www.tebe-trazim.com

Zarobljeni orlić

Noćno krilo bijaše, bez sumnje, najjači letač u jatu mladih orlova koje se gnijezdilo na Izvoru ispod Triju stijena.

«Grrrak!» Kad se taj krik polomio zrakom, žrtvi na koju se odnosio nije bilo spasa. Noćno krilo je u okomitu spustu postizao brzinu i do tristo kilometara na sat. Golubovi, grlice i druge ptice koje bi mu se našle na putu, učas bi završile u njegovim snažnim kandžama.
Noćno krilo bijaše nepogrešiv lovac i sjajan letač.
Njegovi umjetnički letovi nebom bijahu veličanstveni i svim su šumskim stanovnicima ulijevali strah u kosti.
No jednoga sparnog ljetnog popodneva Noćno krilo je načinio kobnu grešku. Na gumnu pred kućom jednoga uglednog seljaka, koje je uvijek izbjegavao, spazio je veliko ugojeno pile. Bijaše to za nj preteška kušnja. Nekoliko je puta preletio nastojeći otkriti moguće opasnosti, a kad ih nije našao, sletio je. U zraku je odjednom nastalo komešanje. Velik crni pas počeo je lajati, ali oštre orlovske pandže čvrsto su grabile plijen. Noćno krilo, međutim, nije dobro procijenio težinu žrtve i kad se počeo dizati, krila su ga podigla svega nekoliko centimetara od zemlje. Uznemirena bukom, domaćica je istrčala iz kuće i počela metlom žestoko tući po orliću.
Kad je došao k sebi, Noćno krilo se nije mogao maknuti od boli, ali bio je čitav. Sunce bijaše na zalazu. Zamahnuo je krilima, no stropoštao se na zemlju. Sa zebnjom u srcu vidio je da mu je noga jakim konopom privezana za stup. On koji bijaše vičan prelijetati kilometre i kilometre, sada je mogao poletjeti svega nekoliko metara.
Nije se predavao, počeo je kljucati konop, ali uzalud. Promatrao je plavo nebo i zalijetao se svim snagama, ali jao, konop ga je uvijek vraćao na zemlju. Pokušavao je danima i tjednima. Noga mu bijaše posve krvava, a prekrasna krila izranjena.
Konačno je, nakon nekoliko mjeseci, odustao. Privikao se i živio zajedno s ostalom peradi u dvorištu.
Kljucao je po zemlji, a prema nebu bi pogledao samo da vidi hoće li padati kiša.
Nije uopće shvatio da je konop kojim je bio povezan istrunuo od jesenskih kiša i zimskoga snijega.
Bio bi dovoljan jedan udarac kljunom i orlić bi bio slobodan, ali on na slobodu nije više ni pomišljao.

(Bruno FERRERO)
http://www.youtube.com/watch?v=ZgTWTH3Feew

iz homilije jednog svećenika.....
""Na kraju puta, nema drugog puta osim cilja. Na vrhu ljestava nema drugih ljestava, već visina. Na kraju noći. Nema druge noći već je zora. Na kraju zime, nema druge zime već proljeće. Na kraju smrti nema druge smrti već život. Na kraju razočaranja nema drugog razočaranja već nada. Na kraju čovještva nema drugog čovjeka već Bog – čovjek. Na kraju Došašća nema drugog Došašća već Božić!", piše moj mladi posvećeni prijatelj. I nadodaje:
"Razdoblje došašća označeno je pomirenjem unutar obitelji, u zajednici, svugdje i sa svima, jer je blagdan što slijedi – Božić – blagdan mira što nam da daruje Bog po novorođenom Djetetu.
Razdoblje došašća jest vrijeme priprave za Božić. I dok u korizmi imamo običaj nečeg se odreći, u došašću umjesto odricanja trebamo si nešto nadodati. No, to nešto treba biti pozitivno i korisno. To, između ostalog, može biti i molitva, čitanje Svetog Pisma, iskazivanje ljubaznosti i pažnje onima s kojima živimo, redovito izvršavanje svih dužnosti, svakodnevna dobra djela, milostinja i drugo." Što reči nakon svega ovoga? Teško je matorcu poput mene biti pametniji od ovog mladog, obrazovanog i produhovljenog svećenika. Zato se tek usuđujem prododati: Pokušajmo si nadodati nešto u tom smislu. Počnimo s iskazivanjem ljubavi i pažnje drugim forumašima… Ali i onima koji ne dijele naše mišljenje. Pošaljimo poruku ohrabrenja nekome kome je možda potrebna riječ ohrabrenja. Nazovimo prijatelje s kojima smo se možda porječkali i rekli koju tešku riječ. Pošaljimo pismo ili razglednicu nekome s kime već dugo nismo komunicirali. Pozdravimo mrzovoljnog susjeda na stubištu… Na taj će način naše iščekivanje Božića biti blagoslovljeno!"
Amen!

O snazi naših želja


Kad se ljudi nađu u tmini, izgledaju često nemoćni i nepokretni. No takav dojam najčešće vara. Čak u najvećoj nesreći ,u najcrnijoj tmini, ljudi u pravilu imaju još uvijek predodžbu, slutnju o tome kako bi sve to moglo izgledati kad ta nevolja jednom prođe. I to usprskos činjenici što se takvo naslućivanje može uočiti samo u rezigniranoj izjavi koja glasi. „Samo da se sve to što prije prođe!“ Postoji još jedna predodžba o tome kako bi moglo biti nakon sadašnjeg stanja. Uistinu rezigniran je samo onaj čovjek koji nema više nikakvih želja. A sve dok čovjek nešto želi, sve dotle ima u njemu i snage.

Došašće je vrijeme lijepih želja, vrijeme u kojemu čovjek ima puno želja i smije ih izraziti. Naučili smo to već kao djeca – i to nas prati u životu sve do danas. Međutim sa željama nije baš uvijek sve tako jednostavno.

O tome govori prastara bajka : starijem bračnom paru došla je u posjet dobra vila i rekla da im može ispuniti tri želje. Žena je sasvim spontano izgovorila misao koja joj se upravo motala glavom prije negoli se vila pojavila: „Ah, upravo sam bila poželjela kobasice s restanim krumpirom!“ i samo što je trepnula, pred njom se našao tanjur s kobasicom i restanim krumpirom.

Muž, bijesan zbog toga što je žena prvu želju tako glupo upropastila, reče ljutito i malko promišljenije: „Kamo sreće da ti kobasica ostane visjeti na nosu!“ i samo što je to izgovorio kobasica je doista visjela na ženinu nosu. Ni njoj ni njemu nije ostalo ništa drugo nego da izgovore treću želju, želju da joj ta kobasica nestane s nosa – i tako su njih dvoje sve tri želje lakoumno upropastili.

Formula te i drugih bajki glasi otprilike ovako: usred bijela dana upadne u našu svakodnevnicu netko tko nam može ispuniti tri želje. Ponekad mi treba podstrek, „klik“ izvana, da se usredotočim na snagu svojih želja.

Pravilno nešto poželjeti uistinu je velika umjetnost kojoj odrasli ljudi nisu često dorasli. Zato bi se svakako isplatilo u tom pogledu ponovno nešto naučiti od djece. Djeca su još uvijek u stanju snažno nešto poželjeti i čeznutljivo se nadati ispunjenju svoje želje. Mi odrasli smo ponekad toliko izaranžirani svojom svakodnevnicom i njezinim datostima da naprosto više ne dolazimo na ideju što bismo uopće mogli sebi poželjeti.

Čovjek smije sebi poželjeti – to je duboko kršćanski i ljudski. Međutim, i to je poruka ranije spomenute bajke: postoje ovakve i onakve želje. Naravno da mogu sebi poželjeti upaljač, knjigu, pulover, i sve će se to najverovatnije naći ispod božićne jelke – a jeli mi baš sve to zaista treba? Ne ostaje li unatoč velikom broju poklona i ispunjenih želja često u meni neka ne baš uobičajena praznina? Žena i muž u spomenutoj bajki podlegli su svojim spontanim željama kad im je vila priopćila mogućnost njihova ispunjenja – ali nisu mogli biti baš previše zadovoljni samim sipunjenjem tih želja.

Poželjeti nešto za sebe u svakom slučaju znači više od pukog imenovanja dotične stvari koju bih želio imati, znači nešto više od podmirivanja trenutačne potrebe. Snažne želje dolaze iz dubine, niču iz čežnje koja istovremeno ukazuje na sliku neke posve druge stvarnosti.

Ako se u meni porodi takva želja, onda se moram temeljitije osvrnuti na svoj život. U njemu ima tmine, ima suza i praznine, ima lomova , ima neiživljena života. I dok sam izložena toj tmini u sebi, mogu u svijest dozvati koji su to nedostatci zbog kojih toliko patim: je li to nedostatak međusobnih odnosa i prijateljstva, nedostatak čulnog zadovoljstva, nedostatak nečega što bi mi omogućilo susret sa samom sobom, nedostatak Boga, nedostatak života. Iz takvog naslućivanja ili znanja o svojoj tmini niknut će potom čežnja, duboka čežnja koja me čini nemirnom i tjera uokolo. Ja čeznem, ja sam čežnja – to je želja.

Moja čežnja stvara sliku neke druge stvarnosti. Pretpostavljam da bi u toj stvarnosti moglo biti sve bolje, ljepše, životnije – i pomoću želja pretačem to u riječi. Stoga svaka želja govori ujedno i o tminin u meni, govori o nicanju čežnje iz te tmine, govori o nekoj drugoj stvaronsti – i u toj napetosti između realnosti i vizije život ipak može rasti i napredovati.

Takve želje su snažne, on proizvode u čovjeku energiju, zato jer su takoreći „napunjene čežnjom“. One djeluju na moju prošlost, jer me ispostavljaju mojoj tmini, kako bih lakše izašla na kraj sa svojom vidljivom stvarnosšću. Već samim tim ispostavljanjem u meni nastaju određene promjene.

U meni nastaje nova slika neke druge stvarnosti. Takva slika može mi biti od pomoći u poduzimanju vlastitih koraka prema tom cilju – naslućujem kamo bih željela poći, a to mi pomaže kod prosuđivanja ide li određeni korak, određena radnja, određena odluka tome u prilog ili ne ide.

Želje koje niču iz jedne dublje čežnje nose u sebi snagu – i možda je upravo zato u mnogim bajkama broj želja ograničen na tri, što znači da se želje moraju svesti na najbitnije, da se ne smijem rasipati sa željama, da ih trebam dovesti u red.

Snagu želje koja leži u meni mogu smjesta upropastiti ako se budem povodila za svojim spontanim potrebama, ne gledajući na situaciju u kojoj se nalazim i ako ne uvidim što mi je zaista potrebno. A mogu tu snagu itekako dobro iskoristiti, ukoliko ću prihvatiti tminu u seb i u koliko ću dozvoliti rast svojoj čežnji te svim srcem i strašću jasno imenovati svoje želje – te sukladno njima usmjeravati svoje korake, svoje djelovanje.

Dodajmo tome: može se dogoditi da moja želja ne bude tako brzo ispunjena da moji snovi neće tako brzo postati stvarnost. To može nanijeti bol, a može čovjeka čak i zavesti u smislu da ubuduće radije ništa više ne poželi, nego da mu želja ostane neispunjena. Postoje želje koje su do te mjere nestvarne da moraju takoreći nužno stvarati probleme. Možda mi je pred očima u vrijeme izricanja želje bila pogrešna slika: recimo odnos u kojemu ne bi bilo nikakvih konflikata, ili život bez ikakvih briga i problema, ili crkva u kojoj svaki svakoga razumije. Ukoliko se neka želja trajno ne može ispuniti, bilo bi nužno potrebno i korisno preispitivanje predodžbe povezane s tom željom.

Drugo, u životu svakog čovjeka mora dakakao biti želja koje ostaju neispunjene, kako ne bi zapao u stanje prezasićenosti. Naime, tek me neispunjenost želja tjera naprijed, moja čežnja je pogon i pogonska sila pomoću koje kročim putem. Ukoliko bi dobra vila jednoga dana došla do mene, ja već imam za nju pripremljenu prvu želju: nikada ne ostati bez želje.

Došašće je vrijeme izražavanja dobrih želja. To je vrijeme koje me vraća sebi samome i svom osmišljavanju, koje iziskuje od mene obraćenje umjesto da prebrzo zapalimo svijeće , ispostavimo se radije tamnim predjelima svoje unutrašnjosti prihvatimo je takvom kakva jest. Tek tada moći će iz nje niknuti čežnja , čežnja za drugim, boljim svijetom. Takva duboka čežnja neće naravno ostaviti ni mene samoga hladnim i nepokretnim, ona će me pokrenuti, učiniti nemirnim, dok se napokon i sam ne odlučim na iskorak, iskorak u nepoznato, s jednom jedino zvijezdom pred očima i jednim jedinimi obećanjem u ušima – došašćem.

I upravo to je taj drugi, pravi advent i došašće. On ne podrazumijeva jurnjavu za poklonima u robnim kućama , ne podrazumijeva pisanje nebrojenih božićnih čestitaka, ne podrazumijva generalno predbožićno čišćenje i uređivaje kuće, niti padanje s nogu od silinih priprema, kako bi sve izvana bilo što ljepše i ljupkije – ne- prihvatiti tminu u sebi i nadvljadati je, dozvoliti čežnji da nikne u svoj svojoj punini naših vizija, vizija o kojima se ovih dana toliko piše u crkvenim poslanicama i čita u svetopisamskim knigama:

Vuk će prebivati sa jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesli slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo smijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj (Iz 11, 6-9a). Andrea Schwarz

Vrijedan ili bezvrijedan?



Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu: “Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za šta. Kažu mi da sam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Šta mogu učiniti da me više cijene?”
Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…”. Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”
“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i nemoj prihvatiti manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”
Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega. Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvati ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.
“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”
“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”
Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu, ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”
“Pedeset osam zlatnika?!” uzviknuo je mladić.
“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”
Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu šta se dogodilo.
“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?”
I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.
http://www.youtube.com/watch?v=zO0Z-wE6 ... _embedded#

ŽOZEOVE SANDALE




Prije mnogo i mnogo godina, toliko mnogo, da smo i zaboravili kada, u jednom selu u južnom Brazilu živio je sedmogodišnji dječak po imenu Žoze. Dječak je prerano ostao bez roditelja te ga je usvojila njegova tetka, velika škrtica od žene, koja mu, i pored toga što je imala mnogo novca, nije kupovala gotovo ništa.

Kako je živjela u susjedstvu sa bogatim ljudima, tetka je iskoristila svoj uticaj da natjera direktora škole da prihvati njenog nećaka u školu za jednu desetinu mjesečne takse. Zaprijetila je da će se žaliti županu ako joj to ne učini. Direktor nije imao izbora i primio je Žozea, ali je zato uvijek, kad bi mu se pružila prilika, tjerao učitelje da ponižavaju malog Žozea. Sve se nadao se da će se dječak početi loše ponašati, pa će tako imati razlog da ga izbaci iz škole. Ali Žoze, koji nije znao za ljubav, vjerovao je da je život takav, i nije patio zbog toga.

Bilo je Badnje veče. Svi učenici trebali su da prisustvuju misi u jednoj crkvi prilično udaljenoj od sela, jer je lokalni svećenik bio na odmoru. Usput su dječaci i djevojčice sa oduševljenjem pričali o tome što će naći za poklon pored svoje obuće sljedećeg jutra: modernu odjeću, skupe igračke, čokolade, trotinete, bicikla…Svi su bili lijepo obučeni, kako to i biva za praznične dane. Samo se je mali Žoze razlikovao…i dalje je nosio svoju otrcanu odjeću i stare sandale, koje su mu bile pomalo i tijesne (tetka mu ih je kupila kad je imao četiri godine i rekla mu da će dobiti nove kad napuni deset). Neka djeca su ga zapitkivala zašto izgleda tako jadno i prigovarali mu da ih je stid što imaju za prijatelja nekoga tko je tako bijedno obučen i obuven. Ali pošto mali Žoze nije znao za ljubav nisu ga ni opterećivala njihova pitanja.

No kada uđe u crkvu i začu zvuk orgulja i vidje sve te zapaljene svijeće, i sve te ljude obučene u najljepšu odjeću koju je ikad vidio…ljude koji su došli sa svojim obiteljima i roditelje koji su grlili svoju djecu, Žoze iznenada osjeti da je najnesretniji dječak na svijetu.

Poslije pričešća, umjesto da se vrati sa ostalim đacima, on sjede na prag kapele i zaplaka. I mada nije znao za ljubav, on tada shvati kakav je ustvari osjećaj biti sam, ostavljen od svih…

U tom trenutku Žoze ugleda pored sebe jedno bosonogo dijete, bijedno kao i on sam. Budući da ga nikada prije nije vidio, pretpostavio je, da je došlo izdaleka i da je dugo hodalo, da bi stiglo dovdje. Pomislio je:“Jadno dijete, sigurno ga mnogo bole noge…..Daću mu da obuje jednu moju sandalu, da makar ublažim polovinu njegovog bola.“ Jer, iako nije znao za ljubav, mali Žoze znao je za patnju i nije želio da je i drugi proživljavaju. Ostavio je djetetu jednu sandalu, a sa drugom na nozi krenuo nazad u selo. Obuvao je sandalu čas na jednu, a čas na drugu nogu da ne izranjava previše svoje tabane od kamenja na putu. Čim je stigao kući, tetka vidje da mu nedostaje jedna sandala, i zaprijeti mu da će ga, ako je ne nađe do jutra, surovo kazniti.

Žoze je otišao u krevet sa strahom, jer je znao kakve je kazne primjenjivala njegova zla tetka. Cijelu noć se tresao od straha, jedva uspjevši pred zoru malo da se umiri i zaspe. I samo što je zaspao, začu mnoge glasove iz gostinjske sobe. Tetka dotrči do njegove sobe i upita ga, šta se dešava. Žoze bunovan, otiđe u gostinjsku sobu, i vidje na sredini sobe sandalu koju je ostavio djetetu u kapeli. Oko sandale nalazile su se raznorazne igračke, bicikli, trotineti, odjeća…Susjedi su ogorčeno vikali da su im djeca opljačkana, jer nisu našla ništa od poklona kada su se probudila.

Točno u tom trenutku svećenik iz crkve, u kojoj su đaci bili na misi, uleti bez daha u sobu. „Na pragu kapele pojavio se kip djeteta Isusa“, reče „odjeveno u zlato, ali obuveno sa jednom jedinom sandalom“.

U trenu zavlada tišina, ljudi počeše zahvaljivati Bogu i njegovim čudima, zla tetka se rasplaka i zamoli za oproštaj, a Srce MALOG Žozea ispuni se Ljubavlju i on spozna njen smisao.




***

Po priči Fransoa Kope iz 1903. godine.

Špilja sjena

Iako je čovjek već izišao iz špilje kao mjesta životnog prostora i nastanio se u gradovima – državama koji su radi bolje organizacije zajedničkog života svakome propisivali određenu ulogu, pojavio se is - tražitelj koji se želi vratiti u špilju da bi u njoj ostavio sjene koje su se nadvile nad ljudima koji žive izvan špilje, gdje je osjenjenost pogleda na život onemogućavala istinsko zajedništvo. Bio je to filozof Platon.

Platon čovjeka opisuje kao zarobljenika koji se nalazi u podzemnoj špilji, privezanog za klupu tako da se ne može okrenuti pa samo vidi sjene ljudi koje padaju na zid pred njim. Tako privezani čovjek uskoro je uvjeren da je svijet sjena jedini mogući svijet. Potrebno je zato osloboditi se okova privezanosti i izići iz špilje. Potrebno je ostaviti sjene u špilji i izići na svjetlo dana da bi se vidjela cjelokupna zbilja koja neće biti svedena samo na uski prostor mojih vlastitih sebičnih interesa. To znači da postoje drugi i da je potrebno proširiti svoje poglede izvan granica vlastite sjene, jer bi se moglo dogoditi da postanemo žrtva vlastite sjene.

Platonovu sliku o špilji i sjenama može se primijeniti na različita područja ljudskog života što je i on sam činio upadajući ponekad u pretjerane podvojenosti (tijelo kao tamnica/sjena duše). No, sjena o kojoj je ovdje riječ nije podvojenost između tijela i duše, već je podvojenost između ljudskih bića koja se svakodnevno skrivaju u svoje male mračne špilje i ne nalaze mjesta susreta izvan svojih hladnih špilja, jer su ih sjene straha, sebičnosti, mržnje, zavisti i ovisnosti prikovale za klupu očaja i učinile nesposobnima da žive istinsko zajedništvo utemeljeno na razumijevanju, pomirenju, opraštanju, ljubavi i oslobađajućoj nadi.

Kako izaći iz te mračne i hladne špilje razdvojenosti? Kako se osloboditi sjene očaja i uputiti se prema svjetlu nade? Možda to može učiniti netko tko je spreman ući u hladnoću špilje i pokazati put izlaska iz sjene prema svjetlosti. Možda je to netko tko je spreman „oplijeniti sama sebe“ da bi ostavio otisak svojih dlanova na zidovima ljudskih špilja. Taj otisak mora biti otisak vječnosti jer samo tako može imati trajnu vrijednost. Taj otisak mora označavati otvorenu ruku ispruženu prema čovjeku da ga izvuče iz njegovih sjena. Svjetlost zvijezde na nebu usmjeruje nam pogled prema Betlehemu. I tamo se nalazi jedna špilja. Možda je to ta špilja nade. Možda se tamo nazire „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka“. Krenimo u Betlehem.
Špilja nade

Kralj siromaha duhom, ožalošćenih, krotkih, progonjenih, gladnih i žednih pravednosti, milosrdnih, čistih srcem i mirotvoraca, rodio se u prostoru koji je kroz ljudsku povijest bio katkad prostor sigurnosti, a katkad prostor izgubljenosti. Bio je to katkad prostor neizbrisivog pečata ljudske veličine koja je zasjala u svojem najboljem sjaju, a katkad prostor tame u koju je čovjek upadao ne znajući kako naći put prema svjetlu. Taj prostor je špilja traženja. Tražitelji su oni koji su izgubljeni u betlehemskoj noći i kojima je naviješteno da špilja traženja ima svoj odgovor u špilji nade.

Tražitelji pastiri čuvajući svoja stada ostavljaju prostor sigurnosti koji je narušen navještajem s neba i upućuju se prema špilji za koju im je naviješteno da daje odgovore na njihova pitanja. Hrabrost za uputiti se u nepoznato daje im navještaj: „Ne bojte se! Rodio vam se Spasitelj – Krist Gospodin.“ (Lk 2, 10 – 11)

Pastir današnjice, kršćanin sa svojim 'stadima sigurnosti' kakva god ona bila, usudit će se ostaviti svoje stado navezanosti na proizvodnju bez ograničenja i odgovornosti, na profit bez poštivanja dostojanstva čovjeka, na uvjerenje da je sam svoj spasitelj i da je zbog toga sve dopušteno. On u špilji nade pronalazi Spasitelja koji u njemu ostavlja neizbrisivi pečat odgovora na stremljenje za vječnošću. To je odgovor na ono pitanje postavljeno već na zidovima otisnutim dlanovima ruku u špilji paleolitika. To je blagovijest spasenja zbog koje i pastir tražitelj današnjice slavi i hvali Boga.

Tražitelji mudraci otkrivaju znak na nebu. Zvijezda neobičnog sjaja koju slijede i koja je možda pokazatelj puta izlaska iz špilje sjena koja je ispunjena očajem, vodi ih do špilje nade u Betlehemu. Mudraci koji svojim ograničenim znanjem ne znaju sami pronaći put iz špilje sjena dolaze i klanjaju se Mudracu/ Kralju koji im otvara pogled na život puno širih i dubljih dimenzija što oni sami svojim umom nisu mogli dokučiti.

Mudrac današnjice, kršćanin, također zna da ljudsko znanje oslonjeno samo na svoje vlastite znanstveno – tehničke moći ne može čovjeka izvesti iz špilje sjene, već ga uvlači još dublje. U špilji nade Mudrac/ Kralj poučava kršćanina mudraca današnjice da se zna pokloniti pred svetim. Upućuje ga na otkrivanje zbilje koja je puno šira od ovog opipljivog i to znanje nije znanje koje je moć, već je znanje koje je odgovornost. Odgovornost za čovjeka kraj mene, za prirodu i svijet koji me okružuje i za čovječanstvo koje se dugo nalazilo u špilji sjene. Ono sada po špilji nade u kojoj se kršćani klanjaju i hvale Boga nalazi nove putove za svjetliji hod prema budućnosti. Mudraci su otišli drugim putem. I kršćanin mudrac danas ide drugačijim putem.

Kralj Herod također je tražitelj. U svom traženju i on teži vječnosti. No, to je vječnost trajne zagledanosti u svoj vlastiti lik kojeg se želi uzdići na pijedestal obožavanja. Svoj otvoreni dlan ruke nije sposoban utisnuti na zid špilje povijesti ljudskog traženja istine, jer ga zbog samoobožavanja ta ista ruka guši i zbog toga ne može priznati Kralja koji je Spasitelj. Herod ne može izići iz špilje svojih vlastitih sjena i uputiti se prema špilji nade, jer tama mržnje, zavisti i ljubomore koju širi oko sebe prejaka je da bi uopće vidio da ga poziva špilja nade iz koje isijava svjetlost Božje slave na nebesima i mira na zemlji među ljudima.

Herodovci današnjice tražeći svjetlost kamera i trajnost medijskog prezentiranja zapravo ostaju u sjeni svojeg vlastitog obožavanja i paradoks želje za trajnošću pokazuje se u brzoj zaboravljenosti. Blještavilo medijskog prostora koje svakodnevno iznalazi nove kraljeve i kraljice kojima se klanjamo postaje špilja sjena iz koje nema izlaza bez pomoći Drugoga.

Traženje špilje nade jest traženje u poniznosti i skromnosti. Do te špilje ne vodi put koji blješti tisućama lampica, reflektora i velikih govora u kojima stalno kao jeka odzvanja ja, ja, ja, ja… Put do te špilje je put zajedničkog slavljenja Kralja koji nam pokazuje u čemu je vječnost i kako iz sjene izaći na svjetlost.

U tom smislu neka ti je kršćanine pastiru, kršćanine mudrače i kršćanine tražitelju, sretan put prema špilji nade u kojoj se rodio Spasitelj svijeta – Krist Gospodin.
Autor: vlč. Ivan Dodlek

OČE NAŠ



Čovjek: „Oče naš, koji jesi na nebesima...“
Bog: „Da?“
Čovjek: „Ne smetaj me! Vidiš da molim.“
Bog: „Ali zvao si Me.“
Čovjek: „Zvao? Nikog ja nisam zvao. Samo molim: „Oče naš koji jesi na nebesima...“
Bog: „Evo opet!“
Čovjek: „Opet što?“
Bog: „Pa zvao si Me. Rekao si: „Oče naš koji jesi na nebesima...“ Evo Me. Što hoćeš?“
Čovjek: „Ali ja nisam ništa time mislio. To je samo svakodnevna molitva, shvaćaš? Ja redovito molim „Oče naš“. Od toga se bolje osjećam. To je kao kad obaviš neku dužnost pa se bolje osjećaš.“
Bog: „No dobro. Nastavi.“
Čovjek: „Sveti se ime Tvoje...“
Bog: „Čekaj! Stani! Što si time mislio?“
Čovjek: „Mislio čime?“
Bog: „Pa s tim „Sveti se ime Tvoje...“
Čovjek: „Pa to znači... to znači... O Bože, ja pojma nemam što to znači. Otkud bih ja to znao? Pa to je samo dio molitve. Nego, kad smo već kod toga – a što to zapravo znači?“
Bog: „Znači – budi štovan, svet, uzvišen...“
Čovjek: „Čuj, pa to ima smisla. Zapravo nikad prije nisam razmišljao što znači 'Sveti se ime Tvoje'.“
Bog: „Dobro, nastavi.“
Čovjek: „Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji...“
Bog: „Ti to stvarno misliš?“
Čovjek: „Naravno, zašto ne?“
Bog: „A što poduzimaš u tom pogledu?“
Čovjek: „Poduzimam? Pa... ništa, valjda. Ja sam mislio da bi bilo lijepo da imaš sve pod kontrolom tu dolje kao što imaš tamo gore.“
Bog: „A da li imam pod kontrolom tebe?“
Čovjek: „Pa, ja idem u crkvu.“
Bog: „Ne pitam te to, nego što ćemo s tvojim pljuvanjem po bližnjima? To ti je ozbiljan problem, znaš. Pa onda, način na koji trošiš novac – samo na sebe?! A da ne govorim o filmovima koje gledaš...“
Čovjek: „Čekaj! Stani malo! Što si se okomio na mene? Nisam ja ni bolji ni gori od drugih koji idu u crkvu.“
Bog: „Oprosti. Mislio sam da hoćeš da 'bude volja Moja'. A ako je to cilj, onda treba početi od onih koji to mole. Kao na primjer – od tebe.“
Čovjek: „Slušaj, Bože, moram završiti s ovim. Ovo već traje mnogo dulje nego obično.“
Bog: „No dobro, hajde.“
Čovjek: „Kruh naš svagdanji daj nam danas...“
Bog: „Trebao bi malo popustiti s tim 'kruhom'. Predebeo si.“
Čovjek: „Ma čekaj malo, što je ovo? Dan za kritiku? Ja lijepo krenem obaviti svoje svakodnevne vjerske dužnosti, a Ti iz čistog mira ovako baneš i počneš me podsjećati na moje manjkavosti.“
Bog: „Molitva je opasna stvar. Mogao bi se zbilja promijeniti. To ti cijelo vrijeme pokušavam objasniti. Zvao si Me i evo Me. Tu sam. Nastavi moliti. Da čujem sljedeći dio tvoje molitve.“
Čovjek: „Strah me je.“
Bog: „Strah!? Čega!“
Čovjek: „Znam što ćeš reći.“
Bog: „Hajde, provjeri me!“
Čovjek: „Oprosti nam duge naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim...“
Bog: „A što je bilo s Ivanom?“
Čovjek: „Evo, vidiš! Znao sam! Znao sam da ćeš i njega odnekud izvući! Bože, zašto govori laži o meni? Zašto širi priče o mojoj obitelji? Nikad mi nije vratio dug. Zakleo sam se da ću s njim izravnati račune!“
Bog: „A tvoja molitva? Što ćemo s tvojom molitvom?“
Čovjek: „Pa, nisam mislio ozbiljno.“
Bog: „No, bar priznaješ. Ali nije ti baš neki štos vući okolo taj gorki teret u sebi, zar ne?“
Čovjek: „Ne, ali osjećat ću se puno bolje kad izravnam račune s tim susjedom.“
Bog: „Nećeš se osjećati bolje, nego gore. Osveta nije slatka. Pomisli samo kako si već nesretan. No, Ja to mogu promijeniti.“
Čovjek: „Možeš? Kako?“
Bog: „Ti oprosti njemu, a Ja ću onda oprostiti tebi. Tada će mržnja i grijeh biti njegov problem, a ne tvoj. Ti ćeš naći mir u srcu.“
Čovjek: „Ma da, u pravu si. A i više nego što se želim osvetiti njemu, želim biti OK s tobom... (uzdah). No dobro, opraštam mu. Kad malo bolje razmislim, njemu je naprosto suđeno da bude bijedan i odvratan. Svakome tko ide naokolo i čini ljudima svinjarije koje on radi, treba pomoći da se izvuče iz toga. Pokaži mu nekako pravi put.“
Bog: „Evo vidiš! Super! I kako se sad osjećaš?“
Čovjek: “Hmm... Pa, nije loše, nije uopće loše. Zapravo – super! Vidiš, možda danas prvi put što znam neću morati opet ići sav napet u krevet? Možda od sada neću biti tako umoran jer se nisam uspio dovoljno odmoriti?“
Bog: „Nisi još gotov sa svojom molitvom. Nastavi.“
Čovjek: „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.“
Bog: „Dobro, dobro. Učinit ću to. Samo se ne dovodi u situacije u kojima možeš pasti u napast.“
Čovjek: „Što pod time misliš?“
Bog: „Pa, recimo, ne pali televiziju kad znaš da trebaš obaviti još neke druge stvari. Isto tako, što se tiče vremena koje provodiš s prijateljima u kafiću, ako ne možeš utjecati na razgovor da ide u pozitivnom smjeru, možda bi trebao još jednom razmisliti o vrijednosti takvog prijateljstva... Također, ne bi se trebao 'natjecati' i uspoređivati sa susjedima i prijateljima. I, molim te, nemoj Me koristiti kao izlaz za nuždu.“
Čovjek: „Ne razumijem ovo zadnje?!“
Bog: „O, znaš ti, znaš. Učinio si to već sto puta. Uvališ se u neprilike i onda dotrčiš k meni vičući: 'O Bože, pomozi mi da se izvučem iz ove frke i obećavam Ti da to više nikad neću učiniti!' Sjećaš se nekih takvih nagodbi koje si pokušao napraviti sa Mnom?“
Čovjek: „Da, Bože, sjećam se. Zbilja se sramim.“
Bog: „No, hajde, završi svoju molitvu.“
Čovjek: „Amen.“
Bog: „Da li znaš što to znači?“
Čovjek: „Ne, ali volio bih znati. Želio bih Ti ugoditi. Vidim kakvu sam zbrku napravio od svog života. I vidim kako bi bilo super da postanem jedan od Tvojih sljedbenika.“
Bog: „Upravo si odgovorio na svoje pitanje.“
Čovjek: „Da?“
Bog: „E pa sad, kad su neki od starih grijeha izvučeni na površinu i uklonjeni, teško je naći riječi da se opiše što sve možemo zajedno.“
Čovjek: „Bože, hajde da vidimo što možemo načiniti od mene, važi?“

Amen


dr. fra Anđelko Domazet

PROSJAK

- 6 kuna! - reče prodavačica na kiosku.

Platio sam i uzeo jutarnje izdanje novina. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema svom omiljenom kafiću. Iako je bilo rano nedjeljno prijepodne, dan je bio topao.

Rana jesen ili kasno ljeto. Na terasi je sjedilo nekoliko gostiju. Zavalio sam se u stolicu, naručio kavu i otvorio novine. Za susjednim stolom sjedio je mladi par, zauzet sam sobom. Ovlaš sam prošao stranicama posvećenim politici i zaustavio se na sportskoj stranici. Zvuk glazbe sa zvučnika miješao se sa zvukom zvona sa obližnje crkve koje je pozivalo na misu. Taman sam bio zadubljen u posljednje rezultate utakmica, kad sam više osjetio nego primijetio prisustvo nekog ispred sebe.

Podigao sam pogled. Ispred mene je stajao čovjek poderane odjeće, prljavog lica, nepočešljane kose i ispružene ruke. Očito prosjak.

- Nemam! - rekao sam kratko i vratio se rezultatima.
Nije reagirao.
- Nemam ništa za tebe! Ajde odzuji dalje! - povisio sam glas, želeći ostaviti dojam.
Prosjak je i dalje stajao mirno ispružene ruke.
- Zar me nisi čuo, nemoj da te sada…- zastao sam u pola riječi jer mi je pažnju privukao maleni predmet u njegovoj ruci.
Bilo je to raspelo.
- Pa on ne prosi, on daje! - sinula mi je misao koja me šokirala.

Začuđeno sam gledao u raspelo. Tek tada postao sam svjestan njegovog pogleda. Pogleda punog takve mirnoće, blagosti i nježnosti da me to jednostavno – pokosilo.

Neobjašnjivo jak osjećaj sramote i stida zapekao me u prsima. Pogled mi se zamaglio i gotovo nekontrolirano počele su mi teći suze niz lice. Okrenuo sam glavu u stranu i pokrio oči rukama, kao da se time želim zaštititi. Na brzinu obrisao sam suze i poželio reći »sorry, stari« ili neku sličnu g..post. No, više ga nije bilo ispred mene.

Ustao sam od stola i počeo se okretati na sve strane ne bi li ga vidio negdje. Par za susjednim stolom gledao me sa zanimanjem.

- Jeste li vidjeli….

Na stolu do novina ležalo je raspelo. Polako sam ga uzeo drhtavom rukom. Bilo je toplo. Sjeo sam na stolicu i u nevjerici dugo još gledao u njega. Od tog dana trudim se da ne prođem uz prosjaka a da mu ne podam nešto. Ako ništa drugo barem malo samilosti.

(Mladen Turković)

20.12.2010-20.12.2012
dve godine kako si se preselila u večnost
pokoj vječni daruj jo Gospodine
SVE DOK NAS SMRT NE RASTAVI...


Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj supruzi sam rekao da za nju imam važnu vijest. Sjela je da me, kao i uvijek, sasluša. Gledala je u mene i očekivala tu važnu vijest koju ću joj priopćiti. Bože, kakvu ću joj samo bol sada nanijeti. Hoće li to ona moći podnijeti? Jezik se petlja. Osjećam da neću moći izgovoriti ono što želim, a moram. Skupljam snagu i uspijevam izgovoriti: "Želim razvod". Prošle su te teške riječi preko moga jezika i ranile ovu slabašnu ženu. Vidim da joj je teško. Bol koja se jasno vidi u njenim izmorenim očima je veća od nje. Tako je velika da se ne može opisati. Samo je uspjela upitati: "A zašto?"

Njeno pitanje sam zanemario, kao da ništa nije ni rekla. Više nije bilo riječi. Njih je zamijenio njen plač. Iz ruke joj ispade žlica, a ona poluglasno reče: "Pa ti nisi čovjek!"

Cijelu noć je plakala i vjerovatno razmišljala zašto joj to činim. Stvarni razlog nisam mogao iznijeti. Kako da kažem da među nama više nema ljubavi i da sada volim drugu ženu!? Točno je da među nama više nije bilo one stare ljubavi.

Ujutro sam joj dao papire da potpiše sporazumni razvod braka, prema kome joj ostavljam stan, auto i 30 posto dionica koje posjedujem u jednoj velikoj kompaniji. Samo ih je pogledala i pocijepala. U braku smo već deset godina, a sada smo samo dva stranca pod istim krovom. Među nama više nema bliskosti. Udaljili smo se jedno od drugoga. Njeno cijepanje papira sam prihvatio kao nepotrebno odugovlačenje, ali od moje namjere ne može me ništa odvratiti. Volim drugu, i tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Njen plač je za mene bio pokazatelj da je moja odluka ispravna. Ono što sam tjednima planirao, počinje se ostvarivati.

Navečer sam se kući vratio kasno. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše. Večeru nisam očekivao niti želio, pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav dan sam proveo sa drugom ženom i umorio sam se. U ponoć se budim i vidim da ona još uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj, te sam ponovo zaspao.

Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona u noći pisala. Napisala je uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi. Nije za sebe tražila ništa, osim jednog mjeseca koji bi još trebalo da provedemo zajedno. Tražila je da u tom periodu, pred drugima, postupamo onako kako se ponaša svaki normalan bračni par. Obrazložila je to činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da naš razvod loše utječe na njegov uspjeh. Bez razmišljanja sam pristao na taj njen uvjet. Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro uradim ono što sam uradio prvo jutro u našem bračnom životu. Traži da je svako jutro na rukama iznesem iz spavaće sobe.

Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja i to ću ispoštovati. Ta, mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan.

O tim čudnim uvjetima sam obavijestio svoju novu ljubav, a ona je podrugljivo primijetila da je to njen posljednji bezuspješni pokušaj da izbjegne razvod braka.

Sa suprugom već dugo vremena nisam dijelio postelju, ali kada sam je prvo jutro uzeo u naručje, moja osjećanja prema njoj se probudiše. Sjećanja su navirala. Bila su živa i snažna. Nisam ih se mogao osloboditi. Moj prvi dan braka sa ovom ženom je izašao na površinu.

Naš sin je vidio kako sam njegovu mamu uzeo u naručje, i počeo vikati: "Tata nosi mamu!" Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Šta bi moj sin rekao da zna šta ja činim njegovoj mami!? Ne zna on koliku joj bol nanosim. Pronio sam je kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio prije deset godina. A ona je zatvorila oči i prošaputala: "Molim te, nemoj još govoriti djetetu o našem razvodu". Klimnuo sam glavom, potvdivši da neću.

Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobusnoj stanici. Idemo u istom pravcu, ja sam sam u autu a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao kao da je ne poznajem. To nikada ne mogu zaboraviti.

Sljedećeg dana, dok sam je nosio, njen miris me podsjetio na sretne dane našeg bračnog života. Uvidio sam da sam je potpuno zapostavio. Vrijeme je ispisalo blage crte po njenom licu. Više nije mlada i lijepa kao nekada. I njena kosa se promijenila. Jedno pitanje me mučilo: Kakav sam ja to čovjek i da li joj činim nepravdu!?

Četvrti dan, dok sam je nosio na svojim rukama, vratila se ona nekadašnja bliskost prema toj ženi. Bio je to jaki osjećaj koji me potpuno nadvladao. Darovala mi je deset naljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra i poslušna. Takva žena je pravo blago. Svaki naredni dan je jačao ta osjećanja prema njoj. Iz dana u dan moja supruga je bila sve lakša. Nije ju bilo teško nositi. Mislio sam da gubi težinu zbog briga i nešeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od razvoda braka.

Jednog dana sam promatrao kako traži odjeću da se obuče. Sva odjeća joj je bila velika. Tada sam znao da mi je lako nositi ju jer je smršavila.

Jednog dana, dok sam pored nje sjedio, spontano sam pružio ruku prema njoj i nježno je spustio na njenu glavu. Tada je naš sin ušao i povikao: "Tata, vrijeme je da nosiš mamu!"

Njemu je bilo drago gledati kako je nosim i to je postalo sastavni dio njegovog svakodnevnog života. Taj trenutak je isčekivao i radovao mu se. Ona ga je pozvala i zagrlila s toliko topline, kao da je to posljednji zagrljaj. Uzeo sam je i ponio iz sobe. Nježno je savila svoje slabašne ruke oko moga vrata... Osjetih prema njoj ono što sam osjetio kada sam je prvi put u naručje uzeo. Taj lijepi osjećaj je narušavalo samo to što je ona sada mnogo slabija.

Kada sam je u naručje uzeo posljednje jutro, nisam mogao ni jednog koraka krenuti naprijed. Naš sin je već bio u školi. Ostali smo sami u kući. Nisam vjerovao da se tako nešto može desiti. Bez nje više nisam mogao. Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam je na krevet, zagrlio i zaplakao. Molio sam je da mi oprosti i govorio: "Sve do sada nisam znao koliko si dobra i šta mi značiš!"

Zatim sam istrčao iz kuće, sjeo u auto i otišao do žene s kojom sam bio u vezi. Pred njenom kućom sam istrčao iz auta ne zatvorivši vrata. Bojao sam se zadržavanja pred njenom kućom, da se ne bih predomislio i ponovo promijenio svoju odluku. Ona me čekala pred svojim vratima sa osmijehom na licu. Rekao sam: "Žao mi je, ali ja se nikada neću razvesti od svoje supruge!" Moje riječi su je izbezumile. Bila je nepomična. Kroz suze je izustila: "Jesi li ti normalan!?" Ponovo sam se ispričao a ona me ošamarila i zalupila kućnim vratima.

Monotoniju u moj brak su donijele sitnice. Nismo se jedno od drugoga udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su nam samo poneka lijepa riječ i lijep postupak. Nosio sam je na svojim rukama samo mjesec dana i sreća se vratila u našu kuću. Vraćajući se kući, donio sam čvrstu odluku da ću od sada svako jutro nositi svoju suprugu u naručju, sve dok nas smrt ne rastavi.

Svratio sam u cvjećaru da kupim supruzi najljepši buket cvijeća. Trgovkinja me upita: "Šta ćemo napisati na podsjetnici?" Sav sretan sam rekao: "Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi".

Požurio sam kući da je obradujem, a moje lice je krasio osmijeh, koji nisam mogao skinuti sa lica. Ušao sam u njenu sobu, ali... Moja draga supruga je ležala nepomično. Napustila je ovaj svijet.

Saznanje da se moja plemenita supruga mjesecima borila s tumorom a da mene o tome nije ni obavijestila, pogodilo me kao grom iz vedra neba. Zato je ona onako naglo oslabila. Poštedila me brige i tuge, a ja sam je povrijedio na najgori mogući način. Okrenuo sam joj leđa kada joj je bilo najteže. Bio sam potpuno zaslijepljen i zaveden. Možda će ona meni i oprostiti, ali ja to sebi nikada neću oprostiti.

Znala je ona da na ovom svijetu neće dugo ostati, pa je željela da poštedi našeg sina trauma kojima bi bio izložen da smo se rastali. Željela je da se naš sin mene sjeća kao čovjeka koji je iskreno volio njegovu mamu.

Udoban stan, luksuzni automobil, dionice i velika ušteđevina nisu garancija sreće u braku. Sitnice život čine i ljude usrećuju.


Nađite vremena za svog životnog partnera.

Nadam se da će netko izvući pouku iz onoga što se meni dogodilo i da će ova moja ispovijest spasiti neki brak i neku obitelj.

Nepoznati autor

Soba u raju

Jednoga dana jedan čovjek nađe se u raju. Po dolasku, bio je pozdravljen i ugošćen od strane dva anđela koji su gu poveli u obilazak raja i svih rajskih čuda. Tokom obilaska čovjek primjeti jednu sobu kojoj su anđeli svo vrijeme izbjegavali da se približe.
“Šta se nalazi u toj sobi?” – upita čovjek.
Anđeli se pogledaše na trenutak kao da su se pribojavali baš tog pitanja. Nakon kraćeg vremena jedan od njih istupi i blago reče: “Nije nam dozvoljeno da te udaljavamo od ove sobe, ali vjeruj nam – ne želiš da uđeš unutra!!!”
Čovjekov um poče da ubrzano radi pitajući se: “Šta bi onda moglo da se nalazi u toj sobi? Šta bi moglo biti u njoj tako užasno da ovi anđeli žele to sakriti od mene? Znam da bih trebao vjerovati anđelima, ali ovo je ipak preveliko iskušenje…između ostalog, i ja sam samo čovjek.”
Polako krenuvši prema sobi, čovjek je bio ispunjen zebnjom i strahom šta ta soba krije. Ali na njegovo iznenađenje, kad je otvorio vrata, soba je bila prepuna najljepših stvari koje je mogao da zamisli: prelijepa kuća, sretna obitelj, najbolji prijatelji i nevjerovatna bogatstva.
Očiju širom raširenih, čovjek se okrenu prema anđelima i upita ih: “Ne razumijem, zašto niste htjeli da uđem u ovu sobu? Pa, ova soba je ispunjena svim stvarima o kojima sam cijeli svoj život maštao?!”
Anđeli se ovaj put tužno pogledaše, okrenuše se prema čovjeku i rekoše u glas:
“Ovo su sve te silne stvari o kojima si maštao dok si bio živ, ali nažalost nikada nisi vjerovao da ih možeš imati.”