www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 16:25

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 210 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 17, 18, 19, 20, 21  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 02 sij 2015 21:28 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Slika

Kako je korisno i dobro znao da govori Ivo Andrić
Ivo Andrić — Autor: Tamara Živković 28. mart 2011. 10:42

O čemu god da je govorio, govorio je korisno i dobro. A govorio je o svemu. Najviše je govorio o ljudskoj prirodi. Strah, neizvesnost, nesigurnost, slabost, stid, drskost, mržnja i zavist, ali i borbenost i upornost, samo su neke od osobina koje je svaki čovek prepoznao u sebi ili u nekom drugom, a o kojima je Ivo Andrić najbolje govorio.

Nema te sposobnosti ni te dobre osobine koju mi ne bismo želeli da pripišemo sebi; samo što tu želju ućutkava u nama kontrola razuma, ali ograničeni i jednostavni ljudi ne umeju da je sakriju, nego govore o njoj otvoreno i javno se brukaju i čine smešnim.
Svakom je njegova visina najviša. I kad pijanstvo visine zavrti čoveku mozak, onda nema mere ni razlike. Nema viših ni nižih tornjeva. Sve su vrtoglavice jednake.
Naš čovek ne ume da se lako i pravovremeno zaustavi ni pri usponu ni pri padu.
Ima u jednim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i da izmisle.
Oduvek je i svuda tako, da se sitni i bezimeni ljudi penju na leševe onih koji su oboreni u međusobnoj borbi velikih.
Drskost i upornost su brat i sestra. Drski i uporni ljudi nikad se ne mogu popraviti u svojim manama i slabostima, jer oni, ne osetivši nikad rđave posledice svojih mana na sebi, i ne primećuju da ih imaju. I stoga treba od takvih ljudi bežati što dalje.
Ima ljudi koji se nečeg plaše ili stide, nešto žele da sakriju. I upravo zbog toga oni svojim pogledom stalno nastoje da privuku i zadrže tuđi pogled, u želji da ga vežu za svoje oči i da mu tako ne dopuste da ide dalje i da razgleda i ispituje.
Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna i nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđanje.
Između bojazni da će se nešto desiti i nade da možda ipak neće, ima više prostora nego što se misli. Na tom uskom, tvrdom, golom i mračnom prostoru provode mnogi od nas svoj vek.
Od straha su ljudi zli, podli i surovi, ali od straha mogu biti i darežljivi, pa čak i dobri.
Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.
Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća.
Strast za istinom je najbolji izraz životne snage u čoveku i naročit oblik njegovog poštovanja samog sebe.
I vrline jednog čoveka mi primamo i cenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i okolnostima.
Čovek mašta od detinjstva o velikim gradovima i slavnim poprištima, ali slavne i odlučne bitke za održavanje svoje ličnosti i ostvarenje svega što ona u sebi nagonski krije, mora da bije tamo gde ga sudbina baci, bog zna na kakvom uskom, bezimenom prostoru, bez sjaja i lepote, bez svedoka i sudije.
Čovek, da ne bi stao i klonuo, vara sam sebe, zatrpava nedovršene zadatke novima, koje takođe neće dovršiti, i u novim poduhvatima i novim naporima traži nove snage i više hrabrosti. Tako čovek potkrada sam sebe i s vremenom postaje sve veći dužnik prema sebi i svemu oko sebe.
Svako hoće da živi, nadoknađujući izgubljeno ili stičući novo, da živi svojim životom, na svoj način i na prostoru na kom se zatekne, pa makar taj prostor ne bio širi od podlanice zemlje, između dve vojske u prolazu.
Za život treba mnogo napora i za svaki napor nesrazmerno mnogo hrabrosti.
Onaj koji ne iznosi nežni cvet svoje duše na vetrove iskušenja, pa ma ga i cela spasio i preneo do kraja, tome je kao da ga nikad nije ni imao.
Život bez radosti, pokreta i novine i nije život nego golo postojanje, robovanje životu.
Ljudi koji sami ne rade i ne preduzimaju ništa u životu lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.
Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koje ćemo te događaje podneti, u dobroj meri zavisi od nas.
Ništa živ čovek ne može izgubiti što mu jedno proleće ne bi moglo povratiti, niti može čovek trajno nesrećan dok se duša leči zaboravom a zemlja obnavlja prolećem.
Kod unutrašnjih borbi koje čovek vodi sa samim sobom i sa nepoznatim silama u sebi, važi više nego igde pravilo: ne predaj se nikad.
Čovek može i od jedne reči da živi, samo ako u njemu ima rešenosti da se bori i borbom održava u životu.

„Smrt briše samo nestvarne veličine, a istinske učvršćuje i uzdiže.“ To su mnogo puta ponavljane reči poznatog nobelovca Ive Andrića, koje su se pokazale istinitim i na njegovom primeru. Ovaj pisac učinio je da svi ljudi budu složni bar u jednom: da su njegova veličina i doprinos društvu nemerljivi. Da li možemo da se složimo i u sledećem: da se svako od nas složio sa bar jednim od njegovih citata koje ste upravo pročitali?

Citirano sa: Ivo Andric - Mudrosti
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 03 vel 2015 19:06 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Slika

jos uvek sanjam, doduse sad ne u duetu, duet jos boli, a nije vise svez, .Sad sanjam, mozda usput pomoci jos nekom, , al tanak sam sa savetima, i sanjam , sanjam da molis za nas, za mene, i da ces izmoliti neku utehu, zenu, , s kojomcu moci neke snove dosanjati , ili sanjam kako smo skupa gore na Nebu, i nista vise nije vazno, ni bol, ni tuga, patnja, samoca, samo je svjetlo u svima nama, velika toplina svjetlosti, toplina medjusobne ljubavi..........vidis mila, zivot ipak nije unistio sve snove, ti i Bog znate koliko je tesko bilo ostavit me .....prepolovljenog, kao haljina kad se rasiva, i sanjacu .....neku drugu, jer bi to i ti zelela, i tebe jer te ja ne mogu zaboravit.
Smrt je ubila snove koje smo sanjali, i sad ih ka o krhotine skupljam , , slažem u mozaik nade , al dunu neki cudni vjetrovi ocaja i ....oduvaju, , moli, za .....moli za snove, kao i kad smo bili skupa , na ovoj zemlji.

Slika

Slika
Slika
"Nemojte nikada dopustiti da vam netko stišće srce, guši nadu u Ljubav. Svi smo dragocjeni, čudesni, vrijedni i ljubljeni! (Iz 43,4) Vjerojatno se ovoga trenutka ta savršena osoba za vas Moli. Molite se i vi za nju/njega. Mnogi razočarani u Ljubav misle da su loši, krivi, da nisu za ništa, ali za nekoga će biti Sve! Oni kažu da Ljubav boli, kratkog je vijeka i nije za sve, to nije točno. Samoća boli. Odbijanje boli. Mržnja boli. Gubitak boli. Zavist boli. Ljubav je jedina stvar na ovom svijetu koja pokriva svu bol (1 Kor 13,7) i uvijek čini da se osjećaš divno. Ništa nije veće od Ljubavi! (1 Kor 13,13) Nebeska pjesma izvire iz Srca koje Ljubi i biva Ljubljeno, sva punina i smisao postojanja je u tome. Ljubi i time daruj komadić Neba svakome!"
**************************
Godine nas obrade različito...
Nekom postane važno s kim će leći, a nekom s kim će se probuditi.

Oni koji su nekad uspeli da vrate osmeh na lice na kom još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osećaj.

I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo.

Tajne su kao device, s njima se mora nežno... Bilo bi tako slatko naprosto im strgnuti bluzicu, a opet, čarolija je potpuna tek ako ih pustiš da se otkriju same.

Put do zvezda je samo etapa kružnog puta do sebe. Ako znaš prečicu, nema potrebe da se puno lomataš po bespućima. Ne bato... Stigao si čim kreneš. Cilj nosiš skriven pod kaputom, istetoviran na grudima kao metu.
U tome je tajna...
U tome je jedini trik...

Čula su naelektrisala vrhove prstiju kojima sam joj doticao kožu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena tragajući uzalud za malom, najmanjom greškom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili tek odškrinute školjke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice, za koju sam mislio da umire kada te obuzme, i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš.
***************************
Priznati kada nisi u pravu.

Činiti što je ispravno kada svi ostali to ne čine.

Razgovarati s nekim koga ne poznaješ.

Reći ”NE” kada te ljudi pokušavaju natjerati na nešto što znaš da ne smiješ.

Reći istinu uz prihvaćanje posljedica.

Stajati na onome u što vjeruješ iako možeš iskusiti odbijanje, podsmijeh ili fizičku bol.

Braniti nekoga tko je nepopularan ili neprihvaćen.

Suočiti se s ograničenjem i dati najbolje od sebe unatoč boli ili neugodi.

Suprotstaviti se strahu bez bježanja.

Žrtvovati se kako bi zaštitili one koje volite, one koji su u krivu ili onoga koji je u potrebi.

Biti jedinstven.

Preuzeti rizik.

Dijeliti svoje srce s drugima, uključujući osjećaje, strahove i neuspjehe.

Živjeti vjeru srcem, umom, dušom i snagom bez obzira na cijenu.

Izvor nepoznat
************************************
Čovek nije ni zver ni bog, pa da je sam sebi dovoljan." Aristotel

"Najveći porok je površnost“. Oskar Vajld

"Nije mi žao što me ljudi ne poznaju, već što ja njih ne poznajem“. Konfučije

"Jedina vrlina kojom čovek ne može da se pohvali jeste skromnost. Kad bi se njome pohvalio, više ne bi bio skroman.“ Fransoa Mari Arue Volter

"Idealna lepota za žapca je žaba.“ Fransoa Mari Arue Volter

"Kada glupan shvati da je glupan, on onda više nije glupan.“ Fjodor Mihailovič Dostojevski

"Glupan misli da je mudrac, ali mudrac za sebe zna da je neznalica.“

"Uzrok mnogih nesreća leži na dnu vinske čaše.“ Lav Nikolajevič Tolstoj

"Posle poraza čovek poznaje svoje prave prijatelje.“ Karl Marks

"Reci mi s kim se družiš, pa ću ti reći ko si.“ J.V. Gete

"Niko me u svetu nije pokorio, nego sam ja sebe." Aleksandar Veliki

"Kad je neko glup, ne možete mu to ni dokazati." Dušan Radović

"Ne izazivaj zmiju, ako nemaš nameru i moć da joj odsečeš glavu". Sadam Husein

"Delo neće biti ispravno, ako namera nije ispravna." Seneka

"Čoveku je teže da primi savet, nego poklon." Žorž Sand

"Čovek je rođen slobodan, ali je ipak posvuda u lancima." Žan Žak Ruso

"Kada bi na zemlji sve bilo razumno, ništa se ne bi dogodilo." Fjodor Mihailovič Dostojevski

"Ima ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da će ga izgubiti." Deni Didro

"Nikad ne slušajte one koji loše govore o drugima, a dobro o vama." Lav Nikolajevič Tolstoj

"Lepa je stvar čovek, ako je čovek." Konfučije

"Ja ne znam ništa bolje, složenije i zanimljivije od čoveka." Maksim Gorki

"Zdrav čovek ima hiljadu želja. Bolestan samo jednu." A.P.Čehov

"Najveći čovek uvek ostaje dete." J.V.Gete

"Detinjstvo je roditelj čovekove ličnosti." Sigmund Frojd

"Želi samo ono što zavisi od tebe." Epiktet

"I na najvišem prestolu sveta ipak sedimo samo na svojoj zadnjici". Mišel de Montenj

"Prvo će ti se smejati, potom će te ignorisati, onda će se boriti protiv tebe, zatim ćeš pobediti". Mahatma Gandi

Mržnju i ljutnju pokazivati u rečima ili izrazu lica, to je beskorisno, opasno, to je nerazumno i prostački. Dakle gnev ili mržnju smemo da pokažemo samo u delima - samo hladnokrvne životinje su otrovne.
Šopenhauer

Gde postoji prijateljstvo onde je pravednost suvišna; a gde su ljudi pravedni, prijateljstvo ostaje još uvek dobročinstvo.
Aristotel
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 03 vel 2015 19:18 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 27 tra 2006 13:33
Postovi: 5164
Podijelio: 92 zahvala
Zahvaljeno je: 122 zahvala
cirenac napisao:
jos uvek sanjam, doduse sad ne u duetu, duet jos boli, a nije vise svez, .Sad sanjam, mozda usput pomoci jos nekom, , al tanak sam sa savetima, i sanjam , sanjam da molis za nas, za mene, i da ces izmoliti neku utehu, zenu, , s kojomcu moci neke snove dosanjati , ili sanjam kako smo skupa gore na Nebu, i nista vise nije vazno, ni bol, ni tuga, patnja, samoca, samo je svjetlo u svima nama, velika toplina svjetlosti, toplina medjusobne ljubavi..........vidis mila, zivot ipak nije unistio sve snove, ti i Bog znate koliko je tesko bilo ostavit me .....prepolovljenog, kao haljina kad se rasiva, i sanjacu .....neku drugu, jer bi to i ti zelela, i tebe jer te ja ne mogu zaboravit.
Smrt je ubila snove koje smo sanjali, i sad ih ka o krhotine skupljam , , slažem u mozaik nade , al dunu neki cudni vjetrovi ocaja i ....oduvaju, , moli, za .....moli za snove, kao i kad smo bili skupa , na ovoj zemlji.
Citat:
:twisted:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 03 vel 2015 19:23 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
dođe i ode, al lakše je kad se onak napiše,
valjda godine....stižu
Bog ima plan.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 15 vel 2015 19:40 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Slika




******************************************************
Bitna je ona osoba što je napisala ovo što će te pročitati,a ona osoba što djeluje kroz sve ovo napisano je najbitnija, a ta osoba je Bog.

“Svoj dom je gledala kao maleni vodopad ili sliv u pustinji. Bog je bio izvor ljubavi, izlio je sebe u Kristu, tražeći ulaz, obično bivajući odbijen i osporavan, ali tu i tamo pronalazeći ulaz u srce otvoreno za Svetoga Duha.

Zatim je ljubav preplavljivala i tekla kroz kanale posvećene službe, sretnih domova, i djece koja su podizana da cijene toleranciju i dobru volju među svim ostalim bogatstvima. Onda dolazi rijeka, život i iscjeljenje klijaju; zelena trava prekriva grobove; cvijeće stvara vrtove u kraterima bombi i živa voda izvire u pustinji.

Rosa je bila u pravu; ljubav je bila jedini put za mir i ništa drugo nije bilo važno.
Patricia St. John – * Ništa drugo nije važno
************************************************
Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad više nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao.

Zbog te žene, jedine koju sam volio u životu, nisam se oženio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje, otete, postao sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome: osjećao sam se poharan, i nisam davao ni drugima što nisam mogao dati njoj.

Možda sam se svetio sebi, i ljudima, nehotice, i ne znajući. Boljela me, odsutna. A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno.

Šteta što svoju neistrošenu nježnost nisam dao ma kome, roditeljima, bratu, drugoj ženi. Ali možda to govorim bez razloga, sad, svodeći račune. Jer i nju sam ostavio i otišao na vojnu, ne žaleći, a požalio sam kad ništa više nisam mogao izmijeniti.
****************************************
Slika
Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti.

Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je

putovanje kroz neispitane predjele, koje nitko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno.

Zato moram biti svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći. Lako ću pregaziti opasne bujice ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao nitko.

Ali ne mogu čekati, ne mogu stojati, i sve ću vidjeti tek kad se dogodi. | Meša Selimović
****************************
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 16 vel 2015 11:46 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Deda i unukJednog dana razgovarali su unuk i deda o aktuelnim događajima. Odjednom unuk upita dedu:
- Deda, koliko ti imaš godina?
Deda odgovori:

- Da razmislim, rođen sam prije televizije, vakcina za dječiju paralizu,
fotokopir – aparata, kontaktnih sočiva i kontracepcijskih tableta.
Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu
još izumili klima uređaje, perilice, sušilice (veš su jednostavno
prali i objesili da se suši na svježem vazduhu).
Čovjek nije bio na mjesecu, nisu postojali mlaznjaci. Vjenčao sam se sa
tvojom bakom i živjeli zajedno, a u svakoj porodici su bili tata i mama.
Riječ “gay” je bila poštovana vrijedna engleska riječ, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čovjeka, a ne homoseksualca.
O lezbijkama nismo uopšte čuli, muškarci nisu nosili minđuše.
Rođen sam prije računara, paralelnog studija i grupne terapije. Ljudi nisu
odlazili na preglede, nego ih je doktor slao prema potrebi na preglede
krvi i mokraće.
Do 25. godine starosti sam svakog muškarca oslovljavao sa gospodine, a žene sa gospođo ili gospođice.
Golubovi i zečevi su imali svoj par, ne ljudi. Kada je u moje vrijeme
gospođa ušla u tramvaj ili autobus, djeca i mladi su požurili da ustupe
mjesto. Ako je bila trudnica, dopratili su je do sjedišta i ako je bilo
potrebno, išli su da kupe kartu za nju i doneli joj.
Muškarci su hodali rubom trotoara, žene uz kuće. Na stepenicama je
ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u lift i
iz njega, muškarci su im uvijek primaknuli stolicu kada bi sjedale.
Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sjedili.
Ustali bi svaki put kada bi žena ustala, pa i samo za trenutak.
Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama
pomagali skinuti ogrtače.
U moje vrijeme nevinost nije prouzrokovalo rak i takve djevojke su predstavljale krepost porodice i čistoću za svoje muževe.
Naš život je bio određen sa 10 zapovijedi, trijeznim rasuđivanjem,
poštovanjem starijih, ponašanje prema zakonu, te se ispunjavalo plodnim
suživotom sa bližnjima i odgovornoj slobodi.
Naučili su nas razlikovati dobro od lošeg i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice.
Za brzu hranu smo mislili da je namjenjena ljudima u žurbi.
Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima sa braćom, sestrama i
ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.
Time sharing je značilo da porodica ljetuje sa drugim porodicama, a ne da dijeli prostor sa neznancima.
Nismo znali za bežični telefon, o mobilnom da i ne govorimo. Nismo
slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD – e, DVD – e, elektronske
pisaće mašine, računare, prenosne računare.
Notebook je bila bilježnica.
Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, ni satovi, ni
kućni aparati nisu imali svijetlećih prikazivača. Kada već govorimo o
mašinama, nije bilo bankomata, mikrotalasnih pećnica, radio-budilnika. O
videorekorderima i videokamerama da ne govorimo..
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno-bijele, a za razvijanje je
trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je
lošeg kvaliteta, a proizvoda sa natpisom Made in Korea, Taiwan ili
Thailand, a pogotovo Made in China nije ni bilo.
Nismo čuli za Pizza-cut ili McDonald’s, ni za instant kafu, vještačke
zaslađivače. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi.
Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće stajalo je 10 centi.
Novi automobil je stajao 1.000 $, ali ko je imao toliko novaca?
U moje vrijeme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili.
Mi smo bili poslednji koji su bili uvjereni da žena treba muža da bi imala dijete..
Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?
- E, deda… Više od 200 godina!? – odgovori unuk.
- Ne, dragi moj, samo šezdeset!
Slika
“Ako sijete poštenje, požnjet ćete povjerenje.
Ako sijete dobrotu, požnjet ćete prijateljstvo.
Ako sijete poniznost, požnjet ćete pravu veličinu.
Ako sijete jednostavnost, požnjet ćete trajnu radost.
Ako sijete otvorenost, požnjet ćete respekt.
Ako sijete odanost, požnjet ćete uspjeh.
Ako sijete oproštaj, požnjet ćete pomirenje.
Ako sijete iskrenost i ljubav, požnjet ćete vječnu radost i sreću.
Zato, pazite što sijete, jer to će nam odrediti što ćemo kasnije žnjeti.”
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 17 vel 2015 19:43 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena
Utorak, 05 Kolovoz 2014 07:44 | Autor Miroslav Baotić
Slika


U vrtlogu Drugog svjetskog rata, prigodom euharistijskog kongresa u Peterancu, u studenome 1940. godine, blaženi Alojzije Stepinac izgovorio je riječi koje i dan danas odzvanjaju i zaslužuju da ih se čita, te o njima razmišlja. Iako su upućene ljudima onoga vremena, njihova je aktualnost zapanjujuća!

Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to traži od nas muževni ponos.

Kakav je duh vremena danas?

Ne priznaje se više nikakav auktoritet. Nema, tako kažu, istine, koja bi nadilazila čovječji um. Nema nikakva prekogrobnoga života. Nema zakonitog učiteljstva na zemlji, koje bi moglo sigurno prosuditi, što je dobro, a što je zlo, gdje je istina, a gdje je laž. Odatle upravo od pomanjkanja žive vjere i onaj bijesni boj protiv katoličke Crkve, od Boga postavljene učiteljice istine svima ljudima. Odatle onda npr. i nijekanje roditeljske vlasti i naučavanje, kako to čine komunisti, da djeca nisu dužna pokoravati se roditeljima. Odatle nijekanje nerazrješivosti ženidbe i propagiranje slobodne ljubavi. Odatle prezir dana Gospodnjega. Odatle onda i lakoumna samoubojstva, koja neki luđaci smatraju junaštvom. Odatle nekažnjeno robljenje i pljačkanje naših crkava. Odatle tolika grozna ubojstva ljudi kao da se radi o pilićima. Odatle glorificiranje razvratnosti u kinu i štampi. I tko se usudi usprotiviti takvu duhu vremena i takvu strašnom zlu odlučno prigovoriti, bit će u najmanju ruku smatran čudakom.

A pitam vas, muževi, koji ste prošli mnogo oluja života, nije li sramota za muža, da ono što je crno, nazove bijelim, da ono što je ružno, nazove lijepim, da ono što je gorko, nazove slatkim, da ono što je zlo, nazove dobrim samo zato, što je takav duh vremena? Od svega ropstva najsramotnije je i najpogubnije ropstvo uma. A mnogi muževi danas ne vide svoje vlastite sramote, kad klipšu za krilaticama razvratnih ljudi, kao da im je Bog progovorio s nebesa na usta proroka.

Nije li dobro prorekao pustinjak Anton, kad je rekao svojim učenicima: Doći će vrijeme, kad će ljudi poludjeti, i kad budu vidjeli jednoga, koji nije lud kao što su i oni, vikat će na njega: Lud si! samo zato, što nije lud kao što su i oni?

Ponos, dakle, i čast muža zahtijeva, ne da se ljulja kao trska pred lažnim duhom vremena, nego da stoji čvrst i odlučan, da i pogine za ono, što je upoznao kao istinu. A istina je, da pravoga Boga, Stvoritelja svijeta, i njegov divni zakon ne mogu zamijeniti nikakve zemaljske veličine i lijepe fraze brbljavaca. Sakramenat ženidbe i blagoslov, koji on donosi sa sobom, ne može nadomjestiti slobodna ljubav. Kršćanski odgoj u obitelji ne može nadomjestiti škola bez Boga. Načelo kršćanske pravde među narodima i državama ne može zamijeniti ili nadoknaditi načelo surove sile i mržnje.

Sramota je, dakle, za muža, da sagne koljeno pred lažju vremena, u kojemu živi. Budite zato pravi muževi!

Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer konačna pobjeda ipak ne pripada njemu nego Bogu! Ljudski sudeći, nije onoj trojici junačkih mladića bilo spasa, kad su uskratili poslušnost i nisu htjeli pokleknuti pred zlatnim, ali mrtvim bogom Nabukodonozorovim pa su zato bili bačeni u ražarenu peć. Ali njihova vjera u živoga Boga bila je neslomljiva. I on ih je izbavio. Izbavio tako, da im ni vlas na glavi nije izgorjela u strašnom ognju, jer stoji pisano:

„Ja sam Gospodin i nema drugoga!“ A jer je apsolutni Gospodar svega, zato mora uvijek biti pobjednik.

Zapamtite, dakle, dobro! Kako god prošli ratovi i revolucije, što ih proživljavamo, kako god prošlo orijaško rvanje u svijetu, posljednji pobjednik bit će Gospodin Bog…

Ima li, dakle, smisla oduševljavati se za lažne ideje vremena i za njihove nosioce, za te mizerne bogove iz zemlje i praha, koji će svi proći kao pljeva, kad Bog zavitla snažnom desnicom svojom. Stojmo, dakle, na to nas upućuje zdrav razum! Stojmo, dakle, čvrsto uz onoga, koji je Gospodin sadašnjosti kao i prošlosti i budućnosti, vjerovali to ljudi ili ne!

Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to zahtijeva konačno i prava ljubav prema samomu sebi i domovini.

Ako je Bog, kao što jest, apsolutni Gospodar svega, može li on, koji je vječna pravda, dopustiti, da se trajno i nekažnjeno gazi njegov sveti zakon? Nije zato bez razloga zavapio prorok :

‘Jao vama, koji zlo zovete dobrim, a dobro zlim. Koji tminu zovete svjetlo, a svjetlo tminom, koji gorko zovete slatkim, a slatko gorkim!’

Kakvu nadu, pitamo vas, kakvu nadu mogu da još imaju oni, koji su ostavili izvor života — Boga, i priklonili se laži prolaznoga vremena, koje je sve istinske vrednote života zanijekalo? Budite uvjereni, da će svaki, koji zanemari Boga i prikloni se lažnom duhu vremena i zlu, koje ono sije, prije ili kasnije iskusiti što znači riječ prorokova : ‘Znaj i vidi, kako je zlo i kako je gorko, što si ostavio Gospodina Boga svoga, i što nema straha njegova u tebi, veli Gospod nad vojskama!’

Došlo, dakle, što mu drago u ovim žalosnim vremenima, mi nećemo nikada sagnuti koljena pred zlom, koje se širi, pred lažnim duhom vremena, koje je protivno Bogu. To traži od nas muževni ponos, to traži od nas Bog, to traži prava ljubav prema samomu sebi i domovini, koja ne računa s trskama nego s pećinama, s muževima, koji su na mjestu. Prije nego je vođa Izraelaca Jozua imao ući u obećanu zemlju, da se ne bi uplašio na očigled pogibelji, reče mu Gospod: ‘Ohrabri se i budi jak!’

I ja vam dovikujem na domaku oluje, koja prijeti čitavom svijetu: Ohrabrite se i budite jaki u vjeri, koju očevi vaši ispovijedaju već 1300 godina! Ostanite vjerni Bogu i njegovu zakonu, da uđete jednom u zemlju živih i da postignete krunu vječnoga života, koju je Bog obećao onima, koji budu vjerni do smrti njemu, Stvoritelju i Gospodaru svijeta.

Propovijed u Peterancu, 17. studenoga 1940. godine

***********************************************************
Slika

Najveća opasnost s kojom se svi suočavamo je ne biti u stanju vidjeti Isusa u našim nevoljama te umjesto toga, vidjeti duhove. Na vrhuncu straha, kad je noć najcrnja i oluja najžešća, Isus nam se uvijek primiče da nam se otkrije kao Gospodin valova, Spasitelj u oluji. "Jahve nad valima stoluje, stoluje Jahve – kralj dovijeka". Ps 29,10

U Mateju 14, Isus je naredio svojim učenicima ući u lađicu koja je bila na
putu u oluju. Biblija kaže da ih je primorao ući u lađicu. Drugim riječima,
ustrajao je da uđu u lađicu, iako je bila na putu u nemirne vode, da bude
bacana amo-tamo poput pluta. A gdje je bio Isus? Gore na planini nadgledao je
more, moleći za njih da ne padnu na ispitu za koji je znao da je pred njima.

Kasnije je došao k njima hodajući po vodi (vidi Mt 14,25). Ali nijedan
učenik ga nije prepoznao! Nisu ga očekivali vidjeti na vodi usred oluje. Ni u
snu nisu očekivali da bi bio s njima ili čak blizu njih u oluji.

Barem jedan učenik trebao bi prepoznati što se događa i reći: "Prijatelji,
vidite, Isus je rekao da nas nikada neće ostaviti ni napustiti. On nas je
poslao na ovo poslanje; usred njegove volje smo. Rekao je da su koraci
pravednika određeni od njega. Pogledajte ponovno! To je naš Gospodin! Upravo
je ovdje! Ni na trenutak nismo bili izvan njegova pogleda!"

To je bila samo jedna lekcija koja se trebala naučiti – samo jedna. Bila je
to jednostavna lekcija, ne neka duboka, mistična, neka lekcija koja bi
potresla zemlju. Isus je htio da se pouzdaju u svoga Gospodina u svakoj oluji
života. On je jednostavno htio da održavaju svoje veselje i pouzdanje čak i
u najcrnjim satima kušnje. Samo jedna jednostavna lekcija, ali vrlo važna!

"Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta" (Mt 28,20).

David Wilkerson


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 17 vel 2015 22:42 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 19 lis 2013 16:08
Postovi: 232
Lokacija: split
Podijelio: 1 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Nastavno na Cirenca koji je već donio pregršt misli od velikog Andrića, evo još dvije njegove, meni baš drage:
Poslednji izraz svih misli i najjednostavniji oblik svih nastojanja jeste-ćutanje. (Ivo Andrić)
Propuštene ludosti mladosti ne mogu nadoknaditi sve mudrosti starosti. (Ivo Andrić)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 24 vel 2015 12:20 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Slika
******************************


'Ne boj se! Samo vjeruj.'
Petak, 23 Siječanj 2015 12:20 | Autor Miroslav Baotić
Jair predstavlja većina kršćanstva. Znamo da je Krist naša jedina nada i u svojim krizama trčimo k njemu, padamo do njegovih nogu i tražimo milosrđe i pomoć. Jair je imao dobru mjeru vjere. Molio je Isusa da "dođe i stavi na nju ruke da ozdravi i živi" (r. 23). Ovo je bila potvrda prave vjere: "Gospodine, sve što ona treba si ti. Ti imaš svu silu! Ti je možeš sačuvati da ne umre."

Jedan ožalošćen otac imenom Jair došao je k Isusu da ga moli za iscjeljenje svoje umiruće kćeri: "Tada dođe jedan od nadstojnika sinagoge imenom Jair te mu se, kad ga opazi, baci pred noge. Usrdno ga je molio: 'Kćerkica mi je – reče mu – na umoru. Dođi i stavi na nju ruke da ozdravi i živi!' Tada pođe s njim" (Mk 5,22-24).

Ovaj čovjek Jair predstavlja većina kršćanstva. Znamo da je Krist naša jedina nada i u svojim krizama trčimo k njemu, padamo do njegovih nogu i tražimo milosrđe i pomoć. Jair je imao dobru mjeru vjere. Molio je Isusa da "dođe i stavi na nju ruke da ozdravi i živi" (r. 23). Ovo je bila potvrda prave vjere: "Gospodine, sve što ona treba si ti. Ti imaš svu silu! Ti je možeš sačuvati da ne umre."

U odgovoru na vjeru tog čovjeka, Isus "pođe s njim" (r.24). Isus je dopustio da vrijeme iscuri jer je htio da njegovi sljedbenici imaju vjeru u snagu njegova uskrsnuća – vjeru koja ide dalje od bespomoćnosti, dalje čak i od smrti! Nominalni vjernici koji su stajali uz krevet te male djevojčice imali su ograničenu vjeru: sve dok je još bilo malo života, malo nade, Isus je bio poželjan i potreban.

Poput većine, ti ljudi rekli su sami sebi: "Da, Isuse, mi vjerujemo da si velik iscjelitelj, velik liječnik. Ništa tebi nije nemoguće. Znamo da imaš svu snagu. Ali, molimo te, požudi, jer djevojčica može umrijeti svake minute! Onda te nećemo trebati!"

Kakva je to vjera? To je vjera samo do točke smrti, samo do groba. Kad prilike izgledaju kao da je sve izgubljeno, ova vjera umire.

Kao što se ispostavilo, djevojčica je umrla. Mogu vidjeti te ljude kako joj mjere puls i proglašuju njezinu smrt. Ona mala vjera koju su imali sad je nestala. Njihov prvi nalog pogrebnog posla bio je da obavijeste Isusa kako više nije potreban. Poslali su poruku govoreći: "Kćerka ti je već umrla. Čemu više mučiš učitelja" (Mk 5,35).

Ove riječi izgledaju tako konačne: "Kćerka ti je već umrla!" Te riječi možda odzvanjaju i u vašim ušima: "Tvoj brak je mrtav, ne uznemiruj više Isusa!" "Tvoja služba je mrtva, ne uznemiruj više Gospodina!" "Tvoje dijete je mrtvo u grijehu!" "Tvoj odnos s ovim ljubljenim je mrtav!"

Isusu ove strašne riječi ne znače apsolutno ništa. On nikada ne diže ruke od mrtvih jer on je uskrsli život! Najbolji prijevod 36. retka s grčkog je: "Isus, kao da nije čuo što je bilo izgovoreno, rekao je nadstojniku sinagoge: 'Ne boj se! Samo vjeruj.'"

Autor: D. Wilkerson izvor , dvasrca.com

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 vel 2015 21:43 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
ti možeš hodati po vodi
Tuesday, 21 January 2014 10:03 KrešoOs
Slika









Za vrijeme vojno redarstvene akcije „Bljesak“ 1995 godine, jedan čovjek, zvao se Marko (to nije njegovo pravo ime), iz jednog sela u zapadnoj Slavoniji, bježao je ispred vojske, misleći kako će spas naći u Bosni. Bijeg mu je bio uspješan, sve dotle dok nije stigao do rijeke Save, koja je granica između Hrvatske i Bosne. Tada se je sjetio jednog problema. On ne zna plivati. U blizini nije bilo nikakvog mosta, nije vidio nikakav čamac, a voda je bila duboka da bi se mogla pregaziti. Jadan čovjek nije znao što uraditi. Samo stotinjak metara dijelilo ga je od opasnosti od koje je bježao, a s druge strane, tih stotinjak metara, prepriječila se za njega nepremostiva prepreka, rijeka Sava. Počeo je razmišljati. Ako skoči u Savu utopit će se. Nema nikakve šanse da preživi. Jedino što mu je preostalo, bilo je da se vrati i da se preda Hrvatskoj vojsci. Nadao se je da će mu se, bude li se predao možda smilovati i ostaviti ga u životu. To je i učinio i ostao je u životu Prilikom izlaska iz zatvora koji je bio privremeno preuređen od sportske dvorane u Varaždinu, policajac koji mu je davao dokumente, rekao mu je „Marko, nauči se plivati.“

Na koji način ljudi savladavaju prepreke prelaska preko rijeka ili nekih jezera. Kako bi prešli neku rijeku kada bi vas put doveo do nje. Ima nekoliko načina:


Most- najjednostavniji način. Ima puno vrsta mostova koji premošćuju tu vodenu prepreku:

Brvno – najjednostavniji most
Viseći most- od vrlo složenih konstrukcija do najjednostavnije konstrukcije, gdje se između dvije obale nategne dva užeta na koju se povezuju daske i tako se prelazi preko na drugu obalu.
Vojska koristi tkzv. pontonske mostove koji se sastoje od splavova, koji plutaju na vodi.
Normalni konstrukcijski mostovi koji su vrlo sigurni i pouzdani. Kad se vozimo autoputom koji prelazi rijeku, najčešće ni ne znamo da smo je prešli.
Postoje čak i žičare preko rijeka. U Pakistanu sam vidio vrlo jednostavnu žičaru. Sajla je zategnuta s jedne do druge obale, i na jednoj koloturi koja je na toj sajli, obješena je košara, te kada bi čovjek trebao prijeći rijeku, sjeo bi u tu košaru, i povlačio bi uže, te tako košaru približio drugoj obali.

Nekim plovilom kao npr. splav, čamac, skela, brod



Ako je rijeka plitka, možemo ju pregaziti, ako nije preširoka, možemo ju preplivati, potok koji nije jako širok možemo preskočiti (naravno da tu vrijedi samo disciplina skok u dalj, da ne bi slučajno to netko pokušao u troskoku), a ako je šira od rekordnog skoka u dalj, vidio sam da neki koriste motku s kojom se prebaci preko, naravno u dobrom zaletu.

Isus hoda po vodi
Istina, postoje još neki vrlo efikasni načini, ali nisam čuo da ih u posljednje vrijeme netko koristi. Jedan takav prijelaz preko vode zapisan je u Izlazak 14, 15-22 "Zašto zapomažete prema meni?" - reče Jahve Mojsiju. "Reci Izraelcima da krenu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje da Izraelci mogu proći posred mora po suhu... Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio. Kad su se vode razdvojile, Izraelci siđoše u more na osušeno dno, a vode stajahu kao bedem njima nadesno i nalijevo.

O čemu se ovdje radi. Izraelci su krenuli u obećanu zemlju. Hodali su pustinjom, sve dok nisu stigli do Crvenog mora. Mojsije ih je vodio. Nekako kad gledam tog Mojsija, očito nije bio neki vođa. Čudi me da ih vodi baš prema Crvenom moru, kada zna za najveću prepreku na koju će naići. Na vodu. Istina voda na tom mjestu nije tako jako široka. Možda nekih 800-1000 metara. Nije ni tako duboka negdje između 4-15 metara. Ali što to vrijedi. To je nepremostiva prepreka. Da pređu nekim plovilom, to nije bilo moguće. Tehnološke mogućnost današnjeg vremena takav prijevoz toliko ljudi i stoke omogućio bi za nekoliko dana. Njihove tehnološke mogućnost bile su još manje. Druga mogućnost bila je jedina normalna mogućnost, koja je bila samoubilačka kao i zaći u uzburkano more, mogli su produžiti nekih 100 km i obići taj zaljev, jer tada još nije bio iskopan Sueski kanal. Svako normalan, od tri zla izabrao bi najmanje. Predati se Egipćanima, i vratiti se u Egipat, nešto slično što je učinio i Marko za vrijeme vojno-redarstvene akcije „Bljesak“. Međutim Bog ih ukorava zbog nevjere. 15 stih. „Zašto zapomažete prema meni? – reče Jahve Mojsiju.- Reci Izraelcima da krenu na put.

Nevjerojatan zahtjev. Gdje da krenu. Da skaču u more. Zar to ne bi bilo samoubojstvo. Ostanimo malo još na istočnoj obali Crvenog mora. Scenarij je mogao biti i drukčiji. Mogao je biti onakav kakav je doživio Marko iz početnog primjera. Izraelci bi se predali, Egipćani bi ih vratili natrag, vođe bi vjerojatno pobili, i to bi očito bio kraj jedne vrlo neugodne avanture. I kada bi ih pitali, zašto se niste oslobodili, zašto ste stali, odgovor bi bio: „znaš okolnosti su se tako poklopile, i mi to nismo mogli izvesti. Da je Mojsije mislio, tada bi vjerojatno predvidio prepreku Crvenog mora, i ne bi nas tamo vodio. Ovako zbog greške jednoga, svi patimo. Mojsije je kriv, ili okolnosti su krive za to.

Ne zvuči li vam ta priča poznato. Nedavno sam razgovarao s jednom ženom koja mi vodi knjigovodstvo. Pričali smo o djeci i njihovom školovanju. Tada mi je ona rekla kako se ona nije mogla školovati jer si to njeni roditelji nisu mogli priuštiti. Pitao sam je, da nije to možda izgovor za njen neuspjeh, jer se prepustila liniji lakšeg otpora. Prepustila se struji, umjesto da se bori protiv struje. „Ako mene pitate“, rekao sam joj, „ja također nisam završio fakultet, jer dok sam bio mlad, nisu me na to usmjeravali. Znate ja sam bio sposoban inteligentan i pametan. Prošao sam sve s odličnim. Imao sam prilike da čak dva razreda završim u jednom. Imao sam priliku da dok moja generacija završava srednju školu, ja završim višu. Ali nije bilo nikoga da me tako usmjeri. Za sve njih veliki uspjeh, bio je zanat. Govorili su „zanat je zlato, što ti vrijedi škola ako ne znaš ništa raditi“, i ne znam više što mi nisu govorili. Fantastična stvar. Okolnosti u kojima sam odrastao nisu mi bile naklonjene.

Pitajte moju mamu, zašto me nisu dali školovati. Ona ima spreman odgovor. „S čime. Bilo nam je teško. Baš smo gradili kuću, nismo imali novaca, i niko nam nije htio pomoći.“ Okolnosti su krive. Drugi su krivi za moje neuspjehe.

Kao kršćani koji proučavamo Sveto pismo, i koji u njemu pronalazimo mnoga Božja obećanja, pronalazimo nešto što ove naše izgovore definira kao nevjeru. Ima jedno obećanje koje je zapisao Sveti apostol Pavao u Filipljanima 4. 13. Sve mogu u onome koji mi daje snagu.

Kada Sveti Pavao kaže sve. To je onda sve. On ne kaže, Ukoliko mi okolnosti dopuste, i ukoliko maknemo ili riješimo prepreke tada možemo sve ostvariti. Ovdje kaže Sve mogu u onome koji mi daje snagu. Razlog zašto nisam završio fakultet, nisu okolnosti u kojima sam odrastao, već neka vrsta nevjere, kako moje osobne tako i mojih roditelja i ostalih koji su tada na mene imali utjecaja. Jedan duhovni pisac je pisao, ja ću ga parafrazirati, „Postavimo visoko svoj cilj, i onda s Bogom nastojmo ga ostvariti.“

Ako radimo s Bogom, možda će se ponekad dogoditi da Bog otkloni prepreke prije nego što do njih dođemo. Slušao sam jednu priču o jednom pastoru koji je putovao automobilom u jedan grad gdje je trebao imati propovijed. Sa sobom je poveo svog sina koji je prvi puta išao u taj grad. Put je gotovo cijelom dužinom prolazio kroz ravnicu, dok se najednom nije pred njima pojavila ogromna planina. Sin je tada znatiželjno upitao oca: „Tata, gdje je taj grad u koji idemo?“

„Nije još daleko. On je odmah iza ove planine.“ Odgovorio je tata.

„ali Tata, ti imaš još svega vremena nekih pola sata do početka, a ako moraš prijeći preko ove planine, tu ti treba najmanje dva sata vožnje.“

„Nemoj brinuti!“ odgovorio je tata. Prvo moramo doći do planine, a onda ćeš vidjeti rješenje.

Dječak je bio strašno znatiželjan. Kakvo to tata ima rješenje. Konačno došli su do same planine. Jedan kraći dio ceste vodio je u podnožju planine, dok nije odjednom skrenuo prema njoj. Na dječakovo iznenađenje, kroz planinu je bio iskopan tunel, kroz kojeg su prošli za svega 5 minuta. Za drugih pet minuta bili su u gradu.

Nešto slično su Izraelci imali na Crvenom moru. Oni su trebali krenuti, i Bog je otklonio prepreku, te su oni prelazili suhim. Međutim, ne mora uvijek biti tako. Pogledajmo drugi slučaj.

Izraelci su preko 40 godina lutali pustinjom. Konačno došlo je vrijeme prelaska preko rijeke Jordana. Čitamo to u Jošua 3,14-17. Kad je narod krenuo iz svojih šatora da prijeđe preko Jordana, ponesu svećenici Kovčeg saveza pred njim. A kad su nosači Kovčega stigli do Jordana i kada su svećenici koji su nosili Kovčeg zagazili u vodu na obali - a bilo je vrijeme žetve kad se Jordan prelijeva preko svojih obala - voda što je tekla odozgo daleko se, poput nasipa, ustavila kod grada Adame, koji se nalazi kraj Sartana; a voda što je otjecala dolje u Arabsko ili Slano more sasvim je otekla i narod je prelazio prema Jerihonu. Svećenici koji su nosili Kovčeg saveza Jahvina stajahu na suhu usred Jordana i prelažaše Izrael po suhu sve dok sav narod ne prijeđe preko rijeke.

Možete li samo zamisliti uzbuđenje koje je vladalo među Izraelcima. Obećanu zemlju vide. Ona je s druge strane nabujale rijeke. Pretpostavljam da je te noći prije prelaska bilo onih koji su kalkulirali kako „isforsirati“ Jordan. To nije bio običan prelazak. Preko ih nisu čekali prijatelji. Neprijateljska vojska neprestano je dežurala, i čekala odluku Izraelskih vođa, kako prijeći rijeku. Da su to pokušali bilo kakvim splavima, bio bi to strašno težak posao. Kao prvo, tko bi napravio tolike splavi da u kratkom roku prijeđu rijeku. Sve te splavi razjedinili bi ih i znatno oslabili vojnu stabilnost. Bilo kakvo „forsiranje“ rijeke, stvorilo bi ih lakim plijenom neprijateljske vojske.

Prije nekoliko desečljeća, dok još nije bilo mosta, prelazio sam skelom preko Dunava iz Bezdana iz Vojvodine, u Batinu Skelu, u Baranji. Kada smo prelazili, jedan nam je čovjek pričao kako su na tom mjestu 1945 godine Rusi forsirali Dunav. Ogromna Ruska vojska došla je do Dunava. Tada su vojnici sjeli u gumene čamce i veslanjem počeli prelaziti rijeku. Nijemci, koji su bili na desnoj obali, (a na tom mjestu desna obala puna je brjegova koji se strmo obrušavaju na obale Dunava) imali su ih kao na dlanu. Svaki čamac bio je meta kao na tanjuru. Dobro zaštićena njemačka mitraljeska gnijezda, koja su bila na bregovima uz samu obalu, sijala su smrt tisućama jadnih ljudi koji su dobili zadatak da prijeđu rijeku. Za vrlo kratko vrijeme, od samo nekoliko sati borbe, poginulo je više od 2 000 ruskih vojnika. Rusi su u toj bici pobijedili zahvaljujući samo svojoj brojnoj nadmoćnosti, i forsiranjem do iscrpljenosti. Nijemcima je na kraju jednostavno nestalo streljiva.

Malo bi ovdje zastao. Dali se ponekad nađemo u sličnoj situaciji. Došli smo pred neki problem, kao izraelci pred Jordanom, ili Rusi pred Dunavom 1945. Kako premostiti tu prepreku. Kako riješiti problem. Dali ćemo ga rješavati kao Rusi, žrtvujući svoju braću, jer u pitanju su tkzv. „viši ciljevi“, ili kao Izraelci pred Jordanom, gdje ćemo sav problem prepustiti Bogu.

Jošui, koji je vodio Božji narod, nije ni jednog trenutka palo na pamet da bi pravili bilo kakva plovila koja će ih prevesti preko. Jošua kao i sav ostali narod uzdao se jedino u Božje rješenje. Možete samo zamisliti uzbuđenje koje su doživljavali Izraelci. Jordan je bio nabujao, i bio je jako širok. Bog je dao upute kako krenuti. Prvo je trebao krenuti Kovčeg saveza, kojeg su nosili leviti.

Čudna neka formacija. Kada bih ja trebao organizirati prijelaz, prvo bi organizirao vojsku. Vojska bi trebala osigurati sigurnost svetišta i ostalog puka. Znači vojska bi bila prva i posljednja, te bi bila s obje strane kolone.

Međutim ovdje je organizirano potpuno drukčije. Prvo idu svećenici sa svetištem, a onda ostali. Bog je trebao biti na prvom mjestu. Leviti koji su nosili kovčeg saveza, podigli su kovčeg na ramena, i krenuli prema nabujaloj rijeci. Zagazili su u plitku vodu. Ništa se nije dogodilo. Napravili su drugi korak. Na drugom koraku voda je bila nešto dublja. Na trećem još dublja, ali ništa se nije dogodilo. Mogu samo zamisliti uzbuđenje. Dokle će leviti gaziti vode Jordana. Do koje dubine. Voda je možda bila do koljena, a tada se dogodilo čudo. Najednom vodostaj je naglo počeo opadati dok se dno rijeke nije potpuno osušilo. Ali ono što je bilo najčudnije, bilo je to što je u neposrednoj blizini, s njihove desne strane, stajao vodeni zid, kao da je netko izgradio staklenu branu. Možete samo zamisliti taj ushit oduševljenja. Izraelci preko Jordana prelaze suhim. Mogu samo zamisliti strah izviđačkih jedinica neprijateljske vojske koji su bili svjedoci natprirodnih čuda i događanja.

To je način kako Bog radi. Za Boga su rijeke Jordana suho područje ukoliko mu to treba. Bog je u stanju otkloniti svaku prepreku kako bi Njegovu djecu mogao dovesti na željeni cilj. Bog je dokazao i pokazao da za njega nije prepreka ni more ni rijeka. Božja najveća prepreka je samo njegov narod, bolje reći ljudi koji za sebe tvrde da su Božji narod, a imaju problema vjerovati u Božja obećanja.

Zašto onda doživljavamo neuspjehe. Zašto često, padamo pod teretom briga i problema, kada imamo takvog velikog i moćnog Boga. Naš problem je što smatramo da probleme treba rješavati na klasičan ili kako bi to vojni stratezi rekli, na konvencionalan način. Ponekad nam Bog i dopusti da tako rješavamo neke probleme, ali kada je u pitanju naše spasenje, kada je u pitanju spasenje moje obitelji, kada je u pitanju spasenje mojih prijatelja, tada konvencionalne metode ne vrijede, već su kontra produktivne.

Ipak, dali će Bog uvijek otkloniti probleme kada nas želi dovesti k sebi, tj kada nas želi dovesti u obećanu zemlju. Ako malo pažljivije čitamo posljednju poruku koju Bog upućuje svom narodu u knjizi Otkrivenja, primjećujemo da na tom putu Božjeg naroda u „obećanu“ zemlju, problemi neće nestajati. Neće Jordan presušiti, niti će se stvoriti put kroz Crveno more. Dali to znači da ćemo prepreke posljednjeg vremena na našem putu k Bogu morati svladati konvencionalnim načinom. Dali to znači da ćemo trebati graditi nekakva improvizirana plovila, ili mostove da prijeđemo te zapreke. To ne nikako. Naprotiv. Naš prelazak preko vode bit će još daleko sofisticiraniji nego što je bio prelazak Izraelskog naroda preko Jordana ili Crvenog mora. Za prelazak preko Jordana ili Crvenog mora, trebali ste biti samo dio tkzv Božjeg naroda, i mogli ste uživati u blagodatima velike Božje milosti. Međutim ovaj posljednji prelazak, neće vam baš puno pomoći pripadnost bilo kakvoj crkvi, klubu, organizaciji ili bilo čemu. Jedina pripadnost koja vrijedi je pripadnost Bogu. Ipak kako onda prijeći preko uzburkane vode ako je Bog ne zaustavi. Kako prijeći preko ako Bog ne otkloni taj problem.

Bog je ostavio još jednu mogućnost koju je Isus izvanredno demonstrirao na jednom događaju koji se dogodio dok je živio na zemlji prije dvije tisuće godina. To je najljepše opisao evanđelist Matej u 14, 22-31. I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila ostisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: "Utvara!" I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! Petar prihvati i reče: "Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi! A on mu reče: "Dođi!" I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: "Gospodine, spasi me! Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: "Malovjerni, zašto si posumnjao?

Hodanje po vodi. Kako vam se čini ovakav način prelaženja rijeke. Petar je ovdje pokazao da svatko može koristiti tu mogućnost. Dali baš svatko? Za razliku od prva dva koja smo spominjali gdje je Bog uklanjao prepreke, ovaj puta to nije učinio. Prepreka je ostala. Voda je bila na svom mjestu, čak i valovi su udarali suprotno. Isus hodajući po vodi dao je fantastičnu poruku svojim učenicima i nama zajedno s njima. Hodati „po vodi“ može samo onaj koji ispuni nekoliko uvjeta. Pogledajmo kako je Petar riješio taj problem.

1. Da bi hodali po vodi, moramo prvo gledati u Isusa. Moramo vidjeti Isusa koji se izdigao iznad problema i prepreka koji nam priječe prelazak. On je prije nas prošao te probleme, izdigao se iznad tih prepreka i dao nam fantastičan primjer života vjere i potpunog predanja.

2. Da bi hodali po vodi, naše oči trebaju neprestano gledati na Isusa. Skretanje pogleda je vrlo opasno. Petar je skrenuo pogled i propao. Možete ga samo zamisliti kako Petar na Isusov poziv, izlazi iz čamca, i staje na tvrdo. Gleda Isusa i dolazi mu u susret. Odjednom nailazi veliki val, a Petar reflektivno djeluje. Gubi pogled i propada u vodu. Što to znači reflektivno reagirati. Ako nam neki strani predmet ide prema oku, tada reflektivno zatvaramo oko kako bi ga zaštitili. Međutim ovdje važe druga pravila. Imam prijatelja koji je trenira boks. Pokazao mi je jednom prilikom što znači reflektivno ponašanje. Kada nekom boksaču ruka protivnika ide u glavu, on nikako ne smije zatvoriti oči, iako reflektivno se to događa. Tada on ne vidi protivnika, i ne može predvidjeti njegove namjere kako bi se obranio. Da bi to uspio, mora dugo vježbati kako bi kontrolirao svoje ponašanje. Želimo li hodati po vodi, tada moramo izvježbati naša osjetila. Ne smijemo reflektivno reagirati, kako ne bi iz vida izgubili našeg Gospoda. Za Petra je to značilo propast. Ipak postoji i tu radosna vijest. Propadnemo li, Isus je blizu, i izuči će nas. Petra je izvukao iz vode, i on je nastavio s njim hodati do čamca.

3.Za hodanje po vodi nam baš i ne pomaže nešto pripadnost bilo kakvoj crkvenoj organizaciji, ili bilo kakvoj organizaciji. Takva pripadnost nam uglavnom koristi sada, dok još ne hodamo po vodi. Koristi da kao u školi, vježbamo tu disciplinu vjere. Zamislite kako bi izgledala škola hodanja po vodi. Kao prvo, hodanje po vodi je vrlo opasno. Svakog trenutka se može dogoditi da propadneš zbog svoje nevjere. Nije problem ako propadneš u plićaku. Nije problem ako propadneš blizu obale, ili blizu nekog plovila. Tada bi se već nekako snašli. Isplivali bi i spasili se. Problem je ako propadnemo na dubini. Međutim koja je razlika hodanja po vodi koja je duboka 1 m, 10 m, ili 10 km. Hodanje po vodi je hodanje po vodi. Mi svojom silom ne možemo hodati po vodi ni dubokoj 10 cm . Stoga moramo se vježbati toj disciplini. Jedino Bog omogućuje takvo što, te ukoliko hodamo po vodi, svejedno je dali će voda biti duboka 10 cm, ili 10 km.

Sada je vrijeme za vježbu. Sad je vrijeme za pripremu. Naš posljednji prelazak će biti hodajući po vodi. Naš posljednji hod do obećane zemlje bit će hodanje po vodi. Prepreke koje će nam priječiti prelazak, neće nestati. Morat ćemo se izdignuti iznad prepreka i problema, te gledajući u Krista hodati po vodi. Bit će to djelo Božje u mom i vašem životu. Samo moja i tvoja osobna vjera će omogućiti takvo veličanstveno Božje čudo. Nećemo se tada moći oslanjati na vjeru braće i sestara iz crkve, na pastorovu ili svećenikovu vjeru, ili bilo čiju vjeru. Na tom putu će biti mnoštvo onih koji će hodati po vodi, ali svaki će ovisiti samo o osobnom pogledu na Isusa. Iako će to biti veličanstveno vrijeme, uspjeh toga ovisi o današnjem vježbanju. Danas je vrijeme pripreme. Danas možemo vježbati u plićacima, kako bi u budućnosti mogli prijeći duboke rijeke.

Želio bi na kraju da iz ovih slika nađemo ohrabrenje za naš život. Posljednja biblijska knjiga Otkrivenje, govori o problemima posljednjeg vremena. Mnogi tu knjigu proučavaju samo tražeći probleme. Međutim to je knjiga ohrabrenja. To je knjiga koja pokazuje kako se izdignuti iznad nevolja i problema ovog svijeta i kako preko njih prijeći a da te ne unište. Ne trebamo se učiti kako zaobići te nevolje, već kako se izdignuti iznad njih, ili slikovito rečeno, kako hodati po vodi. Sve što trebamo učiniti je, stvoriti čvrsto povjerenje u Boga. Bog je taj koji nas vodi k sebi. Naše spasenje ni u čemu ne ovisi o bilo kakvim našim postupcima koje bi učinili u svojoj sili, već je to Božje djelo. Svojom silom Petar nije hodao po vodi. Svojom silom ni mudrošću, ni mi se nećemo izdići iznad nevolja i problema. Naša jedina mogućnost je gledanje na Krista kroz njegovu riječ. Jedino se na taj način pripremamo hodati po vodi, i to hodati s Bogom. Ako hodamo s Bogom, onda nam je svejedno kakva nam je podloga. Dali je to tvrdo tlo, asfaltirana cesta, more ili rijeka, jer naša je sigurnost tada u Bogu. Njegovo obećanje je zapisao prorok Izaija 43 1-3. „Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao; ti si moj! Kad preko vode prolaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Prođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac tvoj, tvoj spasitelj.“ Zaista naš Bog je veličanstven i zbog toga mu pripada velika čast i hvala.


Zvonko Presečan
izvor, katolički portal Putevi Milosti
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 210 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 17, 18, 19, 20, 21  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 6 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr