Svjedočanstvo sa
www.frama-posušje.com
Svjedočanstvo:Brak bez ljubavi i pod pritiscima
Svakodnevno svjedočimo sklapanju brakova između osoba koje smatramo premladima i nezrelima za tako odgovoran čin. Kad oni donesu takvu odluku, tada je već obično prekasno za bilo kakve savjete koji se protive tome. Stoga smatram nužnim da se mladima govori o braku, tj. o posljedicama preuranjenog stupanja u brak, još prije nego imaju priliku izgubiti glavu za nekom mladenačkom ljubavi. Upravo zato želim ispričati svoju priču.
Kad sam se zaljubila još nisam bila punoljetna, a mladić u kojeg sam se zaljubila imao je 23. Godine. Nakon tri mjeseca hodanja prekidam školovanje jer se želim udati. Sve što sam znala o tom mladiću je kako se zove, da se smatra katolikom te da je iz nekih osobnih razloga napustio školovanje. Bio je simpatičan, ljepuškast I plemenit, kako se činilo. Obećavao je. I to je to. Ne treba ni spominjati da nisam bila trudna - u to vrijeme se u čistoću nije diralo.
Moji roditelji pokušavali su mi ukazati na odgovornost tog svetog čina, predlažući da pričekamo sa ženidbom jer nijedno od nas još nije osposobljeno za bračni život, a i da si pružimo priliku da se bolje upoznamo. Uzalud, ništa nije dopiralo do mene, ja ga volim i želim se udati. Činjenica da je u tijeku bio domovinski rat dodatno me motivirala jer moj momak, ne daj Bože mogao bi poginuti i tako bi mu, ako se ne oženi, mogućnost za potomstvo bilo uskraćeno.
I tako ja, zaljubljena, zasljepljena, nesvjesna stvarnosti i realnosti uplovim u bračne vode, misleći kako će u našem životu ruže cvasti.
Nije trebalo proći dugo od ženidbe da bi me pogodila stvarnost te da bih shvatila u što sam se uvalila.
Vrlo brzo se raspršila iluzija idealnog mladića u kojeg sam se zaljubila te sam tek tada počela uistinu upoznavati osobu s kojom ću provesti ostatak života, kao i on. Čak I da smo duže hodali, vjerojatno ne bismo mogli tada razborito procijeniti koliko smo jedno za drugo, s obzirom da nijedno od nas pojedinačno još nije imalo dovoljno izgrađenu osobnost. Još nismo poznavali ni svoju narav ni svoja ograničenja.
Osoba s kojom želiš stupiti u brak bi trebala biti tvoj najbolji prijatelj. A prijateljstvo se temelji na zajedničkim vrijednostima i pogledima na život. Ja tada nisam imala izgrađen poredak vrijednosti niti sam imala jasan cilj. Samim time šanse za ostvariti s nekim istinsko prijateljstvo bile su nemoguće.
Prvo moje razočaranje je bilo prvi dan nakon vjenčanja. Cjeli dan imali smo goste, kako je to kod nas u Hercegovini običaj. Nekoliko puta sam muža zamolila da mi pomogne oko služenja, jer sam jedva stizala, no njegova majka bi se isti tren skočila govoreći mu da on sjedi da će ona pomoći što treba. On bi svaki put majku poslušao, a da mene pri tome ni pogledao ne bi. Ovo je jedan banalan primjer. Ali previše sitnica više nije sitnica.
Oboje nezaposleni, financijski zavisni o roditeljima, bili smo prinuđeni živjeti s muževim roditeljima koji su ispočetka ostavljali dojam poštenih i srdačnih ljudi. Ali nakon određenog vremena pokazalo se suprotno.
Nisu me baš lijepo primili u svoj dom. Nisu se obazirali na to koliko i kako će svojim postupcima uvrijediti druge. Svađom su rješavali sve probleme i nesuglasice, a pritom bi vrijeđali na način koji ne dolikuje dostojanstvenom čovjeku. U toj obitelji vladao je nesklad i nezadovoljstvo.
Otac moga muža bio je strah i trepet. Jedne prilike, nakon što sam posjetila jednu susjedu, strogo me upozorio da ne smijem nigdje odlaziti bez njegovog odobrenja, jer ima dosta ljudi u selu s kojima on "nema posla". Te ako želim živjeti u njegovoj kući, moram shvatiti da je on taj koga treba za sve pitati. Sjećam se, tada sam pogledala u muža, nadajući se da će dati mi neki signal ili nešto, no on je stajao mirno, pognute glave, bez ikakve reakcije. Kad bi netko od mojih prijatelja došao k meni u posjetu, moj svekar bi im istog trenutka dao do znanja da on ne voli sjela do kasno u večer te da je osjetljiv na buku jer on treba mir i tišinu.
Ukućanima nije dao priliku govoriti. On bi rekao ono što misli, potom bi isti tren okrenuo se i za sobom zalupio vratima. Moji svekar i svekrva, činili su tako ponižavajuće stvari, primjerice ako kojim slučajem ja ne bih bila ranom zorom na nogama, oni bi lupali po vratima moje sobe. Kad ne bih bila kući, iskoristili bi to na način da bi prevrtali moje osobne stvari. Ni dan danas mi nije jasno što su tražili.
A moj muž je to sve mirno gledao. Predlagala sam mu da porazgovara s njima, ako nešto krivo činim da to izgladimo i krenemo živjeti kako Bog zapovijeda. On bi mi odgovorio da pustim, da nije do mene, te da on tu ne može ništa i da to nije ništa neobično, jer takva je situacija u obitelji od kad se on rodio. Ta tvrdnja moga muža me ubila. Pitala sam ga pa zašto si me tu doveo kad si već mogao naslutiti kakav ćemo tu život imati. Odgovorio je kako se on nadao da će kad nevjesta bude tu sve biti drugačije. Tužno je to što je u pokušaju da poboljša svoj život prokockao sreću jedne druge mlade osobe, a ništa nije dobio.
Nedjeljom bi se mužev otac redovito razbolio, tako da bi rijetko s nama odlazio na Svetu misu. Nestalo je radosti u mom srcu, mladenačkog ushićenja i poleta. Moja molitva nakon nekog vremena provedenog u toj obitelji više nije bila prožeta vjerom, već se svodila na puko izgovaranje riječi. Nestalo je sve u što sam vjerovala. Ostalo je samo maleno dijete koje zgrčeno čuči i vapi za pomoć. Samo bol, tuga, nevjera, beznađe.
Sva ta bol nije bila zbog uvreda muževih roditelja, nego zbog toga što sam spoznala da moj muž nije onakav kakav sam stekla dojam da je prije braka. Bio mi je potpuno nepoznata osoba. Nikad se nije imao potrebe za ispričati mi se, kao da se podrazumijevalo to sve što sam proživljavala.
Inače sam odgajana u obitelji koja je živjela u kršćanskom ozračju, prožeta ljubavlju, mirom i odanošću prema Bogu i ljudima. Moji roditelji su se jako voljeli. Tu ljubav su svojim životom svjedočili. Obitelj im je bila sveta stvar. Probleme koji bi iskrsnuli rješavali smo za stolom, razgovorom. Njegovale su se različitosti, druga mišljenja. Tako da obitelj u koju sam se udala nisam razumjela. A još manje sam se mirila sa činjenicom da je sad to moja obitelj.
Nakon nekog vremena saznajem da sam trudna, da ćemo moj muž i ja postati roditelji. Moji osjećaji su bili podijeljeni. Jedan dio mene se radovao djetetu, dok je drugi dio reagirao suprotno tome. Oduvijek sam maštala kako ću imati veliku obitelj s velikim brojem djece. Ali ovo se činilo potpuno neprimjereno ozračje za maleno biće potrebno topline i ljubavi. Vijest o mojoj trudnoći u obitelj je unijela radost, na kratko. Ubrzo se sve vratilo na staro. Muž i ja smo počeli razmatrati preseljenje u drugi stan. Naslutivši to, njegov otac nas bez imalo razmišljanja i želje za razgovorom doslovno izbacuje iz kuće.
Nakon što smo odselili, činilo se da je sve u redu. Ali nije bilo. Mi se jesmo doselili u novi stan, ali i naše ranjeno srce smo isto sa sobom ponijeli. Ta ružna iskustva koja sam proživjela živeći u kući muževih roditelja nisu ishlapjela. Moj muž nije htio o tome razgovarati pa smo to gurnuli pod tepih. Zapravo, ne znam je li mi moglo pomoći išta što je mogao reći jer moje srce mu je prestalo vjerovati. Osudila sam ga za ono što nije bio onakav kakvim sam ga smatrala.
Život je tekao dalje. Odlučila sam nam pružiti šansu za novi početak. Pokušavao je približiti mi se, ali moje biće ga je odbijalo. Tu nije bilo istinske bliskosti za kojom sam čeznula. Nježnosti koje mi je pružao nužno bi vodile seksu. A ono što je bilo važno nije imalo šanse za razviti se. Sve što bi pokušao učiniti da mi bude dobro nije imalo snagu, jer je to bilo površno, izvanjsko. Unatoč tome zbilja sam se trudila da moj muž misli suprotno onome što je srce moje osjećalo.
Prije braka zamišljala sam da će čovjek za kojeg se udam biti jak i hrabar. Da će me štititi. Da će mi biti blizak i da neću morati previše govoriti o tome što osjećam, jer će on to znati.
Moj brak je bio u krizi. Pomoć nam je bila potrebna, a nismo je tražili.
Rodilo se naše prvo dijete. Poseban i divan je to osjećaj, u naručju imati vlastito dijete. Ali kako sam još bila premlada za iskusiti majčinstvo, stalno je prisutna bila određena doza straha. Kako ću ja to, hoću li uspjeti sve dobro napraviti... Muž bi mi oko bebe pomagao kad bi bio kući, a i majka bi navratila koji put, ali svejedno sam osjećala kako od mene život očekuje puno više nego što sam tada bila spremna i sposobna iznijeti na svojim nejakim leđima te da mi tu nitko ne može previše pomoći. Iako je s bebom došlo puno lijepoga, moj odnos s mužem nije napredovao. Nismo znali komunicirati, nismo se razumjeli. Različitosti u našim pogledima na život, sklonostima, navikama sve više su dolazile do izražaja.
U to vrijeme moji roditelji su proživljavali teške trenutke pa ih nisam htjela dodatno zabrinjavati svojim problemima. Trebao mi je netko tko će me saslušati, a da me pri tome neće ukoriti riječima zašto si se udavala, sama si birala, tko ti je kriv. Nisam pronašla nikoga prikladna.
Spoznaja da sam ponovno trudna me dokrajčila. Nakon što sam rodila drugo dijete, nisam htjela živjeti. Prestala sam jesti. Tek kad sam poprimila anoreksičan izgled moji bližnji su primijetili da se sa mnom nešto događa. Na zabrinuta pitanja uvijek sam odgovarala da sam dobro. Tada već je netko morao biti jako uporan i blizak da bih mu govorila o svome nutarnjem stanju. Roditelji su me molili da jedem. Inzistirali su da to učinim ispred njih. Ponekad bih poslušala, jer bih bila ganuta očevim suzama, a potom dva dana ništa ne bih jela. Sami Bog je htio da u jednom trenutku u ogledalu kraičkom oka primijetim živog mrtvaca. Zatim sam pogledala djecu svoju koju sam dužna odgajati te sam se uskoro trgnula iz tog stanja i počela redovitije jesti. Moje tijelo se polako oporavljalo, ali je moja duša još uvijek bila beživotna. A duh moj mrtav.
Prisjećam se, trenuci u kojima sam na poseban način uživala su bili ti kad bi nam moja mala sestrica došla u posjetu. Okolnosti su bile takve da je moj muž često bio odsutan po nekoliko dana pa bi nam ona dolazila praviti društvo. Svojom pojavom ona me vraćala u dane moga boravka u roditeljskoj kući, podsijećala na radost djetinjstva i sve lijepe trenutke. Tako da me podsjećalo na to da sam majka, te da se i ja trebam truditi da bi svojoj djeci omogućila rast u ozračju radosti.
Često sam pokušavala razgovarati s mužem. Iznosila sam mu svoje boli, čežnje, strahove… On bi me saslušao, ali bi me onda uvjerio da ja samo umišljam neke probleme, a da je zapravo sve u redu. Da on mene voli i to je to. Bilo mi ga je žao jer mi se činilo da se zapravo bojao govoriti o svojim osjećajima i mislima. Ali bi me i naljutio time jer sam znala da se na taj način nikad ništa neće promijeniti. U dubini srca sam znala da on stvari vidi kao i ja, ali nije imao hrabrosti suočiti se s istinom. Radije je birao bijeg. Sve više smo se udaljavali. S posla se vraćao kasno uvijek s novim izgovorima. Imao je svoju ekipu s kojom bi vrijeme provodio. Uskoro više ništa ni financijski kući nije doprinosio, jer ono što zaradi jedva bi njemu doteklo.
Prestala sam se i ja boriti. Sklopila sam nova (takozvana) prijateljstva. To nisu bili istinski susreti s prijateljima. Bolje bi bilo reći da su to bila isprazna druženja kvaziprijatelja. Svakodnevno ispijanje kave... Krasio nas je umjetni osmijeh i lažna priča. A na žalost, nisam ni na sebe dovoljno pazila. Nije mi bilo pretjerano važno s kim ću kavu popiti, tko će do mene sjesti. Bilo je ugodno slušati laskave riječi... Fuj. Ovaj dio života sam skupo platila. Od tih prijateljica i prijatelja ostala je samo jedna, a i ona je upitna. Kad dođu teža vremena, svi ti prijatelji nestanu u vidu magle.
Djecu sam voljela onako kako sam tada to znala. Trudila sam se da ne budu u materijalnoj oskudici, a to je djeci najmanje bitno. Njima su trebali zreli, predani roditelji koji će ih s punom sviješću i odgovornošću odgajati u istini i ljubavi kako bi izrasli u kvalitetne ljude.
Sve se počelo mijenjati nakon što je Bog na moj put na poseban način poslao jednog divnog svetog svećenika. Molila sam ga za razgovor. Nisam znala dalje. Pomogao mi je. Ukazao mi na Isusa. Uputio me. Ohrabrio me. I sve ove godine je tu, uvijek spreman pomoći usmjeriti, savjetovati.
Prije toga, par godina unazad povremeno bih razmišljala o svom životu. Pokušavala sam pronaći smisao svoga postojanja. Češće sam odlazila na Svetu misu. Čitala o vjeri.
Polako sam otkrivala taj do tada meni nepoznati svijet. Izazov je to veliki za mene bio. Bilo je i boli. Svaki put kad bih nešto novo spoznala, uspoređivala bih s onim što sam do tada živjela pa je i suza bilo, ocean isplakanih suza.
Istina je nadolazila. Ispočetka sam optuživala sebe i druge, zbog ovog, zbog onog... Potom je uslijedilo opraštanje sebi i svima. Zatim prihvaćanje svoga života i život drugih kao dar Božji. Tek tada je u mome srcu nastao mir.
Naučila sam prihvatiti sve ono što nisam mogla promjeniti. Jako sam slaba osoba, stoga imam potrebu svaki dan odlaziti na Svetu misu i moliti, puno moliti kako bih mogla od Boga isprositi brojne milosti koje su mi potrebne da bih ustrajala na svetom putu svoga života. Svetom putu, majke, supruge, kćerke, sestre, prijateljice... Svetom putu bračne zajednice.
Ranije sam se znala zapitati pa zašto bi Božja volja bila da budem u braku s čovjekom koji mi nije srodan. Zapravo to i nije bila Božja volja, već moja. Bog nas ljubi i daje potpunu slobodu i vremena koliko nam treba da sebi pronađemo srodnu dušu. Ali kad je pronađemo i vjenčamo se onda Bog želi da to čuvamo na način da se bezuvjetno dajemo.
Jako je važno pravilno iskoristiti vrijeme udvaranja [hodanja] mladića i djevojke. Uložiti određeni napor kako biste bili što sigurniji da je to osoba s kojom želite ući u brak. Prije svega upoznati Boga. Zavoljeti ga. Čvrsto se ukorijeniti u istini - Isusu Kristu. Upoznati sebe, svoju narav, mane i vrline. Razviti nutrinu. Imati kontrolu nad sobom. Imati izgrađen poredak vrijednosti i jasan cilj. Imati izgrađena moralna načela. Tek takva osoba, kompletna osoba može se odlučiti za vezu, jer će pri tome znati s čime se suočava. Zasigurno će znati da je zaljubljen čovjek zasljepljen i da ne razmišlja razborito.
Treba se čuvati u čistoći. Zato je potrebna velika Božja milost. Stoga moli neumorno, iskusi duboku molitvu, idi često na Svetu misu, meditiraj. Tako ćeš živjeti u Božjoj milosti i imati ćeš Duha Svetoga i njegov dar savjeta. Pravi kršćanin će biti zadovoljan malenim užitcima kao što su zajednička šetnja, druženje u nekim aktivnostima, blagim dodirom, nježnim poljubcem za laku noć i sl.
Isto tako je bitno da mi žene, ako želimo istinske muškarce moramo im pomoći da budu onakvi kakvi mi želimo da budu. Muškarci će na nas gledati otprilike onako kako mi budemo htjele da nas vide. Prema tome počnimo poštivati sebe i svoje sveto tijelo. Budimo čedne kako nam dolikuje, tako što ćemo paziti na odijevanje. Otmjeno da, ali izazovno ne. Nepristojnosti nema mjesta u životu kršćanske žene.
Svima bih poručila da provjere osobu prije negoli se odluče na ozbiljnije korake. Bolje je prije braka uložiti određeni napor i kvalitetno upoznati osobu nego to činiti u braku. Zapitaj se je li on ili ona osoba koja će ti pomoći doći u Nebo. Ne vjeruj onome koji kaže da će svoje navike koje ne dolikuju kršćanskom mladiću promjeniti nakon vjenčanja. Taj je lažac.
Zapamti, tvoj i moj bračni život ne tiče se samo tebe i mene i naših bračnih drugova. Brak bi trebao biti znak svijetu, znak ljubavi između Krista i Njegove Crkve. Isus je rekao da će s nama biti sve do kraja svijeta [Mt - 28,20], pa će tako i biti. Zapitajmo se jesmo li na to spremni.
Još nešto, ako vam u životu dođe kriza, bez obzira koje naravi bila ili jeste li u braku ili ne, ne ustručavajte se obratiti svetom svećeniku, tu pomoć zasigurno neće izostati.
Volim vas mlade ljude i vjerujem u vas.
Bog neka vas blagoslovi i čuva.
http://frama-posusje.com/1481-svjedocan ... pritiscima