Sveučilišni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje: Je li Bog stvorio sve što postoji?
Jedan student mu je smjelo odgovorio: Da, Bog je stvorio sve što postoji!
Bog je sve stvorio? upita profesor još jednom.
Da, profesore, odgovori student.
Profesor će potom: Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji, a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!
Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je ono što kršćani vjeruju zapravo mit. Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati.
Naravno, odgovori profesor.
Student ustane i reče: Profesore, postoji li hladnoća?
Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?
Studenti su se zakikotali na kolegino pitanje.
Mladić je odgovorio: Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prenosi energiju. Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu.
Student nastavi s pitanjem: Profesore, postoji li tama?
Profesor odgovori: Naravno da postoji.
Student će na to: Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se događa kada nema svjetla.
Na kraju, mladić upita: Profesore, postoji li zlo?
Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: Naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima… U zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo.
Na to će student: Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam koji su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla.
Naše razumske sposobnosti mogu dokazati da je ljudska duša duhovna i zato besmrtna, dok nam Božja objava kazuje da nas čeka nagrada ili kazna za naše poslušnosti ili neposlušnosti Božjim zakonima koji su nam upisani u srce.
Što sada?
Netko bi u kušnji mogao pomisliti: ''Prekasno je. Više nema vremena, a ni načina da mi Bog oprosti''.. Ili: ''Više se ne mogu promijeniti. To je sada nemoguće - to je sve.''
Očaj i slabost nisu nikakvi odgovori. U stvari, to su grijesi koji su Bogu jako mrski. Moramo ga moliti za oproštenje, moramo ga moliti i POKUŠATI.
Odavno su naši stari govorili staru istinu: ''Gdje ti je život, ondje ti je i nada''. Bog nam daje priliku za prilikom sve do konca našega života. jeste li ikada čitali priču o rasipnom sinu? Ona nam izvrstno pokazuje beskrajno milosrđe našeg nebeskog Oca.
Rasipni sin je mlađi od dvojice braće. On je nemiran i nezadovoljan prijašnjim načinom života. On traži (i uzima) dio ''koji ga ide'' i napušta roditeljski dom. Bolji život, slobodni život - to je prava stvar. S puno novca, našao je ubrzo prijatelje i provodio je lagodan život. A što je bilo s nutarnjim glasom koji mu je govorio da ne čini dobor? On je taj tihi glas zanemarivao i znamo što je iza toga slijedilo.
Dobro je bilo dok je novca imao; bilo je i prijatelja koji su bili spremni ''sve za njega učiniti'', ali kada je jednom nestalo novca, nestalo je i prijatelja. Prestalo je uživanje, pa čak je zavladala i glad, da stvar bude još gora. Konačno, potpuno očajan unajmio se kod nekog stočara da mu čuva svinje - a to je za mladog Židodva bbio najjadniji posao kojega je mogao dobiti, jer su njima svinje ''nečiste''. I ne samo to: čak su i svinje jele bolje od njega. A što ako se vrati kući? Tamo bi... Ali kako izaći ocu na oči? Izgubio je svaku čast koju ima sin kod oca. Ali, ipak bi možda mogao raditi kod svog oca, a on bi mu sigurno davao više nego što ovdje dobiva, jer mu je poznato kako najamnici dobro jedu u njihovoj kući. Na koncu odlučuje: ''Ustat ću i poći svom ocu''.
Potpuno je isplanirao što će reći ocu. Sto puta je u sebi ponovio što će govoriti dok se još vukao prema kući udaljen nekoliko milja. Reći će: ''Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom. Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Uzmi me kao jednoga od svojih slugu.''
Ali je otac poremetio njegove planove. On je na njega čekao i dugo ga na obzorju tražio. I dok je on bio još daleko, otac ga je prepoznao ipotrčao mu ususret. Uopće nije obraćao pažnju na prljavštinu, poderanu odjeću niti na mucavu molbu: ''Primi me kao jednog od svojih najamnika''. Sve ono što vidi je njegov sin i ništa drugo na svijetu za njega ne postoji! ''Brzo!'', naređuje slugama. ''Pripremite slavlje! Sin mi je bio mrtav i oživje, bio je izgubljen i nađe se!''
Prodrite u dubinu ove prispodobe iz Evanđelja (vidi Lk 15, 11-32). Što ste opazili? Sama sebe - nemirne i nezadovoljne, iscrpljene i grešne, još uvijek razočarane u život. Ali to nije sve što možemo vidjeti. Ako svoj pogled uzdignemo iznad svih trpljenja i patnja na ovoj zemlji, ugledat ćemo lice našeg Oca. I taj nas Otac razumije i shvaća naše slabosti, kao što čitamo u psalmu:
Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama. Jer kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je njegova s onima koji ga se boje. Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša. Kako se otac smiluje dječici, tako se Gospodin smiluje onima koji ga se boje. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina.'' (Ps 103, 10-14)
Počinjemo uviđati da se ne trebamo bojati Božje pravde, bez obzira koliko smo duboko pali, bez obzira koliko nam razočaranje pritišće dušu, bez obzira koliko nas je stid zbog počinjenog djela. Božja kazna je namijenjena onima koji drsko i oholo odbijaju njegovu MILOST.
Otac rasipnog sina je napravio veliko slavlje za svog izgubljenog sina; dozvolio mu je da ostane s njim, ''Žao mi je''; nije čekao nikakvih dodatnih objašnjenja.
Sin se samo vratio, a očevo milosrđe je učinilo sve ostalo. Božje milosrđe predstavljeno u prispodobi o rasipnom sinu, ''je sposobno da podigne svakog rasipnog sina iz njegove bijede grijeha, i povrh svega da ga spasi'' (Ivan Pavao II)
Ne sumnjamo li i mi često u Božje milosrđe? Tako smo duboko pali... Nitko nikada nije bio u našem položaju... U takvim trenucima upravimo pogled prema raspetome, onome koji zna što znači to patnja. Raspinjanje na križ i Isusova smrt je najveći čin Božjega milosrđa; kroz sve to on nas je otkupio i njegov otkupiteljski čin se proteže na svakog čovjeka, za sva vremena. Taj križ nam govori o osobnoj ljubavi i milosrđu našega Boga prema svakoj pojedinoj duši.
Sv. Pavao to neprestano ponavlja: ''Bog je bogat milosrđem - iz svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio, - nas, koji smo bili mrtvi zbog grijeha, s Kristom oživi - milošću ste spašeni.. (Ef 2, 4-5). ''Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas'' (Rim 5, . ''Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Bog ni svog Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda, pa kako nam onda neće s njime sve darovati'' (Rim 8, 31-32).
Ako nam je uistinu žao, Bog će nam oprostiti bez obzira što mi učinili, jer je Isus umro za naše grijehe. ''Nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi'' (Ez 33,11).
Krv moga Isusa nije se lila uzalud!
Sakrament pomirenja je najbolji način na koji nam se grijesi mogu oprostiti, jer dobra ispovijed donosi srcu i razumu veliki mir, dušu privodi bliže Bogu, te nam daje snagu u budućim borbama protiv grijeha. Ispovijed je također potrebna i za duševno smirenje. Pokajanje je u biti dvostruko: ''Žao mi je'' i ''Opraštam ti''. Postoje dokazi da smo se s nekim izmirili, ali ipak postoji nešto što nas sprečava. Potrebno je moliti oproštenje srcem, a ne samo riječima. Katkada je dovoljna samo mala riječ ''Oprosti'', i odgovor je tu: ''Ne brini, sve je u redu''. I mir je ponovno vraćen i prijateljstvo uspostavljeno nanovo. Bog razumije ovo stanovište ljudskog srca, te je zato uspostavio sakrament pomirenja, koji se također zove i ispovijed. Griješio sam; tražim oproštenje; svećenik u Isusovo ime kaže: ''Grijesi su ti oprošteni'' - tek tada sam u miru sa sobom i Bogom.
Život je uistinu vrijedan življenja, ako ga gledamo očima Božjega milosrđa. Učimo iz prošlosti i odlučimo da ćemo u budućnosti činiti sve bolje i bolje, pouzdajući se u samu ljubav - Boga koji vodi svaki korak našega života. Milosrđe - Božje milosrđe - neka nas vodi nadi.
Obrati se Gospodu i okani se grijeha, moli se pred licem njegovim i prestani ga vrijeđati. Vrati se Višnjem i okani se nepravde i jako zamrzi na gnusan čin.'' (Sir 17, 25-26)
Gospodine Isuse, Sine Božji, smiluj se meni grešniku!
(CHRIS: ''Zašto se isplati živjeti?''/Biskupski ordinarijat Đakovo, 1989.)
Jedne večeri, dok je majka pripremala večeru, uđe u kuhinju njezin jedanaestogodišnji sinčić s papirom u ruci. Držao se ozbiljno kad joj je predao papir u ruke koji je mama, nakon što je obrisala ruke u pregaču, pažljivo pročitala:
„Za pokošenu travu ispred kuće: 50 kuna
Za pospremanje sobe: 20 kuna
Za odlazak u trgovinu: 20 kuna
Za čuvanje sestre (tri poslijepodneva): 30 kuna
Za dvije odlične ocjene u školi: 10 kuna
Za iznošenje smeća svake večeri: 7 kuna
Ukupno: 137 kuna“
Majka je nježno pogledala sina. Nasmiješila se, uzela olovku i na poleđini istog papira napisala:
„Za to što sam te 9 mjeseci nosila pod srcem: 0 kuna
Za probdjevene noći kad si bio bolestan: 0 kuna
Za brojna tješenja kad si bio tužan: 0 kuna
Za bezbroj obrisanih suza: 0 kuna
Za sve doručke, ručkove, užine, večere i sendviče: 0 kuna
Ukupno: 0 kuna“
Kad je završila, predala je papir sinčiću s osmijehom na licu. Dok ga je on čitao, u očima su mu zablistale dvije krupne suze. Okrenuo je papir i ispod svog računa napisao: „Plaćeno!“ Zatim se bacio majci u zagrljaj obasipajući je poljupcima.
Kad se u obiteljskim odnosima pojave računi, to je jako loš znak. Ljubav se daruje ili nije ljubav.
„Jednoga sparnog dana pripremio sam sladoled za svoje četvero djece, a mogli su ga kupiti zagrljajem. Odmah su stali u red od najmanjeg do najvećeg, spremni na ‘kupovinu’. Troje manjih čvrsto su me zagrlili i otišli se igrati. Kad je došao red na najstarijega, adolescenta, dva puta me zagrlio i uz smiješak rekao: „Ostatak zadrži!“
Bruno Ferrero Zrnce pijeska
Pijesak
Bog sazda čovjeka od praha zemaljskoga. I prije no što će u njega udahnuti dah života, u grudi mu utisne zrnce pijeska.
Čovjek je živio vedar i spokojan dok se nije okrenuo od Boga. Istog trena on oćutje u svojim grudima bol koja ga je probadala.
- Što se zbiva? – upita bolno Boga zaklanjajući se iza svoga lica.
- Usadio sam u tebe znak – reče mu Bog – po kojemu ćeš uvijek znati koliko si čovjek i koliko si mi blizu.
- Kako ću razumjeti tvoj znak? – upita čovjek.
- Svaka bol koju budeš uzeo na sebe i svaka radost kojom nekoga obdariš, stapat će se u tvojim grudima oko zrnca pijeska što sam ga u tebe usadio. Tako će se oblikovati tvoje srce, pouzdan svjedok tvoje ljudskosti i moje blizine.
- Hoće li me ikada prestati boljeti?
- Ovisi o tebi – reče Bog. – Dok je radosti i boli, boljet će. Tek ako ti za sve postane svejedno ili ako uđeš u blaženstvo, bol će uminuti.
- Plašim se – uzdrhtalo će čovjek.
- Ne plaši se. Svime što ti povjeravam želim te obdariti, ničim nauditi. Bit ću s tobom ma kojim putovima išao.
Bog uvijek daje dovoljno znakova kako bismo ga otkrili. Bez poniznosti i čistoće srca nemoguće ga je prepoznati, iako je vrlo blizu.
Skriven očima ljudi koji ga očekuju, rodit će se u štali i nekoliko pastira jednostavnih duša prvi će mu se pokloniti. Jednostavnost tih ljudi dopustit će im vidjeti Dijete, koje je bilo naviješteno, i pasti ničice pred njim u klanjanju. Pronalaze ga i mudraci, i starac Šimun, koji je iščekivao »Utjehu Izraelovu«, i proročica Ana. I sam Ivan ga pokazuje: »Evo Jaganjca Božjega…«, kao i mnogi njegovi učenici i toliki drugi kroz stoljeća kojima je on bio temelj i središte postojanja i djelovanja. Mnogi su dali život za njega. I mi smo ga susreli, i to je najposebniji događaj našega života. Bez Gospodina naš život ništa ne bi vrijedio. On daje da ga prepoznajemo kroz jasne znakove. Ne trebamo drugih dokaza da bismo ga vidjeli.
Bog uvijek daje dovoljno znakova kako bismo ga otkrili. Ali moraju postojati dobra unutarnja raspoloženja kako bismo vidjeli »Isusa koji prolazi« pokraj nas. Bez poniznosti i čistoće srca nemoguće ga je prepoznati, iako je vrlo blizu. Zamolimo, dakle, Isusa u svojoj molitvi za dobre unutarnje sklonosti i nadnaravni pogled kako bismo ga susreli u onome što nas okružuje: u samoj prirodi, u boli, u radu, u prividnom neuspjehu… Naša osobna povijest puna je znakova koji nam pokazuju put. I mi možemo reći svojoj braći i prijateljima: »Našli smo Mesiju!« s istom sigurnošću i uvjerenjem s kojima je to Andrija rekao svojemu bratu Šimunu.
Ponekad se može čuti: »Kad bi Bog učinio čudo, možda bih povjerovao, možda bih uzeo Boga za ozbiljno.« Ili: »Da mi Gospodin da čvršće dokaze o mojemu pozivu, posvetio bih mu se bez pridržaja.« Gospodin nam daje dovoljno svjetla da slijedimo put. Svjetlo u duši i svjetlo preko osoba koje je stavio uz nas. Ali volja, ako nije ponizna, zahtijeva nove znakove, koje bi onda sama htjela procijeniti više ili manje dovoljnima. Ponekad se iza te, naizgled iskrene, želje za novim dokazima kako bi se mogla donijeti odluka o većoj zauzetosti, krije lijenost i neodgovaranje na milost.
Gospodin mora naći u nama ponizan i iskren stav koji isključuje predrasude i dopušta nam da znamo slušati. Uistinu, Božji govor, iako je prilagođen našoj naravi, može biti teško prihvatiti, zato jer se ponekad protivi našim planovima i hirovima, ili jer njegove riječi nisu upravo one koje smo se nadali ili željeli čuti… Ponekad nam materijalističko okružje u kojemu živimo može iznositi lažne razloge suprotne govoru kojim se Bog očituje. Slušamo tada dva različita jezika: jezik Boga i jezik svijeta, ovaj drugi izložen s naizgled »ljudskijim« razlozima. Zbog toga nas Crkva poziva na molitvu:»Svemogući i milosrdni Bože, dok hitimo u susret tvojemu Sinu, daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi neka nas uvede u zajedništvo njegove sudbine.«
Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak I. (Došašće – Božićno vrijeme – Bogojavljenje)
Nekoć je na Kreti živio sveti čovjek koji je silno volio svoj otok. Volio ga je toliko da je u trenutku kad je osjetio da mu se približava smrt naredio svojim sinovima da ga iznesu i polože na voljenu zemlju. U trenutku smrti zagrabi šaku zemlje.
Uskoro se nađe pred nebeskim vratima. Tu ga dočeka Bog u liku starca s bijelom bradom i pozdravi ga: „Dobrodošao! Bio si dobar čovjek. Uđi u nebesku radost!“
Tek što starac prijeđe prag bisernih vrata, Bog mu reče: „Moraš pustiti zemlju iz ruke.“
„Nikada!“ odgovori starac, koraknu natrag i ponovi: „Nikada!“
Bog se ražalosti i ode ostavivši čovjeka pred vratima.
Prođe puno vremena. Bog opet dođe starcu, ovaj put u liku starčeva prijatelja s kojim je starac za života na zemlji uz čašicu često razgovarao. Ispili su nekoliko čaša, razgovarali o različitim događajima, a onda mu Bog reče: „Dobro, vrijeme je, prijatelju, da uđeš u nebesa. Pođimo.“ I dođoše pred biserna vrata. Opet Bog reče starcu da ispusti zemlju iz šake, ali starac to ovaj put ne htjede učiniti.
Nakon što opet prođe puno vremena, Bog treći put dođe starcu. Sad je uzeo lik starčeve ljupke i vesele unuke. „O, djede, tako si divan i tako nam jako nedostaješ. Molim te, dođi sa mnom.“ Starac pristade. Unuka mu pomože ustati, jer se u međuvremenu vrlo postarao i teško je hodao. Tako teško da je morao desnicu, u kojoj je stiskao zemlju, podupirati lijevom rukom. Kad su došli pred biserna vrata, starac posve onemoća. Njegovi iskrivljeni prsti više nisu mogli tako čvrsto stiskati zemlju, pa mu ona polako poče kliziti među prstima i uskoro mu dlan ostade potpuno prazan. Tako starac uđe u nebesa. I prvo što je tamo ugledao bio je njegov ljubljeni otok.
Petar mu poče govoriti: “Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.” Reče Isus: “Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.” (Mk 10,28-31)
Božo Rustja
Priča za roditelje
Priču koju počinjete čitati napisao je Siniša Glavašević legendarni vukovarski novinar koji je ubijen na Ovčari.
Najljepše je imati djecu, jer djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra, vjera da će ono što slijedi zaštititi starost. Kad čovjek ima djecu, onda je sve bolje, jer kada vas svi napuste, opet vam ostaju vaša djeca. Sve to pak povećava vašu odgovornost jer, ako želite bolju budućnost, onda morate svim silama nastojati da tome i sami pridonesete. Naučiti djecu da se smiju, da misle lijepo, da ih upozorite da njihova htijenja ne budu veća od nebeskog svoda, da njihove ruke ne prljaju ničija djetinjstva, i ničije želje, morate ih jednostavno naučiti da ljube. Jer tko ljubiti zna, toga ljube. Ljube njegova nastojanja, toplinu njegove dobre ruke, njegove poglede. Oni drugi, oni čije su misli crnje od najcrnje noći, oni čiji se obrazi ne žare ljubeći i čija se riječ kida na paučinaste niti kada krenu u neuhvat, oni drugi mogu istezati svoje vratove iznad površine životnog tijeka, mogu se vješati o ramena hrabrih plivača, ali ih struja ipak vuče dalje od obale, i dublje u mrak. Ti kojima noć ne služi za zagrljaje, ti kojima mjesečina ne zatvara noći i koji truju ljepotu svojom nazočnošću, tonu i prije nego što zaplivaju. Ako imate djecu, pogledajte ponekad u plavi satenski svod pa ako među zvjezdastim krijesnicama spazite makar jednu kojoj biste željeli biti bliže, sjetite se djece, jer čak ako vi u tome i ne uspijete, umjesto vas sve će to učiniti vaša djeca.
Odgovorite na sva njihova pitanja, nađite vremena za njih pa makar poslije morali čitati i stare novine, poljubite njihove dobre djetinje snove, učinite da njihove čudesno blistave oči vide samo dobra svitanja, vedre dane i velike zvijezde. Ne dopustite da njihovu maštu satre zlo. Ne dajte da vaše dijete odraste ako je njegova radost veća u uzimanju negoli u davanju. Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti, jer za ono što se sada događa, nisu kriva djeca.
Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi – od Boga.
Danas je pravi dan da se sagleda godina koja je za nama i porazmisli o odlukama za sljedeću godinu. Ovo je povoljan trenutak za traženje oprosta za sve što smo propustili učiniti, za svaki nedostatak ljubavi. Ovo je također prikladan trenutak da zahvalimo Gospodinu za sva njegova dobročinstva.
Završit ćemo godinu moleći oprost za tolika loša uzvraćanja na milost, za sve one trenutke kada je Isus bio uz nas, a nismo ništa učinili da ga vidimo, dopustivši mu da ode. Ujedno, završit ćemo godinu zahvaljujući Gospodinu na beskrajnom milosrđu koje je imao prema nama i na bezbrojnim dobročinstvima koja nam je darovao, od kojih su nam mnoga ostala nepoznata. Zajedno s kajanjem i zahvalom donesimo također i odluku da ćemo ljubiti Boga i boriti se da steknemo krjeposti i iskorijenimo mane, kao da je sljedeća godina zadnja koju nam Gospodin udjeljuje.
Za ovu godinu koja započinje Bog nam je pripravio svu potrebnu pomoć da bude »dobra godina«. Nemojmo uludo potratiti niti jedan dan! I kada dođe do pada, grješke ili potištenosti, smjesta započnimo iznova, često kroz sakrament ispovijedi. Neka svima bude »sretna nova godina«! Godina na kraju koje ćemo se pred Gospodinom pojaviti s rukama punim rada prikazanog Bogu, apostolata s našim prijateljima, s nebrojenim djelima ljubavi prema onima koji nas okružuju, s puno malih pobjeda, bezbrojnih susreta u pričesti.
Odlučimo da ćemo poraze pretvoriti u pobjede utječući se Gospodinu i započinjući uvijek iznova. Zamolimo Blaženu Djevicu za milost kako bismo proživjeli ovu godinu koja počinje boreći se kao da je zadnja koju nam Gospodin udjeljuje.
Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak I. (Došašće – Božićno vrijeme – Bogojavljenje)
Neki indijski mudrac imao je prijatelja koji je živio u Milanu. Upoznali su se u Indiji gdje je Talijan bio s obitelji na turističkom putovanju. Indijac je kao vodič pokazivao Talijanima znamenitosti svoje zemlje.
Milanski ga je prijatelj, iz zahvalnosti, pozvao da bude gost njegove obitelji. Htio mu je uzvratiti gostoprimstvo i pokazati znamenitosti Milana. Indijac je u početku odbijao, ali najzad, kako je prijatelj iz Italije bio uporan, pristane. Tako se jednoga dana pojavio u milanskoj zračnoj luci Malpensa. Sutradan su pošli u šetnju središtem grada. Indijac je čokoladnom bojom svoje puti, crnom bradom i žutim turbanom privlačio pozornost prolaznika, dok je njegov domaćin bio ponosan što ima tako egzotičnog prijatelja.
Na Trgu San Babila Indijac odjednom zastade i reče: „Čuješ li ti isto što i ja?“
Talijan se načas pribra i osluhne, ali odgovori da ne čuje ništa osim buke gradskog prometa.
„U blizini je zrikavac, čujem ga kako pjeva“, nastavi Indijac siguran da dobro čuje.
„Varaš se“, usprotivi se Talijan, „čuje se samo gradska buka. Konačno, otkud ovdje zrikavac?!“
„Ipak sam u pravu, čujem zrikavca kako pjeva“, odvrati Indijac odlučno i počne pretraživati obližnje grmlje. Začas pokaže sumnjičavom prijatelju prekrasna zrikavca koji se zavlačio u rupu ljutit što ometaju njegov koncert.
„Jesi li vidio da je bio zrikavac?“ upita Indijac.
„Istina je“, prizna Talijan. „Vi Indijci imate puno bolji sluh od nas Europljana…“
„Opet se varaš“, nasmiješi se mudri Indijac. „Pazi sad…“ On izvadi iz džepa novčić i neopazice ga baci na pločnik.
Istoga se časa osvrne četvero ili petero prolaznika.
„Jesi li vidio?“ upita Indijac. „Novčić je zazvonio tiše od zrikavčeve pjesme, a vidio si koliko ga je ljudi čulo.“
Priče koje ti nudim slične su zrikavčevoj pjesmi u gradu: traže trenutak pozornosti za glasove koje smo zaboravili, za glasove i pjesme koje nosimo u sebi a govore o plavom nebu i čistom zraku, o snovima i otkucaju srca, o želji za zagrljajem i suosjećanjem, o čudnom Bogu koji je došao i pita dopuštamo li da nas spasi.
Jedne večeri, dok je majka pripremala večeru, uđe u kuhinju njezin jedanaestogodišnji sinčić s papirom u ruci. Držao se ozbiljno kad joj je predao papir u ruke koji je mama, nakon što je obrisala ruke u pregaču, pažljivo pročitala:
„Za pokošenu travu ispred kuće: 50 kuna
Za pospremanje sobe: 20 kuna
Za odlazak u trgovinu: 20 kuna
Za čuvanje sestre (tri poslijepodneva): 30 kuna
Za dvije odlične ocjene u školi: 10 kuna
Za iznošenje smeća svake večeri: 7 kuna
Ukupno: 137 kuna“
Majka je nježno pogledala sina. Nasmiješila se, uzela olovku i na poleđini istog papira napisala:
„Za to što sam te 9 mjeseci nosila pod srcem: 0 kuna
Za probdjevene noći kad si bio bolestan: 0 kuna
Za brojna tješenja kad si bio tužan: 0 kuna
Za bezbroj obrisanih suza: 0 kuna
Za sve doručke, ručkove, užine, večere i sendviče: 0 kuna
Ukupno: 0 kuna“
Kad je završila, predala je papir sinčiću s osmijehom na licu. Dok ga je on čitao, u očima su mu zablistale dvije krupne suze. Okrenuo je papir i ispod svog računa napisao: „Plaćeno!“ Zatim se bacio majci u zagrljaj obasipajući je poljupcima.
Kad se u obiteljskim odnosima pojave računi, to je jako loš znak. Ljubav se daruje ili nije ljubav.
„Jednoga sparnog dana pripremio sam sladoled za svoje četvero djece, a mogli su ga kupiti zagrljajem. Odmah su stali u red od najmanjeg do najvećeg, spremni na ‘kupovinu’. Troje manjih čvrsto su me zagrlili i otišli se igrati. Kad je došao red na najstarijega, adolescenta, dva puta me zagrlio i uz smiješak rekao: „Ostatak zadrži!“
Mnogi ljudi se sami sebi ne sviđaju. Neki su svjesni toga a nekima nije ni na kraj pameti da je to korjen mnogih problema u njihovom životu.
Bog želi da imamo odlične odnose, ali samo–odbacivanje i samo-mržnja su korjen mnogih problema u našim odnosima. Zapravo sam otkrila da je Biblija knjiga o odnosima, koja nam osigurava pravilne savjete o odnosu s Bogom, s ljudima i sa sobom.
Kako stoje odnosi u tvom životu? Što je s tvojim odnosom s Bogom i sa drugim ljudima? A tvoj odnos sa smim sobom?
Da li znaš da imaš odnos sam sa sobom? Dok nisam o tome razmišljala, provodila sam više vremena sa sobom nego s drugima. Kad sam sama, trebalo bi mi biti dobro samnom. Zapamti, ti si jedina osoba od koje nikada nemožeš pobjeći.
Svi znamo kolika je agonija raditi iz dana u dan sa nekim s kim se ne slažemo, ali tu osobu ne vodimo doma navečer. Dok od sebe nikad nemamo ni minutu odmora, ni sekundu zato je vrlo važno da imamo mir sa sobom.
Mnogi od nas izostave molitvu o samo-odbacivanju. Prihvatili smo da, ako nas nitko drugi ne voli, zašto bismo voljeli sami sebe. Mislimo da ako nas drugi ne vole vjerojatno onda nismo vrijedni ljubavi. To je LAŽ u koju smo vjerovali predugo.
Trebamo voljeti sebe – ali ne na sebičan, egističan način koji proizvodi životni stil pun udovoljavanja sebi, već na balansiran, dobar način koji priznaje Božje stvorenje kao dobro i ispravno u svojoj biti. Možda smo godinama sebe omalovažavali zbog nesretnog iskustvo kroz koje smo prošli, ali to ne znači da smo bezvrijedni i da ne valjamo.
Mi moramo imati za sebe takvu vrstu ljubavi koja kaže: znam da me Bog voli pa mogu i ja voljeti to što je Bog izabrao voljeti. Ne volim baš sve što činim ali se prihvaćam jer me Bog prihvaća. Moramo razvijati zrelu ljubav koja kaže: znam da se moram promijeniti i želim se mijenjati. Ustvari, vjerujem da me Bog mijenja svaki dan – ali u međuvremenu neću odbacivati ono što Bog prihvaća. Prihvatiću sebe kakav sam baš sad, znajući da neću uvijek biti ovakav.
Često, ljudi koji odbacuju sebe rade to jer ne mogu sebe vidjeti kao dobre ili ispravne ili pravedne. Nedostaje im to da vide sebe onako kako ih Bog vidi – kao dragocjenu djecu koju On toliko voli.
Kada počneš gledati sebe Božjim očima – kao nekoga tko je voljen i dragocjen – tvoja slika sebe će ti se početi mijenjati. Ti ćeš početi sebe gledati – ne kao odbačenog, već kao voljenog i prihvaćenog, jedinstvenog i divnog u Njegovom pogledu.
Osim obnove vlastitoga poznavanja sadržaja vjere, Hrvatima bi od životne važnosti bilo pronaći: poniznost, skromnost i povjerenje u Božju providnost
Kada su pitali starca stogodišnjaka da kaže kako mu je protekao život, odgovorio je: „Kao da sam na jedna vrata ušao, a na druga izišao.“ Kraj svake i početak nove godine upravo nam to potvrđuju. Većina ljudi će istaknuti da im je godina tako brzo „proletjela“ da se nisu stigli ni okrenuti. Užurbani tempo, s već odviše brzim ritmom suvremenoga življenja, još više doprinosi tomu. Čovjek današnjice ne stiže živjeti nego u mnogo slučajeva samo preživljava. Život postaje navika, a čovjek se pretvara u stroj. U takvom kontekstu drugi misle umjesto nas te medijski iskonstruirane slike dominiraju svijetom i našim životima. Stoga je dobro, barem za trenutak, zastati i promisliti što smo sve doživjeli u protekloj i kamo idemo u sljedećoj godini.
Gledano iz katoličke perspektive, Godina vjere koju je papa Benedikt XVI. proglasio 11. listopada trebala bi biti nit vodilja kršćanskoga zauzimanja u 2013. Sveti Otac je to pojasnio u pismu Porta fidei rekavši da su „vjernici samim svojim životom pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine koju nam je Gospodin Isus ostavio“ (br. 6). Stoga je Godina vjere „poziv na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta“. Osim obnove vlastitoga poznavanja sadržaja vjere, Hrvatima bi, u vremenu globalne krize, od životne važnosti bilo pronaći – u mnogim segmentima izgubljene vrijednosti – poniznost, skromnost i povjerenje u Božju providnost. Dok Kukuriku vlast u Republici Hrvatskoj nastavlja kokodakati o životu, provodeći u praksi zasade kulture smrti – posljednji je uvođenje tzv. zdravstvenoga odgoja u škole – očito je kako je za opstanak nužno okrenuti se Izvoru i vrhovnom Zakonodavcu života.
Hrvati katolici Bosne i Hercegovine, osim što su kao dio opće Crkve uključeni u „projekte“ Godine vjere, u kojima mogu i trebaju osnažiti svoju nadu, početkom 2012. dobili su i konkretnu potvrdu da nisu zaboravljeni i ostavljeni. Prisjetit ćemo se da je kardinal Tarcisio Bertone, prenoseći misli, preporuke i pozdrave Benedikta XVI., uputio pismo-poruku biskupima na 14. zajedničkom zasjedanju Biskupskih konferencija Hrvatske i BiH, u posljednjim danima mjeseca siječnja. Tu je, između ostaloga, istaknuto da se Crkva mora „boriti protiv malodušnosti i rezignacije i mora se ohrabriti osobno uključivanje u pitanje preživljavanja“. Prepoznajući koji su krucijalni problemu ove zemlje, Papa je napisao kako se valja „potruditi i poboljšati uvjete života svih stanovnika, osobito mladih koji trebaju radna mjesta da bi mogli ostati u BiH. Da bi se ostvarili ovi važni ciljevi, Crkva neće propustiti surađivati s civilnim vlastima i sa svim osobama dobre volje.“
Stoga je prvotni zadatak i u ovoj godini, ostaviti se kukanja i malodušja, a uhvatiti se posla i tražiti nacionalni konsenzus oko bitnih pitanja. I bez obzira što je situacija Hrvata u BiH nezavidna, valja konstatirati da brojke dobivene iz blagoslova obitelji posljednje dvije godine pokazuju kako je trend odlaska iz ove zemlje, uvjetno rečeno, zaustavljen. Prema podacima za 2011. (nadamo se da će za 2012. biti dostupni početkom veljače) katolika je u BiH bilo 443.084, a 2010. godine: 443.013. Dakle, nije da nas nema, ali je pitanje zašto bi neki voljeli da nas nema i zašto prikazuju da nas nema? Zato još jednom valja podsjetiti na riječi kardinal Vinka Puljića: „Neće nâs uništiti neprijatelj. Naša duša, naše srce, naša oprana pamet će nas uništiti.”
Osim rečenoga, i naš je Katolički tjednik, proslavljajući deset godina svoga obnovljenoga postojanja, pokazao da se i u BiH može „govoriti hrvatski“ i razmišljati katolički te povezivati različite segmente hrvatskoga korpusa, doprinoseći istovremeno dijalogu s drugim narodima. Stoga neka nam ova nova 2013. bude godina vjere i godina mladosti duha u kojoj ćemo – kako reče Ivo Andrić – početi vjerovati u sebe, još uvijek ne prestajući vjerovati i drugima.
Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Iznenada je udario grom i svi su se u čas našli u vječnosti. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na jednom zavoju vidjeli su prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg od zlata, a nasred trga stajao zdenac s kristalno čistom vodom. Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto.
-Most u Nebo- "To je Nebo", ovaj će. "Baš lijepo da smo došli u Nebo! Jako smo žedni..." Čuvar čovjeku pokaza zdenac: "Uđi i pij koliko želiš!" "Moj pas i konj su također žedni", čovjek će. "Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen", odvrati čuvar.
Čovjek se rastuži. Premda je bio jako žedan, nije želio piti sam. Zahvalio se čuvaru i pošao dalje. Nakon duga hoda dalje uzbrdo čovjek i životinje stigoše u seoce do kojega je pod krošnjama stabala vodila seoska staza, a pred samim vratima opet je stajao čuvar.
"Dobar dan", čovjek će čuvaru, a ovaj mu kimne glavom na pozdrav. "Ja, moj konj i moj pas jako smo žedni." "Tu među stablima je izvor", reče čuvar, možete piti koliko želite."
Čovjek, konj i pas priđoše i utažiše žeđ. Čovjek zahvali čuvaru, a usput upita: "Kako se zove ovo mjesto?" "Nebo", odgovori čuvar. "Nebo?! Čuvar velebnog ulaza s mramornim vratima na koji smo ranije naišli rekao nam je da je Nebo ondje dolje!", začuđeno će čovjek.
"Ne, ono je Pakao", reče čuvar. Čovjek bijaše zbunjen. "Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim nazivom, to je lažna obavijest i ljude zavodi u bludnju!" "Ne, oni nam čine veliku uslugu. Ondje se zadržavaju oni koji se odriču najboljih prijatelja."
Login
FAQ
Chat
Traži
. ''Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Bog ni svog Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda, pa kako nam onda neće s njime sve darovati'' (Rim 8, 31-32).