bogu. Ravan Bogu: htjeti biti takav bilo bi značilo učiniti isti Luciferov grijeh. A za Luciferov grijeh nema oproštenja.
Bog je htio da čovjeku može oprostiti. Htio je da mu može vratiti besmrtnost, posjedovanje Neba, Znanje dovoljno za njegovo stanje, Milost, On sam. I zahvatio je s osudom da spasi. Zadao smrt da bi dao Život. Zadao izgon da bi dao vječnu Domovinu. Dao je - eto početka pouke koja opet postaje predmetom govora - dao je zakon umjesto nezasluženoga Znanja što ga je čovjek izgubio sa smrću Milosti u svome srcu. Zakon je plod, posljedica Grijeha.
Grijeh je čovjeka otupio u sposobnosti razlikovanja dobra i zla i u cjelokupnosti (integritetu). Kao neki dim zamračio je poznatu istinu. Kao neka buka zaglušila je glas božanskih riječi što ih je čuo za svježih večeri u lijepom Edenu. Spavši od posinjenog djeteta Božjeg u red razumne životinje čovjek je instiktivno osjećao da ubiti mora biti "zlo", da kvariti se u sramotnoj pohoti mora biti zlo. Ali nije znao razlikovati dokle je zlo ubiti i koje pohote su najmrže Bogu.
Zato je Bog, nakon što je kaznio i ponovno kaznio potopom, nakon toga dao prve propise kako biti manje nasilni (zabrana jesti meso s krvlju, Post 9,4). Potom (je kaznio) raspršenjem naroda i pomutnjom jezika (Post 11,8) što je bilo povodom budućih naroda i kraljevstava i ratova, koji vas još muče. I ponovno kaznio vatrom s neba Sodomu i druge grešne gradove. Pošto je pravednom Abrahamu dao jasniji zakon podložnosti Gospodinu (Post 17,10), pozvao je k sebi Mojsija te ga uzastopnim naredbama i pozivima doveo do slavljenja prve vazmene žrtve, trajne žrtve sve do konca vijekova. Jer je u času milosti janje od jedne godine zamijenio božanski Jaganjac, neprekidna Žrtva na svim oltarima svijeta i za vijekove. A od toga vazmenog zakona doveo je Mojsija do deset zapovijedi.
Ali Dekaloga ne bi bilo da je razum uvijek vladao nad osjetilima, to jest da nije bio učinjen grijeh u Edenu. Niti bi ga bilo da iz nereda osjetila nije došao gubitak Milosti i Nevinosti a zbog toga i gubitak Znanja. A Dekalog je ujedno milosrđe i kazna. Milosrđe slabima, kazna izrugivačima Boga, koji čine zlo znajući da ga čine."

" Adam je bio sazdan od tijela, ne samo od duha. Ali nije bio tjelesan jer je nad materijom gospodovao duh i razum. A duh nevin i pun Milosti čudesno je naličio svome Stvoritelju, jer je bio tako uman da je shvaćao...koliko nadvisuje sve naravne stvari. Uzdignuće čovjeka u nadnaravni red, tj. na Božje sinovstvo po Milosti, uzdiglo je čovjekovo shvaćanje, koje je već bilo izvanredno veliko zbog mimonaravnog dara ulivenoga znanja i stoga sposobno da razumije sve naravne stvari, na nadnaravno shvaćanje da može shvatiti ono što je neshvatljivo za onoga koji nije za to osposobljen nadnaravnim darom: s darom da može shvaćati Boga i, u manjoj mjeri, da može biti njegova vjerna slika po redu i pravednosti, po ljubavi, po mudrosti, po slobodi od svakog ponizujućega pridržaja.
Divne li slobode čovjeka puna milosti! Slobode koju sam čovjek uvažava, slobode na koju ne vrebaju vanjske sile ili unutarnji nagoni. Uzvišeno kraljevsko dostojanstvo koje vlada nad svim stvarima, i nad onim što vam je sada često tiranin: nad Ja u kome bez prestanka kvasaju otrovi velikih rana.
Kad se kaže "Čovjek, kralj vidljivoga svijeta, bio je stvoren s vlašću da vlada nad svim stvorovima", treba misliti da je on, po Milosti i po drugim darovima što ih je primio već u prvom času bivovanja, bio sazdan da bude kraljem i samome sebi i svome nižem djelu, po spoznaji svoje posljednje svrhe, po ljubavi koja ga je navodila da na nadnaravan način teži za njom, i po vlasti nad materijom i nad osjetilima koja u njoj postoje. Sjedinjen s Redom i ljubiteljem Ljubavi bio je stvoren tako da zna dati Bogu ono što mu se mora dati, a svome Ja ono što je dopušteno dati mu, bez nereda u strasti ili neobuzdanosti nagona. Duh, um i materija sačinjavali su skladnu cijelinu u njemu, i do toga je sklada došao u prvom času svoga postojanja, a ne kroz postupne faze kako nekoji hoće.
Bog je sazdao čovjeka u kome su u jednoj cijelini predstavljena tri carstva vidljivoga svijeta i, u čudesnoj istini, njegovo stvaranje od Boga za duhovnu dušu što ju je Bog udahnuo u čovjekovu materiju.
Čovjek: prava spojna karika između Zemlje i Neba, prava točka sjedinjenja duhovnoga i materijalnog svijeta, biće u kome je materija tabernakul duha, biće u kome duh oživljava materiju ne samo za ograničeni smrtni život, nego za besmrtan život poslije konačnog uskrsnuća."

" Čovjek: stvorenje u kome sjaji i prebiva Duh Stvoritelj.
Čovjek: čudo moći Boga koji svoj dah, dio samoga beskrajnoga Sebe udahnjuje u prah uzdižući ga na dostojanstvo čovjeka i daruje mu Milost koja životinjskog čovjeka uzdiže na dostojanstvo života i položaja nadnaravnog stvorenja, djeteta Božjega po dioništvu u njegovoj naravi, osposobljavajući ga da se stavi u izravan odnos s Bogom, pripremajući ga shvaća Neshvatljivoga, omogućujući mu i dopuštajući da ljubi Onoga koji je toliko iznad svakoga drugoga bića da čovjek, bez njegova božanskoga dara, ne bi mogao ni samo željeti ljubiti ga, zbog nesposobnosti i zbog velikoga poštovanja.
Čovjek: stvoren kao trokut koji bazu, tj. materiju, temelji na Zemlji od koje je bio uzet, koji sa svojim umnim sposobnostima nastoji uzdići se do spoznanja Onoga na koga naliči, a sa svojim vrhom, tj. duhom duha, s odabranim dijelom duše, dotiče se Neba, gubeći se u kontemplaciji Boga-Ljubavi, a Milost primljena na dar sjedinjuje ga s Bogom, a ljubav što je upaljuje sjedinjenje s Bogom pobožanstvenjuje ga. Jer "tko god ljubi, od Boga je rođen", a povlastica je djece da po naravi sluče na oca. Dakle, čovjek je po duši koja je po Milosti pobožanstvenjena Božja slika, a po ljubavi što je Milost omogućuje nalik je na Boga.
Šesti je dan dakle bio stvoren čovjek, potpun, savršen u svakomu svome materijalnom i duhovnom dijelu, sazdan po zamisli Božjoj, prema redu (svrsi) za koji je bio stvoren: ljubiti svoga Gospodina i služiti mu za vrijeme ljudskoga života, istinski ga poznavati i zatim uživati Ga zauvijek u drugom životu.
Bio je stvoren jedinstven Čovjek, onaj od koga je moralo poteći čitavo čovječanstvo a najprije Žena, družica Čovjekova i Čovjeku, s kojim je imala napučiti cijelu Zemlju, kraljujući nad svim ostalim nižim stvorovima. Bio je stvoren jedinstven Čovjek, onaj koji je kao otac imao prenijeti svim svojim potomcima sve što je bio primio: život, osjetila, materijalne sposobnosti, kao i zaštićenost protiv svakoga trpljenja, razum, razbor, znanje, neporočnost, besmrtnost, i napokon dar na darovima: Milost."

" Kada se čovjek probudio od svoga prvog sna i našao uza se drugaricu, osjetio je da je Bog njegovu sreću učinio potpunom.
I prije je već bila vrlo velika. Sve je u Adamu i oko Adama bilo učinjeno da uživa potpunu sreću, zdravu i svetu, i raskoš tj. Eden, nije bio samo naokolo nego i u Adamu. Okruživao ga je vrt pun ljepota biljnih, životinjskih i vodenih. Ali u njemu je cvijetao vrt duhovnih ljepota, s krepostima svake vrste, spremnih da sazriju do plodova savršene svetosti. Bilo je ondje i stablo znanja koje je odgovaralo njegovom stanju i stablo nadnaravnoga života: Milost. Nije nedostajala ni dragocjena voda božanskoga izvora koji se dijelio u četiri rukava i zalijevao uvijek novom vodom čovjekove kreposti kako bi rasle poput divova da ga učine sve vjernijim zrcalom Božjim.
Kao naravno stvorenje uživao je u onome što je gledao: ljepotu netaknutoga svijeta, istom izašloga iz božanskog htijenja. Uživao je u onome što je mogao: u svome gospodstvu nad nižim stvorovima. Bog je bio stavio sve na službu čovjeku, od sunca do kukca, da mu sve bude uživanje.
Kao nadnaravno stvorenje uživao je umujući u veoma ugodnom ushitu - shvaćajući Božju Bit: Ljubav; shvaćajući veze ljubavi između Neizmjernoga koji se darivao i stvorenja koje Ga je ljubilo klanjajući se. Tu sposobnost čovjeka i to Božje darivanje sebe čovjeku krije knjiga Postanka u izreci: "Čuvši glas Boga koji je šetao Edenom u svježu večer".
Premda je Otac bio dao posinjenoj djeci znanje razmjerno njihovom znanju, ipak ih je još poučavao.
Jer beskrajna je Božja ljubav, pa nakon što je dao, ponovno želi dati, i daje to više što mu je stvorenje više dijete. Bog se uvijek daje onomu koji se njemu daje velikodušno.
Kada se dakle čovjek probudio i vidio ženu sličnu sebi, osjetio je da je sreća njega kao stvorenja potpuna jer je imao sve ljudsko i jer je imao sve nadljudsko, jer se Ljubav dala ljubavi čovjeka.
Jedino ograničenje što ga je Bog stavio neizmjernom posjedu čovjeka bila je zabrana da ne bere plodova stabla Znanja dobra i zla. Taj bi urod bio beskoristan, neopravdan, budući da je čovjek već imao ono znanje koje mu je bilo nužno, i mjera veća od one što ju je Bog odredio mogla bi samo prouzročiti štetu.
Promislite: Bog ne zabranjuje brati plodove stabla Života, jer je čovjek po naravi njih trebao kako bi provodio zdrav i dugotrajan život, dok jedna življa božanska želja da se potpuno otkrije posinjenom djetetu ne bi Boga navela da izreče: "Dijete, uziđi k mome prebivalištu i utoni u svoga Boga", taj poziv u nebeski Raj bez patnje i smrti.
Stablo Života koje se susreće na početku Knjige velike Objave (Post 2,9; 3,22) i koje se opet nalazi na kraju Knjige velike Objave, u Bibliji (Ivanovo otkrivenje 22,2 i 14) slika je Utjelovljene Riječi, čiji je plod, Otkupljenje, visio sa drva križa, slika onoga Isusa Krista koji je Kruh Života, Izvor Žive Vode, Milosti, i koji vam je vratio Život po svojoj smrti, i uvijek možete jesti i piti od Njega da biste živjeli životom pravednika i stigli u vječni Život.
Bog Adamu ne zabranjuje ubrati plodove stabla Života, ali brani ubrati beskorisne plodove stabla Znanja. Jer pretjerano znanje bilo bi moglo produbiti oholost u čovjeku, koji bi se bio smatrao jednakim Bogu zbog novoga stečenoga znanja i ludo se smatrao sposobnim da ga može posjedovati bez opasnosti. S time bi se kao posljedica bilo pojavilo nedopušteno pravo da sam sudi o svojem djelovanju i da dosljedno tome i postupa, gazeći svaku dužnost sinovskog posluha svome Stvoritelju koji mu je s ljubavlju pokazao izravno ili po ulivenoj milosti i znanju što je dopušteno a što je nedopušteno.
Mjera što je Bog dade uvijek je prava. Tko hoće više nego što mu je Bog dao, požudan je, nerazborit, bez poštovanja. Vrijeđa ljubav. Tko hoće da djeluje neovisno od svakoga poštivanja nadnaravnoga i naravnoga Zakona, buntovnik je. Vrijeđa ljubav.
Suočeni s božanskom zapovijeđu Praroditelji su morali poslušati, ne pitajući "zašto", što je uvijek brodolom ljubavi, vjere, ufanja. Kad Bog određuje ili djeluje, mora se slušati i vršiti njegovu volju, ne pitajući zašto naređuje ili postupa na taj izvjestan način. Svaki je njegov postupak dobar iako se ne čini takvim stvorenju koje je ograničeno u svome znanju.
Zašto nisu smjeli ići k onom stablu, ubrati one plodove, jesti onih plodova? Beskorisno je to znati. Korisno je poslušati, a ne drugo. I biti zadovoljan s ono mnogo što si dobio. Poslušnost je ljubav i poštovanje, i mjera je ljubavi i poštovanja. Što se neka osoba više ljubi i poštuje, to joj se više pokorava.
Budući da je tu Bog onaj koji je naređivao, beskrajno Veliki, Dobri, veoma darežljvi čovjekov Dobrotvor, čovjek je i zbog poštovanja i zbog zahvalnosti morao dati Bogu ne "mnogo" ljubavi, nego svu poklonstvenu ljubav za koju je bio sposoban, i stoga svu poslušnost, ne razglabajući razloge božanske zabrane.
Raspravljanja pretpostavljaju vlastiti sud i kritiku tuđe naredbe ili postupka. Suđenje je stvar teška i sud je rijetko pravedan, a nije pravedan nikada kad beskorisno, pogrešno ili nepravedno sudi neku božansku naredbu.
Čovjek je morao poslušati. Ovjera te njegove sposobnosti, koja je mjera ljubavi i poštovanja, bila je u načinu na koji će znati ili neće znati poslušati."

" Sredstvo: stablo i jabuka. Dvije malene stvari, neznatne ako se usporede s izobiljem što ga je Bog podijelio čovjeku.
Ma što? Dao se On, Bog, a zabranjivao gledati jedan plod? Ma što? Dao je prahu naravni i nadnaravni život, udahnuo svoj dah u čovjeka a zabranjivao ubrati jedan plod? Ma što? Učinio je čovjeka kraljem svih stvorova i smatrao ga ne svojim podložnikom, nego sinom, a zabranivao mu jesti jedan plod?
Onome tko ne zna mudro razmišljati ta se zgoda može činiti neprotumačivom sitničavošću, sličnom hiru nekog dobrotvora koji je obasuo nekog prosjaka bogatstvom a onda mu zabranjuje uzeti kamenčić što leži u prahu. Ali nije tako.
Jabuka nije bila samo tvar, plod. Bila je i znamen (simbol). Znamen božanskoga prava i čovječje dužnosti. I onda kad Bog na izvanredan način zove i čini dobro, oni koji su obdareni uvijek se moraju sjećati da je on Bog i da čovjek nikada ne smije biti nesavjestan, makar se osjećao izvanredno ljubljenim. A ipak to je kušnja što je malo izabranika zna izdržati. Hoće više nego što su već dobili i idu ubrati ono što im nije dano. I tako nađu Zmiju i njezine otrovne plodove.
Pozor, izabranici Božji! Uvijek se sjećajte da se u vašem vrtu, tako punom Božjih darova, uvijek nalazi stablo kušnje i uvijek nastoji da se oko njega ovije Božji i vaš protivnik kako bi Bogu ugrabio jedno oruđe i zaveo vas na oholost i na pohlepu, na pobunu. Ne povređujte Božjega prava. Ne gazite zakona svoje dužnosti! Nikada.
Čini se da ima mnogo Božjih oruđa, "glasova", po mišljenju nekojih ima ih previše. Ja kažem svima vama, teolozima i vjernicima, da bi ih bilo stotinu puta stotinu više kad bi svi oni koje Bog zove na posebnu službu znali ne ubirati ono što Bog nije dao, da bi imali još više.
Svi vjernici imaju u Dekalogu, u tom stablu znanja dobra i zla, ovjeru svoju vjere, ljubavi, poslušnosti. Za izvanredne "glasove" i oruđa to stablo je privlačnije no ikada i Sotona vreba na nj. Jer što veće je ono što je darovano, to lakše se javi oholost i pohlepa, preuzetnost biti siguran da ćeš se svakako spasiti. Naprotiv, Ja vam kažem da je onaj koji je više primio dužniji biti savršen, da ne bi dobio veliku osudu, koja neće biti izrečena onome koji, pošto je malo dobio, ima olakšavajuću okolnost da je malo znao.
Predusrećem jedno pitanje. Zar je dakle ono stablo donosilo i dobre plodove i zle plodove?
Nije donosilo plodova različitih od plodova svakoga drugoga stabla. Ali je bilo stablo dobra i zla. To je postajalo prema tome kako se ponašao čovjek, ne toliko prema stablu koliko prema božanskoj naredbi. Poslušati je dobro. Ne poslušati je zlo.
Bog je znao da će Sotona ići onome stablu da napastuje. Bog zna sve. Zao plod bila je Sotonina riječ koju je Eva okusila.
Opasnost približiti se stablu bila je u neposluhu. U čisto znanje što ga je Bog bio dao, Sotona je uštrcao svoju nečistu zloću, koja je brzo uzavrela i u tijelu. Ali Sotona je najprije pokvario duh, učinivši ga buntovnim, a zatim um, učinivši ga lukavim.
O, dobro su, kasnije, upoznali znanje Dobra i Zla! Jer sve ih je, čak novi vid po kome su upoznali da su goli, upozorilo na gubitak milosti zbog koje su bili sretni u svojoj inteligentnoj nevinosti sve do toga časa, i stoga na gubitak nadnaravnoga života.
Goli! Ne toliko lišeni odijela koliko Božjih darova! Siromašni! Zato što su htjeli biti kao Bog. Mrtvi! Zato što su se bojali da će s njima umrijeti njihova vrsta ako ne djeluju izravno.
Prvi čin protiv ljubavi izvršili su ohološću, neposluhom, nepovjerenjem, sumnjom, pobunom, duhovnom požudom i najzad tjelesnom požudom.
Kažem najzad. Neki naprotiv misle da je prvi čin bio tjelesna požuda. Ne. Bog je red u svim stvarima.
I u uvredama protiv božanskog zakona čovjek je najprije sagriješio protiv Boga, htijući biti sličan Bogu, "bog" u poznavanju Dobra i Zla, i u apsolutnoj, pa stoga nedopuštenoj, slobodi djelovati po svojoj miloj volji protiv svakoga savjeta i zabrane Božje. Zatim protiv ljubavi, ljubeći se neuredno, uskraćujući Bogu ljubav punu poštovanja koja mu se duguje, stavljajući Ja na mjesto Boga, mrzeći svoga budućega bližnjega: svoj vlastiti porod, kome je pribavio baštinu grijeha i osude. Najzad protiv svoga dostojanstva kraljevskog stvorenja koje je bilo dobilo dar savršenog gospodstva nad osjetilima.
Puteni grijeh nije mogao nastati dok je trajalo stanje Milosti i druga stanja kao njezine posljedice. U tome je moglo biti napasti, ali ne izvršenja putenoga grijeha dok je trajala nevinost, pa stoga i vlast razuma nad sjetilnošću."

" Kazna. Ne nerazmjerna, nego pravedna.
Da bi se to razumjelo, treba uzeti u obzir savršenost Adama i Eve. Gledajući taj vrh može se izmjeriti veličina pada u taj ponor.
Kad bi Bog nekoje od vas uzeo i stavio u neki novi Eden, ostavivši vas onim što jeste, ali davši vam iste zapovijedi što ih je dao Adamu, i vi ne poslušali kao i Adam, mislite li da bi vas Bog osudio jednako strogo kako je osudio Adama? Ne. Bog je pravedan. Zna kakvo strahovito nasljedstvo je u vama.
Krist je popravio posljedice istočnoga grijeha što se tiče Milosti. Ali slabost od povrede originalne savršenosti ostaje. A ta slabost sastoji se od poriva koji su slični zaraznim klicama što su ostale u čovjeku skrivene, ali uvijek spremne da ojačaju i čeljade nadvladaju. Nalaze se i u najsvetijim svecima. I svetost zapravo nije drugo nego plod neprestane borbe što je duša i razum pravednika vode protiv navale poriva i pobjede što je izvojuju nad njima, da bi ostali vjerni Ljubavi.
Dakle, Bog koji je beskrajno pravedan, ne bi bio neumoljiv s nekim od vas kao što je bio s Adamom. Jer bi uzeo u obzir vašu slabost.
S Adamom je bio neumoljiv, jer je Adam bio obdaren sa svim onim čime je mogao pobijediti napast, i lako pobijediti. Stoga kazna. Ona kazna u kojoj se vidi da ako čovjek prijestupnik nije poštivao granice što mu ih je Bog postavio, Bog je poštivao granice što ih je sebi postavio prema čovjeku.
Bog nije izvršio nasilje nad čovjekovom slobodnom voljom.
A čovjek je izvršio nasilje nad Božjim pravima. Ni prije ni poslije grijeha Bog nije vršio nasilja nad slobodom čovjekova djelovanja. Stavio ga je na kušnju. Budući da je Bog, nije mu bilo nepoznato da je neće izdržati. Ali je bilo pravedno da ga iskuša te bi ga utvrdio u milosti, kao što je zbog istoga razloga bio stavio na kušnju anđele i utvrdio u milosti one između njih koji su u kušnji pobijedili. A kad ga je stavio na kušnju, ostavio ga je slobodnim u postupanju s obzirom na nju.
Da je Bog htio nad čovjekovom slobodnom voljom da izabere svoju sudbini izvršiti nasilje, ili ga ne bi bio stavio na kušnju, ili bi mu vezao moći volje tako te bi čovjek bio spriječen da čini zlo. Isto tako, da ga je htio nagraditi unatoč svemu, bio bi mu ili oprostio sve unaprijed, ili, da bi imao temelja oprostiti mu, bio bi mu u srcu probudio savršeno kajanje, ili barem nesavršeno kajanje zbog izgubljenih dobara, pomažući zrakom svoje ljubavi da okrene bol nesavršenog kajanja zbog gubitka dobara, nazočnih toga časa i budućih, u bol savrešenog kajanja zbog uvrede nanesene Bogu i zbog gubitka njegove Milosti i Ljubavi.
Ali svi ti slučajevi bili bi nepravde prema anđelima. Oni su bili stavljeni na kušnju. Nisu imali vezane moći volje. Nije im bilo oprošteno unaprijed. Nisu imali u svome biću probuđeno, pa ni od samoga Boga, nikakvo gibanje savršenog ili nesavršenog kajanja koje bi bilo kadro izazvati božansko oproštenje. Istina je, lakše je bilo anđelima ne sagriješiti nego ljudima zbog milosnih darova i naravnih darova (duhovi bez tijela i stoga bez osjetila), pa stoga i zato što su bili slobodni od nutarnjih pritisaka sjetilnosti i od vanjskih pritiskaka (Zmija), a nadasve zbog poznavanja Boga. Unatoč svemu tome sagriješili su, bez olakšavajućih okolnosti neznanja i poriva sjetilnosti, iz čiste zloće i svetogrdna htijenja. Ali nije bilo ničega što je prije rečeno. Niti sa strane Božje, niti sa strane čovjekove.
Bog je poštivao ljudsku volju. Čovjek je ustrajao u stanju pobune protiv svoga božanskoga Dobrotvora. Oholo je izišao iz Edena nakon što je slagao - jer je već bila nastala njegova veza s Laži - i naveo kukavne isprike za svoj grijeh. Međutim to što su sebi napravili pojase od lišća svjedočilo je da su se stidjeli, ne zato što su bili goli niti da se takvi pokažu Onomu koji ih je stvorio i sačuvao odjevene samo milošću i nevinošću, nego stoga što su bili krivi bojali su se pojaviti pred Bogom.
Strah, da. Kajanje, ne. Zbog toga je Bog kad ih je istjerao iz Edena, "stavio na njegov ulaz dva kerubina" da ne bi ono dvoje prijestupnika na prijevaru opet ušlo u nj da otmu plodove sa stabla života, te učine nevažećim jedan dio pravedne kazne i tako još jedanput uzmu Bogu na prijevaru jedno njegovo pravo: pravo da dade i uzme život pošto ga je sačuvao zdrava, vesela i dugovjeka sa spasonosim plodovima stabla života.
Dakle, kazna pravedna. Lišenje onoga što je čovjek svojevoljno prezreo: Milosti, integriteta, besmrtnosti, imunosti, znanja. A zbog toga i slabost duše ranjene, groznica tijela probuđenoga koje mahnita i nadvladava razum. Zbog toga i strah pred Bogom, gubitak Edena gdje je život bio bez napora i boli. Zbog toga i napor, smrt, podložnost žene čovjeku, neprijateljstvo između čovjeka i čovjeka, između djece iste utrobe, zločin, nepravda, sva zla koja muče čovječanstvo, strah od smrti i suda, muka što je prouzrokovao patnju i što je zajedno sa životom prenosi onima koje više ljubi."

" Posljedice.
Osim neposredne i osobne osude i njezinih neposrednih osobnih posljedica, Adamov je grijeh i osuda što je je on izazvao imao posljedice koje će trajati do kraja vremena i teretiti Čovječanstvo. Kao praotac ljudske obitelji Adam je prenio svoju bolest na potomke.
Drugačije se ne događa ni kad nezdrav čovjek rodi djecu. Otrovi bolesti nalaze se više ili manje i u njegovoj djeci i udjeci djece. I premda se s prikladnim ljekovima nasljedna bolest može promijeniti od otrovne i smrtnosne u blaži oblik, ipak ta djeca, i djeca djece, neće biti zdrava kao djeca koja su potekla od zdrave krvi.
Pisano je "Po samo jednom čovjeku ušao je grijeh u svijet." I istina je.
Prije Pavla taj je jad izrekla Mudrost, Riječ učiteljica, psalmisti (Ps 6,38; 51,88), stoga uvijek Bog, jer uvijek je Bog onaj koji govori na usta svojih nadahnutih.
Taj jad ispunja svijet, predaje se od naraštaja do naraštaja i neće svršiti dok ne završi svijet. Ispunio je svojim kukanjem mjesto gdje je Adam s mukom vadio kruh iz gruda na koje je kapao njegov znoj. Raširio se po zemlji i čula su ga obzorja, i klanci, i šume, i životinje i protrnuvši prenijela ga jedne drugima. I učinio poput zablješćujuće svjetlosti da Adam i Eva vide neizmjernost svoga grijeha, koji nije učinjen samo protiv Boga, nego i protiv svoga mesa i krvi.
Do toga časa Božja presuda još nije bila slomila čovjekovu pobunu. S lakom prilagodbom životinje - jer bez Milosti čovjek nije nego najsavršenija od svih životinja - bio se brzo prilagodio svome novom udesu, koji više nije bio lagan i ugodan kao onaj prvi, ali nije bio bez ljudskih radosti koje su davale naknadu za ljudske jade.
Putena strast koja se zadovoljavala sa tijelom supruge, sjedinjenim da postane samo jedno tijelo, ne na svet način kako je Bog htio i kako je čovjek nevin i pun znanja bio shvatio u Edenu; radost da sami - o ustrajne li oholosti! - rađaju nova čeda, zavaravajući se pri tom da su slični Bogu Stvoritelju; gospodstvo nad životinjama, zadovoljstvo s ljetinama i s time da su dovoljni sami sebi, a da ne moraju zahvaljivati nikomu. Sjetilne radosti, ali ipak radosti.
Ah, koliki je mrak od dima oholosti i od magle neobuzdanih strasti tvrdokorno trajao u ono dvoje drznika!
Majčinstvo je postignuto s bolju, ali radost zbog djece davala je naknadu za tu bol.
Hrana se dobivala s mukom, ali trbuh se ipak punio i pohlepa za jelom zadovoljavala se, jer zemlja je bila puna dobrih stvari.
Bolest i smrt bile su daleko jer su tijela, koja su bila stvorena savršena, uživala zdravlje i snagu te je zbog toga dvoje drznika zamišljalo život dugotrajnim ako ne i vječnim.
I previruća oholost pobuđivala je podrugljivu misao: "Gdje je ta kazna Božja? Sretni smo i bez Njega."
Ali jednoga dana zelenilo polja na kojemu se rascvjetavalo raznobojno cvijeće što ga je Bog stvorio, zacrvenilo se od prve krvi ljudske prolivene na zemlju. I majka je zakukala nad tijelom umorenog milog Abela. I otac je shvatio da nije bila ututanj ona prijetnja koja je obećavala: "Vratit ćeš se u zemlju iz koje si uzet, jer si prah i u prah ćeš se vratiti". I Adam je dvaput umro, za sebe i za svoga sina. Jer otac umire smrću djece videći ih mrtve. I Eva je rodila s ljutom boli davši zemlji mrtvo tijelo svoga ljubimca, i shvatila što znači rađati u grijehu.
Ali isto tako u isti čas u kojemu je Božja kazna - a opet je bila milosrđe - sijevala, umrla je gordost a rodilo se kajanje, novi život, po kome je dvoje krivaca započelo uspinjanje stazom pravednosti i zaslužilo, nakon dugotrajnog ispaštanja i čekanja, božansko oproštenje po zaslugama Kristovim.
I Marijinim. O, pustite da ovdje slavim tu istinu o Bezgrešnoj koja je bila, koja jest, moja i koja je po našoj ujedinjenoj ljubavi dala svijetu Riječ koja je postala Tijelom, Emanuela.
Po nevjernosti žene rod je ljudski okusio grijeh, jad i smrt. Po vjernosti Žene rod je ljudski postigao preporođenje na Milost i stoga oproštenje, čistu radost, Život.
Po požudi smrt, sve smrti. Po čistoći trostrukog djevičanstva - tijela, ima, duha - Život, pravi Život, i uskrsnuloga tijela pravednika koje će živjeti uvijeke, i pameti otvorene Istini, i duha ponovno rođenoga na Milost.
Po sjedinjenju sa Sotonom bratoubilačka i bogoubilačka mržnja. Po sjedinjenju s Bogom ljubav bratska i ljubav duhovna koja obuhvaća Božanstvo i Čovječanstvo, i na oboje se izlijevaju i za oboje rade Ljubav Utjelovljenja i Ljubav djevičanska, obadvije svojevoljno, potpuno, prikazane i istrošene da se Bog utješi a čovjek spasi."

" Abelova smrt slomila je Adamovu gordost i učinila da je Eva iskusila najstrašnije rađanje za Tmine. Smrt Kristova smrvila je grijeh i čovječanstvu pokazala što stoji rađanje za Milost. Evinoj kuknjavi odgovara Marijin krik pri smrti presvetoga Sina.
Onima koji misle da je Marija iznad žalosti jer je puna Milosti Ja kažem, da ni Eva nije pretrpjela u svojoj zasluženoj žalosti ono što je pretrpjela Marija nevina. Jer ako je Evina kuknjava najavljivala rađanje kajanja, Marijin je krik najavio rođenje novog vremena. I ako je onoga časa označenoga prvom ljudskom krvlju prolivenom od zločinačkog nasilja, zbog kojega je Zemlja dvaput bila prokleta, započelo uspinjanje k Pravednosti, devetoga je časa, označenoga posljednom kapi božanske Krvi, sišlo s Nebesa Otkupljenje, izvirući poput spasonosne rijeke iz dva nevina i ranjena Srca Sina i Majke.
Uistinu Život imate ne samo po zaslugama Isusovim, nego i po zaslugama Marijinim. Ona, Majka Života, Majka Djevica, čista, nevina, koja nije okusila - po zakonu oslabljenog tijela - muka rađajući svoga Isusa, okusila je, i dobro okusila, muke najbolnijeg rađanja, rađajući vas, grešno čovječanstvo, na novi Život Milosti.
Po samo jednom čovjeku čovjek je okusio smrt. Samo po jednom Čovjeku čovjek kuša Život. Po Adamu čovječanstvo je baštinilo Krivnju i njezine posljedice. Po Isusu, Sinu Božjem i Marijinom, Čovječanstvo ponovno baštini Milost i njezine posljedice.
Premda Milost ne poništava sve zemaljske posljedica istočnoga grijeha - jer patnje, smrt i porivi ostaju da vas muče, plaše i da se bore protiv vas - ipak vam snažno pomaže podnositi sadašnju patnju s nadom u Nebo, pomaže vam odvažno svladavati strah od umiranja sa spoznajom božanskoga Milosrđa, pomaže suprotstavljati se i krotiti porive ili nagnuća s nadnaravnim pomoćima po zaslugama Kristovim i sakramentima od Njega ustanovljenima."