Priča jednog taksiste, izvor, Radio postaja MIR Međugorje
Pročitajte priču jednog njujorškog taksiste koja milijun i pol ljudi na Facebooku nije ostavila ravnodušnim.
Priču prenosimou cijelosti:
details-images
'Stigao sam na adresu i zatrubio. Nakon nekoliko minuta čekanja, ponovno sam zatrubio. Kako mi je to bila zadnja vožnja u smjeni, pomislio sam kako bih mogao otići, ali sam parkirao auto, izašao iz njega, došao do vrata i pozvonio. 'Samo trenutak!', čuo sam krhak, starački glas. Čuo sam kako se nešto vuče po podu.
Nakon poduže pauze vrata su se konačno otvorila. Preda mnom je stajala malena žena od oko devedeset godina. Nosila je haljinu s printom i kapu s tilom, baš kao da je izašla iz nekog filma iz '40. godina. Pored nje se nalazila najlonska vrećica. Stan je izgledao kao da već godinama nitko u njemu nije živio. Sav je namještaj bio prekriven plahtama.
Nije bilo satova na zidu, nikakvih šalica ili drugih stvari na stolićima. U kutu je bila kartonska kutija u kojoj su se nalazile fotografije i stakleni predmeti. 'Možete li ponijeti moju vrećicu do auta?', upitala me. Odnio sam vrećicu u auto i vratio se da joj pomognem da i ona dođe do auta. Uhvatila me za ruku i polako smo hodali do auta.
Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. 'Nema na čemu', odgovorio sam, 'Samo se prema svojim putnicima ponašam onako kako bih želio da se ljudi ponašaju prema mojoj majci'. 'Ti si tako dobar mladić', kazala mi je.
Kad smo došli u auto, rekla mi je adresu i pitala bi li je mogao provozati kroz grad. 'Nije to baš najkraći put', kazao sam joj. 'Meni se nikud ne žuri, idem u starački dom', kazala je.
Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj se zacaklile. 'Nemam više nikoga od obitelji', blago je nastavila. 'Doktor je kazao da mi ne ostaje dugo vremena'. Polako sam se nagnuo i isključio taksimetar.
'Kojim se putem želite voziti?', pitao sam ju. Sljedeća smo dva sata proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz susjedstvo gdje su ona i njen muž živjeli, kad su se tek vjenčali. Prošli smo i pokraj skladišta namještaja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je, kao djevojka, išla na ples.
Katkad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sjedila bi gledajući u mračnu daljinu, bez riječi. Nakon što je prva zraka sunca obasjala horizont, najednom mi je kazala kako je umorna i da krenemo. U tišini smo se vozili do adrese, koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trijema.
Dvoje je starijih ljudi izašlo van čim smo stigli. Bili su to njezini skrbnici, koji su pazili na svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Iz prtljažnika sam izvadio njezinu vrećicu i odnio je do vrata. 'Koliko vam dugujem?', upitala me, hvatajući se za torbicu. 'Ništa', kazao sam. 'Ali od nečega morate živjeti', odgovorila mi je. 'Ima i drugih putnika', kazao sam joj.
Gotovo bez imalo razmišljanja sagnuo sam se i zagrlio ju. Čvrsto se primila za mene. 'Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam', kazala mi je. Stisnuo sam joj ruku i otišao. Iza mene su se zatvorila vrata. Zvučalo je kao da se zatvara život.
U toj smjeni nisam pokupio niti jednoga drugog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao pričati. Što da je po staricu došao ljuti vozač ili neki koji je nestrpljiv da čim prije završi smjenu? Što da sam odbio tu vožnju ili otišao nakon što sam zatrubio prvi puta? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam napravio važniju stvar.'
Nekada dođe trenutak kada našim zemaljskim očima nestane vidika za naprijed. Mislimo da je sve trošno. Da nema smisla, ne vidimo gdje je izlaz, gdje su vrata, a ni gdje je svjetlo... Borimo se držati vjeru, držati nadu..... I razmišljajući o tome, sjetih se izreke Svetoga Pisma - U NADI PROTIV SVAKE NADE. I ova duhovna misao me izuzetno nadahnula, pa se nadam da će i vama donjeti mira i nade za novo sutra, dati snage svima koji trpe i koji klonu pod jarmom života u beznađu i bezciljnosti... Niti jedan život nije izgubljen, niti jedan promašen. Divan tekst.....
Ima nade
Nada je jednostavni Božji dar svima. I kad na zemlji umiru i vjera i ljubav, nada još ostaje. Za nju uvijek ima smisla vjerovati i ljubiti
Najljepše je gledati u milosrdne oči. Otvaraju nam perspektivu, bude nadu. Najdalje vide oči nade. Milosrđe je najuzvišeniji izraz ljubavi, a nada je vrhunac vjere. U milosrđu se ne može pretjerati. U nadi se ne može biti postiđen ni razočaran. Ona je vezivno tkivo vjere i ljubavi. Tako izlazi iz biblijske poruke, iz Isusova života i uskrsnuća. No, dok je mnogo lakše govoriti o vjeri, o ljubavi još lakše, jer o njima znamo mnogo, najčešće samouvjereno i pogrešno, o nadi ne govorimo, jer je ona najmanje znanje. Nada je najkrhkiji dio nas i istodobno ona stvarnost koja nadrasta ne samo naša htijenja, naše najbolje osobine, nego i naša najveća razočaranja, mane i grijehe – sve naše zaključke. Ništa toliko ne može biti ljudski proizvod kao očekivanje, kao nada i istodobno, ništa toliko nije neovisno od nas, od naših planova, ništa toliko blizu apsolutnome daru i apsolutnome predanju kao nada. Jer ima nade i kad se iskusuje potpuna nemoć, nemoć riječi, nemoć i vjere i ljubavi, nemoć svega. Nada je jedini stanovnik svake šutnje i one grobne, jedini oslonac vjere i onda kada je ona razorena najradi.kalnijim bezboštvom, jedini sugovornik ljubavi i kad se ljubav preobrazila u razočaranje, gubitak, mržnju, pa čak i zločin. Dok smo na zemlji, jedino je nada vječna. Očaj, beznadnost i preuzetnost U govoru o nadi susrećemo se s dvije njoj oprečne situacije. Jedna je beznadnost koja seže od pasivne tjeskobe sve do najcrnjeg stanja koje nazivamo očaj ili opisujemo rečenicama: Ništa se tu ne može! , ili još jače: Ni Bog tu ne može ništa! Očaj je rad.i.kalna beznadnost, strašnija je od razočaranja, groznija od izjalovljenih očekivanja. Naime, beznadnost koja se razočarala u sebe i sve zemaljsko, ali očekuje Božji zahvat, pa i onaj apokaliptični, da će Bog u posljednji dan izravnati račune, još je uvijek neka nada. Očaj je, međutim, takva vrsta pakla u kojemu više nema nikoga: ni Boga, ni onih koji bi očajavali makar kao mi, a kamoli onih koji bi bili u većem očaju od nas. Očaj je, slikovito kazano, iseljena paklena pustinja samoće i beznađa. Očajnika je vrlo malo, iako se s očajem tako rado igramo. Druga opreka nadi je češća, ali teže zamjetljiva nego beznadnost i očaj jer se krije iza maske nade. Predstavlja se preoptimistično. Riječ je o bahatosti, oholosti ili, kako se to u moralnoj teologiji kaže, preuzetnosti . To su one situacije u životu kada nam nitko ne treba, odnosno kada svi trebaju služiti nama i našem projektu, ili kada riječi, čine i postupke možemo svesti pod rečenicu: Sve je dobro! , ili u futuru: Sve će biti dobro! , misleći jedino i samo na vlastite ljudske moći, nas ili drugih: Ja ću ili mi ćemo to već srediti! Preuzetnost je rad.ikalna oholost. Neka njezina svojstva su: aktivizam bez transcendencije i solidarnosti, misao bez sumnje, filozofija bez metafizike, teologija bez poniznosti i bez Boga na licu stranca i inovjerca, revolucija bez tradicije; trg, trgovina, banka, stadion, sve biološke, ekonomske i vojne moći koje su se oslobodile eshatološke zadrške, bez primisli da će doći smrt a kamoli pojavak pred Bogom. Preuzetnost je samodostatno uzdanje u sebe, korijenita odsutnost metafizičkoga straha i odgovornosti. Nikome se ne polaže račun. Kao i očajnika, i preuzetnih ljudi ima malo. Ako su na vlasti, proizvode zlo i katastrofe, beznađa i očaje. Veliki moćnici svijeta, veliki proizvođači pustoši i smrti, preuzetni su ljudi. Oni svoju misionarsku bahatost nude kao rješenje, kao predmet iščekivanja i nada masama beznadnih . Ne zna se što je gore: biti očajnik, beznadnik ili preuzetan. Očajnici, doduše, neće povjerovati ni preuzetnima. Oni ne vjeruju nikome, ni sebi. I prije smrti, lišili su se života kao ljepote, dara i zadaće. Preuzetni ne vjeruju ni drugima ni Bogu. Oni se njima samo služe i jedino se uzdaju u sebe. Beznadnici, pak, ne vjeruju sebi, Bogu tek nešto, ali olako povjeruju preuzetnim moćnicima, njihovim zavodljivim obećanjima, osobito materijalnim. Kad se ubrzo izjalove očekivanja, kako to povijest trajno potvrđuje, ljudi neispunjenih nada klate se u svakodnevlju trošeći dane u sitnim radostima, u naletima depresije, ili agresije na najbliže, s mržnjom prema različitima, bez vizije budućnosti. Ne samo da se više ne daju prevariti, to je još dobro, nego ne vjeruju više nikome, ni dobroj ideji, ni dobrim ljudima, ni Bogu. Može se dogoditi da prevareni ljudi, na rubu očaja i iz potrebe sigurnosti, opet nepromišljeno i brzopleto nekome poklone povjerenje i slobodu, ulete u zagrljaj novoga ropstva, ili da se, nepovjerljivi prema ljudima, prikvače (novoj) religijskoj zajednici i ljudski skovanoj, neoslobađajućoj ideji Boga. Mnogi obraćenici žive iz neotkupljene i za njih prevarene prošlosti. Mnogi živimo s mučnim iskustvom da smo prevareni i nedostaje nam poniznost, priznanje zabluda i grijeha, i povrh svega drugačiji iskorak s ruševina pokopanih nada.
Uskrsna nada
Ne živimo li danas, osobito u ovoj zemlji, u dobu izjalovljenih obećanja, odnosno dobu nepovjerenja. Malo je očajnika, malo preuzetnih, a puno mučnine, prijevara i beznađa. Ili su ovo prejake tvrdnje? Tko se još nada? Mnoga razmišljanja, molitve i pobožnosti ovih korizmenih dana završavale su sigurnošću uskrsne nade. Točno! Jer je Isus uskrsnuo, vjerujemo, bit ćemo uskrišeni i mi. Pri tome slabo pokušavamo razumjeti o kakvoj je nadi riječ kada se govori o uskrsnoj nadi, o nadi koja počiva na iskustvu Isusova prazna groba i svjedocima koji su vidjeli Raspetoga, a čije su nade posve potonule još pred Pilatovim sudištem ili konačno na Golgoti. Uskrsna nada ne izjednačuje se s očekivanjima koje joj mi pripisujemo. Isusovo uskrsnuće je apsolutno iznenađenje. To nitko nije očekivao, niti u to vjerovao. Uskrsna nada dolazi iz nulte točke (Moltmann) i ni u kojem slučaju nije produkt bilo kakvog ljudskoga čina, čak ni onog najuzvišenijega – molitve, premda nijednog trenutka ne dokida molitvu, nego je priziva u svome najuzvišenijem smislu, u činu totalnog predanja. Riječ je, naime, o tome, po primjeru Isusovih učenika, da uskrsnuće, novi život, nastaju s onu stranu svakog očekivanja, onako kako se to u Pismu i govori, u nadi protiv svake nade . Ovo protiv , nije ljudsko protivljenje, nikakvo ljudsko djelo, nego čin vjere gdje je njezin jedini oslonac Bog, njegovo obećanje koje nadilazi ne samo naše želje, nego i svaku mogućnost da bilo što proračunamo kako će se i što dogoditi. Ono što su učenici očekivali, ono što mi očekujemo, nije neopravdano, ali uskrsna nada je apsolutno neočekivana. Povjerovati u Božju neočekivanost , u novost nenadanog Božjeg spasenja, daje slutnju nade koja izrasta iz smrti, praznoga groba i očituje se u prepoznatljivom tijelu Raspetoga. Nada koju tako olako nazivamo vjerničkom, kršćanskom, nije, dakle, jeftino mozganje o spasenju, nego posvemašnji Božji dar novoga života, nove komunikacije, nove vjere i ljubavi, kada su sve, a ma baš sve ljudske mogućnosti iscrpljene: sve sigurnosti, svi potencijali smisla, ljubavi, razgovaranja i djelovanja. Uskrsna nada je samo Božje djelo, ali toliko moćno i snažno da su svaka smrt, svaki očaj i svaki pakao pred njom nemoćni. Stoga živjeti iz uskrsne nade ima za posljedicu takvo mišljenje i djelovanje koje nikada neće prestati biti milosrdno, jer se Bog takvim pokazao u Isusovu životu. Znači nikada ne prestati nadati se protiv svake nade, protiv svakog očekivanja, jer tako se pokazao Bog u Isusovu uskrsnuću.
Aktivna nada
Živjeti iz uskrsne nade znači aktivnu nadu, neprepuštanje lakovjernosti kako će sam Bog sve učiniti. On to hoće, ali su naši životi i naša povijest ostavljeni u prostoru njegove milosti i naše slobode. Stoga je uskrsna nada aktivna nada za obraćenje nas samih i za preobrazbu svijeta. Ona nije privatna nada, nego i nada za druge, za one koji su se rastali od nje, kojima je nada pogažena, obećanja iznevjerena ili oduzeta. Takva nada podiže iz mrtvih i ondje gdje svi viču: Nema tamo nade! Nema tamo života! Uskrsna nada je solidarna s očajnicima, a bezrezervno kritična i nepotkupljiva pred oholima i preuzetnima. Beznadnima, koji dvoje hoće li se pustiti očaju ili odvažiti na vjeru, daruje mirnoću, strpljenje i odvažnost za promjenu sebe i stanja svoga društva. Uskrsna nada otklanja groznice i paniku. Ne širi strah od smrti, jer je smrt susret s milosrdnim Licem u konačnoj bilanci života. Ne zagovara pasivno čekanje onostranoga spasenja koje bi se dogodilo naprečac, ili nijekanjem i prezirom zemaljske sreće i ljubavi. Iako za uskrsnu nadu ima vremena !, čak i u posljednjem času – o tome svjedoče Isusovi susreti, i onaj s razbojnikom na križu, ona nije takva sigurnost da ćemo uvijek biti spremni i u stanju dočekati njezin pohod. Jer, koliko nas je puta već do sada mimoišla, odnosno koliko li smo je puta u svojoj zauzetosti, ili strahu i nevjeri, neprimjećeno iselili iz svoje blizine, ili je iz umišljenosti i zloće poništili u životu drugih, a tako nam je bila nužna. Uskrsna nada, konačno, nema uvid u Božji sudski registar: tko će se spasiti a tko ne, jer nije ni lutrija ni prognoza. Nije slijepa kao pravda, jer je svoje oči podarila vrhuncu ljubavi – milosrđu. Ona je jednostavni Božji dar svima. I kad na zemlji umiru i vjera i ljubav, nada još ostaje. Za nju uvijek ima smisla vjerovati i ljubiti.
Piše: Ivan ŠARČEVIĆ Župa Sv. Antuna Padovanskog - Bjelovar
Ne-vidjeti i ne-pomoći siromasima nijekanje je Evanđelja. Zauzeti se za njih - znači vjerovati u Boga. Manjkati u ljubavi znači dirnuti Boga u zjenicu oka…
Jer imamo isto krštenje, kao i Isus, imamo i isti zakon: ljubav. Kršćani žive svoje krštenje kada čuvaju svetu ljubav.
Kršćanska ljubav je zakon Kristov napisan prstom Duha Svetoga. Ona je Evanđelje pisano Duhom Boga živoga.
Bogataši, kojih je što dalje to manje, bogatiji su što dalje to više, a siromasi, kojih je što dalje to više, osiromašuju sve više i više. Prema Programu ujedinjenih naroda za razvoj (PNUD) od 1994. godine, bogatstva Zemlje ovako su raspodjeljena: 20% ljudi posjeduje 85% dobara svijeta; 20% najsiromašnijih posjeduje tek 1,4 % tih dobara. Stanovništvo svijeta može se podijeliti na dvije skupine: 40% su oni koji posjeduju 95% zemaljskih dobara; preostalih 5% tih dobara je podijeljeno među 60% stanovništva svijeta. To je skandal. Nikakva naša 'humanitarna pomoć' ne može sama po sebi izmijeniti tu situaciju, jer mehanizmi, koji uzrokuju tu bijedu, jači su od mehanizama pomoći koji je nastoje ublažiti. No, da li nas ta činjenica oslobađa stalne borbe za solidarnost i pravednost?
Socijalni nauk Crkve je jasan: zemaljska dobra namijenjena su uporabi svima i nagomilana bogatstva manjine njima ne pripadaju - pripadaju siromasima koji ih trebaju da prežive i treba im vratiti ono što im pripada. Vratiti im - nije dokaz nikakve velikodušnosti ili dobrote, već vraćanje narušene pravednosti, kaže papa. Stoga, oni koji nagomilavaju bogatstva iznad svojih potreba, jesu kradljivci, jer uzimaju za sebe ono što pripada drugima. Zemlja ne pripada nikome, a njeni plodovi svima (J.-J. Rousseau). Sve drugo je sablazan!
Što je učinio Isus? Evanđelje nam daje jasan odgovor: bogate otpusti prazne, a silne zbaci s prijestolja (Lk 1,52-53). Bog ozbiljno upozorava vladare i djelatnike vlada, koji se nazivaju 'civilnim, vojnim i religioznim autoritetima' da prihvaćaju veliki rizik da se ikada nađu na slavnoj gozbi Jaganjčevoj, jer je Bog definitivno stao na stranu potlačenih…
Sv. Bazilije iz Cezareje: Gladnome pripada kruh što ga zadržavaš za sebe, golome odijelo što ga čuvaš u ormaru, bosonogome cipela što kod tebe trune, potrebnome novac što ga nezasitno štediš. Činiš toliko nepravdi koliko ima ljudi kojima bi mogao pomoći. Kada dajemo od svoga suviška - to je pravednost. Kada dajemo od onoga što je i nama potrebno - to je ljubav. Pravednost nije dovoljna. Nju nadvisuje ljubav, višak ljubavi.
Žalosno je vidjeti što neki ljudi daju za 'Caritas': ova je roba već premala za našu djecu, prerasla su je; ovo nam više ne treba - kupili smo si novo; gdje mogu predati staru odjeću?... Siromašna djeca igraju se istrošenim igračkama i nose pohabanu odjeću, predmete koje bi, kad ih se ne bi otarasili, smetale u ormarima bogataša. Gospodin reče: Sve što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili… Što ćeš dati samom Isusu: zar ono najgore? Isusu se daje ono najbolje što imaš, najbolje od najboljeg, jer to daješ Njemu osobno…
Treba davati onako kako Bog daje i kako je to učinila 'sirota udovica' ('dala je sve što je imala', Mk 12,44). Kad bismo dali sve trezore Svemira, a ostala bi nam samo jedna kuna, naš dar je prazan. Zadnjom se kunom kupuje nebo. Zadnjom se kunom 'kupuje' Bog (usp. M. Zundel). Ne daje najviše onaj tko mnogo daje, nego onaj tko malo zadržava.
Dajmo onako kako Bog daje: On ne zvoni na sva zvona kada daje. A mi? (usp. 'dobra djela' političara - odmah pred sobom trube, odmah su tu kamere!; dakako da pred Bogom to ništa ne vrijedi: Neka ne zna ljevica što čini desnica… A Otac tvoj, koji vidi u tajnosti…). Mi volimo da nam se ime uzvikuje, dok Bog ostaje u tišini (C. Caretto).
Od korizmenog odricanja, ništa što se postom i nemrsom uštedi, ne smije doći na moj stol ili ostati u mom džepu. Čega se odreknem, drugima ću priuštiti. Post je potreban, ali samim odricanjem od jela i pića, još nije potpun: treba dijeliti… Ono što siromah od mene očekuje, nije sitniš koji ću mu, i ne prozborivši s njime, (u)baciti; potreban mu je netko tko će ga pogledati i reći mu: ti si lijep, ti si dragocjen, ti si važan, ti si jedinstven, ti mi puno značiš; ti si moj brat, moja sestra i volim te… Uz komad kruha, dati mu malo i svoga srca. Nije najvažnije dati mu nešto za život, već mu vratiti razlog zašto živjeti, smisao njegova čovještva, vrijednost njegove osobe. Najveća vrijednost 'bijednika' je u njemu samome, i to je upravo on sam. Naša ljubav treba vratiti čovjeka njemu samome, da bi postao onime kakvim ga Bog želi imati. Najveće dobro koje mu možemo dati nije naše bogatstvo, već mu objaviti njegovo vlastito. Imamo odgovornost za rast drugoga. Ljubiti siromaha ne znači dati mu novac - to znači cijeniti ga kao ljudsku osobu, srdačno, s poštovanjem i povjerenjem. Važnije je gledati na njega s poštovanjem nego mu dati novac, ne pogledati ga i otići… (J. Vanier, osnivač 'Arke').
Milostinja bez ljubavi, dakle, ponižava, a ljubav iza koje stoji tužno lice, nije autentična, jer Bog ljubi vesela darovatelja. Može li se u takvoj situaciji i iz mene pročitati koje poglavlje ili redak Evanđelja? Kakva je naša Radosna vijest siromasima ako im pristupamo bez radosti i poštovanja: ako Krist nije naša radost, kako ćemo uvjeriti druge da može postati njihova (M. Zundel)? Način kako dajemo vrijedi više od onoga što dajemo. Darom se ne smije ponižavati drugoga… Za Kristova učenika, siromah je sakramenat Božje prisutnosti. Tko u siromahu vidi samo prosjaka, to je kao prst koji pokazuje Mjesec: mudrac gleda Mjesec, a luđak gleda u prst. Neki, tako, stalno govore svoja loša iskustva sa prosjacima da bi si osigurali alibi za svoju škrtost i sebičnost i umirili svoju savjest. Zato su siromasi za kršćanina najautentičniji 'ispit savjesti'. Kako bi inače mogao dokazati da njegova vjera nije mrtva i da on ljubi Isusa?
Nije moje da pred siromahom ispitujem uzroke njegove bijede, pa ako je i sam kriv, niti što će on s time učiniti. Ima toliko ljudi na svijetu koji trpe bol koju nisu sami izabrali… Dovoljno je ljubiti. Važnija je ljubav kojom dajem nego ono što dajem. Ja svoje trebam činiti, a Bog jedini sve zna i sve prosuđuje. Potrebnome treba pomoći bez teoretiziranja: s ljudima u potrebi ne treba diskutirati, ako možemo, moramo pomoći (K. Sonnenschein). 'Sirota udovica' nije pitala kamo ide njen dar i hoće li zbog njenog dara trpjeti, možda, njeni poslovi i uzdržavanje njene obitelji; ostala je anonimna, nije znala ništa o svojoj veličini - ali Isus ju je vidio i pohvalio… I nije važno ako neki ljudi iskorištavaju moju dobrotu. Dobro je činiti dobro, radi samoga dobra, radi Isusa. Bog gleda srce i moju nakanu s kojom dajem… Bolje je i devedesetdevet puta pogriješiti nego jednog jedinog istinskog siromaha odbiti.
A mi ukinuli Božju zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, počeli smo mrziti i ljude i Boga, a ljubiti pse i mačke s pedigreom (imaju oni i svoje frizere, pedikere, zubare…). Postavili smo na svoje ulaze jasna upozorenja: Pazi, oštar pas! Oštar pas - a koliko oštriji onaj koji je to napisao! Na nekom vratima kao da piše: Siromasi, ne zvonite! Bog ne stanuje ovdje. Sv. Ivan Zlatousti: Vaši su psi brižljivo hranjeni, a ostavljate gladovati ne čovjeka, nego Isusa Krista osobno!
Škrtom čovjeku siromasi su pakao, jer ga podsjećaju da je preko njih mogao zaraditi Kristovo kraljevstvo, a nije. Sartre: Moj pakao je moj bližnji… To je ono iz Evanđelja: vidje ga i zaobiđe… Upravo onako kako je Isus rekao da ne smijemo. Koliko prosjak treba mene, toliko ja trebam njega. Najkraća definicija pakla je: 'ja'; najkraća definicija neba je: 'ti'.
A što ako smo i mi siromašni, kako dijeliti? Neka svatko daje od svog siromaštva. Sv. Augustin: Jedan može posuditi svoje noge hromome, drugi svoje oči slijepome i voditi ga, netko može pohoditi bolesnoga… Samo ljubav poznaje savršenstvo Zakona. Bez milosrđa, sva ostala sredstva su nemoćna, svi putovi nedovoljni, sva ostala djela hibridna. Samo ljubav dodiruje vječnost. Samo radi ljubavi svijet postoji…
Po ljubavi će se poznati da smo Kristovi učenici. Jedino po ljubavi Isus nas može prepoznati kao svoje, u onaj dan, kada dođe. To je kršćaninova osobna karta koja se piše Kristovom krvlju. Ona je znak one ljubavi kojom Otac ljubi Sina i kojom Sin ljubi Oca, znak one ljubavi koja je Duh Sveti… Ljubav prema bližnjemu znak je moje ljubavi prema Bogu; povrijediti jednu ljubav znači uvrijediti drugu. Ne-milosrđe moje protest je protiv milosrđa Božjeg!
Živimo u posljednjim vremenima koja su nastupila Kristovim pashalnim otajstvom. Na posljednjem sudu, toj veličanstvenoj smotri Božje ljubavi i pravde, bit će mnogo iznenađenja, panike, straha (prvi-posljednji, a-kada-te-to-vidjesmo…, ulja nemamo…). Bog ne sudi. Sudit će nas naš brat. Posljednju riječ imat će - ljubav! 'Debeli' će teško ući kroz 'uska vrata'. Vrata Božjeg milosrđa ostat će zatvorena. Jer Bog se definitivno opredijelio za 'siromašnog Lazara'. I raj se time nije uprljao! A bogatašu mogao je Lazar biti - najveće bogatstvo!
To je ta 'viša pravednost' Božjeg kraljevstva… Sa strane Boga, nebo je otvoreno za sve: tamo ulazi svaki koji to hoće… Potrebna je djelatna ljubav, a sve ostalo je u njoj.
Nema ljepše smrti od one kad se grana našega života raspukne pod teretom zrelih plodova…
p. Ivan msc
TKO JE ISUS ZA TEBE?
Za arhitektu ON je glavni Ugaoni Kamen! Za umjetnika ON je Sveukupna Ljepota! Za astronoma ON je svjetla Jutarnja Zvijezda! Za pekara ON je Kruh Života! Za bankara ON je Onaj Koji je Sve Isplatio! Za biologa ON je Izgrađeni Život i Sigurni Oslonac! Za stolara ON je Vrata! Za nastavnika ON je Veliki Učitelj!
Za zemljoradnika ON je Gospodar Žetve! Za cvećara ON je Ljiljan u Dolini! Za goeloga ON je Vjekovna Stijena! Za pravnika ON je Onaj Koji Daje Pravdu! Za stočara ON je Dobri Pastir! Za svemir ON je Gospodar! Za farmaceuta ON je Jedan Pravi Recept! Za filantropa ON je Neprocijenjivi Dar!
Za filozofa ON je mudrost Božanstva! Za propovjednika ON je riječ Božanstva! Za siroče ON je Vječni Otac! Za bolesnog ON je Jedini Lijek! Za studenta ON je Uobličena Istina! Za turistu ON je Nebeska Mapa! Za putnika ON je Put, Istina i Život! Za opterećenog ON je Onaj Koji Daje Odmor!
Stvarno uvrnut naslov dobijen igrom riječi jedne knjige (Nepodnošljiva lakoća postojanja), U prethodnim tekstovima smo pronalazili, i poteškoće, i savladavanje životnih situacija, kroz pronalaženje smisla života, svima je jasno da je suštinski smisao života LJUBAV, govorim uopšteno, vera, Bog, nada, i kreposti koje čoveka "drže " u životu i daju mu esencijalnu smisao postojanja,.....da, ali nepodnošljivost postojanja , jako bode naše oči, i dira nas, hteli mi to priznat (i ja) ili ne, ponekad, naiđu momenti, prođe to, zaboravi se, ali se srami(m)o o tom i sebi priznat.......... Ova priča može poslužit kao polazište shvatanja, kako kome, kako doći baš do te nepodnošljivosti..... Pa, da je čujemo Bio jednom jedan veoma tužan kralj, koji je imao slugu koji je kao i svaki drugi sluga tužnog kralja, bio veoma veseo.Svakoga jutra budio je kralja i nosio mu doručak, pjevajući vesele lakrdijaške pjesmice.Na njegovu rastegnutu licu uvijek se nazirao veliki osmijeh i njegovo držanje pred životom uvijek je bilo smireno i veselo.i sretno. -Slugo- rekao mu je, u čemu je tajna tvog veselja? -Nema nikakve tajne, Veličanstvo. -Ne laži , me slugo.Naredio sam da se odsijeku glave i za manje uvrede od laži. -Ne lažem Vam , Veličanstvo.nemam nikakvu tajnu, -Zašto si uvijek veseo i sretan? Ha, zašto? -Gospodine, nemam razloga biti tužan.Vaše me Veličanstvo počastilo dopustivši da Vam služim.Imam ženu i djecu koji žive u kući koju nam je dodijelio dvor.Odijevate nas, hranite i osim toga Vaše me Veličanstvo povremeno negradi s nekoliko novčića da si priuštimo kakav hir.Kako ne bih bio sretan? -Ako mi smjesta ne kažeš svoju tajnu, odrubit će ti glavu, rekao je kralj.
-Nitko ne može biti sretan zbog razloga koje si mi iznio. -Ali Veličanstvo, nema nikakve tajne.Rado bih Vam ugodio, ali ništa Vam ne krijem. -Odlazi, odlazi prije no što pozovem krvnika! Sluga se nasmiješio, naklonio i izašao iz sobe.Kralj je bio totalno lud.Nikako si nije mogao objasniti zašto je taj sluga tako sretan živeći od drugih ljudi, noseći staru odjeću i hraneći se ostatcima od dvorana.Kad se smirio, pozvao je svog najmudrijeg savjetnika i prenio mu razgovor koji je vodio tog jutra. -Zašto je taj čovjek sretan? -E, Veličanstvo, on je izvan kruga. - Izvan kruga.I tako je sretan? -Ne, Gospodine . Zato nije nesretan. -Čekaj da vidimo dal sam dobro shvatio.Ako si u krugu, nesretan si. -Tako je. -A on nije. -Tako je. -Kako je izašao? -Nije ni ušao. -Kakav je to krug? -Krug od 99. -Stvarno ništa ne razumijem. -Razumijećeš me ako mi dopustiš da ti iznesem činjenice. -Kako? -Dopuštajući svom slugi da uđe u krug.. -Onda ga moramo prevariti. -Nema potrebe Veličanstvo, ako mu damo priliku sam će ući. -Ali neće shvatiti da će postati nesretna osoba? -Hoće, shvatit će. -Onda neće htjeti ući, -Neće se moći oduprijeti. -Kažeš da će shvatiti koju će mu nesreću donijeti ulazak u taj smiješni krug, a svejedno će ući u njega i neće moći izaći? -Tako je Vaše Veličanstvo.Spreman si izgubiti sjajnog slugu kako bi shvatio strukturu kruga? -Jesam, odgovori kralj. Odlično.Doći ću po tebe još večeras.Moraš imati spremnu kožnatu vrećicu s 99 zlatnika.Niti jedan više , niti jedan manje. -Do večeras. Tako je i bilo.Mudrac je za kožnatu vrećicu zavezao poruku na kojoj je pisalo; "Ovo blago je tvoje.To je nagrada zato što si dobar čovjek. Uživaj u njoj i ne moj nikome reći kako si je našao." Nakon toga je zavezao vrećicu na vrata slugine kuće, pokucao i ponovno se sakrio.Sluga je otvorio vrećicu, pročitao poruku, protresao vrećicu i kad je čuo metalni zvuk, pogledao oko sebe da se uvjeri da ga nitko ne vidi i ušao u kuću.
Sluga je bacio na pod sve što je bilo na stolu osim svijeće.Sjeo je i ispraznio sadržaj vrećice.Bilo je brdo zlatnika.Stao ih je dodirivati, slagati, milovati.Skupljao jh je i počeo pravitihrpe od po deset novčića...............sve dok nije napravio zadnju hrpu.
Imala je devet novčića. Pogled mu je najprije prešao po stolu tražeći još jedan novčič.Poslije je gledao po posu i na kraju u vrećicu.Nemoguće, pomislio je. Stavio je zadnju hrpu kraj drugih i uvjerio se da je niža."Pokraden sam, pokraden, prokletnici, povikao je! Devedeset devet nije potpun broj, sto jeste ali........ Sakrio je vrećicu među drva, uzeo papir i pero i počeo računati. Koliko će vremena morati štedjeti kako bi skupio stoti novčić?Dvanaest godina je dugo vrijeme, možda može zamoliti ženu da nađe neki posao u selu, , a on može poslije rada u palači raditi dodatno i do ponoći, hm, to je sedam godina, predugo.Možda bi mogao odnijeti hranu u selo koja im ostane svake noći i prodati je za nekoliko novčića, zapravo što manje budu jeli, više će moći prodati.Prodati, prodati, prodati................Postalo je vruće, što će im toliko zimske odjeće?Čemu imati više od jednog para cipela?Bila je to žrtva.Ali, za četiri godine žrtve skupit će za svoj stoti zlatnik.
Kralj i mudrac vratili su se u palaču.Sluga je ušao u krug 99.
Tijekom idućih mjeseci sluga je slijedio svoje planove kako ih je zamislio te noći.Jednoga jutra ušao je u Kraljevu spavaonicu udarajući vratima, gunđajući, loše raspoložen. -Što ti je- upitao je pristojno kralj- - Nije mi ništa, nije mi ništa. -Prije, još nedavno si se smijao, i stalno pjevao. -Radim svoj posao, zar ne?Što još hoćete, Veličanstvo?Da budem Vaš komičar i lakrdijaš?
Nedugo nakon toga kralj je otpustio svoga slugu.Nije mu bilo ugodno imati slugu koji je stalno loše volje.
Ti , ja i svi drugi odgojeni smo u toj glupoj ideologiji.Uvijek nam nedostaje nešto da budemo....... J. Bucay Da, i da dodamo onu narodnu izreku, "Nije bogat onaj koji puno ima, nego onaj koji malo treba" i, kako je lako učiniti sebi život nepodnošljivim, najgori primer koji znam, je učinio za 30 srebrnjaka.... Bog Vas blagoslovio!
Korijeni zla Na svijetu ima puno više dobrih ljudi nego zlih. Pa ipak, zašto se čini da zlo prevladava? Štoviše, onih posve predanih zlu je vrlo malo. Problem je u pasivnosti dobrih, ili u njihovom paktiranju sa zlom, u nizu kompromisa koje čovjek napravi da bi kupio svoju udobnost, mir ili zatomio strah. Zlo rijetko djeluje izravno. Knez tame je lukavi diplomat. I kad sablažnjuje, služi se maskom dobra, ili slabostima dobrih koji ne čine ništa. Da nisu mnogi dobri ljudi preplašeni i malovjerni, zlo ne bi imalo toliko prostora za djelovanje. Svaki totalitarizam rastao je na šutnji većine pred nadolazećim zlom. Na konformizmu i kobnom uvjerenju da se veće zlo može izbjeći tako što se pristane na manje. Zlo nikada ne staje tamo gdje mu se ne pruža otpor. Ono samo raste i uzima koliko god može uzeti. Poprima mnoge oblike i lica. Ukorjenjuje se i širi svoj sustav laži, zastrašivanja, korupcije i prijevare.
Dobri se tješe da stvari nikada nisu jednoznačne, ali relativnošću se najviše okoriste upravo oni – loši. Njima je takva logika najbezbrižnije utočište. Kad kažemo da smo svi jednako loši, da je sve sivo, onda smo pristali na amnestiju zla i odrekli mu prepoznatljivost. Zlo ne prosuđujemo pravilnom metodom. Zlo je duhovna antistvarnost i vidi se najjasnije duhovnim očima. Ako prosuđujemo po vanjštini, po izgledu, po riječima, lako se možemo zavarati, pogotovo u svijetu u kojemu iluzija nikad nije imala moćnija sredstva prezentacije. Zapadno društvo sudi čovjeka najprije po onomu što govori, a onda po onomu što čini. Ne bi li trebalo biti obrnuto? Bez duhovne intuicije ne može se čitati ljudsko srce i njegove namisli – tu su korijeni zla. Nekomu mogu iz usta teći med i mlijeko, može imati stil, nastup i šarm savršen, a da iza svega toga stoji hladni manipulator i vrlo zao čovjek. Na mala vrata uvodi se verbalni delikt, čovjek može biti osuđen zbog jedne jedine nepromišljene izjave a da u svojoj suštini može biti dobar i čestit. Živimo u svijetu koji nekomu može uništiti život jer je rekao nešto što je u koliziji s ideologijom političke korektnosti. I nitko te ne pita kakav si čovjek, stručnjak, roditelj, prijatelj...prozboriš li nešto nepodobno i nesmotreno, gotov si, sudit će te najprije mediji po tomu i stvoriti o tebi sliku lošeg čovjeka. Ne samo da je to nepravedno, nego i stvara strah u ljudima, potiče ih da govore ono što ne misle, da se zatvaraju u vlastitu šutnju, dvoličnost i nepovjerenje. Zatomljuje u njima spontanitet mišljenja i ljudskih reakcija, nemamo pravo ni ljutiti se, ni reagirati gorljivo, strastveno, a da se ne osvrćemo oko sebe u strahu prate li nas neki suvremeni dušobrižnici i inženjeri duša. Svijet ne motri samo oko Velikog brata nego je i uho njegovo prislonjeno na svačiji život. Paranoja? Samo se usudite reći javno ono što mislite, pa ćete vidjeti. Zašto se to događa? Jer su mnogi šutjeli onda kad je zlo bilo tek u začetku. Danas je ono već u vodstvu i treba ga stizati, igrati u njegovom ritmu, a to je za dobre vraški težak posao. i ima i izlaz, način kako sasjeći korijene Zoran Vukman kolumnista, portal vlč. Zlatka Sudca
Poruka je unijela zbrku u cijelo mjesto. Župnik, gradonačelnik, uglednici, svi su se trudili da prirede što bolji doček Božjem Sinu. Savjetovali su se i odlučili da svaka obitelj Isusu ponudi najljepše i najvrjednije što ima za taj nezaboravni događaj koji će proslaviti cijeli njihov kraj. Sutradan su na putu prema selu ugledali šepava siromaha s dugom bradom u dronjcima i starim cipelama. ”On je!” poviče župnik. ”Poznajem njegov stil! Znao sam da će se odjenuti u siromaha.” ”On je, on je!” vikali su ostali. Okupili su se oko siromaha, nudeći mu svoje dragocjenosti i veličajući ljepotu svoga dara. Istinski iznenađen, siromah je darove stavljao na zaprežna kola koja mu je za tu zgodu darovao gradonačelnik. Siromah je na kraju zahvalio, sve ih blagoslovio i odvezao se kolima. Mještani su odahnuli. Sve je tako dobro prošlo da bi im i anđeli mogli pozavidjeti, rekao je i sam župnik. Uvečer je, međutim, došao Isus. ”Oprostite zbog kašnjenja”, reče. ”Zadržali su me neki važni poslovi…” ”Jesi li ti doista Isus?” poviče župnik zbunjeno. ”Ali, onda… Onaj čovjek…” ”Ono je bio prevarant! Uzeo je naše dragocjenosti!” vikali su ljutiti mještani. ”U potjeru za njim!” Svi su pojurili za prevarantom da vrate dragocjenosti koje je odvezao.
Isus je, kao i obično, ostao posve sam na opustjelom trgu.
Anegdota ili stvaran događaj, manje je bitno, suština je u sitnici, koje mi zanemarimo, ali ne i Bog...... U jednom selu bila suša i svi su usjevi propadali, a selo je živjelo od njih. Njihov svećenik je pozvao jedan dan sve stanovnike koji žele da dođu moliti pred kapelu za kišu. Došla je masa ljudi, priča svećenik, oboružanih molitvenicima, križevima i krunicama i on je predvodio molitvu a svi su žarko molili... U tome trenutku, kaže svećenik, oči su mu se prikovale uz djevojčicu u prvom redu koja je molila i držala nešto u ruci. Svećenik je rekao: ''Svi smo molili, nosili krunice, križeve, molitvenike..ova djevojčica je jedina ponjela KIŠOBRAN!'' - eto, to je vjera. usudio bih se dodati, da je to zrno gorušičino..........
odlično jedan stvarni događaj iz prošlog stoljeća, mislim negdje iz BiH trebao je pobrati urod nekakvog povrća, ali.. vrt je bio prepun štetočina, nekakvih gusjenica koje su dale naslućivaati da od uroda uskor ne bu niš.. pa su ljudi pozvali svećenika koji je lipo molio, poškropio i - naredio gusjenicama da izađu i odu iz vrta. i sve do jedna je otišla pred njihovim očima!!!
Prije 158 godina, 8. prosinca 1854., papa Pio IX proglasio je bulu „Ineffabilis Deus", dogmu o Bezgrješnom Začeću bl. Djevice Marije kojom se definira da je Marija začeta bez ljage istočnoga grijeha. Više od šest stoljeća trajale su burne rasprave, polemike pa i žestoki sukobi oko tog pitanja. Struja makulista je tvrdila da je Marija očišćena od istočnoga grijeha nakon začeća, u majčinoj utrobi, a imakulisti su naučavali da je Marija preočuvana već pri samom začeću. Dominikanski teolozi, pa čak i veliki sv. Toma zastupali su ovu makulističku struju, a franjevci od 13. stoljeća, s bl. Ivan Dunsom Škotom bili su gorljivi imakulisti. Do definicije ove vjerske istine došlo je kroz burnu unutarcrkvenu dijalektiku suprotstavljenih mišljenja i iskustva vjere. Na vrhuncu svega, papa Pio IX je upitao za mišljenje sve biskupe Katoličke Crkve, koji su se većinom izjasnili za proglašenje dogme. I kad danas, recimo, neki neupućeni zazornici porugljivo govore o dogmama, uvijek se čudim njihovoj neukosti. Dogma nije nešto nametnuto, nego je teološki okvir žive vjere koja je sazrijevala stoljećima u samom vjerničkom puku, među velikim misliocima i svetim ljudima, i na koncu u samom Učiteljstvu Crkve. Dogma o Bezgrješnom Začeču nije deducirana iz nečije samovolje, nije ju papa izmislio, ona je inducirana iz stvarnosti koja je tisućljetna „sensus fidei". Poruka Bezgrješne poruka je za naše doba, za 21. stoljeće, Marijina duhovna oporuka raspečaćena četiri godine nakon proglašenja dogme u Lourdesu, kad je Djevica rekla Bernardici: „Ja sam Bezgrješno Začeće!" Ta personifikacija jedne istine, to poistovjećenje Marijine osobe i istine o Bezgrješnom Začeću vrhunac je misterija upućenog jednoj umornoj, razbludnoj, nesretnoj i rastresenoj civilizaciji.(delić citata kolumniste Zorana Vukmana) Ime Marijino govori nam o ženi. O onome što žena jest. O onome čemu svaka žena treba težiti. Duh ovog svijeta suprotan je Marijinu duhu i Marijinu imenu. Duh ovog svijeta negira poniznost. Izruguje joj se. Poniznost je nešto suprotno od želje za moći, za vlasti. Suprotna je oholosti. Stoga je Marija mogla zgaziti đavla jer on nije znao koliko je moćno oružje njezina poniznost i poslušnost Bogu. Danas svijet poručuje ženi da svoje tijelo izlaže, da na njemu zarađuje, da se njime pokazuje, da ona jest tijelo. Meso. A Marijine oči ne gledaju s požudom nego s ljubavlju, nisu napadne ni izazivačke, nego je u njima sućut i razumijevanje, bol i patnja jer se ženino dostojanstvo ruši....Marijine ruke su radile, i molile...Marijine noge su išle kuda ju je Bog slao, vršiti volju njegovu, u poslušnosti i povjerenju. Marija stoji kao ona krajnja suprotnost svemu što je zlo, nečisto i jadno. Njezino ime označava put kojim je ići svakoj ženi....Marija je uzor i putokaz. Molim se njoj da svaka žena ide za njezinim stopama.... Kad sam doživeo susret s Bogom u svojoj nutrini, Marija je stajala po strani, kao i uvijek...Htjela je da ljubim Njezina sina...A onda sam polako i nju primio u srce. Dolazio joj krunicom, i napuštao krunicu iz lijenosti. I moja ljubav je slabila bez nje. No Ona je uvijek stajala s krunicom u ruci i čekala me. Danas mi veliki mir daje Marija po toj svezi moga srca s Njezinim. I ovaj dan kad slavimo i častimo bezgrešno začeće Marijino, ne bi me ispunjao srećom da sam odbio krunicu... Molim Majku da me uvijek potiče na molitvu i da mi pomogne držati se čvrsto tim konopcem ljubavi za nebo... ............i zahvaljujem joj za milost izmoljenu kod svoga sina, da je i moja deca prihvate kao svoju majku, i da im se sa krunicom završava dan...........ma kakav on bio...........od Boga dan. Amen.
"Kojom mjerom sudiš drugima, sudit će se i tebi (meni)" ili šta bi bilo da je puška jezik......... Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce, upitali novinari: "Možete li nam ispričati nešto posebno, što vam se sigurno moralo dogoditi u vašem dugom pastirskom stažu?" Razlog što su uopće novinari došli do njega je bio: država mu je odlučila dodjeliti počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao, eto, već punih sedamdeset godina, a nema nikakvih drugih osnova po kojima bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije nigdje bio prijavljen, niti zaposlen u kakvoj firmi.
Starac se u početku branio da je on običan pastir i bilo mu je neugodno već i zbog toga što su uopće došli oni kojima se čovjek ni u snu ne bi nadao, a kamoli da još o njemu netko i piše u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari kao novinari, agresivni kao ose, nisu se dali tek tako otjerati. A prostodušni starac je na kraju ipak popustio i počeo pričati.
" Kad sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malog nejakog psića. Onako malen mi se smilio, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon nekoliko dana taj psić mi je ušao pod kožu, i zavolio sam ga. Svuda sam ga vukao sa sobom, dijelio s njim što sam i sâm imao. I psić je lijepo napredovao.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer će se veliko zlo dogoditi. Nisam ih mogao poslušati, kad mi je taj pas prirastao srcu i gotovo. Postao je kršnan, velik, i kad bih ponekad nešto zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio, rekavši mu da mi to donese. Gledao bi me na trenutak u oči, kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu rekao. Bio je to vrlo pametan pas i revno mi je pomagao u čuvanju ovaca.
Jednog kasnog ljetnog popodneva nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu ležale u sjeni nekoliko stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile i zaspao sam. Bilo je tako sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je probudilo iz sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Ipak sam izašao da vidim što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj pas je sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut bočno, narandžasto sunce mu je prosijavalo kroz oči. Kao da je umjesto njih imao dva užarena kamena. Sve je izgledalo tako nestvarno, utoliko prije što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg ovčjeg mesa . Odmah sam shvatio što se dogodilo.
Ušao sam mirno u kolibu, skinuo pušku pored vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku i nanišanio mu u glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomakao. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam okidač i on je pao.
Da bih nekako spasio što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i stid što nisam prije poslušao seljane. Sunce je upravo zalazilo kad smo počeli tovariti lešine ovaca u kola. Možete zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kad sam među ovcama naišao na lešine tri vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao sam u svoju zvijezdu na nebu.
Otad je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se to jučer dogodilo. Od tada sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nerado prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Postalo mi je jasno da u mojoj duši više nema mjesta za bilo kakvo osuđivanje bilo koga. Cijena toga je bila vrlo visoka, a nitko me nije pitao želim li kupiti to iskustvo." (izvor , skinuto sa neta)
Login
FAQ
Chat
Traži
