www.tebe-trazim.com

kasnije, će se nastavit
**************************************
Thomas Merton o svetosti: Oni koji su kreposni radi sebe, a ne radi Boga, daleko su od slobode

Bog nam ne daje milosti ni talente ni kreposti samo za nas.

Udovi smo jedan drugomu i sve što je dano jednom udu dano je za cijelo tijelo. Ne perem svoje noge zato da ih učinim ljepšima od svoga lica.

Sveci ljube svoju svetost ne zato što ih ona dijeli od nas ostalih i stavlja iznad nas, nego jer ih, naprotiv, više približava nama i u nekom smislu stavlja ispod nas. Svetost im je dana da nas mogu pomoći i čuvati – jer su sveci slični liječnicima i njegovateljicama koji su u boljem stanju nego bolesnici u tom smislu što su zdravi i posjeduju umijeće da ih liječe, a ipak se stavljaju u službu bolesnika i žrtvuju za njih svoje zdravlje i svoje umijeće.

Sveci su ono što jesu, ne zbog toga što njihova svetost zadivljuje druge, nego jer im dar svetosti omogućava da se oni svakome dive. On im daje samilosnu bistrinu da mogu naći dobro u najstrašnijim zločincima. On ih oslobađa tereta da prosuđuju i osuđuju druge ljude. On ih uči da siju drugima dobro samilošću, milostivošću i opraštanjem. Čovjek postaje svet ne po uvjerenju da se boji grešnika nego po razumijevanju da je on jedan od njih i da svima zajedno treba Božja milost!

U poniznosti je najveća sloboda. Dokle god morate braniti umišljeni ja koji smatrate važnim, gubite mir srca. Čim uspoređujete tu sjenu sa sjenama drugih ljudi, gubite sve veselje, jer ste počeli trgovati nestvarnostima, a nikakva veselja nema u stvarima koje ne postoje.

Čim ste sebe počeli uzimati ozbiljno i umišljati da su vaše kreposti važne, jer su vaše, postali ste utamničenik svoje taštine i čak vas vaša najbolja djela zasljepljuju i varaju. Tada, da branite sebe, počinjete gledati grijehe i pogreške svuda u djelima drugih ljudi. I što nerazumniju važnost pridajete sebi i svojim djelima, tim više težite da izgradite svoj vlastiti pojam o sebi osuđujući drugi svijet. Katkada su kreposni ljudi i ogorčeni i nesretni, jer su nesvjesno počeli vjerovati da sva njihova sreća ovisi o tom da budu kreposniji nego drugi.

Kada poniznost oslobađa čovjeka od privezanosti vlastitim djelima i vlastitoj slavi, on otkriva da je savršeno veselje moguće jedino tada kada smo potpuno zaboravili sebe. I samo smo tada kada više ne pazimo na svoja vlastita djela ni na svoju slavu ni na svoju izvrsnost napokon potpuno slobodni da savršeno služimo Bogu radi Njega samoga.

Čovjek koji nije oguljen, siromašan i gol unutar vlastite duše, nesvjesno će težiti da obavlja djela što ih mora obavljati prije radi sebe nego zbog Božje slave. On će biti krepostan – ne jer ljubi Božju volju, nego jer želi da se dive njegovim krepostima. Ali svaki će mu trenutak dana donijeti neko razočaranje koje će ga ogorčiti i učiniti nestrpljivim, a njegova će ga nestrpljivost izdati.

Planirao je da čini upadne stvari. Sebe ne može zamisliti bez aureole. I kada ga događaji njegova dnevnoga života podsjećaju na vlastitu neuglednost i osrednjost, on se stidi i njegov ponos odbija da guta istinu koja ne smije iznenaditi nijedna zdrava čovjeka. Čak i oni koji su po zvanju pobožni, a katkada i najpobožniji mogu potratiti svoje vrijeme u natjecanju s nekim u komu se može naći samo bijeda.

Više no jednom morao je Isus koriti svoje Apostole koji su se svađali međusobno i borili za prva mjesta u Njegovu kraljevstvu. Dva su od njih, Jakov i Ivan, ciljali na stolice s Njegove desne i lijeve u Kraljevstvu. Nije neobično u životu svetih naći svece koji se nisu uvijek slagali sa svecima. Petar nije uvijek bio složan sa Pavlom, ni Filip Neri sa Karlom Boromejskim. I katkada su veoma sveti ljudi bili vrlo gorak svijet i teško podnošljivi okolini. Ako mi ne vjerujete, možda je to zbog toga što mislite da su sveci uvijek bili savršeni i da se nikada nisu morali boriti protiv nijedne pogreške. Bog ponekad dopušta da ljudi zadrže izvjesne nedostatke i nesavršenosti, slabe strane i nastranosti, čak i onda kada su postigli visok stupanj svetosti, a zbog toga njihova svetost ostaje sakrivena i njima i drugim ljudima. Kada bi svetost svakog sveca uvijek bila svakomu jasno očita, on se ne bi nikada izgladio i usavršio kušnjom, kritikom, poniženjem i protivljenjem onih koji su s njim živjeli.

Budite zadovoljni što još niste svetac čak ako i shvaćate da je svetost jedina stvar vrijedna života. Tada ćete zadovoljno dopustiti Bogu da vas vodi k svetosti putovima koje ne možete razumjeti. Putovat ćete u tami u kojoj nećete biti više zabrinuti za sebe i nećete se više uspoređivati s ostalim ljudima. Oni koji su prošli tim putem, konačno su progledali da je svetost u svemu i da je Bog svuda oko njih. Kada su se odrekli svake želje da se natječu s drugima, iznenada su opazili i pronašli da je Božja radost svuda i da su sposobni da se više raduju krepostima i dobroti drugih, nego što bi ikada mogli svojima. Tako su zabliješteni odsjevom Boga u dušama ljudi koji s njima žive, da nemaju više nikakve snage osuditi nešto što vide u njima. Čak i u najvećim grešnicima mogu vidjeti kreposti i dobrotu što ih inače nitko ne može pronaći.

Thomas Merton, Nove sjemenke kontemplacije
*************************************
Dve praznine u našem srcu
John Ortberg


Doživjeti zajedništvo znači upoznati radost sigurnosti, osjetiti se voljenim i dopustiti drugima da me upoznaju. To znači imati priliku za davanje i rast, naći pravu domovinu a samim tim i unutrašnju sigurnost.

Stvoreni smo za zajedništvo. Zato nas usamljenost toliko boli, U Prvoj Mojsijevoj se u izveštaju o stvaranju stalno ponavlja jedan mali refren: "I reče Bog... i bi tako... i vide Bog da je dobro."

Pisac knjige naglašava da sve što postoji jeste rezultat stvaralačkog rada svemogućeg Boga - i da je sve stvoreno čudesno lijepo.

Izveštaj o stvaranju glasi ovako: "I reče Bog... i bi tako... i vidje Bog da je dobro."

Sve do poslednjeg čina stvaranja - gde se taj izvještaj prekida neprijatnom disonancom. Bog stvara Adama po svom obličju. Gleda u tog čoveka, koji mu je tako sličan, i kaže: "Nije dobro". Zašto je Bog gledajući čoveka rekao "nije dobro"? Da li zato što su mu žene ljepše?

Ne baš. Ovde se zapravo radi o temeljnoj izjavi o značaju međuljudskih odnosa.
Ljudima su potrebni drugi ljudi

Interesantno je da se u tom trenutku još nije dogodio pad u grijeh. Nema grijeha, nema neposlušnosti, nema ničega što bi pomutilo odnos između Boga i čovjeka.

Čovek se nalazio u stanju potpune bliskosti sa Bogom. Svaka riječ koju bi razmjenili bila je puna prisnosti i radosti. Kad bi zahladilo, čovek bi šetao sa Bogom po vrtu - Njegov sveznajući Stvoritelj pun ljubavi ga je potpuno poznavao i volio. Ipak, Bog za čoveka kaže da je "sam". I da ta "samoća" "nije dobra".

U nekim (mlakim) krišćanskim krugovima, ljudi koji se osjećaju usamljeno mogu ponekad čuti da ne bi trebalo da očekuju previše od međuljudskih odnosa - da je u svakom čoveku prisutna "praznina u obliku Boga", koju ne može da ispuni nijedan čovjek. To je točno. Međutim, prema Prvoj Mojsijevoj, u ljudima postoji i neka vrsta "praznine u obliku čovjeka", koju On, Bog, neće ispuniti, već je to na ljudima.

Ništa ne može da zamjeni tu našu unutrašnju potrebu za zajedništvom sa drugim ljudima:

* ni novac,
* ni uspjeh,
* ni zaposlenost,
* ni knjige,
* pa, čak ni Bog sam.

Iako se Adam nalazio u stanju bezgrješne savršenosti, bio je "sam". A to u Božjim očima nije bilo nimalo dobro.

Stvoreni smo za zajedništvo. To je Božija želja za vaš život. To je ona neizostavna pretpostavka za razvoj čoveka. Kao što piše Žan Vanijer: "Zajedništvo nije samo grupa ljudi koji zajedno žive i dragi su jedni drugima. To je mjesto Uskrsnuća"
Zajedništvo ljubavi

Dalje, Bog daje krajnje čudnu izjavu - poziva nas u zajedništvo sa Svetom Trojicom:

"Ali ne molim samo za ove, nego i za one koji na njihovu riječ vjeruju u mene, da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni budu jedno u nama, kako bi svijet povjerovao da si me ti poslao." (Ivan 17,20-21).

Pozvani smo u to zajedništvo ljubavi. Zato Isus kaže: "Gde su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ondje sam ja među njima." To zajedništvo "u njegovom imenu" nije ograničeno samo na sv,Misu. U Bibliji ime uglavnom označava karakter i identitet neke osobe. Biti zajedno u Isusovo ime znači ophoditi se prema drugima u duhu služenja, podređivanja i radosti - duhu koji je karakterističan i za samog Isusa u okviru Svete Trojice. Kad god se to desi među nama, kaže Isus, On ne može samo da sjedi skrštenih ruku. On uvek postaje dio toga, raduje se i uživa u tome. Zajedništvo među ljudima koji se vole je Božije obeležje.

Zbog toga je iskustvo pravog zajedništva nešto što je neophodno za naš život. Pri tome i mi sami pronalazimo svoje mjesto u životu i među ljudima. Kada se izolujem od drugih, osjećam se usamljeno. Dok u zajedništvu sa drugima, doživljavam da mi je "srce puno". Ljudsko srce uvek ostaje prazno kada je zatvoreno samo u sebe. Tek u zajedništvu - sa drugim ljudima - srce postaje živo. Doživjeti zajedništvo znači upoznati radost sigurnosti, osjetiti se voljenim i dopustiti drugima da me upoznaju. To znači imati priliku za davanje i rast, naći pravu domovinu a samim tim i unutrašnju sigurnost.

Ako se Isus molio da budemo pozvani u božanski krug, onda to nije neka usputna molba. Velika je cena plaćena da bismo imali pristup u Njega. Sin je zbog toga otišao na križ. Otac - koji je od večnosti bio u savršenom odnosu bliskosti sa Sinom - morao je da gleda kako Njegov voljeni Sin trpi strah i otuđenje zbog grijeha. Sveti Duh je došao na zemlju i dopustio da ga ljudi gase i rastužuju.

Svaka od osoba Svete Trojice platila je jako veliku cenu da bismo mi mogli da budemo primljeni u taj božanski krug, da bismo našli mesto u srcu Oca, Sina i Duha.
Živeti Božji san

Zato je potpuno nezamislivo ne ceniti zajedništvo i jednostavno prihvatiti (ne biti uznemiren) nejedinstvo među ljudima koji vole Boga - naročito nejedinstvo u Telu Hristovom - ili pak činiti stvari koje mogu dovesti do nejedinstva. Dopustiti ili podržavati nejedinstvo u tom zajedništvu znači ne slagati se sa Božijim planom za istoriju čovečanstva. Iako je to u svetu možda sasvim uobičajeno, u Božijim očima nije nimalo prirodno.

Pozvani smo, dakle, da zauzmemo naše mesto u večnom krugu ljubavi spremni da se žrtvujemo. Svaki čovek koga susretnemo, svaki trenutak našeg života, jeste prilika da živimo u zajedništvu i da ga izgrađujemo. Prilike za to nam se pružaju svakoga dana u velikom broju. Svaki put kada oprostite nekom ko vas je povredio, kada ohrabrite nekoga ko je potišten, kada pokažete saosećanje prema nekome ko je sasvim sam, kada pružite nekome ljubav, otvorite srce prijatelju, izmirite se sa neprijateljem ili posvetite vreme nekom detetu, usmeravate se ka Božijem suštinskom planu za ovaj svet. En Lamot piše: "Golfska struja teče i kroz slamku ako je ova postavljena u istom pravcu."

Rođeni ste da živite ono što je Božiji san o zajedništvu i da to podstičete. Za to ste stvoreni. Ako to propustite, nije bitno šta ćete drugo uraditi - ma koliko piramida izgradili, ili ma koliko impozantan vaš život izgledao. Živite pored Golfske struje. Ako ne budete pazili, umrećete kao gubitnik. Međutim, ako se usredsredite na taj zadatak da volite ljude onakve kakvi jesu, onda nije bitno šta sve nećete postići - ipak ćete voditi veličanstven život.

"Pored milijardi ljudi na ovom svetu, trebalo bi izmisliti neki sistem da niko ne bude usamljen."

Neko je to već uradio. Naš nebeski Otac.
***************************************************
"Kad vas ljubav pozove, podjite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mac, skriven medju perima njenim, moze povrediti. A kad vam progovori, verujte joj, Premda vam glas njen moze unistiti snove, k'o sto severac opustosi vrt. Jer, bas kao sto vas krunise, ljubav ce vas i razapeti. Isto kao sto vas podstice da rastete, isto tako ce vas i okresati. Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam grancice najtananije sto trepere na suncu, Tako ce se spustiti i do vaseg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja psenicnog, sakupice vas u narucje svoje. Omlatice vas, da bi vas ogolila. Prosejace vas, da bi vas otrebila od kukolja. Samlece vas, do beline. Umesice vas, dok ne postanete gipki. A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Boziju svetkovinu. Sve ce vam to ljubav uciniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali deo srca Zivota. Budete li, pak, u strahu svome trazili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, U svet koji ne poznaje godisnja doba gde cete se smejati, al' ne punocom smeha svog i plakati, al' ne do poslednje suze svoje. Ljubav ne daje nista osim sebe i nista ne uzima, osim sebe. Ljubav ne poseduje, niti dopusta da je poseduju; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi. Kad volite, ne treba da kazete: "Bog mi je u srcu", vec: "Ja sam u srcu Bozijem." I nemojte misliti da mozete usmeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se ucinite vrednima, usmerice vase puteve. Ljubav nema drugih zelja nego da se ispuni. Ali, ako volite a morate jos i da zelite, neka vam ovo budu zelje: Da se istopite i budete kao potok razigrani sto peva svoj milozvuk noci. Da spoznate bol prevelike neznosti. Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi; I da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalniicu za jos jedan dan ljubavi; Da otpocnete u poslepodnevnom casu i razmisljate o ljubavnom zanosu; Da se s veceri vratite kuci sa zahvalnoscu, A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pesmom slavljenickom na usnama…
**************
Tad Almitra progovori ponovo, te kaza:
A sta je sa Brakom, ucitelju?
A on odgovori ovim recima:
Rodjeni ste zajedno i zajedno cete biti za sva vremena.
Bicete zajedno kada vam bela krila smrti rasprse dane.
Da, bicete zajedno cak i u nemom pamcenju Bozijem.
Ali, neka u vasem zajednistvu bude prostora.
I neka vetrovi nebeski igraju medju vama.

Volite se, ali ne namicite okov ljubavi:
Nek' ona radije bude more sto se talasa medj' obalama vasih dusa.
Punite case jedno drugome, ali nemojte piti iz jedne case.
Podajte jedno drugome hleba, ali ne jedite od istog somuna.
Pevajte i igrajte zajedno i radujte se, ali neka svako od vas bude za sebe,
Kao sto su strune leutove za sebe, iako trepte muzikom istom.

Dajte svoja srca, ali ne jedno drugom u vlasnistvo.
Jer, samo ruka Zivota moze da drzi vasa srca.
I budite zajedno, ali ne odvec blizu:
Jer, i stubovi u hramu razdvojeni stoje,
A hrast i cempres ne rastu jedan drugom u senci.

Halil Dzubran

Želim te voljeti, a da te ne ograničavam;
cijeniti te, a da te ne obescijenim;
prihvaćati te ozbiljno, a da te za nešto ne privežem,
doći k tebi, a da te na to ne prisiljavam.
Želim te pozvati, a da ti ne postavljam zahtjeve;
nešto ti darovati, a da time ne postavim neka očekivanja:
odijeliti se od tebe, a da bitno nisam zaboravila;
iskazati ti svoje osjećaje, a da te ne činim za njih odgovornim,
informirati te, a da te ne poučavam;
pomoći ti, a da te ne povrijedim;
brinuti se za tebe, a da te ne želim skučiti,
da se veselim zbog tebe, onakav kakav jesi.
#blanka_medj
Skice jednog svećenika, Glasnik SI i M
Božji prolaz



Sve je već mirisalo na Božić.Kupili su i veliku jelku koja je naraspakirana ležala na balkonu stana.
Blaženstvo osjećaja radosnog iščekivanja visilo je u zraku i zračilo iz očiju djece.Božić.U gradu je već hodao ulicama u tisuću ozarenih lica.Kamo god si izašao odzvanjale su idilične božićne pjesme i blještale kuglice na mirisavim jelkama.Božić.Sama ta riječ birazgalila srce i otvarale prostore velikodušne ljubavi..Kupovali su se darovi pod" bor" i razmišljalo o svečanoj proslavi uz bogati zajednički stol.Djeca s velikim povjerenjem" nalim Isusu" izricala želje a roditelji se svojski trudili da im ih ispune.Božić. Vrvio je grad okićen šarenim lampionima i trgovine s blještavim poklonima.Kao da su se nekamo sakrile tmurne misli o gospodarskoj krizi i neizvjesnoj budućnosti.Božić.I uvijek svadljivi političarikoji da Božića ne drže ni toliko koliko imaju crno pod noktom, odašiljali su riječi nade i pomirenje.Božić. SVIM NA ZEMLJI MIR VESELJE!
Usprkos svemu, gusta magla kao da je ovila Adelino srce.Umjesto da se raziđe u vedrom i toplom ozračju nadolazećeg Božića, postajala je sve gušća i tamnija.Osjećala se umornom i slomljenom
Bez volje da se prihvati ikakvog posla.S mučninom u duši.Ni ozarena lica njezinih troje djece nisu joj uspijevali navući smiješak na usne a ni tračak radosti u srce.Slutila je kraj nekada velike ljubavi i bliskosti između nje i njezinog Marka.Svijet se rušio, a ona nije mogla učiniti ništa.Sad kad su djeca dovoljno odrasla i kada bi konačno mogli zajedno uživati u životu sluti se tragedija.Kraj.

Ni Marku nije bilo lako.U stvari, bio je ustanju dokučiti o čemu se radi, ali je bio uvjeren da Adela nije u pravu.I jutros su pale teške riječi između njih dvoje.Optužila ga je, između ostalog da zapušta nju i obitelj, da sebično gleda samo svoj interes, a on je to smatrao nepravdom i nezahvalnošću.Umjesto da bude na njega ponosna i zahvalna na svemu
što joj je pružio, ona ga kao takvog vrijeđa i odbacuje.Materijalnih problema u ovoj gospodarstvenoj krizi nisu imali.Pristojno je zarađivao i uživao znatan ugled u društvu.Istina da ga je to i koštao.Stalno je izbivao iz kuće i nikada nije imao vremena za svoje u stalnoj utrci sa zahtjevima posla i društvenog zauzimanja.Naime, kao uglednom liječniku u velikoj bolnici ponosio se funkcijom predsjednika važne strukovne udruge u njihovu gradu.Pisalo je to i na njegovoj vizitki uz sve akademske titule koje je stekao.To ga je utvrđivalo u ustrajanju u takvom stilu života.Znao je da svaki uspjeh košta, ali godilo mu je sjediti na prvom mjestu i slušati riječi pohvale.Sebe je smatrao žrtvom i nije ni pomišljao da bi trebalo nešto promijeniti kako bi sačuvao nekada bliski odnos sa suprugom Adelom.
Tog se sivog prosinačkog subotnjeg jutra Adela probudila sama.S glavoboljom.Djeca su otišla svatko svojim poslom.Marko je imao važnih poslovnih obaveza i još jučer je bez pozdrava otputovao za Split. Osjećala se kao odrezana i odbačena grana, nikome potrebna i potpuno nevažna..Tuga joj je razdirala srce i ona je stvorila čvrstu odluku. spakirat će se i otići.Zauvijek.Ovo se više ne može podnositi.Dala se na posao i prostrani prtljažnik Volvoa ispunila osobnim stvarima.Ali, kamo da ide? Razmislit će putem.Imali su još jedan stan u Zagrebu i prostranu vikendicu u blizini Zadra.
Na putu prema Zagrebu odlučila se najprije posjetiti svećenički starčki dom gdje je ležao devedesetogodišnjak, stari prijatelj obitelji, župnik iz mladenačkih dana. Na dar mu je donijela čokoladu i nešto sezonskog voća što ga je kupila u usputnoj trgovini.Silno se razveselio.Hvalio je osoblje doma koje brine o njemu, ali je zaplakao nad činjenicom da ga iz župe, gdje je djelovao cijeli svoj svećenički vijek, gotovo nitko ne posjećuje.Kao da nikad nije ni postojao.Od sreće joj je na kraju poljubio ruke.
Onda se sjetila obiteljskog prijatelja Slavka koji je obolio od raka.Budući da joj je bilo usput, osjetila je potrebu da ga posjeti.Našla ga je kako sjedi u naslonjaču, zamotan u narančastu deku, slab poput svijeće što dogorijeva. Oči su mu orosila suze radosnice kad ju je ugledao.Nije se puno tužio.Okružen ljubavlju supruge Mirjane i djece
lakše je podnosio bol koja ga je povremeno slamala.Ali, osjetljiva oka osjetio je da sa Adelom nešto nije kako treba.
- Kako je Marko? - upita Slavko.
- Odlučila sam ga napustiti. - reče Adela gledajući u pod. - Dosta mi je svega.To više nema nikakvog smisla.Ne mogu tako dalje.U životu je jedino važan on sam sebi i njegova karijere.Da njemu bude dobro.Među nama nema više ljubavi.Nema ničega.
Nastala je neugodna šutnja.Gledao ju je zabrinuto i tužno, očima što su čudno svijetlile potonule u tami očne šupljine.Kao da je zanijemio.Činilo se da traje vječnost.
- Nije moguće, Adela.To nije istina. - šapne poluglasno duboko potresen.
Zaplakala je. Gorko. Iz dubine duše. kao da se u njoj otvorilo nebo i iz oblaka zapljusnuo obilni pljusak.Nije mogla stati.Pustio ju je da se isplače.Do kraja.
- Adela - ponovi s mukom Slavko.Za koji dan je Božić. Ne nagli s odlukama. Smiri se.Z a onu plodonosnu ljubav i radost koju ste ti i Marko dijelili sa svima nama.Otvori se ljubavi. Kao nekad.
- Kako ? Nemam više snage. ne mogu sama.
- Znam , ne možeš.Aliti si vjernica.Pusti Isusa da se rodi u vašoj razrušenoj štalici.Ne budi poput grada Betlehema koji u svojoj sebičnosti nisu prepoznali Njegov dolazak.Ovo u tebi je božji prolazak.Da, Adela, to je božji prolazak!
Otvori mu vrata.Ako nema ljubavi, ti budi ljubav.Ti to možeš.Uvijek si mogla.
Onako prikovan za fotelju pružio je prema njoj dvije koščate ruke.Zagrlila ga je u suzama. Više se ne sjeća kako je došla kući. Letjela je poput lepršava leptira.U njoj je bilo toliko radosti da to nije mogla ne podijeliti s Markom.Kao da je nestalo breme koje ju je još jutros pritiskalo do zemlje, zapreke koju nije mogla preskočiti.Nazvala ga je na mobitel.
-Ljubavi, volim te! Ti si radost mog života. - reče veselo i puna srca.Tako bih te zagrlila da si tu sada uz mene.
- Molim ? - nakon kratke šutnje prozbori zbunjeni Marko.
- Volim te, ljubavi. Ništa drugo.To sam ti htjela reći. Bok.
Vratio se s puta iste noći.Neplanirano i neočekivano.Nakon dugo , dugo vremena pali su u srdačni zagrljaj.Bila je subotnja večer.Na adventskom vijencu gorjele su 4 svijeće.Osjećalo se ozračje radosti i mira koju samo Ljubav može dati.
- Što se to dogodilo , srce moje malo ? -upita Marko kada se pribrao iz šoka .Sjetio se da više i ne pamti kad je zadnji put taj njoj najdraži kompliment : srce moje malo.
- Znaš, posjetila sam u Domu našeg starog župnika i našeg bolesnog
Slavka.To me je preporodilo: vratilo vjeru i ljubav.U stvari kako me je uputio Slavko, otvorila sam vrata srca dok je Gospodin prolazio i dopustila mu da se za nas rodi u našoj razrušenoj štalici. I to je to.
Na Božić upravo dok su se okupili oko blagdanskog stola, stigla je poruka od bolesnog Slavka:
-"Moć ljubavi je ljubav bez moći.Slaba poput djetešca Isusa, a snažna da može omekšati srce kameno.
- Puno moćne ljubavi i sretan Božić žele vam vaši , Mirjana i Slavko."
P. Tonči TRSTENJAK, DI
Skice jednog svećenika
Glasnok Srca Isusova i Marijina
siječanj 2014

SVE ZA KRISTA! - KRISTA NI ZA ŠTO!




Autor: Mr. sc. vlč. Piotr Maj

Kreirano: Srijeda, 23. studenog 2011.

Pošto sam čitao i slušao razne katoličke agencije i zaklade koje djeluju i rade širom svijeta i prikupio neke podatke, odlučio sam dobivene informacije podijeliti s onima koji nisu u mogućnosti sami se informirati. Naime, naši domaći mediji o tome sigurno neće nikada progovoriti – sigurno ne na takav način! Tekst je kratak i ne sadrži komentare. Nadam se da će mnogima poslužiti kao podloga za osobno razmišljanje i produbljivanje problematike. Nikada ne bih napisao ovaj tekst da nisam ostao osobno duboko dirnut situacijom mnogih ljudi u svijetu, svijetu u kojem je velikim i malim MEDIJIMA uz riječ „religija“ prva riječ „tolerancija“! Ovom prilikom izražavam još jednom svoju zahvalnost Trojedinom Bogu koji je nadahnuo Drugi vatikanski koncil na kojem je Katolička crkva još jednom, između ostalog, jasno ponovila da svaki čovjek ima pravo na vjersku slobodu!


II. Vatikanski sabor

Prema statističkim podacima u posljednjih nekoliko godina prosječno svake tri minute negdje u svijetu biva ubijen jedan kršćanin zbog svoje vjere. Broj ubijenih kršćana godišnje iznosi 175.000. Također danas u svijetu više od 200.000.000 kršćana svakodnevno je progonjeno – ekonomski ili fizički – a 350.000.000 diskriminirano zbog svoje vjere. U više od 70 država svakodnevno biva kršeno pravo o vjerskoj slobodi. Države u kojima kršćani su svakodnevno najviše zlostavljani su: Indija, Kina, Vijetnam, Pakistan, Saudijska Arabija, Turska, Tunis, i u posljednje vrijeme također Egipat i Irak.

http://www.raskrizje.com/images/egipat_kopti.jpg

Kopti oplakuju kršćanske mučenike, Egipat

Nevjerojatno je tragična situacija kršćana u Sudanu prije pet mjeseci podijeljenom na dvije države. Tamo je građanski rat trajao 23 godine, poginulo je oko 2.500.000 ljudi, a više od 4.000.000 bilo je prognano, od kojih se oko pola vratilo svojim kućama. Statistička situacija Sudana prije podjele je sljedeća: 42.272.435 stanovnika, religije: 71,4% – islam, 16,4% - kršćani, 11,1% - animisti i 1,1% ostale religije. Danas Sjeverni Sudan – ili Sudan – ima oko 30.895.000 stanovnika, u tome 95,5% muslimana sunita, 3,5% kršćana i 1% animista. U ratu uništenoj državi danas ima 85% nezaposlenih, a 90% stanovnika je nepismeno. Južni Sudan ima oko 8.260.000 stanovnika, većina su animisti, a kršćanstvo je druga religija (nisam našao točne podatke). U Sudanu u kolovozu 2009. godine doslovce je ubijeno razapinjanjem na križu šest mladih kršćana, a danas oko 35.000 kršćana – uglavnom djece i mladih – služe kao robovi muslimanskih „gospodara“. Većinom su to djevojke pretvorene u priležnice u kućama bogatih muslimana ili u kasarnama – svakodnevno zlostavljane i silovane. Cijena roba-kršćanina u Sudanu iznosi oko 15 USD po osobi. Vrlo je teško doći do mnogih informacija jer rat još nije posve završio kako kaže mons. Makram Max Gasis, biskup centralnog Sudana.
I u Indiji već nekoliko godina kršćani bivaju svakodnevno vrlo snažno progonjeni. Na internetskim stranicama raznih međunarodnih katoličkih organizacija može se naći popis ubijenih kršćana, kao i popis uništenih kapelica, samostana, crkava i drugih vjerskih objekata te obiteljskih kuća. Ovdje ne navodim podatke jer ih ima previše da bi mogli stati na nekoliko stranica. Prije nekoliko dana – radi se o studenom 2011. – ekstremni hinduistički pokret VISHWA HINDU PARISHAD objavio je da će svakom hinduistu koji se obrati na kršćanstvo odrezati glavu, a generalni tajnik njihove organizacije traži da se promjeni Ustav na način da se zakonski strogo zabrani prelazak na kršćanstvo. Početkom studenog 2011. godine u državi Orissa u Indiji bila je ubijena jedna časna sestra koja je stala u obranu kršćana koji su bili nasilno deportirani ili prisiljavani na teške radove u rudnicima.

Asia BibiNekima je poznat, a većini je vjerojatno sasvim nepoznat takozvani „slučaj kršćanke Asie Bibi“ u Pakistanu, čije je nevjerojatno progonstvo započelo u lipnju 2009. godine. Naime, u jednom razgovoru sa svojim muslimanskim prijateljicama koje su je nagovarale da prijeđe na islam, Asia je rekla: „Isus Krist je umro za grijehe svijeta i za moje grijehe. To za vas Muhamed nije učinio“. Tek što je to rekla, bila je zajedno sa svoje tri kćeri – ima 5 djece – pretučena i odvedena u zatvor. Nakon toga slijedio je sud gdje je zbog blasfemije protiv Muhameda bila osuđena na smrt vješanjem. Do danas kazna još nije izvršena, a sama Asia Bibi nalazi se u zatvoru u malenoj sobici bez prozora iz koje ne smije izlaziti: ona je toliko uska da ne može ispružiti ramena. U jednom je pismu Asia rekla da već tri mjeseca nije vidjela sunca! I još danas se Internetom pokušava skupiti milijun potpisa radi njezinog oslobođenja (potpis se može staviti na stranici: www. Callformercy.com).

Veliki broj kršćana svakodnevno mora bježati iz svojih kuća i država, posebno iz Egipta i Iraka. Nakon Arapskog proljeća njihova situacija zbog rasta nasilja muslimanskog ekstremizma je najgora ikada zabilježena u povijesti! Kršćani su svakodnevno ubijani, premlaćivani i silovani. U listopadu 2011. na trgu Maspero u Kairu protiv katolika koptskog obreda koji su mirno prosvjedovali protiv diskriminacije nova vlada, koja je naslijedila svrgnutog Mubaraka, usmjerila je vojsku i službe sigurnosti. Tada je ubijeno 30 kršćana, a ranjeno više od 320. U Aleksandriji su muslimanski ekstremisti u „barbarskom i kukavičkom napadu“ – kako je to rekao Nicolas Sarkozy - na Novu godinu 2011., dakle u noći s 31.12. 2010. na 1.1.2011., u koptskoj crkvi podmetnuli bombu. Tada je bila ubijena 21 osoba, a ranjeno više od 100, kako je to javilo Egipatsko ministarstvo zdravstva. Također su ti isti, nikada kažnjeni ekstremisti, u svibnju 2011. potpalili dvije koptske crkve. Tada je poginulo 12 kršćana, a više od 200 bilo je ranjeno. Egipatske vlasti stale su na stranu ekstremista i optužile kršćane za provokaciju.

Među svim izvorima najvećeg progona kršćana stručnjaci navode šest temeljnih, te države u kojima su najčešći;

1.Ratujući islam – Saudijska Arabija, Afganistan, Alžir, Bahrain, Bangladeš, Egipat, Etiopija, Indonezija, Irak, Iran, Jemen, Libanon, Malezija, Maroko, Nigerija, Pakistan, Somalija, Sudan,

2.Radikalni budizam – Butan.

3.Radikalni hinduizam – Indija i Nepal.

4.Totalitarni komunistički režimi – Kina, Eritreja, Sjeverna Koreja, Kuba, Vijetnam i Laos.

5.Autoritarni režimi - Bjelorusija, Bolivija, Mijanmar, Tadžikistan, Uzbekistan, Venezuela i Zimbabve.

6.Ratni konflikti – iskorištavani radi etničkog i religijskog čišćenja civilnog stanovništva. Kao primjeri navode se masakri kršćana u Demokratskoj Republici Kongo od strane Armije Božjeg Otpora, te napadi ljevičarske organizacije pod nazivom Kolumbijske revolucionarne oružane snage (FARC) u Kolumbiji.


maria-laura-mainettiPostoji, međutim, razlika koju treba naglasiti između progonstva i diskriminacije, ne samo u načinu kako se događaju ovi društveni fenomeni, već i u područjima na koje se oni odnose. Kako je to bilo više puta istaknuto na raznim zasjedanjima OESS–a (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju), istočno se od Beča progoni, a zapadno od Beča diskriminira kršćane (okrugli stol održan 4.travnja 2009.). U kategoriju progonstva pripadaju već gore spomenute rastuće pojave javnog nasilja sve do ubijanja, dok se diskriminacija, sve prisutnija na Zapadu Europe, odnosi na slučajeve uništavanja groblja, potpaljivanja crkava i kapelica, omalovažavanje redovnika, redovnica i svećenika s jedne strane, te na sve prisutnije napade na kršćanske vrednote. S obzirom na diskriminaciju i progonstvo prema osobama posvećenog života važno je prisjetiti se časne sestre Laure Mainetti (1939.-2000.) koju su u Italiji pod utjecajem internetskih stranica ispunjenih mržnjom i nasiljem prema Katoličkoj crkvi brutalno ubile tri djevojke. Na Zapadu diskriminacija je povezana s jedne strane s odgojem, a s druge sa zakonima kojima se nastoji ograničiti Crkvi da propovijeda i brani vlastitu antropologiju i kozmologiju. U državama s većinskim ili velikim brojem katolika želi se u javnom životu nametnuti laicističko gledanje na život prema kojem se vjera smatra isključivo privatnim činom bez ikakvog učinka na javni život – posebno u politici, medijima i kulturi.


Ukoliko netko želi produbiti spomenutu temu ili istražiti druge njoj slične može naći odgovarajuće informacije u raznim oblicima na popisu izvora koji ovdje ne navodim jer sadrži 11 stranica popisa novinarskih kuća, radova, knjiga, organizacija, udruga, internetskih linkova i drugo, koje se nalazi ovdje: http://www.pkwp.org/upload/pdf/zrodla.pdf .

Svima onima kojima nije stalo samo do njihova osobnog dobra, mira i blagostanja, kojima nije glavna ona: „nikom nije lepše neg je nam samo da je tako svaki dan“, dakle onima koji teže ljubiti Boga i bližnjega kao samoga sebe, želim da nova liturgijska godina bude ispunjena opipljivim plodovima ljubavi!



Hvaljen Isus i Marija!
********************************************************
Kći Bilija Grahama, poznatoga američkog propovjednika, intervjuirana je u jutarnjem programu američke televizije. Voditeljica Jane Clayson postavila joj je pitanje u vezi s tragedijom u New Yorku 11. rujna 2001. godine: Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo?


Anne Graham je dala pronicavi odgovor:

"Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio.

Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru? Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hara (koja je poginula i njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili.

Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama. Bibliju koja kaže: "Ne ubij, ne kradi, ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga", a mi smo se i s tim složili.

Kasnije je doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli: "U redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu.

Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i tada složili.

Kasnije je netko opet rekao: "Dopustimo našim kćerima da abortiraju ako to žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima." I s time smo se složili.

Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: "Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, a da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi." Opet smo se složili.

Tada su neki od izabranih na izborima rekli: "Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli." Složivši se s njima mi smo rekli: "Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji."

Poslije toga netko je rekao: "Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela." Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i sljedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro" , jer oni imaju pravo na slobodu riječi.

Zatim je industrija zabave rekla: "Napravimo TV programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje." Mi smo tada odgovorili: "Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih posljedica i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed."

Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici: "Žanjemo ono što smo posijali."

---
"Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici? Srdačni pozdrav, zabrinuti student."
I uslijedio je odgovor: "Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdrav, BOG."
---

Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od sebe i kako se onda čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako sve žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti ništa od onogašto kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže: "Vjerujem u Boga", a ipak slijedi Sotonu."
************************ovaj video sam još davno "iskopao,
http://www.youtube.com/watch?v=w5bk7ijy6Dw
stari kao i tekstovi......
ali, akoje , bar tako kažu povjest učiteljica života,
zar moramo biti tako loši đaci,

-~IZ DNEVNIKA ANNE FRANK~

Navečer kada ležim u krevetu i završavam molitvu riječima: "Hvala ti za sve dobro, drago i lijepo", ispunjena sam radošću.

Tada pomislim na "dobro" - na skrivanje, zdravlje i cijelo svoje biće; "drago" - na Petera, na ono što je još malo i osjetljivo i čemu se još ne usuđujemo dati ime, na ljubav, na budućnost, sreću; "lijepo" - na svijet, prirodu i neizmjernu ljepotu svih stvari, svega što je lijepo.
Tada ne razmišljam o bijedi, nego o onom lijepom što nam je još ostalo.

U tome leži veliki dio razlike između majke i mene. Kada je neko potišten, njen savjet je: "Pomisli na sve nedaće u svijetu i budi sretan što ih ne proživljavaš." Moj savjet je: "Iziđi van, na polja, u prirodu i na sunce. Iziđi van i pokušaj ponovno pronaći sreću; misli na sve ono lijepo što se nalazi u tebi i oko tebe i budi sretan."

Po mom mišljenju, majčina rečenica nije dobra, jer što ćeš učiniti ako ipak doživiš nedaće? Tada si izgubljen. Ja, naprotiv, smatram da u svakoj patnji ima nešto lijepo. Ako to potražiš, pronalazit ćeš sve više radosti i postat ćeš smiren. A tko je sretan, usrećit će i druge; tko ima hrabrosti i vjere, nikada neće potonuti u bijedu!



******************
Marijo, jesi li znala?
Da će tvoje djetešce jednoga dana šetati po vodi?
Jesi li znala....
da će tvoje djetešce spasiti naše sinove i kćeri?
Jesi li znala...
da je tvoje djetešce došlo učiniti sve novo?
Ovo dijete koje si ti poučavala...
uskoro će tebe poučavati.
Marijo jesi li znala...
da će tvoje djetešce darovati vid slijepcu?
Jesi li znala....
da će tvoje djetešce utišati oluju svojim rukama?
Jesi li znala...
da će tvoje djetešce šetati onuda kuda anđeli hode?
Kada si ljubila svoju malu bebu
ti si ljubila lice Boga
Bog je gledao na svako ljudsko srce koje je stvorio
i svako srce koje ima doći.
On je znao upravo ono što ona trebaju.
On je uzeo
dio vlastitoga srca
i oblikovao savršen odgovor.
Zatim je poslao odgovor
u svijet:ISUS!
Slijepi će vidjeti,
Gluhi će čuti.,
a, umrli će živjeti ponovno.
Hromi će prohodati,
nijemi će govoriti
pohvale Jaganjcu.
Marijo, jesi li znala......
da je tvoje djetešce Gospodar svega stvorenoga?
Jesi li znala....
da će tvoje djetešce jednoga dana vladati narodima?
Jesi li znala....
da je tvoje djetešce savršeni nebeski Jaganjac?
Ovo dijete koje spava i koje držiš
jest Uzvišeni
''JA JESAM!''
http://www.youtube.com/watch?v=IfpK6cNP ... r_embedded
***********************************************
Iskren čovjek je u većini slučajeva i kršćanin: ne osuđuje, niti kritizira, ono što ne poznaje. Takav čovjek, bio kršten ili ne, već je Božji. Izreći osudu, formulirati kritiku, podrazumijeva potpuno poznavanje, u svim vidovima, onoga što je objekt o kojemu je riječ. Kako li je tek tragično, i u Nebo vapijuće grješno, donašati odluke bez potpunog poznavanja, pa se još skrivati iza takozvane solidarnosti, svjedoči i naša Raspeta Ljubav na Križu.


Svjedoci smo, a vjerujem mnogi i preko svoje kože, improviziranih osuda i kritika bez ikakvog poznavanja uzroka. Površnih osuda koje govore o onome što ne poznaju. Kritike onih koji govore kao svoje ono što su čuli od drugih, bez provjere. Svjedoci ponašanja nesavjesnih koji osuđuju ono što nisu niti čuli govoriti. Osuda iz neznanja uvijek je netočna i kobna.


Znati se obraniti od nepravedne kritike i osude veliko je umijeće opstanka, a znati primiti dobru kritiku, osim što je kršćanska krjepost, također je i ispit mudrosti. Svi mi jako dobro znamo da se sve stvari koje radimo dobro mogu raditi i bolje a posebno to "želimo" čuti od onoga koji ništa ne radi. Ne, nipošto ne trebamo živjeti u zabrinutosti zbog onoga "što će tko reći", jer to može uroditi malodušjem i dovesti do toga da ne činimo ništa.


Olaku i zavidnu, brbljavu i površnu kritiku bolje je ignorirati. Ovdje je važno reći da onaj koji ništa ne čini ne dobiva nikakve kritike, jer ljudi, ne znam zašto, rijetko osuđuju nerad. Vjerojatno i zbog toga što takav ne uzburkava duhove. Onaj koji radi, i koji puno radi, uvijek je od svih kritiziran: kritiziraju ga oni koji ništa ne rade, jer njegov život i njegov rad su osuda protiv njih; kritiziraju ga oni koji rade drukčije od njega, jer ga doživljavaju kao neprijatelja; kritiziraju ga i oni koji rade isto, ili njemu slično, jer su zavidni. Kako život postaje interesantan kada se ove Istine uvuku među kler.


Katkad se u životu dokaže ovaj paradoks: ono što smo dobro učinili, i ono što smo priskrbili svojim radom, trebaju nam opraštati oni koji nisu dobro činili i oni koji nisu ništa činili. Sve se to da izdržati dok ne dođe do onog obezvrjeđivanja i ponižavanja onih koji misle da se ne može napraviti ništa dobro a da se njih ne zatraži za pomoć.


I tada, kao i uvijek, valja se samo profinjeno nasmiješiti, nastavi raditi i ne prestati vjerovati da "Frater qui adiuvatur a fratre quasi civitas firma" - Brat potpomognut od brata je kao utvrđeni grad - samo što ćeš ga uglavnom naći…
http://velecasnisudac.com

… tamo gdje se najmanje nadaš!

ŽELIM GA SVIMA KOJI GA NEMAJU A ONIMA KOJI GA IMAJU DA GA ZADRŽE

Imam jednog prijatelja, koji je prijatelj svih mojih prijatelja. Uz mene je uvijek kad god ja to hoću. Linija Njegovog telefona nikada nije blokirana, kada Ga nazovem, On uvijek ima vremena da me sasluša. Moj poziv je uvijek dobrodošao i kod Njega ne postoji nezgodno vrijeme ni nezgodno mjesto. Kada Ga zaboravim, On je tužan zbog mene, jer zna da ću zabrljati bez Njega... Imam jednog prijatelja koji me toliko voli, da ja to ne mogu ni zamisliti – voli me najviše na svijetu, a ni moje prijatelje ne voli ništa manje nego mene. Čudan neki prijatelj, reći ćete, zar je uopće moguće da takav prijatelj postoji u današnjem svijetu?! Da, postoji. To je prijatelj koji ima najljepše ime na svijetu. Zamolit ću Ga da vam šapne na uho svoje ime u dubinu vaše duše i zlatnim slovima utisne u vaše srce. Ako nakon ovoga još niste pogodili ime. Kad zapali tvoje srce plamenom ljubavi, bit ćeš siguran da je to ISUS !!!
#blanka_medj
MARTINI KIŠOBRANI

Tog srpnja Marti nije bilo teško učiti za ispite. Kao da se događalo rano proljeće,a bio je početak srpnja. Kiša na kišu. Kakve ljetne haljine! Jakne i kišobrani. To vrijeme je televizijski meteorolozi postanu glavne zvijezde. Ako nemaš kišobran, preostaje ti da sjediš kod kuće ili u predahu otrčiš do prve trgovine i oprostiš se od dijela dugo skupljanje ušteđevine skromnog studentskog džeparca. Kažu da su kišobrani jeftini . Ali, ako držiš do sebe , ako ti je draga kvaliteta i ljepota koja pristaje uz boje najdraže haljine , onda to košta.

Bilo je u trgovini različitih košobrana. Marta ih je otvarala, razgledala, zatvarala, pa opet otvarala. Kišobran se ne kupuje samo za jednu prigodnu kišu.

Znate gospođice, - reče vremešna prodavačica – kišobran postaje dijelom vašeg izgleda.

- Ma što izgleda? Života ! – proročki zaključi Marta. Ni jedan mi se ne sviđa.

Ovaj će vam se sviđati. Vidite,jedinstven je. Ima automatsko otvaranje i posebne boje. Pristaje uz vaš ten i vaše zelene oči. Donosi svježinu vašem izgledu. Pogledajte se. Tu je ogledalo. Imamo sam taj jedan. Uzmite ga, nećete požaliti.

Marta ga je razvila zagledala u ogledalu, kako to samo djevojke umiju. Bila je neodlučna. Kao da joj se ipak ne sviđa. Sviđa, ne sviđa ... Pa baš joj se i ne sviđa jako. Ali prodavačica ju je uvjeravala da je to ono najbolje što imaju za nju. Kao da je dizajniran baš za nju.

Ipak nevoljko, Marta se dala nagovoriti da ga kupi, premda nije bila sasvim sigurna u ono što joj prodavačica farba. One su takve. Mislim,prodavačice. Posao im je prodavanje. Makar i magle. I maglu netko kupi. Čuo sam da u Engleskoj proizvode konzerve s globalno poznatom londonskom maglom. Tko ne bi kupio taj glasoviti londonski brand u dopadljivom pakiranju. I mora se priznati, našijenac je prvi spreman iskreširati novac za tu maglu. Ako na njoj piše Made in Engleand . To je u nas oduvijek cijenjena roba. Garant, naša hrvatska magla nije joj do koljena.

Čim je došla u svoju studentsku sobu Marta raširi kišobran, postavi ga nasred sobe, sjedne na rub kreveta i stane ga promatrati. Na njemu je bila zagasito crvena boja istarske zemlje, boja bijele kave i boje trave na zalazu sunca. Zagledala se u njega kad odednom u sobu bane začuđena cimerica.

Šta tu radi taj kišobran?

Gledam ga –reče Marta

A zašto ga gledaš?

Željela bih da mi se svidi.

I svidio joj se. Doista, s tim kišobranom bit će posebna. Kad se gleda očima srca vidi se samo ljepota.

Jan je stajao pod veranom zgrade i čekao da stane kiša. Usredotočio se na kišobrane koji su prolazili. Bilo ih je različitih. Svi su mu nekako izgledali bezlični, poput mnoštva ljudi koji srećeš na ulici,al im ne pamtiš lica. Kiša je sve jače padala na ulici i Jan je počeo razmišljati, kako da se domogne tramvaja,a da ne pokisne do kože. U jednom trenutku na drugoj strani ulice ugleda kišobran koji je bio drukčiji. Nosila ga je djevojka koju je površno poznavao s faksa. Pretrči ulicu i uleti pod njezin kišobran. Stala je, nasmijala mu se i pogledala ga bistrim smaragnim očima u kojima je vidio sebe. Prihvaćenog. Podigla je kišobran iznad njegove glave pazeći da ne pokisne.

Ja sam Jan. –reče

Znam te, Jan. S faksa. Kamo si krenuo?

Šta ja znam. Mogu s tobom?

Ali ja idem na misu. U Palmu.

Idem i ja. Mogu li pitati? Kakva je to misa?

Vjenčanje jedne prijateljice iz zbora u kome i ja pjevam

E baš mi je drago- reče Jan i preuzme kišobran

Imaš lijepi kišobran. Baš je poseban. I lijepo ti pristaje.

Drag mi je. Kupila sam ga za jedne ovakve kiše. - reče Marta.

Tu će večer Jan zauvijek zapamtiti. Označila mu je život. Na crkvenom koru je slušao radosno pjevanje Marte. Imala je lirski sopran. Što ju je više gledao više mu se sviđala. Bila je posebna. Kao i njezin kišobran. Lice koji se ne zaboravlja. Oči bistre kao kapi rose. OD te večeri sve mu je izgledalo drugačije, svjetlije , radosnije. Redovno je dolazio na tu misu koju je pjevala Marta. Najviše da je se nagleda. Pomalo su se zbližili. Srce bi mu zaigrali kod svakog susreta . Istina, ona je bojažljivo držala odmak. Ali,mislio je Jan, to je tako kod djevojaka. On će je ohrabriti da prijeđe prag i postane njegova.

Smišljeno – učinjeno. Za rođendan joj je odlučio pokloniti prsten s blistavim smaragdom. Ugledao ga za jedne šetnje u izlogu zlatarnice. Podsjećao ga na oči njegove odabranice. Za nj je dao zadnji novčić zaradjen na student-servisu. I nije mu bilo žao. Osjećao se sretnim. U mašti je već gledao Martino oduševljenje i radost.

Dakako, Marta je i njega pozvala na svoj rodjendan. Ošišao se, obukao najbolje što je mogao, namirisao i stišćući u džepu kutijicu sa smaragdnim prstenom koji će joj svečano pokloniti, s pokrićem, krenuo na Martin rođendan.

Stan je bio pun njemu nepoznatih ljudi. Konačno se pojavila Marta s cvijetom u kosu. Zračila je srećom. Svi su zapljeskali . Tog časa prišao joj je jedan mladić, izvadio zaručnički prsten i pokazujući ga svima objavio da su se on i Marta upravo zaručili. Jan je problijedio. Sva mu se krv poput gorkog cimeta skupila oko srca. Opipao je kutijicu sa smaragdnim prstenom, okrenuo se i izašao.

Ni jedna djevojka mu više nije mogla raspiriti ugašeno vatru srca. Završio je studij, zaposlio se , ali se nikad nije oženio . Živio je samozatajno i povučeno. Najvjernije društvo činio mu je smaragdni prsten na počasnom mjestu u staklenoj vitrini. Mnogo čega se u životu odrekao, ali se od tog prstena nije mogao odvojiti.

Jednog se popodneva iznenada izlio oblik na zagrebačke ulice. Da se zaštiti, ušao je u obližnju baziliku Srca Isusova. Sjeo je u klupu zagledan u sliku Božanskog Srca. Često bi dolazio ovamo i povjeravao se tom Srcu. Ponekad bi se sjetio i Marte. Bez uzbuđenja. Vrijeme je najbolji lijek za bol duše. Prošla su tri desetljeća od onog događaja i kosa mu je već dobivala srebrnasti sjaj.

U crkva je ušla žena njegovih godina. U crnini udovice. Smjestila se u klupu pored njega. Kišobran s kojeg je cjedila voda prislonila je na klupu.... Kišobran se poskliznuo i pao na kameni pod pokraj klupe u kojoj je sjedio on. Sagnuo se da ga digne. I dok je predavao vlasnici kao da ga je grom ošinuo. Poznate smaragne oči gledale su ga iznenađeno.

Marta !

Jan !

Iz bazilike su otišli na kavu u obližnji kafić. Marta je otvorila kišobran pazeći da Jan ne pokisne.

To nije onaj kisobran po kojem sam te upoznao?

Nije nažalost. Onaj su mi ukrali. Ovaj sam nekad davno kupila. Zamisli, u istoj trgovini. U početku mi se baš i nije sviđalo. S vremenom sam ga zavoljela.

Ovih je dana u Bazilici bilo vjenčanje. Skromno, ali s mnogo topline i tihe radosti. Uz vjenčani,na prstu Martine ruke zabljesnuo je i onaj smaragdni. U Janu se opet razbuktala davno ugašena vatra. Nećete vjerovati, opet je padala kiša i nad glavama mladenaca razvio se kišobran. Onaj iz crkve. Baš poseban.
Glasnim SIiM
Skice jednog svećenika
P.Tonči TRSTENJAK, DI
srpanj/kolovoz 2013

****************************************************
Slika Gospe kako lebdi iznad Međugorja nastala je 7 godina prije Ukazanja

Vlado Falak, autor slike Gospe iznad Međugorja, dimenzija 120x80 cm, koja je nastala uoči Velike Gospe 1974. – 7 g. prije ukazanja Kraljice mira u Međugorju slikanjem se počeo baviti u vojsci, 10-tak godina ranije na poticaj kolege iz Slovenije. Slika gledajući originalne slike ili dobre reprodukcije. No, Gospu je toliko puta naslikao da mu više nije potrebno gledati neki uzorak. Tako je naslikao i Gospu koja lebdi iznad međugorskog krajolika – vinograda, Križevca, crkve. Pitali smo ga kako je doživio informaciju o Gospinom ukazanju u Međugorju 7 godina nakon što je naslikao spomenutu sliku, ali i brojna druga pitanja. Njegovo iskustvo poslušajte u audiozapisu na stranici http://bit.ly/1lpx1S0

Procjenjuje se da broj stradalih ljudi u 2. svjetskom ratu iznosi nešto manje od 55 milijuna, što ga čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa kažu povjesničari.



Približan broj namjernih pobačaja izvedenih samo u 2003. godini u svijetu iznosio je oko 42 milijuna .
https://www.youtube.com/watch?v=jPxICx5tUfE
.........iz arhive.......

malo nešto za podsjećanje...iz arhive, nešto novije
(oprostite na pogreškama, sad sam "bolje" pao,
desna nadlaktica do zgloba,uzdužnekih cca 10cm, pukotina, vratni pršljen,
samo jako udaren, a za desni bubreg....e to ćemo vidjet...)

Bio je četvrtak, maglovit dan. Poprilično dubok snijeg nosio je pokrov od ledenog inja pomiješanog sa snijegom. Otac Serafin započe samnom razgovor na maloj poljani koja se nalazi između dva eremitska obitavališ ta.Reče‚‚''Bog mi je objavio da si u mladosti želio znati koja je svrha i cilj našega kršćanskog života i da si o tome više puta pitao važne ljude i stručnjake u duhovnim stvarima.No nitko ti nije rekao ništa preciznoga o tome.Rekli su ti‚‚''Idi u Crkvu, moli Boga , vrši zapovijedi Božje i čini dobro.Evo svrhe kršćanskog života za tebe‚''Nisu ti govorili onako kako je trebalo. I sada ću ti ja jadni siroti Serafin objasniti koji je uistinu cilj kršćanskog života.

Molitva, post,bdijenja i sva ostala kršćanska djela, bez obzira na to koliko su u sebi izvrsna, nisu svrha kšćanskog života, premda su prijeko potrebna sredstva kako bi se do nje došlo......
Istinska svrha i cilj kršćanskog života nalazi se u primanju, ‚‚'' u zaradi ‚'' Duha Svetoga''.''Kakvo primanje? Kakva zarada?'' - upitah oca Serafina.-''Ne razumijem''. Ti dakako razumiješ što znači zaraditi novac. Dobro isto je i sa Duhom Svetim.''Trgovačka roba'' su djelatni čini koje je ostvario Krist.Oni nam donose milost Duha Svetoga, bez kojeg se nitko ne spašava, niti se može spasiti. ali je poglavito molitva ta koja nam je daje.
VELIKA JE SNAGA MOLITVE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Po njoj smo pripušteni govoru i razgovoru s našim Spasiteljem i Gospodinom.
''Oče, rekoh mu-vi mi nastavljate govoriti o zaradi, o pribavljanju Duha Svetoga, i kažete mi da se u tomu nalazi svrha krš
anskog života.Ali kako to mogu vidjeti?Dobra djela se vide, ali kako se može vidjeti Duh Sveti?Kako ću znati je li u meni ili nije?''
''Jednostavno, Božji prijatelju'', odgovori.Idržeći me čvrsto za ramena, doda''Sada smo obojica u Božanskom Duhu.Zašto ne gledaš prema meni?''.Odgovorih''Ne mogu vas gledati, oče, jer iz vaših očiju vrcaju iskre, vaše lice je postalo sjajnije od sunca''.Serafin reče''Ne boj se, prijatelju Božji, u ovom trenutku ti sjajiš poput mene.Sada si u punini, u Božanskom Duhu Svetom, jer inače ne bi mogao vidjeti mene u takvom stanju.To je milost Božja koja se, kao majka udostojala osnažiti tvoje skrušeno srce po zagovoru Presvete Djevice''
''Gledaj me bez straha, jer Bog je s nama!Što sada osjećaš? upita me otac Serafin.''Kušam osjećaj beskrajne dobrostivosti'' odgovorih.''Što to znači dobrostivost? Što točno osjećaš?''
Odgovorih''Osjećam takvu smirenost, takav mir u svojoj duši koji ne mogu izreći riječima''.To je onaj mir za koji je Isus rekao svojim učenicima''Dajem vam mir. Dajem vam ga ne kao što svijet daje''Iv. 14,27
''Što još osjećaš?''- upita starac.''Neobičnu slast''- osgovprih.''I što još?'' ''Neizrecivu radost u čitavom srcu''.''Ta je radost- reče otac-''ona radost o kojoj govori Gospodin u evanđelju i ona koju osjeća žena kada na svijet donese čovjekaIv.16,21.''Oko nije vidjelo, uho nije čulo ono što je Bog pripremio onima kojiga ljube''1Kor.2,9''
''Što još osjećaš, Božji prijatelju?'' Odgovorih''Osjećam izvanrednu toplinu''.Kako to- toplinu!Mi sjedimo u šumi!Zima je , pod nogama nam je snijeg, na nama leži naslaga snijega debljine prsta, a s neba se spušta susnjžica.O kakvoj toplini može biti riječ?''
''To je onakva toplina kakva se kuša u toploj kupki''.''Je li miris onakav kao što je u kupki?''.''Ne-odvratih-na zemlji nikada nisam osjetio sličan miris''.
Tada mi duhovni otac, smiješeći se pun srdačnosti, reče''Mali moj, oče poznajem sve što si rekao i pitam te zato da bih znao osjećaš li to uistinu.Kraljevstvo Božje je sišlo među ljude i u tomu nema ničega čudnoga.Treba da bude tako, jer Božja milost boravi u nama, u našim srcima.Nije li ti to rekao Gospodin?''Kraljevstvo Božje je među vama!''Lk.17,21
''Mislim da više nećeš pitati kako se ljudi nalaze u milosti Duha Svetoga.Hoćeš se spomenuti ovoga očitovanja beskrajne božje milosti koja nas je danas pohodila?'' ''Ne znam, oče.Ne znam hoće li mi Bog udjeliti dar sjećanja i snažnog osjećajaove Božanske milosti kao što osjećam sada- odgovorih.''Što se mene tiče, vjerujem da će ti Gospodin pomoći uvijek sačuvati spomen na ovo, budući da se njegova milost drukšije ne bi povinula mojoj poniznoj molitvi, to više što to nije dano samo tebi, već po tebi čitavom svijetu, kako bi to moglo poslužiti za dobro drugih''.

...ulomak iz knjige Tomaš Špidlik
''Poznaješ li Trojedinoga Boga?''
otac Serafin Sarov 1759-1833 god. Ruski svetac
****
Posebno me je dojmilo, i dalo zamislit ulomak iz Glasnika srca Isusova i Marijina.
Neki je čovjek ispričao svoj san'' Usnio sam anđela koji me je poveo na neko groblje.Vodio me između grobova i pokretom me poticao da čitam natpise nad njima.Imena mi nisu ništa značila, ali sam sa tjeskobom čitao riječi ispod imena''Živio tri godine i 6 mjeseci'','' Živio sedamnaest dana'', ''Živio četiri mjeseca i dva dana'', ''Živio dvanaest godina''....Gledajući nepregledne grobove, tužan, upitao sam anđela''Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?''..''Ovo nije dječje groblje''- odgovorio mi je. ''Ovdje počivaju odrasli ljudi.Ispod njihovih imena piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli.Jer samo toliko su živjeli.''
*************


SOTONA JE SAZVAO SVJETSKI SASTANAK
U svom uvodnom govoru svojim zlim anđelima rekao je:

"Ne možemo spriječiti kršćane da odlaze u crkvu. Ne možemo ih spriječiti da čitaju Sveto pismo i tako se približe istini. Ne možemo ih čak ni spriječiti da izgrade svoj osobni odnos s Isusom. U trenutku kada oni postignu vezu između sebe i Isusa, mi gubimo svoju moć nad njima. Zato, pustit ćemo ih da idu u crkvu, pustit ćemo ih da vode svoj staromodni način života, ali krast ćemo njihovo vrijeme, tako da ne bi mogli uspostaviti taj odnos s Isusom.''

Ovo je što želim da učinite, moji pali anđeli: “Ometajte ih i skrećite s puta prema uspostavi tog odnosa s njihovim Spasiteljem.”
"Ali kako ćemo to postići?" - uzviknuli su njegovi anđeli.
"Zadržavajte ih u nevažnim stvarima u životu i smislite bezbrojne planovi i sheme kako biste okupirali i obuzeli njihove umove.

Mamite ih da troše i posuđuju. Uvjeravajte žene i njihove muževe kako bi trebali raditi na svojim poslovima od jutra do mraka, dugačke satnice radnih vremena, 6-7 dana u tjednu i 10-12 sati dnevno, tako da bi si mogli priuštiti svoje isprazne životne stilove. Zadržavajte ih što više kako bi imali što manje vremena koje bi proveli sa svojom djecom. Kako se njihova obitelj bude polako raspadala, dom im neće pružiti utočište od teškoća s posla!

Utječite na njihove umove kako ne bi bili u stanju čuti taj tihi glas Duha Svetoga. Primamljujte ih da slušaju radio ili kazete uvijek kada voze. Okupirajte ih televizijom, videom, CD-ima i kompjuterima u njihovim domovima i pobrinite se da svaka trgovina ili restoran u svijetu stalno puštaju glazbu koja ne nadahnjuje. To će začepiti njihove umove i slomiti zajedništvo s Kristom.

Popunjavajte stolove po kafićima, restoranima i drugim mjestima na koja ih dovedete časopisima i novinama koje sadrže neprimjerene stvari. Bombardirajte njihove umove vijestima 24 sata dnevno. Napadajte ih raznim bestidnim reklamama uz cestu dok voze. Preplavite njihove poštanske i e-mail sandučiće raznim bespotrebnim i lošim pošiljkama, naručujte im razne kataloge i razne profile novina koje nude lažne nade. Držite vitke, prekrasne modele na naslovnicima časopisa kako biste uvjerili muževe da je vanjska ljepota jedino važna i kako bi oni postali nezadovoljni svojim ženama. To će razvrgnuti njihove obitelji vrlo brzo.

Čak i u rekreaciji neka pretjeruju. Neka se vraćaju sa fitnesa, trčanja i treninga izmučeni, izmoreni i nepripremljeni za slijedeći dan.

Ne dozvolite im da idu često u prirodu kako bi se divili Božjim čudesima i ljepoti. Umjesto toga, šaljite ih u zabavne parkove, na razne sportske događaje u kojima novac igra ulogu. Šaljite ih na koncerte i u kina. Držite ih zauzetima kako ne bi imali ni trenutka slobodnog vremena za življenje ispravnog života.

Čak i kad se skupe na duhovnim sastancima, umiješajte ih u ogovaranja, tračeve i sitne razgovore, tako da nakon njih odu nečiste savjesti i nesređenih emocija. Idite naprijed, učinite da budu zbunjeni i u duhovnim pobjedama i punite im živote raznim naoko dobrim ciljevima kako ne bi imali vremena tražiti snagu od Boga. Ubrzo nakon toga, počet će se oslanjati na svoju snagu i žrtvovati svoje zdravlje i obitelj na dobrobit tih ciljeva.”

Zli anđeli krenuli su žurno na svoje zadatke čineći da kršćani širom svijeta postanu prezauzeti i preubrzani u svojim životima, bez vremena za sitne radosti i gradnju istinske sreće.

Pitanje glasi: Je li sotona bio uspješan u ovom planu?

Ti budi sudac!

*****************
PROTIV FANATIKA ČISTOĆE
U Matejevu evanđelju Isus nam donosi osebujnu prispodobu u kojoj uspoređuje kraljevstvo nebesko s čovjekom koji je na svojoj njivi posijao dobro sjeme. „ Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije usred žita ,kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, pokaza se i kukolj“ (Mt 13,25-26). Sluge čovjekove htjeli su počupati kukolj. No on im odgovori:“Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njime i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve“ (Mt 13, 29-30)
Ovu se usporedbu može razumjeti i kao sliku svakog pojedinca. Ni s polja naše duše ne možemo počupati kukolj. Inače bi počupali i pšenicu, jer je korijenje kukolja povezano s korijenjem pšenice. Kukolj možemo samo podrezati, no ne i počupati. Moramo živjeti s tim da ćemo do smrti imati kukolja u sebi. U nama je pomiješano i dobro i zlo. I ne postoji duhovni put kojim bismo se mogli prije smrti potpuno očistiti. Na ljudsku poniznost spada da prizna kako su u nama svjetlo i tama, dobro i zlo. Polje naše duše možemo povjeriti samo Bogu a sami se energično prihvatiti brige o njemu koliko je to u ljudskoj moći. No, moramo se osloboditi iluzije da se ovdje na zemlji možemo potpuno očistiti. Istinsko i konačno očišćenje naše duše izvesti će Bog u smrti.
ONIMA KOJI LJUBE SVE JE ČISTO
Čovjek se čisti ljubavlju. Za Luku se ljubav prije svega sastoji u tome da se vlastita dobra podijele siromasima. Tko, dakle, da ono što ima siromašnima, za njega je sve čisto. Tko ljubi siromašne i svojim im djelovanjem pokazuje svoju ljubav, za njega su čisti i ljudi i vlastito srce. Izvršavanje ljubavi čisti srce.
Grčku riječ enonta (ono što je unutra) može se promatrati i kao sliku čovjekove nutrine. Tada bi se riječ Isusovu dalo i ovako prevesti: „ Dajte za milostinju ono što je unutra“(usp. Lk 11,41). Ljubav bi se sastojala u darivanju srca, ne samo ljudima već u konačnici i Bogu. Čistim postaje čovjek kada se predaje Bogu u onom što je u samom središtu njegove nutrine, kada mu predaje svoje srce. Tada ga njegove pogreške i slabosti neće onečišćavati kao ni osjećaji koji izvana dolaze. Srce koje ljubi u svemu vidi ono dobro, nepatvoreno, čisto koje je Bog postavio u sve stvari i svakog čovjeka. Nije više stvar u obredima čišćenja već u ljubavi kao iskonskoj snazi koja pročišćava sve i za koju je sve čisto.
Ako naše rane ne izložimo ljubavi Božjoj,, tada će one na se privući sve ono što nas vrijeđa. Tada u riječima naših priatelja čujemo nešto uvredljivo, a što oni uopće nisu mislili. Mislimo da nas ljjdi promatraju neprijateljski i odbojno. Ili navlačimo negativne osjećaje okoline na sebe . Tako se stalno iznova onečišćujemo. I tu nam treba Isusova ruka koja ljubi, koja nam dotiće ranjivu Ahilovu petu da bi nam ozdravila rane i koja nam s nogu pere prljavštinu koja stalno na njih prianja.
ČISTI PROSTOR U NAŠOJ NUTRINI
Istinsko čišćenje se događa u smrti Isusovoj i u tome što je svojom smrću ušao u nebesko kraljevstvo te time i nama omogućio pristup u tu svetinju nad svetinjama. Na temelju njegove smrti mi smo već ušli u kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo je nebesko, jer je odijeljeno od ovoga svijeta. No ne nalazi se ni na jednom mjestu u nebu, nego u ljudskom srcu. U svakom od nas postoji taj sveti prostor u koji jedino Krist ima pristup. U toj svetinji nad svetinjama, u najintimnijem prostoru svog srca svaki čovjek je čist. Jer tamo je Krist koji nam je pokazao čistu ljubav u svom predanju na križu. Tako pred Boga smijemo stupiti „iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem pošto smo očistili srca od zle savjesti i oprali tijelo čistom vodom“(usp. Heb 10,22). Istinsko se čišćenje događa u savjesti, u najintimnijem prostoru čovjeka, u svetom prostoru šutnje u koji ni jedan čovjek nema pristup, a u koji je Krist stupio svojom smrću. Tamo gdje Krist u nama stanuje, mi smo čisti, očišćeni njegovom ljubavlju.
Anselm Grün
******
....religija.......vjera.....duhovnost...
Što je religija, a što vjera?





Što je religija, a što vjera? Koje su dodirne točke, a u čemu razlike? Ako je Bog jedan, a jest, zašto ima toliko različitih vjera?

Religija i vjera su zapravo lice i naličje iste medalje.

Do danas nije razjašnjena etimologija riječi religija. Od starine se navode različita tumačenja. Religioznost, kao unutarnji stav, jest potraga za Bogom i neka vrsta komunikacije s nađenim Bogom. Religioznost je krajnje individualna i subjektivna stvarnost koju je gotovo nemoguće mjeriti nekakvim objektivnim mjerilima.

Religija, za razliku od religioznosti, predstavlja nešto objektivno, nešto normirano – određene vjerske sadržaje (teologiju), moralna načela, bogoštovne propise (kult), uključenost, sudjelovanje u dotičnoj vjerskoj zajednici (npr. Crkvi, sinagogi, umi i sl.), religijske autoritete, religijsku instituciju. Religija mora biti objektivna, jer ona ima veliku i snažnu kohezijsku ulogu ili za neku skupinu ili na nekom teritoriju. U takvoj ulozi ona mora nadilaziti subjektivna shvaćanja, osjećaje, želje i potrebe. Religija pretpostavlja religioznost svojih članova, ali sve religije poznaju opasnost zvanu formalizam – unutarnji raskorak između subjektivne religioznosti i objektivnih religijskih normi. Židovsko-kršćanska tradicija vrvi primjerima za to. Narod mi ovaj samo usnama pristupa, i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene i njegovo (je) štovanje (Boga) naučena ljudska uredba (Iz 29,13). To je legendarna prorokova izjava kojom osvjetljava bit sukoba religioznosti i religije.

Isus je, nastavljajući proročku starozavjetnu tradiciju, bio vrlo kritičan prema religioznim iskazima židovske religije svoga vremena. Evanđeosko licemjerje ili farizejizam prvenstveno je označavalo duboki raskorak između nutrine i vanjštine koji je Isus uočavao u brojnim pripadnicima židovske religije svoga vremena. Iz Isusove se kritike može zaključiti da je privrženost religijskim formama opasnost za istinsku religioznost, okvir bez slike. Isus nasuprot tome ističe bogoštovlje u duhu i istini. Ako smo mi katolici dobro razumjeli Isusa, nije teško zaključiti da je on sam uspostavio neke elemente religije: naučio je svoje učenike moliti Oče naš, začeo je sakramentalne obrede pa prva kršćanska zajednica brzo poprima obrise jedne organizirane, uređene pojave: okuplja se na obred lomljenja kruha, drži se nauka apostolskoga, prakticira službeni caritas, postavlja posebne službenike, strukturira se i institucionalizira.

A što je vjera? Prema Katekizmu Katoličke Crkve, vjera je odgovor na Božju objavu. Kršćansko shvaćanje vjere uključuje više toga:

– vjerujem da Bog postoji (tj. vjerujem u Boga)

– vjerujem da nam se Bog priopćio, progovorio o sebi (tj. vjerujem Boga)

– vjerujem da nam objavljuje neke životno važne istine (tj. vjerujem Bogu).

Vjera je, slijedom ovoga, unutarnji stav, jedan poseban odnos prema Bogu. Vjera je jedan vid čovjekove religioznosti. Sv. Jakov kaže da je i naše djelovanje potaknuto Božjom objavom također vjera (Ti meni pokaži svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru).

S vremenom su se izrazi vjera i religija stopili pa vas danas netko može zapitati: Koje si vjere? ili Kojoj religiji pripadaš?

Koliko je besmisleno radikalno idejno razdvajati vjeru i religiju, toliko ima smisla neprestano upozoravati na opasnost religije bez vjere. Isusov poziv Obratite se! dobrim se dijelom odnosi upravo na ovo područje.


Iako mnogi postavljaju pitanje kako ima toliko religija ako je Bog samo jedan, usudio bih se reći da je pitanje posve krivo postavljeno! To bi bilo isto kao da pitate zašto ima više putova do nekoga (jednoga) cilja. Pa, jednostavno zato što ima više putova, zato što su ljudi pronašli ili stvorili različite putove. Promatrajmo religije kao različite putove. Govorit ću slikovito. Ljudska je predodžba da je Bog gore, na nebu. Ljudi u svojoj potrebi za Bogom oslanjaju ljestve o nebeski tavan i pokušavaju se popeti na taj tavan. Tko može kome zabraniti da se penje? Tko može kome zapovjediti s koje će pozicije nasloniti ljestve ili odrediti kakve će ljestve napraviti? Nađe se tako neka jaka osobnost i uspije nametnuti svoj put, svoje ljestve kao najbolji put do Boga. Nađe li se dovoljno onih koje će uvjeriti, eto nove religije. Iz ove perspektive gledano, ukoliko su religije različiti ljudski pokušaji da se popnu na nebo i uspostave komunikaciju s Bogom, sve su religije uistinu jednake. Nije, dakle, pitanje zašto ima više religija,nego koja je od njih racionalno uvjerljivija, moralno prihvatljivija, društveno poželjnija.

Kršćanstvo, za mene kao kršćanina, izlazi iz ovoga okvira razmišljanja. Ono nije religija među religijama. Ono nije uzlazna, nego silazna religija. U ovoj našoj religiji, koja svoj izvor ima u židovstvu, inicijativa nije na čovjeku, nego na Bogu. Nije Abraham tražio Boga, nego je Bog pozvao Abrahama. Nije se Mojsije gurao u blizinu Božju, nego je Bog izvukao Mojsija iz Moapske pustinje. Na kraju je Bog ljudima poslao svoga Sina, drugu božansku osobu u obličju grješnoga tijela. Ono što Bog očekuje od ljudi nije da kopaju put do Boga, nego da priprave put kojim je Bog samoinicijativno odlučio doći. Kršćanstvo je objavljenska religija, religija odozgo, put što ga je Bog ponudio ljudima, a što je Isus tako jasno izrazio riječima Ja sam Put… Nitko ne dolazi Ocu osim po meni…

Zato je izjava da su sve religije iste primjerena onima koji nisu kršćani. Kad je izgovori kršćanin, on time očituje kolika je neznalica, koliko ne poznaje osnove svoje kršćanske religije. Ne može ga opravdati nikakva mondena tolerantnost ili unutarkršćanska kritičnost. Prvi kršćani bili su duboko uvjereni u Isusovu jedinstvenost, a kršćanstvo su doživljavali, kako mu i samo ime govori, kao nešto što Krista ima u svom središtu. Tko prihvaća Kristovu jedinstvenost, mora prihvatiti i osnovnu jedinstvenost kršćanske religije ili bi morao reći da Isus Krist i kršćanstvo nemaju ništa zajedničkoga.

(don Mili Plenković)

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”
****

***********

Danas želim da razmatramo razliku između biti religiozan i biti duhovan. Možda nikad nisi razmišljao o tome, ali za nas je bitno da razumijemo tu razliku. Čitamo u Božjoj Riječi, u Pavlovom drugom pismu Timoteju u 3. glavi i 5. stihu, da će u posljednje dane biti mnogo ljudi koji će imati formu pobožnosti, ali će se odreći sile.

Duhovan čovjek je onaj koji je više zainteresovan za Božje mišljenje o svom životu od mišljenja svih ljudi. Duhovan čovjek je više zainteresovan za življenje pobožnog života nego čak za pohađanje sastanaka. Njegovo pohađanje sastanaka je jedino da mu pomogne da živi pobožnim životom, ali pobožan život mu je važniji od sastanaka. Način na koji se odnosi prema svojoj ženi i djeci kući, pobožnom čovjeku je mnogo važniji nego da li će propovijedati nedjeljom ujutru ili neće. Tu se možete proceniti. Ako si vrlo pažljiv u pripremanju svoje propovjedi za nedeljnu poruku, a nisi pažljiv kad kući pričaš sa svojom ženom, verovatno si samo religiozan, ne duhovan. Velika je razlika. To su ljudi koji imaju obličje pobožnosti, stekli su reputaciju da su vrlo sveti ljudi, ali nisu zapravo duhovni. Takva se osoba zadovoljava time što posti, moli, daje desetak, ali ne vidimo da je brine to što ne može da kontroliše svoj jezik u svom govoru preko dana. Ili nije uznemirena istinom da voli novac. Ona je religiozna. Takva osoba može biti zainteresovana za evangelizaciju, doseganje izgubljenih, i to je vrlo dobro i neophodno. Ali ako zajedno sa time nije zainteresovana za lično posvećenje, ona je samo religiozna. Duhovan čovek će biti zainteresovan za oboje, ne samo za spoljnu formu. Mnoga ta delovanja u kojima religiozne osobe učestvuju su vrlo, vrlo dobre, ali ovde je pitanje prioriteta. Prioriteti su ono što čini čoveka duhovnim.

Religiozna osoba je vrlo često zainteresovana samo za pisanu Reč, za pismo zakona. 2. Korinćanima glava 3. kaže, 'slovo zakona ubija'. Božja Reč, ako je uzmemo samo kao pismo, bez razumevanja njenog Duha, ona neće doneti život, ona će nas ubiti! Jesi li razmišljao o tome? To kaže u 2. Korinćanima 3. 'Slovo ubija, ali Duh donosi život'. Trebamo to razumeti, taj ceo pasus, posebno 6. stih posljednji deo, gde kaže 'mi smo sluge novog zavjeta, ne slova, nego Duha, jer slovo ubija a Duh donosi život'. Sjećate se, jednom kad je Isus rekao ljudima 'jedite moje tijelo i pijte moju krv', mnogi ljudi su se našli uvrijeđeni od Isusa, čitamo to u Ivanu 6. glavi. Mislili su da Isus uči kanibalizam, i toliko su se uvredili da su otišli, i nisu uopšte više išli za Njime. Isus im je rekao poslednje reči pre nego što su otišli,Ivan 6:63, 'reči koje sam vam rekao su Duh i Život, a tijelo ništa ne pomaže'. Ono što je Isus govorio bilo je duhovno. Možeš uzeti reč iz Pisma, slovo, i biti mu poslušan do poslednjeg detalja, i biti religiozna osoba, nimalo duhovna. Treba više od pukog poslušanja slovu zakona, potreban je stav srca prema Bogu, prema Njegovoj Riječi, da bi osoba postala duhovna.

Naš cilj u životu bi trebao biti da budemo duhovni. Religiozna osoba, kao i fariseji, više je zainteresovana za svoje opravdanje i dokazivanje pred ljudima da ono što radi jeste dobro, i da ono za šta se zalaže jeste dobro. Duhovan čovek ne brine o tome šta ljudi misle i govore o njemu. Isus nije živeo razmišljajući o tome šta ljudi misle ili govore o Njemu. On je živio samo da bi ugodio Ocu. Duhovna osoba brine o Božjem mišljenju. Religiozna osoba može meditirati godinama nad riječima hvale koje je neka osoba rekla o njoj, dok duhovna osoba sa druge strane odbija da prihvati svj
edočanstvo ljudi. Ona zna da drugi ljudi ne znaju za grešnost koja je u njenom srcu, i ona zna da je pohvala od ljudi vredna manje nego ništa. Zato živi za Božje mišljenje, ona živi da bi ugodila Njemu. To nije lako. Naićićemo na borbu kada želimo da stavimo ugađanje Bogu iznad ugađanja ljudima. Ali ako je naš cilj u životu da ugodimo Bogu, otkrićemo da nam Božji Duh pokazuje način kako možemo biti zaista duhovni, i tada ćemo imati ne samo spoljašnju formu pobožnosti, već i unutrašnju silu u našim životima.

dodir
Bila je prašnjava i ružna, i aukcionar
Je mislio da prosto ne vrijedi
Gubiti vrijeme na staru violinu.
Ali ju je ipak podigao sa smiješkom
Koliko nudite, dobri ljudi
Tko će početi da licitira...
Jedan euro ,pa dva ,pa tri...ide za tri Ali ne
Iz neke prostorije došao je
Sjedokosi čovjek i naklonio se.
Onda je obrisao prašinu i zategao strune,
Zasvirao jednostavnu i prijatnu melodiju
Kao kad anđeo zapjeva Božićnu pjesmu.

Muzika je prestala, a aukcionar je
Tihim i mirnim glasom
Pitao ..Koliko nudite...
I držao ju je sa naklonom.
Tisuću, dvije , tri
Prodato
Ljudi su se zapitali, ne shvatamo baš najbolje
Što je promijenilo njenu vrijednost..
Odgovor je bio ...
Dodir maestrove ruke...

I čovjek neuredna života
Uprljan grijehom,
Jeftino se nudi gomili koja ne razmišlja,
Isto kao i ta stara violina
Tanjur juhe ,šnita kruha, čaša vina....
Jedna igra ..i on nastavlja put.
...Odlazi jednom, i odlazi drugi put
Odlazi i zamalo da ode.
Ali , dolazi Gospodin i gomila
Nikada ne može da shvati
Vrijednost duše i promjenu koju je izazvao
Dodir Božje ruke.



[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=RSH9qWWJZZs&list=PL9976DD2D9A6418E4[/youtube]

nastavak o duhovnosti, više primjeri, dok ne prelistam tekstove.....
iz "Svjedočanstva Glorije Polo, (za neverne Tome, mislim da je i don
Gabrijel Amort spominje u svojoj najnovijoj knjizi..)
"
Završno pitanje

Na kraju me je GOSPODIN BOG zapitao: "Kakvo duhovno blago MI donosiš sobom?"
Ja još mislim: "Što ON misli pod duhovnim blagom?" Ja sa stajala pred NJIM s praznim rukama;
moje ruke su bile bez ičega; one su jednostavno visjele a da nisu nešto držale ili radile, od ramena
na dolje. I tog časa čujem ako mi ON govori:
"Što ti sada koristi da si imala u vlasništvu dva stana, da su tvoje vlasništvo bile neke kuće, da si
ti čak mogla nazvati svojim vlasništvom više ordinacija? Što ti to sada koristi da si smatrana visoko
osposobljenom zubaricom za tu struku, koja je bila veoma uspješna? Jesi li mogla jedan prašak
jedne tvoje cigle iz tvojih zgrada ovamo sobom donijeti? Imaš li možda dobro nabijen novčanik ili
tvoju debelu bilježnicu čekova sobom?"
I kada me je ON tada još zapitao:
"Što si učinila s talentima koje sam ti JA dao?", - pomislila sa : "Što ON misli pod talentima? Što
time ON hoće reći?" I najednom sam to spoznala. Postala sam svjesna, da sam ja dobila zadatak, da
branim i povećam "Kraljevstvo ljubavi" , "Kraljevstvo BOŽJE".
Ja Sam jednostavno posve zaboravila da posjedujem također jednu dušu, i još manje sam se
sjećala da sam dobila i talente. I gotovo nisam ni bila svjesna da je jedan od tih talenata bila
sposobnost da trebam biti sredstvo Božjeg milosrđa, da sam morala djelovati kao NJEGOVA
milosrdna ruka. I tako nisam bila svjesna da je sve dobro koje sam propustila i nisam učinila,
nanijelo GOSPODINU BOGU velike boli i tešku žalost."
***************************
Ljubav BOŽJA - spasenje duša

Vi morate znati o čemu me GOSPODIN uvijek i uvijek ponovno pitao! ON je uvijek iznova
govorio o LJUBAVI, o nesebičnoj ljubavi, koja nije vezana ni uz kakve uvjete. I stoga se uvijek
iznova očitovao manjak te LJUBAVI, te "CARITAS", tih dobrih djela, tog širokog spektra
kršćanske ljubavi prema bližnjemu.
Ta odsutnost NJEGOVE božanske Ljubavi, koju je ON svima nama položio u kolijevku kao
zadatak i talent, bila je , kratko rečeno, rezultat cjelovitog pogleda svih mojih događaja dosadašnjeg
života.
I tada mi je ON razjasnio: "Znaj, tvoja duhovna smrt, umiranje tvoje duše, je započelo ... ". I sada
sam vidjela posve jasno: ja sam još bila na životu, ja sam još disala, ali zapravo ja sam već bila
mrtva; moja duša već je bila umrla, ona je bila ugušena.
Da biste vi sami vidjeli, što je "duhovna smrt"; što znači da je duša umrla, da je ugušena; vi biste
morali vidjeti kako izgleda jedna duša koja osjeća samo MRŽNJU; kakav užas i kakva jeza izlazi iz
takve duše koja je uvijek samo ogorčena, mrzovoljasta i nepodnosiva.
Ona čitavo vrijeme misli samo na to, kako bi čitavom svijetu nanijela nova 'zlodjela. Tako izgleda
jedna duša kada je posve ispunjena teškim grijesima. Moj duša je primjer za to.
Naizvan sam ja ugodno mirisala i nosila sam skupe haljine, ali moja duša ovdje unutra užasno je
zaudarala i kretala se samo u dubinama ljudskih i đavolskih zlodjela.
Posve je razumljivo i pravo da sam imala sve te depresije i da me je gorčina obuzela. I ON mi je
razjasnio slijedeće:
" Tvoja duhovna smrt već je tada započela, kada si postala posve neosjetljiva za tvoje bližnje i
njihove patnje . Kako nisi više imala nikakav osjećaj za njih, to je bila jedna opomena od MENE i
to ti je trebao biti znak upozorenja, kada sam ti stavljao pred oči patnje tvojih bližnjih - u tolikim
prigodama i u svim dijelovima svijeta. Ili kada si na televiziji ili preko drugih medija komunikacije
mogla vidjeti kako su ljudi ugrabljeni (odvedeni), ubijeni, raskomadani bombama i prognani. Često
si imala samo površni komentar na svojim usnama, kao: 'Jao! Ti siromašni ljudi Kakvi li se grijesi
na njima počinjaju!' Ali patnje tvojih bližnjih nisu te gotovo ništa dirnule, one nisu ušle u tvoje
kameno srce, njihova se sudbina odbila od tebe. U tvojem srcu ti nisi gotovo ništa osjetila! Tvoje
srce je bilo tvrdo kao kamen, kao ledena stijena. Tvoji grijesi su okamenili tvoje srce, učinili ga
tvrdim i hladnim!"
I kada je sada moja „Knjiga života" bila zatvorena, možete sigurno zamisliti kakav sram i žalost
su me obuzeli.
Ali k tome je još nešto nadošlo, - i ta je bol postala još veća, još nepodnošljivija, - što sam osjetila
preveliko kajanje, zbog toga kako sam se zlo i nezahvalno ponašala u svojem životu prema svojem
Stvoritelju, BOGU OCU.
Jer usprkos svim mojim teškim grijesima, usprkos mojem posve nečistom duhu i uvijek mojoj
velikoj ravnodušnosti, usprkos mojoj mlakosti i svim mojim užasno groznim osjećajima prema
svojim bližnjima, GOSPODIN BOG me je uvijek sve do posljednjeg časa tražio, za mnom išao i
čekao je na znak moje volje za obraćenje i povratak.
Uvijek iznova je slao osobe, koji su se ukrštavali s mojim životnim putem i koji su bili njegova
sredstva da bi me pokrenuli na razmišljanje te da se NJEMU povratim. Na taj način mi je govorio,
privukao je pozornost na SEBE, time me je - često posve glasno - pozivao.
On mi je mnoge stvari također oduzeo, da me potakne na razmišljanje. Poslao mi je iskušenja i
teška vremena. Bacio mi je teška razočaranja kao klip pod noge. Sve to mi je trajno činio samo da
me ponovno dobije natrag, da me dovede na pravi put, u očinsku kuću. ON je do zadnjeg časa
stvarno sve pokušao i čekao na jedan znak s moje strane. ON nije nikada slomio moju slobodnu
volju. Ja sam trebala prepoznati NJEGOV zov i čekanje i tada, posve slobodno, donijeti pravu
odluku.
Znate i tko je i kakav je naš BOG, OTAC sviju? On stoji kao prosjak na rubu našeg životnog
puta. I kao prosjak ON nas uvijek iznova moli, trči za nama, često je i težak; ON plače i nastoji
omekšati naše okamenjeno srce, i tužan je sve do nutrine SVOGA Presveto Srca, kada mora tako
često doživjeti kako MU pokazujemo samo hladna leđa i na NJEGA jednostavno ne pazimo, ili čak
samo tako radimo, kao da GA nismo zapazili. ON se tako često i tako mnogo ponizuje - upravo kao
što se na KRIŽU ponizio samo da postigne da se obratimo i promijenimo svoj život, i povratimo se
NJEMU u očinsku kuću.
I kada sam MU rekla: "Poslušaj, moj GOSPODINE, TI si me prokleo!" - opet sam postala
svjesna, kako sam bila bezobrazna. Naravno to nije bilo tako, jer ON me nije prokleo,jer sam ja
sama sve to prouzročila. Postalo mi je jasno da sam ja po miloj volji - u slobodi ljudskog stvorenja,
koje BOG uvijek poštuje - donijela odluke. Ja sam potražila svojega OCA i svoj klan.
I otac, kojega sam za sebe izabrala, nije bio BOG OTAC, nego sam si uzela SOTONU, ĐAVLA,
za oca i vođu svojega života. Po njegovoj volji i po njegovim laž ma vodila sam svoj život. On i
njegova obmana bili su smisao mojega jadnog života.
I kada se sada zatvorila moja "Knjiga života", uvidjela sam u duhu da ja još uvijek visim glavom
prema dolje na rubu groznog, tamnog ponora. I postala sam sigurna da se ne mogu braniti i da ću
pasti u tu tamnu rupu, tamo gdje pretpostavljam da su jedna vrata, kroz koja ću ući u "vječnu tamu"
da se nikad više nećemo vidjeti.
I tako sam očajna počela vikati svom snagom i zazivati. Vapila sam svim svecima, da me spase. I
ne možete si zamisliti kako sam se sjetila nekih svetaca. Nisam znala da znam tolike svece i njihova
imena. Jer sam bila tako mlaka, još više stvarno slaba katolkinja.
Ali tog časa mi je prošlo glavom da ću biti spašena. I bilo mi je posve svejedno, da li će me
spasiti sveti Josip, radnik, ili sveti Franjo iz Asiza, ili inače neki drugi zazvani svetac. Glavno je bilo
da ću biti spašena. Na kraju krajeva izrekla sam imena svetaca koje sam znala. Više mi nije dolazio
u pamet nijedan, i najednom je sve postalo posve tiho.
I ta tišina je učinila da ponovno osjetim svoje boli. Osjetila sam jednu prazninu, koja je
bezutješna. Osjećala sam se osamljenom i posve napuštenom. I mogla sam misliti samo na to da na
zemlji svi ljudi sigurno na mene misle i pri tome u svojoj glavi imaju samo "moj dobar glas da sam
dobra, lijepa i sveta". Taj dobar glas ja sam stekla doslovno po svojem prividnom svijetu koji sam
sama izgradila.
Svi su žalili za mnom,govorili su o mojoj"svetosti", čekali su na moju smrt, da tada svoju
"sveticu", koju su u stvarnom životu osobno poznavali, zazivaju i mole za ovo ili ono "čudo".
I pogledajte samo u kakvom teškom položaju sam se nalazila. Nitko od tih tugujućih ljudi na
zemlji, koji su očekivali da ću umrijeti, pa ni najgori moji neprijatelji - nisu mogli zamisliti u kakvoj
beznadnoj situaciji se nalazim - naime posve kratko pred vječnim prokletstvom; pred odlazak u
pakao, u čije postojanje većina tih ljudi koji su bili u žalosti, nije više vjerovala.
I kako su mi te misli prolazile glavom i pri tome sam uvijek samo niječući glavu pokretala amo
tamo za znak nesporazuma o tom neslaganju između mojeg stanja i žalobnih misli onih koji su
preostali, tada sam svoje oči podigla prema gore, i vidim oči svoje majke i naši su se pogledi sreli.
Gledale smo se, gledale smo se izravno u oči,
I u teškim bolovima sam zavapila svojoj majci:“Maljko! Kakva sramota. Oni me osuđuju na
prokletstvo. Odonud, kamo ja sada moram poći, ja se nikada više neću vratiti i mi se više nikada
nećemo moći vidjeti."
Tog časa podijeljena je mojoj majci velika predivna milost. Ona je čitavo vrijeme bila posve
nepomična i ukočena. I najednom joj je dopušteno da svoja dva prsta podigne prema gore i time mi
čini jasan znak, da gledam prema gore. I tog časa pale su s mojih očiju dvije velike ljuske, koje su
mi uzrokovale neizrecive boli i koje su bile uzrokom moje duhovne sljepoće. One su dakle pale s
mene i naglo sam ugledala nešto neopisivo lijepo, u sredini, našega GOSPODINA ISUSA KRISTA.
Ujedno mi padne na pamet kako je jedna moja pacijentica jednom meni rekla:
" Gledajte gospođo Doktorice, i utisnite si u uši. Vi ste materijalistički usmjereni, ali jednog dana
vi ćete se sjetiti i misliti na ovo što vam sada govorim. Da, vama će biti gorko potrebno, kada
budete u najvećoj opasnosti, iz koje se nećete moći izvući. Pri tome nije važno kakve vrsti je ta
opasnost. Kada dakle budete u toj opasnosti, tada jednostavno zovite GOSPODINA ISUSA
KRISTA i molite GA, da vas ON pokrije i zaštiti SVOJOM Predragocjenom, Svetom Krvi. Na taj
način ON vas neće nikada napustiti ili samu ostaviti. Jer je ON SVOJOM Predragocjenom, Svetom
Krvi platio otkupninu također i za vas i za spas vaše duše!"
I u velikom kajanju i stidu, s teškim bolima u svojem srcu počela sam svim plućima vikati:
"GOSPODINE ISUSE KRISTE, smiluj mi se! Oprosti mi! GO PODINE, pruži mi ipak jednu
drugu prigodu!"'


I tada sam doživjela najljepši čas čitave ove povijesti. Nedostaju mi jednostavno riječi da bih
pravo opisala taj čas. ON, naš GOSPODIN ISUS KRIST silazi dolje i izvlači me iz tog crnog,
groznog blata, iz te strašne rupe koja uzrokuje tjeskobu.
I kad me je ON digao i uzeo za ruku, sve te nakaze, ta odvratna i gadljiva stoka i ta mjesta na
koži koja su me palila i koje sam ranije osjećala, otpali su s mojeg tijela i čitavo tlo poda mnom bilo
je puno tog smeća.
On me je dakle podigao i odnio me na ovo udobno mjesto koje sam već ranije opisala. I s tom
neizrecivom Ljubavi, koja se jednostavno ne može opisati, ON mi govori:
"Ti ćeš se vratiti na zemlju, ti ćeš dobiti drugu šansu ... " - ali pri tome kaže veoma ozbiljno: "Ali
tu milost povratka ne dobivaš ti zbog mnogih molitava tvojih prijatelja i rodbine. Jer treba očekivati
i posve je normalno da tvoja vlastita obitelj i osobe, koje te cijene, za tebe mole i MENI se zbog
tebe utječu. Nego ti se smiješ natrag vratiti zbog molitava tolikih ljudi, koji nisu od tvojeg mesa i
krvi, i koji ne pripadaju tvojoj obitelji. Tako mnogi ljudi, tebi posve strani, gorko su plakali,
slomljena srca i iz dubine duše MENI su se molili i uzdizali su svoja srca s osjećajem najveće
ljubavi i suosjećanja za tebe."
(Usporedi: u Svetoj misi: "Gore srca" - "Imamo kod GOSPODINA")
I tog časa ugledam kako bezbroj svjetlila, kao mali bijeli plamičci, koji su ispunjeni nesebičnom,
čistom ljubavlju, počinju svijetliti. I najednom vidim sve osobe koje su za mene molile.
Bilo je to očitovanje moći prosne molitve. Svi ti plamičci bile su tisuće ljudi, koji su u novinama,
preko radio vijesti i na TV čuli o mojoj nesreći po udaru munje. Oni koji su bili dirnuti tim
vijestima, koji su zbog toga plakali, za mene upravljali GOSPODINU strjelovite molitve i koje su
time došle do pravog suosjećanja. Mnoge od njih su tako mnogo ponudili i žrtvovali za mene i za
moje spasenje. Vi morate znati, da je najveći dar koji nekome možete dati jest prinos svete mise. Jer
Sveta Euharistija nije ljudsko djelo nego je izravan BOŽJI zahvat u svijet.
Ali je jedan plamen bio posebno velik, uzdižući se iznad svih ostalih i sjajeći, koji je davao više
svjetla nego svi ostali. To je bio plamen osobe, koja je unijela u molitvu najviše nesebične, prave
ljubavi prema bližnjemu.
Zanimala sam se stoga da vidim, tko je ta osoba, koja je na nepoznat način tako mnogo ljubavi
poklonila. I tada GOSPODIN reče meni: „Taj čovjek kojega tamo vidiš, je osoba koja je tako nježnu
i duboku naklonost i nježnu ljubav imala prema tebi, makar ste vi međusobno bili posve nepoznati i
strani, kako je to za čovjeka gotovo nemoguće zamisliti."
I GOSPODIN mije pokazao kako se to sve zbilo.

***********************************************************
Taj siromašan čovjek indijanskog podrijetla živio je na selu podno "Sierra Nevada de Santa
Marta". Bio je siromašan i vrlo jednostavan seljak. Išao je na svetu misu u selo nizbrdo i na misi je
prisustvovao s takvim žarom kako se posve rijetko vidi. Imao je kod sebe dvije novčanice - jednu
od 10 a drugu od 5 ondašnjih novčanih jedinica. Možete li zamisliti da je pri sakupljanju milostinje
du.a o ne novčanicu od 5, nego onu od 10,usprkos svojem siromaštvu.
I nakon mise kupio si je s ono malo preostalog novca nešto kruha i sira. Te životne namirnice su
mu zamotali - kako je to običajno na selu - u stari novinski papir od pređašnjeg dana (to je bilo
izdanje kolumbijanskog "El Espectador").
Kada je on na povratku kući htio pojesti nešto od toga i kada je odmotao taj kruh, vidio je na
naslovnoj stranici tog izdanja "Espectadors" fotografiju pređašnjeg dana s mojim pougljenjelim
tijelom, kako leži na ulici. Kada je taj jednostavni čovjek vidio tu fotografiju, čiji potpis pod slikom
i tome pripadajući novinski članak nije mogao pročitati i za to nije niti imao vremena, pao je na
koljena na zemlju i počeo je tako gorko plakati da mu se srce kidalo. To je činio s tako velikom,
žarkom, nesebičnom i djetinjskom ljubavlju i suosjećanjem, i pri tome je izmolio plačućim glasom
slijedeću molitvu: "OČE nebeski, moj GOSPODINE i BOŽE, smiluj se mojoj sestrici.
GOSPODINE, spasi je, GOSPODINE, ne daj da propadne, GOSPODINE, milostivo je pogledaj i
zauzmi se za nju. Ako spasiš moju sestricu, obećavam Ti, da ću pješke hodočastiti u svetište Buga
(Marijansko hodočasničko mjesto na jugozapadu Kolumbije), i ja ću to obećanje posve sigurno
izvršiti, ali pomozi mojoj sestrici i spasi je!"
Zamislite samo! Posve jednostavan i siromašan seljak, koji nije vrijeđao BOGA niti psovao, jer je
morao podnositi glad i žeđ. I koji je imao nezamislivu moć za istinsku, nesebičnu, pravu ljubav;
nudi GOSPODINU da će proći (pješke) našu veliku zemlju da bi izvršio obećano hodočašće za
nekoga, kojega on uopće ne poznaje i nikada još u životu nije sreo.
I GOSPODIN mi je razjasnio: "Pogledaj sada! To ja zovem ljubav prema bližnjemu!" ( .. ) i
odmah na to reče mi slijedeće: "Ti ćeš se vratiti na zemlju
*****************************

Što je ljubav o kojoj sveti pisci i sam Isus progovara? Kako je srce današnjeg čovjeka potrebito ljubavi, a kako je malo onih koji istinski znaju i osjećaju što je ljubav. To se iskrivila i u praksi izvitoperila ta riječ, da je malo onih koji istinski osjećaju i žive ljubav?. Što je ljubav? Pogledajte sunce. Sunce sije, grije. Pogledajte more. Pogledajte prirodu u svojoj veličini. Ona jednostavno jest. Cvijeće, cvijeće jednostavno miriše.
Jedna od najvećih odlika ljubavi je nepristranost. Sunce sije i nad dobrima i nad zlima. Kiša natapa zemlju i dobrima i zlima. ''Budite savršeni kao što je Otac vaš savršen''. Da li može drvo reći: pustit ću svoju hladovinu dobrima, a uskratit ću je zlima. Drvo jednostavno daje to što jest. Baca hladovinu čak i nad onoga koji će ga posjeći. Kada bismo uspjeli dobiti tu odliku nepristranosti i prestati dijeliti ljude na dobre i zle, na svece i grešnike. Uvidjet srcem čistim da grijesi ne nestaju. Nitko ne griješi, jer zna. ''Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine''. To je ljubav.


Druga velika odlika ljubavi je njezina sloboda. Drvo te pušta slobodnim. Cvijeće te pušta slobodnim. Sunce te pušta slobodnim. Jesi li ikad čuo da cvijet miriše i želi privući tvoju pažnju. Miris, toplina sunca, kiša, priroda kao i ljubav jednostavno postoje bez svog objekta. S pravom kažemo: ako čovjek uzima ženu po količini miraza kojeg ona donosi u tu kuću, da on ne ljubi tu ženu. I s pravom to tvrdimo. Ali da li vi ljubite kada se družite ili kada budete samo s onim osobama koje vas emotivno osjećaju, a s drugima ste arogantni? Je li to ljubav? Da li se ljubav javlja kada se javi neki objekt ili ona jednostavno jest? Jeli vam kada bilo teško u želucu kada ste vidjeli sječu šuma negdje daleko iako vi od te šume nećete imati velike koristi? Ili kada ste gledali nevine kako trpe, iako ih ne znate? Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio? Iako nikad nećete upoznati tog čovjeka. Vjerojatno jeste. Tada je bila ljubav i pojavila se na površini. I ne tražite zasluge za to, jer je ljubav besplatna. To je treća kvaliteta ljubavi? Besplatna je. Ne možete je kupiti. Kada biste se i vi i ja uspjeli osloboditi te tjeskobe da ovladavamo drugim ljudima. Shvatite, kad god je u vama prisila, tjeskoba, strah da ne budete voljeni, kontrola nad vama, ljubav umire. Ljubav ne trpi takve osjećaje. Ona jednostavno jest.

Najzadnja i najveća kvaliteta ljubavi je ta da ona nije svjesna sama sebe kao što sunce nije svjesno da grije, ni ptica nije svjesna da pjeva, ni cvijeće nije svjesno da miriše, drvo nije svjesno da baca hladovinu, tako ni ljubav nije svjesna da ljubi. Zamislite da hranite dvije – tri tisuće gladne djece. Činite to iz dobrog poriva u svome srcu. Da li se možete loše osjećati kada ste tako korisni ovom svijetu. Ne. Kažete da često puta u životu činimo dobra djela. Činimo ih. Ali da li to činimo iz ljubavi?
Ti ništa ne moraš. U tome je naša najveća zabluda. Ja nešto moram. Pritajena oholost. Ja ništa ne moram. Kada shvatite da ništa ne morate, tada će se pojaviti ljubav, jer ako ništa ne mora, ljubav jedino se mora. Pokušajte to razumjeti. Želite živjeti sretno. Ne možete živjeti bez ljubavi. Ali ona će se javiti u vašem srcu kada najmanje očekujete, jer se nju ne može planirati. Ona je tu, u vama je. I ništa ne trebate činiti da dođete do nje. Pitajte: Ali zašto onda toliki osjećaji? Zato što nešto trebate odbaciti. Život je lagan. Teške su naše iluzije, naše pohlepe ma kako svete i pobožne bile. Neka nam na tom putu nebeska Majka bude uzor i zagovornica, pomoć i utjeha, jer ona zna kako srcem do Boga. Ona je uistinu majčinsko srce i najkraći put do našeg Gospodina. Amen.(autora hrv,duhovnika i svećenika, nećemo reklamirat)

korištene fotografije sa fejsa... In Te, Domine, speravi!
***************************************************
Blagoslov i molitva, Glorije Polo

Gđa Gloria POLO

Udijelio GOSPODIN, naš BOG, svima vama u obilju SVOJ BLAGOSLOV i ispunio vas
SVOJOM MILOŠĆU SLAVA BOGU OCU, koji nas je stvorio i koji nas ljubi velikom nježnošću,
SLAVA B OGU SINU, našem GOSPODINU ISUSU KRISTU, koji nas je SVOJOM patnjom na Križu
otkupio od svih grijeha i od svakog blata grijeha oprao i otkupio SVOJOM Predragocjenom,
Svetom Krvi, SLAVA DUHU SVETOMU, koji nas posvećuje, koji nas jača po snazi SVOJIH darova"
koji nas tješi, i stoji uz nas, dok TI, GOSPODINE, ponovno dođeš, kako SI nam obećao, DOĐI,
GOSPODINE, daj da se pokaže ČAS, koji sve čini novo i uspostavlja TVOJE KRALJEVSTVO.
Učini sve novo i uspostavi SVOJE KRALJEVSTVO LJUBAVI i MlRA. Amen.




Mnogim putovima
kojima nas Bog vodi
mi nikad ne bi krenuli sami.
Za sebe bi uvijek izabrali neki
lakše prohodan put.

Ali na mnogim tim putovima,
kojima nas On vodi,
nekome smo možda baš mi
odgovor na molitve…Dodir anđela.

antun matošević

Jedno drvo može pokrenuti cijelu šumu;
Jedan smiješak može započeti prijateljstvo;
Jedna ruka može uspraviti posustalu dušu;
Jedna riječ može postaviti pravi cilj;
Jedna svijeća može odagnati tamu;
Jedno pravo smijanje može pobijediti depresiju;

Jedna nada može oživjeti duh;
Jedan dodir može pokazati da vam je stalo do nekoga;
Jedan život može sve promijeniti.
************************************************
ČETIRI SINA I KĆERKA


Prvog dana braka muž i žena su odlučili da ne primaju goste i da nikome ne otvaraju vrata. Tog dana su došli muževi roditelji u posjetu, stajali su pred vratima i čekali da im otvore. Muž i žena su se pogledali, on je poželio da im otvori vrata, ali pošto su imali dogovor – nisu, pa su roditelji otišli.

Poslije nekog vremena, istoga dana, došli su ženini roditelji. Pogledali su i pomislili na dogovor koji imaju, ali supruga je počela da plače: “Ne mogu ovo da učinim svojim roditeljima”, i otvorila vrata. Muž nije rekao ništa.

Godine su prošle, dobili su četiri sina, a peto dijete koje su dobili bila je djevojčica. Otac je organizovao veliko, nezapamćeno veselje.

Poslije veselja supruga ga je pitala zašto je napravio tako veliko slavlje povodom rođenja ćerke, a nije za prethodna četiri sina. Muž joj je jednostavno odgovorio:

“Zato što će ona meni otvoriti vrata”.

++ Hvala Isidori!
***********************************************

SUSRET DVIJE DUŠE

Dogodi se tako, dva se bića susretnu. Dogodi se da ulože i vrijeme i strpljenje u međusobno pripitomljavanje. I krajičkom oka, izdaleka i jasnim pogledom oči u oči, duše se počnu prelijevati. Poteknu i bujice riječi, bogati, sadržajni razgovori o bitnim, vječnim temama. Vrijeme se, oskudno i izmrvljeno svakodnevnošću životnih obaveza zna, posvećeno prijateljskom blizinom, umnožiti poput ribica i hljebova u Hristovoj ruci. Slapovi prijateljske blizine preliju se i preko krkih posuda, u kojima nam je čuvati neprocjenjivo blago prisnosti i na sve koji se nađu u blizini prijateljstvom blagoslovljenih bića. Riječ i govor prijateljstva, rosa je što plodi suho tlo ovozemaljsko.
No, kako sve ima svoje vrijeme pa ima i vrijeme govorenja i vrijeme šutnje, tako i govor među srodnima dosegne punoću. Kad srca priđu dovoljno blizu, otkrije se da i nije mnoštvo riječi i razgovora bilo ono što je prijatelje zbližilo. Slap riječi bio je samo povratak izvoru, vraćanje u šutnju, koja je zadnji izraz svake riječi. I pravim prijateljima često više ne treba ni razgovor, ni pismo, ni blizina, ni susretanje. Duše su im nastanjene riječju koja govori u šutnji, šutnjom koja nadahnjuje njihov govor, pogled, suzu, stisak ruke, treptaj oka…Godinama pokušavam govorenjem izgladiti nesporazume među susjedima, između znanaca, u braku, s rođenom djecom… Godinama čeznem za riječju koja će me do kraja izreći, koja će me do kraja primiti u se, a ona izmiče i izmiče… U ponekoj se riječi prepoznam, za ponekom mi poleti srce, poneka me zaboli do dna duše, ponekoj se čitav život nadam… A riječ se smiješi, bliska, a neizreciva, čežnjiva, a nedokučiva, posve nama predana, a nedostupnim svjetlom sakrivena… Svaki joj se dan može prići malo bliže, postojano, s povjerenjem, ne žaleci vrijeme. Posve blizu vrijeme će dorasti do vječnosti, povjerenje do sigurnosti, čeznja do ispunjenja, riječ do šutnje.


M. Kunić
*********************************************

DVIJE LUTKE I 25.000 DOLARA


Dvije Krpene LutkeMuž i žena su šezdeset godina braka živjeli zajedno i nijedno od njih nije krilo ništa od svog bračnog partnera. Bili su sretni, voljeli se, razgovarali, pomagali jedno drugo. Među njima nije bilo tajni.

Ali supruga (tada već starica) je čuvala sanduk na ormaru i upozoravala više puta muža da ga ne otvara i ne pita šta je u njemu. Muž je poštovao njenu želju pa tako nije ni pokušavao saznati šta se krije u sanduku, sve do onog dana kad mu je žena jako oslabila i kad je doktor rekao da su joj dani odbrojani.

Tužan i nesretan muž je počeo razmišljati kako će ostati udovac i počevši razgledati stvari svoje žene koje je naumio sačuvati za uspomenu, pade mu pogled na sanduk. Uzeo ga je i odnio do kreveta na kom je ležala njegova bolesna žena, koja se ugledavši sanduk osmjehnula. Uplakanih očiju, gledajući svog voljenog muža, kog će uskoro napustiti, rekla je: “Sad ga možeš otvoriti!”

Muž je otvorio sanduk i našao u njemu dvije krpene lutke, igle za šivenje i 25.000 dolara, upitao je: “Zašto si čuvala ove stvari u sanduku?”

Odgovorila mu je šapatom:

“Kad sam se udala majka mi je rekla da je tajna dobrog i uspješnog braka ostavljanje svađe i prepirke i posavjetovala me da kad se god naljutim na tebe uzmem igle i konac i sašijem jednu lutku.”

Ovdje je skoro zaplakao, pomislivši: “Samo dvije lutke?! Znači za šezdeset godina braka samo dva puta se naljutila na mene?!”

Iako je bio tužan zato što mu je žena ležala na smrtnoj postelji osjetio se sretnim, jer je nije naljutio osim ta dva puta…. “Dobro,” rekao je, “sad znam za lutke, ali šta je sa ovih 25.000 dolara?”

Odgovorila mu je, sakrivajući suze da ga ne bi još više rastužila: “Ovo je suma koju sam skupila prodajući lutke.”

*******************************


"Kad naiđe trpljenje, razmisli što se od tebe traži. Vječna ljubav nikad ne šalje patnju samo zato da bismo se rasplakali."
PRIČA O ČETIRI GODIŠNJA DOBA


Bio jednom čovjek koji je imao četiri sina. Želio je da njegovi sinovi nauče da ne sude o stvarima prebrzo. Zato je svakog od njih posao na zadatak da odu pogledati krušku koja je rasla jako daleko od njihove kuće. Prvi sin otišao u zimu, drugi u proljeće, treći u ljeto a najmlađi sin u jesen. Kada su svi otišli i vratiti se, pozvao ih je da zajedno da opišu što su vidjeli.
ZIMA
Prvi je sin rekao da je stablo ružno, savijeno i uvrnuto.
PROLJEĆE
Drugi sin je rekao: “Ne, drvo je bilo prekriveno zelenim pupoljcima i puno je obećavalo.”
LJETO
Treći sin se nije složio, rekao je da je drvo bilo prepuno cvjetova koji su mirisali tako slatko i izgledali tako lijepo da je to bio najljepši prizor kojeg je ikad vidio.
JESEN
Posljednji sin se nije složio ni sa jednim od svoje braće. On je rekao da je drvo puno zrelih plodova i puno života.
Čovjek je tada objasnio svojim sinovima da su svi govorili istinu, jer je svaki od njih vidio samo jednu sezonu u životu stablu. On im je rekao da se ne može suditi u stablu ili čovjeku, samo na osnovu jedne sezone te da je suština toga ko smo mi kao i da se zadovoljstvo, radost i ljubav koje dolaze od života mogu mjeriti tek na kraju, kada sve godišnja doba proteknu.
Ako se odrekneš nečega kad je zima, propustićeš obećanje svog proljeća, ljepotu svog ljeta i ispunjenost svoje jeseni.
Pouka: Ne dozvolite da bol jedne sezone uništi radost svih ostalih. Ne sudite o životu na osnovu jedne teške sezone. Nemojte odustajati u teškim trenucima i bolja vremena će sigurni doći prije ili kasnije.


Teži da budeš srećan!
Idi smireno kroz buku i užurbanost
i sjeti se mira koji možeš naći u tišini.
Koliko je moguće, budi u dobrim odnosima
sa svim ljudima.
Govori svoju istinu smireno i jasno
i slušaj druge,
čak i glupe i neuke;
i oni imaju svoju priču.
Izbjegavaj bučne i nasilne osobe,
one su teret duhu.
Ako uporediš sebe s drugima,
možeš postati ogorčen ili ponosan;
jer će uvijek biti većih i manjih od tebe.
Raduj se svojim dostignućima i planovima.
Održi zanos za svoj lični poziv,
ma koliko on skroman bio;
to je prvo blago u promjenljivim vremenima.
Budi oprezan u svojim poslovima,
jer svijet je pun prevara,
ali neka te to ne ometa da uočavaš vrline oko sebe.
Mnogi ljudi teže za visokim idealima
i svuda je život pun heroizma.
Budi ono što jesi. Budi svoj!
Pogotovo nemoj glumiti ljubav.
I nemoj biti podrugljiv prema ljubavi,
jer uprkos ogorčenosti i razočarenjima,
ljubav je vječna.
Spokojno primi iskustvo godina,
skladno napuštajući stvari iz mladosti.
Ali nemoj sam sebe žalostiti izmišljotinama.
Mnoga strahovanja nastaju od umora i usamljenosti.
Osim održavanja zdrave stege, budi blag prema sebi.
Ti si dijete svemira,
ništa manje nego što su to drveće i zvijezde.
Imaš pravo biti ovdje.
I bilo ti to jasno ili ne,
nema sumnje da se svemir razvija kako treba.
Dakle budi u miru s Bogom, ma kako ga zamišljaš,
i bez obzira kakav ti je posao
i čemu težiš u bučnom komešanju života,
zadrži mir u svojoj duši.
Pored sve prljavštine i jadikovanja
i porušenih snova, ovo je ipak divan svijet.

Teži da budeš srećan!

(Tekst je pronađen u crkvi Sv.Pavla u Baltimoru 1692. godine)


***********************

Hirošima, bijela krivnja i moja Hrvatska



6. kolovoza 1945. god. bačena je atomska bomba na japanski grad Hirošimu i ostavila, manje-više poznate, stravične posljedice. Tragedija je to nad kojom se opravdano zgražaju generacije do danas. No, ipak valja uočiti jednu stvar, a koja olako biva zasjenjena. Treba se, naime, vratiti u objektivnu povijesnu situaciju prije bacanja bombe, i prisjetiti kakva je bila uloga Japanaca u Dugom svjetskom ratu. Iz današnje perspektive, možemo se itekako pitati je li bacanje atomske bombe bilo najbolje što se moglo učiniti da se suzbije japanska sila, ali vjerojatno se to tada činilo ne najboljim nego jedinim rješenjem.

Međutim, onoga trenutka kad je bomba bačena i kad je izginulo mnoštvo ljudi, kad su mnogi ostali osakaćeni za cijeli život i kad su postale jasno vidljive sve posljedite toga čina, u trenutku se svijest ljudi okrenula za 180 stupnjeva. Taj stravičan čin i sućut s tragedijama nevinih ljudi zahtijevala je trenutačno svojevrsno okajanje, pa su, posljedično, žrtva i agresor zamijenili uloge. Snaga i neprimjerenost toga čina bacanja bombe jednostavno je dovela do toga da su Japanci postali jadan narod, žrtva, odnosno sva sila nepravdi koje su do tada činili u trenutku je bila zaboravljena i anulirana, gotovo opravdana. Oni koji su bacili bombu postali su, naprotiv, agresori, a sva dobra nastojanja koja su činili kako bi se rat okončao jednostavno su također zaboravljena.

I ne samo to. Način takvoga razmišljanja razvukao se skroz do danas. Naime, kad god je potrebno ukazati na nečiju krivnju, s obzirom na taj konkretan događaj krivnju Amerikanaca, izvlači se taj “grijeh prošlosti“, kojega se ne može izbrisati niti popraviti, a koji onemogućava poduzimanje daljnjih dobrih ciljeva, samo zato jer se na to “ima pravo”. Taj svojevrstan križ kojega ne mogu odbaciti, Amerikanci nose uvijek sa sobom.

Polazeći od tog konkretnog promišljanja, kojega u svojoj knjizi “Bijela krivnja/White Guilt“, objavljenoj u izdanju Kršćanske sadašnjosti, analizira Eric Lawrence Gans, tvorac i zastupnik tzv. generativne antropologije, dolazi se do jedne zanimljive teorije – tzv. “bijele krivnje“, a nama je posebno zanimljiva jer se itekako može primijeniti ne samo na analizu američke povijesti i sadašnjosti, nego i naše, hrvatske.

O čemu se radi?

Hrvatska povijest se, ako pogledamo unazad pa do najnovijih vremena, stalno i stalno ponavlja, odnosno uvijek se iznova pojavljuju nekakvi agresori, vanjski ili unutrašnji, koji ju pokušavaju izravno rastočiti, uništavajući sve ono što čini njezin identitet, prije svega vjeru, jezik i kulturu. Valjda je naša nenasilnost, miroljubivost, otvorenost prema drugima koja ne preže za tuđim teritorijem ono što dovodi do takve situacije i stalno se ponavlja. U svakom slučaju događa nam se da nam odjednom postanu gospodari oni koji ne vole ni ovu zemlju, ni njenu kulturu, ni vjeru, ni jezik… Kako toliko puta u povijesti, tako i danas. I kao toliko puta u povijesti, tako nam i ovi današnji “gospodari” ne dozvoljavaju disati “vlastitim plućima”, nego naše vrijednosti uništavaju, a svoje silom guraju. I pri tome nas bezočno i bezobrazno pokušavaju uvjeriti da bez njih ni disati ne znamo.

I svaki pokušaj da kažeš: “Stani, ne može to tako”, odbace nabijajući ti na nos “grijehe prošlosti“. E, to je “bijela krivnja”!

Ako je vjera u pitanju, svakako će izbaciti floskule poput progona vještica, križarskih ratova, uništavanje neistomišljenika ili nešto slično, kao i bolesno i krajnje infantilno predbacivanje kako je Crkva zaostala, a teologija uopće ni nije znanost. Pri tome će se pozivati na “velike autoritete” i “činjenice” koje to potvrđuju (obično su veliki samo po tome što su bili protiv vjere i Crkve, a nerijetko nije ni bitno jesu li uopće postojali ili se taj događaj zbio, poput Hipatije ili tvrdnje kako su kršćani uništili aleksandrijsku knjižnicu). Drugim riječima, sav doprinos kulturnom, vjerskom, znanstvenom, ma svakom obliku društvenog života, od dolaska Hrvata do danas, koji je jednostavno pljuštao iz crkvenih krugova i pljušti i danas, stavlja se na stranu kao nebitno i nepostojeće, a izvlači se ono što je oblaćeno, a ako toga nema, svakako će se potrudi da ih izmisle.

Ako je jezik u pitanju, uvjeravat će nas da ga ne znamo, da je bio izopačen i da ga oni konačno sređuju, pa bismo to trebali s dubokom zahvalnošću prihvatiti. To što najveći jezikoslovci viču na sav glas protiv toga, jednostavno biva nebitno. Primite sa zahvalnošću! Amen! Naravno, uz to se stalno mora protezati, makar latentno, “izopačenost jezika” u vrijeme NDH, a time stavljati u prvi plan dakako nešto drugo, ono što ti viče: “Šuti! Nemaš pravo ništa reći!” To je bijela krivnja!

Ako je u pitanju kulturna i povijesna baština, dakako da će i nju izokrenuti naopačke, uvjeravajući te da tvoja povijest i kultura nemaju nikakvu vrijednost, pa se odjednom nađeš u situaciji da ti je neugodno na državni praznih staviti barjak na kuću, da ti je neugodno spomeniti svoje velikane, kako iz davne prošlosti, tako i iz novijih vremena, zapravo da ti je neugodno sve što se povezuje s tvojim hrvatskim identitetom. I s nevjericom gledaš kako se s velikom pompom obilježavaju neki dani i neki događaji koji su izravno uništavali tvoju kulturu, ubijali tvoje sunarodnjake i činili nezamislivu nepravdu prema tvom narodu, dok se oni uistinu važni i usko vezani uz naš identitet spominju i obilježavaju usputno, a sve češće nikako. Ukoliko se, naravno, pobuniš protiv toga, “bijela krivnja” izbija u prvi plan: ti si nacionalist, ti si klerofašist, ti si homofob, ti si ustaša, ti si, ti si…, i zbog toga se nemaš pravo buniti.

Dakle, “bijela krivnja”, aplicirana na hrvatsku situaciju, označava izravno uništavanje hrvatskog identiteta zamjenom uloga, odnosno predstavljanjem agresora žrtvom, a žrtve agresorom. Primjerice, u Domovinskom ratu smo mjesecima i mjesecima bili izloženi jugokomunističkoj i srpskoj agresiji, ubijanju, uništavanju i zatiranju svega, ali je to zapravo postalo prilično nebitno, dok će se jedan zločin koji je Hrvat učinio predstaviti čak ne ni na jednakoj razini kao one tisuće i tisuće zločina koje su sami pretrpjeli, nego još puno težim od njih.

Slično, dakle, kao i kod Hirošime…

Valjalo bi o tome porazmisliti i pokupiti kockice svoga dostojanstva i konačno reći: “Dosta!” Voljeti svoju Domovinu, voljeti svoju Crkvu, voljeti svoju kulturu, svoj jezik i poštovati svoje velikane nipošto nije nikakav oblik nacionalizma i ne dozvoljavam da mi se to više, zbog eventualnih grijeha jednih ili drugih, “nabija na nos”! Isto tako, ne dozvoljavam zamjenu uloga žrtve i agresora, nego jasno i nedvosmisleno kažem: “Zna se tko je kriv!”
***************************************************************
Tekst tj. kolumna, copy sa http://www.vjeraidjela.com...autor mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić
uz dozvolu uredništva portala.
******************************************
Quo vadis Hrvatsko?
Gdje to ideš?
Od koga bježiš, i zašto?
I kome trčiš u naručje, tko ti obećava
medom okovanu žuč,
mlijekom okupanu posudu ,
punu gadosti, i opačina.......
Tko te to vodi u stadu,
pastir laži......
Moj Isuse, koliko kala i gliba treba za
zamazivanje očiju?????????????
A, KOLIKO PJEŠAČENJA, I RAZNIH BLAJBURGA,
KOLIKO VODE DA SE SPERE MRENA I OTVORE OČI???????
......pogled iz dijaspore, na obilježavanje obljetnice,
sa dva različita mjesta, i gdje je moja Matica, i korjeni,
valjda mi je prije , kao i mnoge druge stvari,
bilo i to svejedno, ali eto.....panta rei..
*************************************


Petak, 08. Kol, 2014.
Autor Medjugorje-info


Sada, draga djeco, ne shvaćate ovu milost, ali će brzo doći vrijeme kad ćete žaliti za ovim porukama

“Draga djeco! Bog mi daje ovo vrijeme kao dar vama, da vas mogu poučavati i voditi putom spasenja.

Sada, draga djeco, ne shvaćate ovu milost, ali će brzo doći vrijeme kad ćete žaliti za ovim porukama. Zato, dječice, živite sve riječi koje sam vam davala kroz ovo milosno vrijeme i obnovite molitvu, dok vam molitva ne postane radost. Posebno pozivam sve one koji su se posvetili mome Bezgriješnom srcu da postanu primjer drugima. Pozivam sve svećenike, redovnike i redovnice da mole krunicu i uče moliti druge. Krunica mi je, dječice, posebno draga. Preko krunice otvorite mi svoje srce i mogu vam pomoći. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.” (Poruka, 25. kolovoza 1997.)

ODAZIVAMO LI SE NA GOSPINE POZIVE?

(NE)Zaboravljeni anđeo
Tekst govori sam za sebe, svaki je komentar suvišan...


Pokoj vječni, daruj joj Gospodine
i svjetlost vječna svjetlila joj.
Počivala u miru Božjem.
Amen.