www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 00:41

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 210 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3, 4, 5 ... 21  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 07 lis 2012 09:23 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Ovo su u stvari tekstovi koje manje više sa neta skidam i uz neki minoran autorski komentar objavljujem u jednom od najstarijih i samofinansirajućih časopisa u Subotici Pučka kasina 1878
pa, ajd reko da vas malo udavim svojim snošljivim prisustvom, znam kako Vam je , a šta mislite kako je meni kad se moram trpit tolike godine......................
Nepodnošljivost postojanja, i lakoća smisla
Mislim da je već svima dosta i preko glave svega, sve nas nervira, i situacija i mi sami sebe..............
Ne moramo se prošetati, a kome je do šetnje nekim idustrijskim oblastima
devastirano, zapušteno, korov jako mi liči na (moju), vašu unutrašnjost....
žalimo se , kukamo, mada su već i riječi presahle al ništa ne preduzimam(o)
Tražimo smisao u svom imaginarnom malom svijetu bezsmisla što si ga stvorili, zatvoreni u sebe kao puževi, začahureni......
A, rešenje je najčešće pred nosom, i politikusi su samo saučesnici u općoj krivnji
počnimo od sebe..............
Doći ćemo i do smisla i lakoće postojanja...
malo razmišljanje, o sebi, meni i drugima, talenti, pouzdanje, vjera.....

Jedna od težih stvari u današnjem svijetu. Možda se neki neće složiti sa mnom jer kako može biti teško „biti svoj“? Ali bez obzira što vi pomislili o tome, ipak sam mišljenja da je to jako teško.



U današnjem svijetu uvijek se mora negdje pripadati i slagati sa svima da bi bio Ok. Tako, malo po malo pravimo kompromise i polako gubimo svoje Ja, i svoju osobnost. Čak i u društvu u kojem si „ustaljeni“ član, uvijek moraš paziti da nešto ne kažeš krivo, da ne napraviš nešto što će se možda drugima manje sviđati, ili što će biti potpuno odbojno. Lagano je biti „tuđi“ i ići linijom manjeg otpora.

Sve što se nekome sviđa, mora se i meni sviđati, ako netko nešto radi – ja to moram podržavati ako ne i raditi. Ako netko psuje – pa naravno moram i ja, ako svi spavaju prije braka – pa zašto bi ja bio drugačiji. Malo po malo, gubiš svoje Ja… prolaziš kraj Crkve i više se ne prekrižiš, nego okreneš glavu, kada netko pita gdje ideš – bojiš se priznati da ideš na misu, i kada te pitaju odakle ti tako rano u gradu – ne želiš spomenuti da se ne vraćaš sa partya nego dolaziš sa mise.

Biti svoj.

Treba imati hrabrosti reći ponosno ono što je tvoje i ono što ti leži na srcu. Ljudi više cijene kada ponosno kažeš nešto i iza toga stojiš, nego kada se savijaš kako vjetar puše. Ne boj se, Ti si poseban i posebna. I kada ti pokažeš svoju posebnost i svoje pravo i čvrsto Ja, ljudi će dolaziti k tebi, tražit će te i pitati kako si tako čvrst i stabilan.

Tada ćeš samo nasmijati – jer ti znaš da to nije tvoja zasluga, ti si se samo naslonio na nešto najčvršće i najstabilnije što postoji. Pogledat ćeš u oči Onoga koji te čvrsto drži i samo ćete se nasmijati, jer ti i On znate kako biti svoj.


Ajmo malo i o političarima, javnom djelatnicima, ili javni radnici koji rade za javno dobro u javnim kućama,tj. kućama od javnog značaja, Parlament, Vlada, ministarstva, nemoj da mi netko pobrka sa najstarijim zanatom, jest sličnost je slučajna, ali je zarada daleko veća, mislim ovih što rade za naše dobro, (hvala im)
Narod je za ovu vlast alegorična mazga koju treba opteretiti do kraja i iskoristiti dok ne lipsa, a sve da bi gospodar stigao na cilj. No jesu li ciljevi vlasti i naroda na koncu identični? Odaje li ponašanje vladajućih išta drugo doli prezir prema natovarenoj mazgi? Jer, mazgo, ako nećeš tegliti, onda nećeš ni preživjeti – to je njihova logika. Dok gazda jaši, narod plača harač i spašava državu. Zauzvrat mora slušati cinične „zabavljače" koji sa svojim dosjetkama i razinom komunikacije kod razboritog čovjeka mogu izazvati samo zebnju – je li ovo brod luđaka koji plovi u nepoznato nošen jakim strujama? Zanimljivo, mediji njihovim ponašanjem nisu nimalo skandalizirani. Živimo u vremenu kad imponiraju rogobatni tipovi, „frikovi", „kuleri" koji prodaju svoje štoseve i žongliraju dojmom i poskočicama, a neki i običnom vulgarnošću. Razbijači kao da impresioniraju medijsku regimentu koja se ne usuđuje staviti pred zid „revolucionare" i postaviti im nekoliko ubojitih pitanja. Svaka ozbiljnija kritika odbija se o zid alibija prošlosti – oni prije nas sve su uništili, nama treba vremena da to popravimo. Tu priču ćemo slušati do kraja mandata Kukuriku koalicije. Hoće li nakon njih biti još vremena i izgleda da se spasi što se spasiti može?

Hrvatska je u rukama diletanata. Politika restrikcija, ukidanja i štednje ne vodi nikamo jer stradava prosječan građanin, „mali" čovjek prepušten bespućima divlje ekonomije i bankarskog voluntarizma. Njemu uzimaju svi, njega svatko potkrada, od vlastite države do javnih poduzeća i privatnih moćnih kompanija. O bankama kao institucionaliziranim lihvarima da i ne govorimo. Smanjenje ionako malih plaća prosvjetarima sramotno je podcjenjivanje obrazovne struke i profesora, i uzimanje onima koji u ovome društvu, poput obespravljenih radnika, predstavljaju tihu, vrijednu i poštenu skupinu, ali su bespomoćni da se odupru obezvrjeđivanju njihova statusa od strane beskrupulozne vlasti. Vlast se ne osuđuje oporezovati dobit banaka i kamata, ne osuđuje se obuzdati bankarsku pohlepu koja uništava supstancu hrvatskog društva. Uz sve veću inflaciju, poskupljenje grijanja teški je udarac uoči jeseni i zime na hrvatske građane. Vlada ne dira u ekonomsku mafiju, ne zadire u srž bolesne ekonomije, koja nije bolesna samo zbog nelikvidnosti koliko i zbog nelojalnih odnosa, korupcije i lobija koji uništavajuhrvatski izvoz i proizvodnju. O uvozničkoj mafiji nitko ne govori i nitko u nju ne dira. U bogataše i elitu dira se selektivno, ideološki. Umjesto da račune za korupciju i pljačku plaćaju stvarni krivci, na kraju sve moraju platiti obeshrabreni građani. Ako netko u državnom poduzeću otuđi milijune, ako nesposobni ljudi vode javna poduzeća i stvaraju gubitke, zašto ih mi moramo vraćati kroz nova poskupljenja? I svjetska recesija proteklih godina nakon burzovnih slomova pokazala je da nema formule da se pokrije gubitak kojeg neki mešetari stvore na tržištu novca s posljedicama po čitav svijet – gubitak pokrivaju na kraju porezni obveznici jer država spašava banke i privatni sektor da joj se ne uruši financijski krvotok. Velike i male ekonomije, na žalost, počivaju na ezoteriji novca i mešetarskim hohštaplerima. Iluzija je očekivati neku veliku pravednost, no država barem može osigurati kakvo-takvo pošteno, transparentno poslovanje i djelovati ili ne djelovati u interesu vlastitog naroda, a ne taj svoj narod osiromašivati i ubijati ga svojim pesimizmom.
tekst pozajmljen od kolumniste Zorana Vukmana
A, gde smo mi , ne trepćući gledamo u Europu, a ona....

Vatikanski dnevnik L'Osservatore Romano objavio je razmišljanje o kršćanskim korijenima Europe poznatog talijanskog televizijskog i radijskog voditelja i autora, inače arheologa Umberta Broccolia. Prenosimo ga u cijelosti.


Moja draga stara Europo, pišem ti ovo moje pismo kao laik, uvjereni laik. Ponavljam ova moja uvjerenja, jer ne bih htio stvarati nedoumice nijedne vrste. Koliko se raspravlja u dvoranama tvojih ustanova o kršćanskim korijenima ovog našeg dragog starog kontinenta! I kao uvijek mnogo je stajališta. „Europa je rođena kršćanska i ispravno je to potvrditi“, piše onaj koji želi podsjetiti na prisutnost Crkve u Europi. „Uzalud je to ustvrditi, to se zna“ odgovara onaj čija misao proizlazi iz „slobodne Crkve u slobodnoj državi“ tako dragoj tvojoj kulturi iz konca XIX stoljeća.

Moja draga stara Europo. Ako nema razloga za raspravu, nužno ih je pronaći. Čini se da je skoro neophodno pronaći novi problem za svako rješenje. Pitam se, uvijek kao laik, koji je smisao takve vrsti rasprave. Pre očito je vidljiva veza između tebe (moja draga stara Europo) i kršćanstva. U tvojim povijesnim gradovima, crkve su među najvažnijim spomenicima. I mi možemo razmišljati o kulturi naših prethodnika, jer (u tišini, strpljivošću i naporom, u tvom dugom srednjem vijeku) kršćanski redovnici su prepisivali i uvijek iznova prepisivali tekstove koji su dolazili iz antičkih razdoblja. Postali smo europljani te iste kulture, zahvaljujući i onim hrapavim i ostarjelim rukama, sa prstima ukočenim od pisanja. Ruke redovnika priviknutih na motiku i pero. Ruke redovnika, daleke od svijeta, ali toliko bliske svijetu, savjesno prepisujući svaku izgovorenu riječ, da bi ih ostavili u nasljeđe tvojoj kulturi. I ti si se oblikovala u toj kulturi, moja draga stara Europo. U kulturi rođenoj u tihim dvoranama tvojih samostana.

I kada kao turisti hodamo po tvojim gradovima, posjećujemo tvoje muzeje, punih umjetničkih djela koje su naručivali crkveni ljudi. Pozivali su kod sebe umjetnike. Čak i grješnike, često razuzdane kao Caravaggio, tražeći od njih da oslikaju vjeru. Oni, umjetnici, pokušavali su i uspijevali izjavljujući da su laici, trošeći zarađeno na slici u gostionicama, u kućama na zlom glasu. Ali su uspijevali: očigledno da je savršeni duh bio u njima, i u gostionicama i kućama na zlom glasu.

Od onih laičkih i smrtnih ruku, naviknutih držati dlijeto i mlat, proizašla su umjetnička djela tvoje kulture, moja draga stara Europo. Još jednom ruke rada na izvoru su tvoje povijesti: rad redovnika, rad umjetnika pozvanih od redovnika i svećenika. I svugdje nalazimo tragove tog rada: u tvojim gradovima, crkvama, zgradama, ulicama. U slikama, skulpturama, kipovima, pa do malih poklončića sa svecima i kipovima Majke Božje u poljima. Nema jednog mjesta, ni jednog (moja draga stara Europo) koji ne podsjeća na tvoje kršćanske korijene. Stoga se pitam o čemu se to onda govori.

Možda ipak znam. Uhvatiti za prsa vjeru prije ili kasnije postaje vijest. Uostalom, mi građani Europe i svijeta, još govorimo o onome koji je uhvatio za prsa onoga, otprilike pred dvije tisuće godina. Uhvatio ga za prsa i pribio gore, dobro vidljivog. Još govorimo i da se govori o nama dovoljno je nastojati spustiti ga. Jesi li vidio koliko je izgovorenih riječi o onome koji je odlučio da ga se spusti s križa, dvije tisuća godina nakon što je bio pribijen na križ?

Kako je prevrtljiv naš ljudski karakter, moja draga stara Europo! Pred dvije tisuće godina, svijet se je utrkivao tražeći pribijanje na križ i podignuti taj križ visoko, dobro vidljiv, kao znak kazne ljudi i danas se čini sve da se križ spusti dolje, daleko od očiju koje bi mogao podsjetiti da je onaj čovjek umro za jednu ideju, da bi svijet bolji, izgrađenom na jednakosti i ljubavi prema bližnjemu.

Kako je čudno ljudsko biće, moja draga stara Europo. Zašto se trči uvijek kasnije? Tko je želio spustiti na zemlju onog čovjeka nije mogao to reći jučer, pred dvije tisuće godina? I zašto, tek danas, nakon dvije tisuće godina se traži da se spusti na zemlju onaj križ?

Čudni smo i prevrtljivi, moja draga stara Europo. Prečesto se borimo za ideju. Ne imajući je.


Zadnja izmjena: cirenac; 07 lis 2012 09:46; ukupno mijenjano 2 put/a.

Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 07 lis 2012 09:27 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Zbog čega je Isus bio ubijen na križu? Zbog mene i tebe da, ali zašto baš na križu? Zbog ispunjenja proročanstva da će biti obješen o drvo? Zbog toga što su Rimljani u to vrijeme ubijali osuđene na taj način? Zbog čega je baš križ sinonim Njegove smrti i našeg života? Ne mislim vam ponuditi neki spektakularno novi ili duhovno duboki odgovor, već kratku priču o jednom drugom križu, odnosno križiću, odnosno milijardama njih koji postoje u svakome od nas.

Mene uvijek iznova zadive znanstvena istraživanja koja mi otkriju na naizgled trivijalnim stvarima koliko je naš Bog velik, detaljan i pažljiv, da nam na svakom koraku ostavi pokoji dokaz svoje prisutnosti i svoje veličine. Jedan od takvih dokaza je – Laminin.

Laminin je naime protein od kojeg su sačinjeni supstrati svih naših internih organa, a „udruge“ laminina su u znanstvenim krugovima ujedno poznate i kao „bazne membrane“. Po čemu je poseban taj protein? Po tome što nas drži na životu i po tome što ima oblik križa!

Laminin ima četiri kraka koja se spajaju na četiri druge molekule. Tri kraka se uglavnom spoje na druge laminine čineći membranu, dok se četvrti, duži krak veže za stanice, te tako povezuje organe sa membranom. Laminin je bitan u tome što osigurava našu tjelesnu strukturu te regulira promet u i van naših organa. Manjak tog proteina bi uzrokovao deformacije u našim mišićima i internim organima – drugim riječima, bez mnoštva tih malih križića mi ne bi imali svoj fizički integritet. Trećim riječima, bez tog križa – mi ne bi fizički mogli živjeti! I stoga, svaki od nas, vjerni i nevjerni, nosi taj molekularni križ kao divnu simboliku onog vrjednijeg križa, duhovnog – Isusovog.



Četiri se svijeće polagano gorjele. Bila je tišina i mogao se čuti njihov razgovor. Prva je svijeća rekla : “JA SAM MIR. NAŽALOST, LJUDI ME NE USPIJEVAJU SAČUVATI, MISLIM DA ĆU SE UGASITI . " I odmah se ugasila .


Druga je svijeća rekla :
“ JA SAM VJERA. NAŽALOST, MNOGI LJUDI IMAJU POVRŠNU VJERU I JA IH NE ZANIMAM. NEMA SMISLA DA I DALJE GORIM.”
Tek što je to izgovorila, puhnuo je lagani povjetarac i ugasio ju .
Treća je svijeća žalosno progovorila :
“ JA SAM LJUBAV. NEMAM VIŠE SNAGE. LJUDI ZABORAVLJAJU NA MENE, I TO KOLIKO SAM IM POTREBNA. ONI NE LJUBE NI SVOJE NAJBLIŽE.”
I bez oklijevanja se ugasila .
ODJEDNOM JE UŠLO JEDNO MALO DIJETE I UGLEDALO TRI UGAŠENE SVIJEĆE . “ŠTO JE TO ? “ upitalo je dijete. “VI STE TREBALE SVIJETLITI DO KRAJA.” I rekavši to, počelo je plakati . Uto je progovorila četvrta svijeća: “NE BOJ SE , DOK JA GORIM, MOĆI ĆEMO UPALITI UGAŠENE SVIJEĆE. JA SAM NADA .”
Djetetu su zablistale oči od radosti dok je s upaljenom svijećom vraćalo svjetlo ugašenim svijećama ...

NEKA NIKAD NE PONESTANE NADE U SRCIMA NAŠIM !Neka svatko od nas bude sredstvo u rukama - Djeteta -(djeteta) da bismo podržali nadu, vjeru, mir i ljubav u vlastitu srcu i u srcima naših bližnjih !



Otrovna pera i zli jezici su bili prisutni još u onome farizejskom hramu u kojem je stajao nedužni sin tesara, za kojeg nisu ni naslućivali da stoje u prisutnosti Sina Božjega, kao što je to naslućivao Ivan pustinjak, koji, iako Ga ne još ne vidješe, ipak zbori da Mu nije dostojan ni remen odriješiti. Isti taj nedužni tesarev Sin proriče, kako ista sudbina čeka mnoge njegove sljedbenike u krajnjim vremenima. Stoga bi se svi napadi na katoličku Crkvu i njezine sljedbenike trebale shvaćati kao potvrda katoličke vjere.
U ovim mješavinama imate puuuuuno odgovora, ako ih želite čuti, pročitajte više puta, inače ne djeluje, ono kao promućkati prije uporabe,
Lakoća je KRIŽ, kako za koga, a nepodnošljivo je bježanje od istog.
Bog Vas sve blagoslovio.http://www.youtube.com/watch?v=EV9lnCgS ... re=related


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 07 lis 2012 09:50 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
U podforumu ''Osobni forumi'', dopušteno komentirati i pisati u temi koju je otvorio neki drugi korisnik.
Svaki forumaš može isključivo pisati u temi koju otvori.
Svi postovi koje ne slijede navedeno bit će pohvaljeni a nihovi tvorci nagrađeni
u kuloarima, naravno.................
http://www.youtube.com/watch?v=JABdFz9r ... re=related


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 07 lis 2012 16:21 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Lakoća smisla
Velika istina koja nadolazi prirodu,
ne može se izreći uobičajenim ljudskim jezikom.
Ali, ona tišinu bira da dodje do duše.
Osećam da tišina ove noći traži put do duša,
noseći poruku nežniju od one koju ispisuje povetarac
na površini vode, čitajući poruku naših srca
na njima samima.
Ali, kao što je Bog hteo da duša bude u ropstvu tela,
ljubav je htela da budem zarobljenik govora...
Kažu, voljena moja, da se srce, kada je odvojeno,
pretvara u proždrljivu vatru.
Mislim da trenutak rastanka nije u stanju
da razdvoji naše duhovne svetove.
Isto tako, pri prvom susretu znao sam da te duša odavno poznaje,
i da prvi pogled, u stvari, nije prvi...
Voljena moja, onaj trenutak koji je spojio naša srca,
izgnana iz nebeskog sveta, predstavlja one retke prilike
koje me učvršćuju u uverenju da je duša večna.
U takvim trenucima priroda skida koprenu sa lica
svoje ograničene pravde -- onoga što nepravdom zovu.

Sećaš li se, voljena moja, onog dana gde smo stajali
i zaljubljeno gledali jedno u drugo?

Znaš li da su ti pogledi govorili da tvoja ljubav prema meni
ne potiče od milosrdja?
Ti pogledi su me naučili da sebi kažem:
da pravedno davanje više vredi od onoga koje vrlina čini,
da je ljubav koju okolnosti stvaraju slična vodi močvare.
Preda mnom je, voljena moja,
život koji želim da bude veličanstven i lep.
Život koji druguje s pomenom čoveka koji će doći
i poziva na poštovanje i ljubav prema njemu.
Život koji je počeo kada sam te sreo,
uveren u njegovo večno trajanje,
znajući da imaš moć da pokažeš onu silu
koju mi je Bog podario za velike reči i dela,
kao što sunce daje život mirišljavom cveću u polju.
Tako će moja ljubav preživeti.
Neće biti samo moja, jer treba drugima da pripadne,
niti će biti svačija, jer će tebi biti namenjena,
jer ti si onaj lepši deo mene kada nas je u jednom trenu
darovala Božja ruka, voljena moja".
(ukrao od kćerke)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 07 lis 2012 18:41 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Cijeli grad, tapetiran, milina jedna Gdje god se osvrneš polunamrgođena, pa ima i blago nasmiješenih lica............niste u pravu, nisu prolaznici, oni su uglavnom namršteni i vrlo često nešto mrmljaju kroz zube posmatrajući ovu pojavu, cikličnu, znači svake 4 godine, pa mogli bi se navikniti ali takovi smo ti mi......nikad zadovoljni, ma daj da ih usrećimo makar ovih mjesec, dva, a poslije ćemo lako....
Istini za volju dešavalo se da brzina lijepljenja plakata bude nekada zadivljujuća, hm, žalosno, jer se ne radi o ažurnosti nego o plaćenoj brzini lijepitelja, ne čine to iz obesti, ne , ljudi moji......
Ovo je više kao neko uvodno razmišljanje o nečemu mnogo ozbiljnijem.Inspiracija za ovaj tekst je bila jedna priča od književnika Edgara Alana Po-a, zove se ''Vepar je imao sreće''
Naime ,ukratko, vlastodržac jedne zemlje poslije uspješno ugušene pobune, koju je predvodio sin njegovog rođenog pok. brata, je krenuo u lov na vepra.Prije priprema je izdao naređenje svome ajd da kažemo šefu bezbednosnih snaga da na bezbolan i lijep način ispita njegovog bratanca tko su saučesnici, nagrada za trud neizvesna ali je kazna za neuspjeh sasvim izvjestan.
Dotični šef obaveštajnog odjela našao se pred nimalo jednostavnim zadatkom, naime trebalo je nenasilnim sredstvom izvući priznanje o saučesnicima pobune, da bi ih za primjer kaznili.
Posle krećeg vremenskog perioda šef službe je vlastodršcu donio spisak sa imenima, učasnika, podstrekača i onima koji su skrivali ostale pobunjenike.
Vlastodršca je zanimalo, pomalo zadivljen brzinom i ekspeditivnošću svog obaveštajnog šefa, način na koji je izveo cijelu tu operaciju.
Krajnje jednostavno, ali vrlo domišljato.Naime, zatvorio je rođaka, tj. vođu pobune u prostoriju, gdje su bila vjerno oslikani kroz prozorske rešetke dnevni i noćni prizori, godišnja doba, i u hranu mu je dodavao blago opojno sredstvo, te mu se često spavalo, postarao se da i osoblje djeluje svakim danom starije, odjelo pritvorenika , dok je spavao su mijenjali u pohabanije, ogledala nije imao, berberin mu je često dolazio....Ukratko čovjek je izgubio pojam o provedenom vremenu u pritvoru, a ono je bilo kratko....
I, jednoga dana su u njegovu prostoriju upali četvorica ljudi u čudnim uniformama obavještavajući pritvorenika da je tiranin zbačen s vlasti i pitajući ga koga da još obavijeste, normalno oduševljen ''izrecitovao ''im je imena svojih pomagača...
Vlastodržac je bio oduševljen domišljatošću svog obaveštajnog čovjeka, i dao ih odmah pohapsiti, no dobio je upozorenje ako želi posjetiti rođaka da on, (rođak) pošto je proveo u uslovima gdje se za 15 min. smenjivali dani i noći izgleda kao starac.....jer je izgubio pojam o vremenu, naime suviše je brzo prolazilo.....
Vlastodržac, prikriveno zgranut, obilato je nagradio svojega vjernog šefa i podanika, i po izlasku šefa i kancelarije, naredio je ''slučajnu'' saobraćajnu nesreću, sa zaključkom, ''ovaj je suviše pametan, jednom bi mi mogao ugroziti vlast!''

Priča je izmišljena, iz davnih vremena, knjževnik Edgar Alan Po, je stvarno majstorski napisao, psihološki profil, nesposobnih , a moćnih, moja malenkost je samo skratila priču....
E, sad sigurno se pitate kakve veze ima priča sa sadašnjicom......
Ma, taj nazovimo ga sindrom ''domaće pameti'', je više stoljeća prisutan na ovim prostorima, da ne idemo dalje od Tesle.....
I opet se ponavljaju iste greške, sistem kao da se nije mijenjao tj. institucije sistema, naime sve je poređeno tome ''budi poslušan, pa onda možeš i pametan, al ne više nego tvoj nadređeni''.I, što je rezultat toga, ODLIV MOZGOVA.
Naučno istraživačka stanica ''Petnica'', Valjevo, na ovim balkanskim prostorima najjača po pitanju okupljanja, gotovo koncentracije mladih, natprosječno inteligentnih, talenata, mladeži pametne budućnosti ove zemlje je fantastičan rasadnik, koji strani industrijski , tehnološki stručnjaci pažljivo prate i............pokupe kajmak.a, mi kao jednom prastarom crtiću zvanom ''Kalimero''(koga su uvijek nasamarili, zbog naivnosti), ponavljamo ,''pa, to je nepravda''...
Umjesto da takovim mladim kadrovima, ma kakvi kadrovi, geniji, prepustimo da budu zamajac ideja i lokomotiva inventivnosti i inovativnosti............mi stojimo na peronu prosječnosti, mašemo im , i uh, samo kad su otišli, da ne talasaju ovu našu svakidašnjicu, stranci je inače smatraju ''žabokrečinom'', samo su pristojni pa nam kažu , ''nedovoljno razvojno orjentisani''.
Državno obrazovne strukture i privreda bi MORALE biti ne u partnerskim nego u prisnim međusobnim odnosima, pratiti ''puls'', potrebe tržišta rada, stručnih genija, dati im prostora, i mogućnosti i normalno i finansije.E, tu već sve pada u vodu, balavi su, zeleni, treba malo još da budu 10-tak god. pripravnici, i oni lijepo se pokupe , odu i tako ''zeleni'', ''procvjetaju'' negdje vani, i mi kupujemo ono što oni smisle.
Ma, važno je da smo svoji.......
I, da nitko ne talasa...
Do slijedećih izbora, obećanja,.....samo mladi odlaze, pa se može desiti da ćemo jednom poslije sjednice skupštine poslanike ispratiti u gerontološki centar...
jer matorimo, ''naše '' vrijeme polako prolazi, a njihovo vrijeme.......pa, sat za njihovo vrijeme se ne nalazi ovdje nego sve više vani.......
Na kraju, savjet oca sinu:''Sine moj , ako imaš neku pametnu ideju, ili šuti ili bježi van...!''
Jer, uvijek je lakše ''mijenjati svijet oko sebe nego sebe'', a i manje boli......
......pisano uoči izbora.....

čujemo se čim mi to moj robovlasnik, dozvoli...


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 09 lis 2012 19:02 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Tekst objavljen , valjda u junu, lokalne tematike, ali ga je (ko)lektor iseckao, verovatno pošto ovakav u originalu ne sadrži u sebi dovoljno političke konotacije i profinjenog cinizma u dovoljnoj meri za kritiku vlasti,(ko fol oni, tj. vlast, bilo koja aktualna, općinska će u napadu griže savesti sve proneverene novce podeliti napaćenom narodu)
Radi se naime o jednom od simbola u arhitektonskom, emotivnom i još.....osim Gradske kuće i jezera Palić koje krase Suboticu.E, više godina je u agoniji restauracije u samom centru grada, a dobar razlog za mahinacije finansijske..........
Ne rušite mi stubove.....
Zvučio bi otprilike naslov, malo modificirane političke šansone 90-tih godina (Ne lomite mi bagrenje).Naravno , radi se o Narodnom Kazalištu, Pozorištu, Nepszinhaz, ili o onom što je od njega ostalo.........
A, ostalo je ruglo, betonska sramota u centru grada.....i samo još stubovi.Uz Gradsku kuću jedan od kulturnih , i povijesnih simbola našeg grada.Štao je točno starije, ne znam, i nije bitno za ovu priču, bitniji je simbol, mjesta okupljanja, šetnje korzoom generacija i generacija, tko bi ih pobrojao jer su ostale urezane u memoriji sjećanja slika iz mladosti mnogih, a sada.............dvije priče koje sam našao na internetu, imaju sličnosti, poveznice, samo malo razmislite, jer ovo nije Dnevnik, ne ispira mozak sažetim , ispranim informacijama, selektiranim sa izvedenim zaključcima, da se narod ne zamara razmišljanjem, možda postavi i koje neugodno pitanje.....
''.Čovjek može tražiti drugog čovjeka da ga uči matematiku, da ga uči strani jezik, da nas uči kako se svira na gitari, ali onim važnim stvarima rijetko tko vas može učiti, o stvarima kao što su život, ljubav, sloboda, sreća, predanje, radost… Tim stvarima vas rijetko tko može učiti. Zapravo, rekao bih, te stvari su privilegija Boga. Gdje je to ljudsko biće koje je kadro podučavati drugo ljudsko biće o životnim istinama? Što je najvažnije u životu? Što je to bez čega ne možete živjeti? Što je to toliko jako ukorijenjeno u vašem srcu da ste kadri sve ostaviti poradi toga, pa i oca i majku, sve ono što vas usrećuje i ushićuje? Gdje je dubina vašeg postojanja i života? Gdje stojite čvrsto na nogama?

Ima jedna interesantna priča koja će vam dati, Barem slikovito, odgovor na to pitanje. Bio je jedan čovjek koji je znao umijeće paljenja vatre. Otišao je u jedno daleko pleme u Sibir. I pokazao je ljudima kako se pali vatra i koje sve koristi mogu imati od vatre, kako se mogu grijati, kuhati na vatru, osvjetljavati noć… I ljudi su naučili tu vještinu paljenja vatre i bili su u čudu kad su vidjeli kako im se život obogatio time što su naučili koristiti vatru i da će zahvaliti tom čovjeku kad otiđe. On nije mario za njihove hvale. Njemu je bilo važno da ljudi dođu do vatre. Krenuo je na put drugom plemenu, u jedno drugo mjesto i počeo podučavati ljude paljenju vatre. Primijetili su to svećenici i ljudi i vidjeli da taj čovjek okuplja puno ljudi oko sebe. Tada su se prestrašili u svom srcu. Vidjeli su da ti ljudi sjede oko tog čovjeka, da ga slušaju, da više ne dolaze njima, da više ne trže pomoć kod njih nego kod tog čovjeka. Napravili su portret tog čovjeka, stavili ga na oltar, kraj njega izložili naprave za paljenje vatre i poučili ljude kako da odaju počast tom čovjeku. Ljudi su vjekovima vjerno činili. Pobožnost je ostala ali nije bilo vatre.
To je to što je potrebno današnjim ljudima. Ne treba im formula. Ovo čovječanstvo ne pati od nedostatka religioznih formula. Ovo čovječanstvo ne pati od pomanjkanja religije, jer ih ima i previše. Ono što je današnjem čovjeku potrebno je ljubav, istina, dobrota, predanje, srce, život, iskustvo živoga Boga… Religija je i previše. Teorija je i previše. Prakse fali. Života fali. '' Citat, vlč. Z.S.
Jeste duhovna, ali i životna priča, komentar je suvišan...a evo i druge, i o vlasti općenito , i o nama samima......
''

Svatko od nas odrastao je u vrlo specifičnim uvjetima. Jedinstvena mama i jedinstven tata stvorili su jedinstveno dijete. No, ipak, uz svu našu unikatnost, u tajnim hodnicima naše psihe, u složenim uzorcima našeg emotivnog funkcioniranja postoje obrasci, uloge, maske koje su kod mnogih slične.



Ti lažni slojevi identiteta nas održavaju na površini stvarnosti, u automatizmu svakodnevnice i u tipovima odnosa koji se ponavljaju i čine da se osjećamo kao da se, usprkos izmjeni likova, u filmu zvanom život vrti “stalno ista priča”. Kada nemamo kvalitetan kontakt sa samima sobom – sa svojim osjećajima, tijelom i mislima – nismo u mogućnosti održavati takav kontakt ni s drugima.

Kada smo preokupirani unutarnjim burama i vihorima ili predugim, monotonim zatišjima, naša životna energija je uvučena prema unutra. Zapetljana je u mentalne mreže i emotivne uzorke koji nas odvajaju od vanjskog svijeta. Kako se taj nesretni, izgubljeni ili slab sloj naše ličnosti ne bi pokazao pred drugima, kako se ne bismo osjećali izloženima i ranjivima, imamo ga potrebu dobro, dobro sakriti. Kako pred tuđim pogledima, tako i pred nama samima.

Taj štit, ta uloga koju nosimo kako bismo ostavili određeni dojam i sakrili svoje pravo ja je svojevrsna maska. Nju možemo pokazati jer ona nije toliko povrediva. Što je duže nosimo, to je tvrđa. Može biti kamena, gruba, ledena, bezbrižna, nakićena, sjajna. Može biti stalno nasmiješena i puna pažnje, snažna i nadmoćna, besprijekorno mirna i nedodirljiva. Pružajući tako malo od svoje autentične osobnosti, čovjek riskira malo, ali samim time i dobiva malo. U životu pod maskom, energija se troši na održavanje prividnog, lažnog ja zbog čega intenzivan, svjež doživljaj stvarnosti licem u lice sve više kopni. Bilo bi lako kada bi maska bila nešto što navlačimo svjesno jer bismo je tada svjesno mogli i skinuti. No, zašto bi čovjek svjesno navukao na sebe nešto što ga sputava u doživljaju života? Maske se grade iz nesvjesnih obrana koje najčešće datiraju još iz djetinjstva…


Što se krije ispod?

Maska je tu da štiti, stvorena je kao obrana od boli, frustracije, zanemarivanja. Izuzetno je malo ljudi koji su odrasli u zdravim obiteljskim uvjetima gdje su se osjećali vrijednima ljubavi samim time što postoje. Većina je dobivala roditeljsku pažnju i ljubav koja je uvjetujuća tj. osjećali su se prihvaćenima i voljenima onda kada bi ispunjavali određene uvjete ponašanja, a ono što je svako od nas zapravo trebao bila je ljubav koja je bezuvjetna. Na primjer, ako je dijete ljuto, a još uvijek osjeća da je voljeno, onda dobiva zdravu osnovu da se u životu može “boriti za sebe”, istaknuti se, izraziti svoju osobnu snagu i odlučnost, a da pri tom ne osjeća krivnju ili strah od odbacivanja. Ako je dijete tužno i zbog suza ga se ne posramljuje, ne kažnjava ili ignorira, ono dobiva poruku da i u svojoj slabosti može biti prihvaćeno i voljeno. Na taj način stječe zdravu osnovu za iskazivanje tuge u budućnosti, jer realno gledano – život nije uvijek predivan. Povremeno je i bolan i frustrirajući, a kada se psihička energija ne troši na održavanje maske snage, već je čovjek u stanju priznati i suočiti se i s vlastitom slabošću, onda puno lakše razrješava aktualne životne situacije koje su frustrirajuće ili bolne.

Ranjeno dijete u odraslom čovjeku tijekom života teži zadobiti ljubav na način na koji ju je naučilo zadobivati u djetinjstvu – uslužnošću, samostalnošću, pristojnošću, kontroliranjem, hrabrošću i tako dalje. Ta rana je poput neke vrste oranice, plodnog tla za rast gorkih plodova života, za rast maski. Ispod maske se kriju fragmenti dječje psihe – agresija, egoizam, taština i sve one emocije koje su etiketirane negativnima. Ispod maske se krije “loš ja”, odbačeni, neprihvaćeni ja, bed guy, bed girl – možemo mu pridati bilo koji od ovih naziva. Taj “loš ja” je upakiran u omotač sačinjen od srama koji stvara dodatnu tjeskobu i pritisak, a maska je ta koja stoji između naše ranjivosti i drugih ljudi što sprječava bliskost, kako s drugima, tako i sa nama samima.

Zamislimo li slojeve naše ličnosti kao koncentrične krugove, maska je vanjski obod, fasada za gledanje. Ispod te fasade je upravo ono suprotno – “loš ja”. Tako se pod maskom dobrodušne i svima uslužne žene može nalaziti agresija i okrivljavanje, a ispod maske snažnog muškarca-zaštitnika strah i taština. Taj, nepoželjni sloj naše osobnosti stoji između zdrave, ljudske (ujedno i božanske) jezgre, između autentičnog ja i maske.

Dok maska pada…

Maska, budući nije dovoljno stvarna, stalno traži potvrdu same sebe u očima drugih. Tako možete naići na skupine ljudi s maskom moći koji se hvališu svojim pobjedama, uspjesima i herojstvima. Možete naići grupe ljudi s maskom dobrote koji idealiziraju svijet ili se stalno žale jer su razočarani u ljude. Možete naići na ljude s maskom nedodirljivosti koji veličaju svoju nepovredivost i distanciranost od života.

Maska u svojoj nesvjesnoj dinamici ima kodiranu dječju povredu. To tužno, ljuto, odbačeno, neprihvaćeno unutarnje dijete se ima potrebu osloboditi. No, budući je maska predugo tu, zavirivanje pod nju čovjeka prije svega plaši. Maska s vremenom kao da preuzme osobu koja, živeći zadanu ulogu polako zaboravlja na svoju pravu prirodu, upada u iluziju i život provodi kao u nekom filmu ili transu. S vremenom unutarnja praznina, tjeskoba i nezadovoljstvo rastu. Kada čovjek napokon osvijesti da ga maska ne vodi tamo kamo bi iznutra želio stići – do mira, samopouzdanja i zadovoljstva – odjednom osjeti želju dublje upoznati sebe. Ali, to “dublje” ga plaši, jer… što ako ispod maske nema ništa? Što ako je ispod maske praznina?

Suočavanje s vlastitom unutarnjom prazninom, depresijom, stagnacijom, bespomoćnošću ili bilo čim drugim što se ispod maske krije, dovodi do novog iskustva. Jaki se osjete slabima, dobri se osjete lošima, nedodirljivi se osjete izloženima. Nakon toga, ako je čovjek iskren prema sebi, počinje uviđati koliko je energije trošio na formiranje maske, što ga je dovelo samo do obezvrjeđivanja sebe. S druge strane, napuštanje lažnih pravila i pretvaranja dovodi do oslobađanja životne energije koja je bila blokirana u maski. Začarani krug u koji je uhvaćena zamaskirana potraga za ljubavlju prestaje.

Više nema upadanja u situacije koje vode ka sličnom načinu povrjeđivanja kakvo se događalo tijekom djetinjstva. Na primjer, žena koja pristaje na mrvice pažnje muškarca zato što je dok je bila dijete njen otac uglavnom bio odsutan i ono malo što joj je pružao za nju je predstavljalo nešto jako vrijedno. Ili, primjerice, muškarac koji nosi masku moći jer je kao dijete svjedočio scenama obiteljskog nasilja, pa privlači žene koje se u odnosu na njega postavljaju kao žrtve. Ili, recimo osoba koja nosi masku nedodirljivosti pa se s vremenom sve više izolira i osamljuje kako bi sakrila činjenicu da se osjeća ranjivo i loše.

Puno je različitih načina na koje se maske reflektiraju na svakodnevni život, na odabir partnera i prijatelja, a dok padaju, dok se tope, često se puno toga u životu mijenja. Neki ljudi odu, neki dođu, mnogo toga se razbistri i dugogodišnji problemi odjednom postaju rješivi. Bude se kreativne sposobnosti unutarnjeg djeteta koje u život odraslog čovjeka unose spontanost, neposrednost i lakoću. Život postaje interesantniji, a odnosi iskreniji ''Citat.Sion.hr
E, da, na papiru sve to izgleda lako, a u praksi, stvarnom životu......pa teeeeeeško, gotovo nedostižno, budimo uporni, jer alternative pa baš i nemamo (osim ako se ne bavimo samozavaravanjem, ali ni to ne traje dugo, kad tad se moramo pogledati u zrcalo....Istine)
Za kraj priloga, malo bih zamolio maštovite:Nemojte da Vam padne na pamet da renovirate i Gradsku kuću, hvala lijepo, ovo je zasad i previše.......
Bog Vas sve blagoslovio!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 09 lis 2012 19:17 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Ovo još nije objavljeno, sprema se, polako, i odavno mi stoji ova "kompilacija", mudrosti, ali sam tanak i slab u sprovođenju u delo, tj. a, kako kad, i dok me umor nije još bacio u horizontalu, ...........jer je FUNDAMENTALNA SUŠTINA LAKOĆE SMISLA....
S Isusom u svakodnevici: miriše na nebo
Apoteka za hitne slučajeve
iz knjige Tomislava Ivančića
Bog preobražava

Prvo: odreći se svega
Odreci se sad svega, kako u tebi više ne bi
postojala nikakva lažna sigurnost. Tada ćeš
osjetiti da je Bog prisutan, da je s tobom.
Odreci se svake stvari, svakog čovjeka,
svake sigurnosti.

Drugo: prihvatiti križ
Polako prihvati sve čega se bojiš i što te brine. Sve prihvati kao
svoj križ:
Prihvati svoju smrt,
svoju bolest,
tešku situaciju u svojoj obitelji
Sve što ti je teško, sve sad mirno prihvati.
Reci jednostavno pred Isusom:
“Dobro, prihvaćam to.”
Prihvaćam svoj život.
Ako i sada umrem, prihvaćam.
Ako sada sve izgubim, prihvaćam.
Ako izgubim svoj posao, prihvaćam.
Ako izgubim bračnog druga, prihvaćam.
Prihvaćam ako se i tako treba dogoditi.
Da, mogu to prihvatiti.
Reci to polako da bi doživio kako ti srce postaje slobodno. Tada
ćeš osjetiti kako Bog dolazi i daje ti sve čega si se odrekao
stostruko. Nećeš izgubiti. Po vjeri ćeš sve to opet dobiti.
No, gledaj u Isusa dok ne doživiš kako u tebe odjednom ulazi
lakoća, sloboda, radost, zajedno s prisutnošću Božjom. Odricanje i
prihvaćanje križa otvara te za Boga.

Treće: Bog me voli!
Bog me je stvorio.
Od njega imam sve.
On me je želio.
Bog me stavio na zemlju.
“Ti si moj otac.”
“Ti si me oblikovao.”
Bog me je oduvijek volio.
Bog me voli.
Bog me ljubi.
On me voli! On me voli! On me voli!
Ponovi to deset puta dokle god se tvoje srce ne otvori toj
istini. To će u tebi probuditi povjerenje!

Četvrto: ljudi me vole
Ljudi me uistinu vole
Bog me je stvorio.
Dubine svakog čovjeka me vole
Siguran/na sam:
“Duboko u srcu me ljudi vole.”
“Ljudima sam drag usprkos svemu.”

Peto: odreći se samosažaljenja
Oče oprosti mi što se sažaljevam,
što ostajem u samosažaljenju.
Oprosti mi moje samosažaljenje, Gospodine.
Jer to je nepovjerenje prema tebi.
Oprosti mi moje samosažaljenje.
I sada istrgni moje samosažaljenje iz mog srca.
Isčupaj ga sa cijelim korijenom. Hvala ti.

Šesto: drugima oprosti
Opraštam drugima.
Gospodine, rado opraštam.
Želim oprostiti kako si ti
meni oprostio.
U povjerenju u ono dobro
u čovjeku, opraštam.
Hoću oprostiti!
Hoću, ali samo me ti možeš
osposobiti za to.
____________________________________________________
Ostani miran. Tada će sve to samo doći po
Božjoj milosti.

Sedmo: predati Bogu grijeh i
krivicu
Predajem ti, Bože, sve svoje grijehe,
Osobito one koji me priječe do tebe.
Osobito ti predajem i moje krive osjećaje krivice.
Oprosti mi moje krive osjećaje krivice.
Oprosti mi moj strah pred tobom.
Oprosti mi moju oholost.
Oprosti mi sve moje grijehe.

Osmo: vjerovati u oproštenje grijeha
Vjerujem, u oproštenje grijeha.
Vjerujem, Bože, da si mi oprostio.
Imam pouzdanja.
Rekao/la sam ti svoje grijehe i ti si mi oprostio.
Hvala ti!
Vjerujem u oproštenje grijeha.

Deveto: moliti za Duha Božjega
Sada te molim, Oče, da mi daš svoga Duha.
Neka tvoj Duh ispuni moju dušu.
Neka se tvoj Duh spusti na mene.
Ispuni me.
Daj mi svoje darove i plodove Duha,
svoje kreposti i sile daj mi sada.
Osobito mi daj pouzdanja u tebe.
Daj mi ove darove:
Povjerenje, vjeru, nadu i pouzdanje.

Deseto: zahvaljivati
Zahvaljujem ti, Oče.
Zahvaljujem ti za svoj život.
Zahvaljujem ti što si htio da ja postojim.
Hvala ti što si mi sve oprostio.
Hvala ti da sam
od tebe sada stostruko dobio/la.
Hvala ti, hvala ti, hvala ti.
___________________________________________________
Jednostavno zahvaljuj, zahvaljuj, zahvaljuj!
Cijeli današnji dan samo zahvaljuj!

Na čovjeku se točno vidi kada moli,
ali još se više vidi kada nije molio!
To je jako važno, ako svoju djecu želiš dobro odgojiti i ako želiš
uživati u svom braku, obitelji, radnom mjestu, krugu prijatelja,
kolega. Tvoj grad ili tvoje selo bit će daleko ljepše ako budeš
tako duhovno slobodan/na. Tada će sve mirisati na nebo!
Ako se radi o tome da treba izliječiti duhovnu ranu, tada ćeš
dobiti snagu ispravno reagirati: budeš li u mržnji ili bijesu, Bog
će ti dati ljubav. Ako si nervozan i nemiran, Bog će ti dati mir.
Ako si grub, tada ćeš od Boga dobiti blagost. To su kreposti koje
daje Duh Sveti.
Posljednja domaća zadaća
Na kraju je još dobro kao posljednju domaću zadaću napisati
brzojav Isusu. Uistinu samo brzojav. U njemu izreci svoju
zahvalnost Isusu za ovo vrijeme, osobito za ono što se u tebi
dogodilo.
Možda već osjećaš ili slutiš što je u tebi postalo novo. Ili se u
tebi možda već dogodilo nešto veliko. Možda je već u tebe
došao veliki mir, snaga ili radost. Ili si možda dobio novu
hrabrost.
U ovom brzojavu izreci svoju zahvalnost Isusu.

HVALA TI ISUSE!!!
vo je priča o planinaru koji se želio uspeti na najvišu planinu. U tu je pustolovinu krenuo nakon dugih godina priprema. No kako je svu slavu želio za sebe, odlučio se popeti na planinu sam. Počeo se penjati. Vrijeme je odmicalo i postalo je kasno.


Umjesto da pripremi logor za noć, nastavio se penjati sve dok se nije smračilo. Gusta je noć obavila planinske vrhove. Oko čovjeka sve je bilo crno. Nebo i mjesec prekrili su teški oblaci i ništa se nije vidjelo. I dok se tako penjao, tek nekoliko koraka od vrha, okliznuo se i počeo padati velikom brzinom. Mogao je vidjeti samo crne točke i osjećati silu teže koja ga strašno vuče dolje. U tim trenucima užasnoga straha pred očima su mu se odigravali svi lijepi i ružni trenuci njegova života. Misleći o tome kako je blizu smrti, iznenada je osjetio kako ga snažno povlači uže kojim je bio vezan. Tijelo mu je visjelo u zraku... samo ga je uže držalo. U tom je trenutku mogao samo uzviknuti:
Bože, pomozi mi! Iznenada se s neba začu duboki glas: «Što želiš da učinim?» Spasi me, Bože! “Doista vjeruješ da te ja mogu spasiti?” Naravno da vjerujem! TADA PREREŽI UŽE KOJIM SI VEZAN...
Nastupio je trenutak tišine. Čovjek odluči držati se užeta svom snagom. Spasilačka ekipa priča kako su idućeg dana planinara našli mrtva i smrznuta. Njegovo je tijelo visjelo o užetu za koje se grčevito držao... SAMO TRI METRA OD ZEMLJE...
Kad vam je teško, lako primijetite svakog patnika što prilazi oltaru kao što ga primijetite i na svome licu. Isti odraz od istoga. Dodir neba u patnji, ljepota u nemoći. Srce u borbi, u praštanju, u neizvjesnosti. On, Ljubav naša tada raširi svoje dlanove i šapuće: „Stavi muku svoga križa da ju pretvorim u blagoslov i da ti pomilujem bol, da dahom dah radosti upoznaš." Vjeruj u Ljubav koja te ljubi i traži tvoje potpuno predanje. Vjeruj u suze radosnice koje Milosrđe obećaje onima koji ga ljube. Vjeruj, tada samo vjeruj
says: Zlatko Sudac
Bog Vas sve blagoslovio


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 09 lis 2012 20:03 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Sigurno se pitate koja je poveznica nemilosrdnog ubojice Hitlera sa pobačajima koji se događaju danas.



Procjenjuje se da broj stradalih ljudi u 2. svjetskom ratu iznosi nešto manje od 55 milijuna, što ga čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa kažu povjesničari.



Približan broj namjernih pobačaja izvedenih samo u 2003. godini u svijetu iznosio je oko 42 milijuna .
.
mali deo avgustovskog teksta.............za razmislit......


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 13 lis 2012 16:25 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
SMISAO
Je li čovjeku potreban Bog? Možda nije. Ako čovjek odluči posvetiti svoj život slikanju onda će on cijeli svoj život slikati i to će mu biti smisao života. Ako odluči posvetiti svoj život sviranju onda će on cijeli svoj život svirati.



Ako odluči posvetiti svoj život sviranju onda će on cijeli svoj život svirati. Ako odluči posvetiti svoj život fizici onda će biti fizičar. Možda će nekome biti glavni smisao osnivanje obitelji, a možda će nekom biti i osnivanje obitelji i fizika. Smisao života je obrnuto proporcionalan količini želja pojedinca. Što više pojedinac ima želja, život ima manje smisla. Što ih ima manje, život ima više smisla. Želje treba podijeliti u dvije skupine: niže želje i više želje.
Niže želje su želje koje nikako ne mogu predstavljati smisao života. Niže želje stalno nastaju i što više trčimo za njima to ih i više imamo te se smisao života jednostavno gubi zbog prevelike količine želja. Te želje najčešće možemo ostvariti pomoću novca, npr. kupovina novog automobila. Kada bi te želje bile smisao života onda bi život bio bitka u kojoj je čovjek automatski gubitnik pošto je nemoguće zadovoljiti sve takve želje. Nužan produkt zadovoljavanja takvih želja jest povećanje broja stvari koje posjedujemo, a to pak dovodi do gubljenja sebe. Zašto? Zato jer, kao što je to jedan mudar čovjek rekao: Čovjek ne posjeduje stvari, već stvari posjeduju čovjeka.


Nasuprot njih su više želje, želje koje ne možemo ostvariti jednostavnom kupovinom. Te želje ne stvaraju nove želje već stvaraju trajno zadovoljstvo u čovjeku te daju smisao njegovom životu. Jedna od tih želja mogla bi biti želja da pojedinac nauči slikati. Ako je to njegova prava želja, a ne samo neka od mnogih fiks-ideja s kojima se zbilja puno puta u životu susrećemo, onda je on našao smisao svog života. Kada nauči slikati onako kako on želi, slikanje će ga ispunjavati i ono će biti izvor njegove sreće.
Dakle, u višim se željama nalazi smisao života pojedinca i izvor njegove sreće. Ali, da bi pojedinac zbilja bio sretan on mora biti sretan i u slobodno vrijeme i na poslu. A biti sretan na poslu je veliki problem jer što ako, kao većina ljudi, ne radimo posao koji volimo? Jednostavno – ili ga nemojte raditi ili ga pokušajte zavoljeti. Raditi posao koji ne volite je najveća kazna kojom netko sam sebe može kazniti – 8 sati dnevno, 40 sati tjedno, 160 sati mjesečno raditi nešto samo da bi mogli platiti kredite i račune. A kako dolazi do toga da ljudi rade poslove koje ne vole? Jednostavno.


Ako dijete nema želju za određenim poslom u 8. razredu osnovne škole ili u 4. razredu srednje škole onda se obično gledaju koje su mu najbolje ocjene i prema tome ga se šalje u određenu srednju školu ili fakultet, s objašnjenjem: U tome ima novaca. I tako to djete odraste i postane čovjek koji radi posao koji najvjerojatnije ne voli. Zašto? Jer se novcem ne može kupiti prava sreća. Novcem se jedino mogu zadovoljiti niže želje, a rezultat toga nije prava sreća već privremena sreća i nove niže želje.


Ako je rezultat svih viših želja zadovoljstvo i sreća čovjekova i ako su više želje jedini smisao ljudskog života onda bismo mogli zaključiti da je smisao života: zadovoljstvo i sreća pojedinaca nastala zadovoljavanjem viših želja. A sada recimo ovo: smisao života pojedinca nužno mora biti nešto što će unaprijediti čovječanstvo. I sada, hoće li sretni ljudi unaprijediti čovječanstvo? Naravno. Ali, ima nešto što će više unaprijediti čovječanstno od sretnih ljudi, a to su moralni ljudi. Nisu li svi sretni ljudi nužno moralni ljudi? Nisu jer čovjekova sreća nije konstantna, u svim situacijama čovjek ne može biti sretan, a ako je sreća izvor njegovog morala onda niti neće biti moralan u svim situacijama. Na primjer, slikar izađe van s prijateljima, popije malo više, otiđe voziti i slučajno udari pješaka. Pošto zna da će imati velikih problema sa zakonom ostavlja anoniman poziv hitnoj pomoći i odlazi doma. Je li to bio moralan potez? Nije, zato jer je pješak možda iskrvario prije nego što je hitna došla, a slikar je to možda mogao spriječiti. Dakle, to je nemoralan potez. Moralan bi bio da je ostao i pomogao unesrećenom. Zašto nije? Zbog mogućnosti tužbe i kazna koje bi dobio. Zato jer je njegov moral podređen ljudskim zakonima, iako je on slikar koji svoju sreću i smisao života vidi u slikanju.


Dakle, sretni ljudi neće previše unaprijediti čovječanstvo pošto nisu nužno moralni, a to znači da jedino moralni ljudi mogu unaprijediti čovječanstvo. I sada, prema tome pogledu na smisao života slijedi da je čovjekov smisao života moralan život. A kako naučiti moralno živjeti? Tko najviše uči ljude što je moralno, a što nemoralno? Religije. Iako svaka religija ima i iracionalnih elemenata i iako se pojam religija uporno pokušava staviti u negativan kontekst kao sredstvo za manipulaciju ljudima, religija je nužna jer je upravo ona izvor morala. Na primjer, Isusovo zlatno pravilo: Ne činite drugima ono što ne želite da drugi čine vama. Kada bi se tog pravila pridržavao cijeli svijet niti jedan ljudski zakon uparen s naizgled racionalnom prosudbom ne bi mogao ,,natjerati" osobu da učini nešto nemoralno, to jest, ne bi mogao pokolebati moral u osobi pošto bi on bio podređen Božjem zakonu, a ne ljudskom.


Dakle, smisao života je moral, a izvor morala je u religijama. A kako su nastale religije? Zbog velikih proroka koje je slijedio velik broj ljudi. A što su ti veliki proroci tvrdili? Da su oni Božji glasnici, Božje sluge, itd. Dakle, izvor velikih proroka je njihova spoznaja Boga, svejedno u kojem se on obliku zamišljao (svejedno koja religija). I sada imamo ovo: moral – religije – proroci - Bog. Ako je smisao života moral onda je smisao života religija, a onda je smisao života ugledanje na proroke, a onda je smisao života spoznaja Boga.


Da rezimiram: Smisao života jest spoznaja Boga. Ali, i spoznaja Boga je želja. Spada li ona u niže želje? Nikako. Spada li u više? Isto ne, pošto bi onda bila jednaka želji da pojedinac postane slikar. Dakle, postoji još jedna vrsta želje, koja je superiornija i višim i, naravno, nižim željama i u čijoj skupini ne postoji niti jedna želja osim te. Najviša želja – želja za spoznajom Boga.
Život ima više smisla ako pojedinac ima manje želja. Najviše želja je u nižim željama, puno manje u višim, a samo jedna u najvišoj želji. Znači li to da je najisplativije biti svećenik? Možda, ali svaki čovjek ima svoju svrhu i nisu svi stvoreni da bi bili svećenici. Svjestan sam da će neki moralan život iskoristiti kako sredstvo koje će im pomoći u ostvarenju nekih vlastitih viših želja. Možda oni i neće vjerovati u Boga ili u proroke ili u religije. Ali živjet će moralno. A to je najvažnije – moralan život. Dok u osobi postoji moral postoji i mogućnost da shvati koje su stvari u čovjekovom životu najvažnije.

Autor: Vedran Kovačević
samo moralan život može biti normalan život
Bog vas blagoslovio.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 14 lis 2012 20:44 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
"Na tvoju riječ bacit ću mreže"
Kao stručnjak za ribolov Petar se nakon neuspješne noći moga o nasmiješiti i odbiti Isusov
poziv da baci merže danju, u najnaepovoljnije vrijeme.Međutim, izdignuo se iznad svoga razmišljanaj i pouzdao u Isusa.
To je tipična situacija kroz koju danas svaki vjernik pozvan proći, upravo zato što je vjernik.Njegova vjera je na ispitu na tisuću načina.
Hod sa Isusom traži odlučnost, zalaganje i ustrajnost, dok u svijetu u kojem živimo sve poziva na opuštanje, na osrednjost i odustajanje.Zadatak izgleda prevelik, nemoguć i unaprijed neuspješan.
Potrebna je snaga da bismo nastavili, da bismo izdržali u okruženju, u društvu, s prijateljima, pred sredstvima priopćavanja.
S tom teškom kušnjom se treba boriti iz dana u dan , iz sata u sat.
Ali ako se se s njom suočimo i prihvatimo ju pomoćiće nam da sazrijemo kao kršćani, da doživimo
kako su Isusove riječi izvanredno istinite, kako se njegova obećanja ostvaruju, kako se možemo upustiti u božansku avanturu mnogo ljepšu od ijedne što se može zamisliti, te postati svjedoci
kako Bog ispunjavasvakim dobrom onoga koji ga slijedi.Dok je u svijetu život tako često skučen, plitak i
neplodan, On daje stostruko u ovome životu, uz život vječni.Tako se čudesan ulov ponavlja.
Kako provesti u praksu ovu Riječ života?
Tako da se i mi odlučimo za Petrov odabir:"Na tvoju riječ....." Uzdati se u njegovu riječ; ne sumnjati u ono što On traži, štoviše temeljiti naše ponašanje, naše aktivnosti i naš život na njegovoj riječi.
Tako ćemo naš život zasnovati na onome što je najčvršće i najsigurnije.S divljenjem ćemo vidjeti kako On posreduje upravo ovdje gdje nestaje svaka ljudska snaga i kako se život rađa tamo gdje je nemoguće.
Chiara Lubich
Ne bih ovo napisao da prošlog tjedna, jedan dan koji je ličio na ludnicu, u momentu očajanja nisam zavapio Bogu, trojedinom, i Majci Mariji za pomoć, u stvari , rezignirano sam i , ali sa povjernjem predao cijelu grozomornu situaciju.................................i Bogu ništa nije nemoguće
ma, dero sam se i iz sveg glasa ga hvalio , krstio se, i blagoslivljo ga,
još jean "ludak", komentar..............................a Bože blagoslovi ih, oprosti im , jer ne znaju što čine


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 210 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3, 4, 5 ... 21  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 13 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
cron
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr