www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 23 stu 2017 02:30

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 27 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 10 pro 2013 09:49 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Da je homoseksualnost bolest koja se može liječiti potvrđuju i mnogi homoseksualci koji su uspjeli izliječiti ovaj, prvenstveno duhovni poremećaj. Neki od njih rado izlaze u javnost sa svojim svjedočanstvom ne bi li tako pomogli onima koji su zapali u strašnu kaljužu grijeha koju izaziva homoseksualni čin. Jedan od tih ljudi je i Richard Cohen koji je bio homoseksualac sve dok nije upoznao Isusa. Tada je počela njegova borba koja je trajala 10 godina, ali uspio je. Danas je u braku i otac je. Uz to Cohen piše knjige te vodi centre za ozdravljenje od homoseksualne bolesti. Cohen putuje po svijetu, a Zagreb je posjetio ove godine u svibnju. Cohen tvrdi kako se homoseksualci ne rađaju takvi nego je homoseksualnost isključivo bolest duha izazvana vanjskim poremećajem. On opisuje uzrok svoje homoseksualnosti pa tako govori kako je uzrok zlostavljanje njega, dok je bio dječak od strane njegova ujaka koji ga je seksualno iskorištavao. U svom svjedočanstvu govori o osjećajima prilikom zlostavljanja. Tvrdi kako se tijekom zlostavljanja osjećao zastrašujuće, ali istovremeno se osjećao dobro. Bilo mu je samo 5 godina kada mu je ujak predložio da se dira po genitalijama i osjeća svoju spolnost. To je trajalo dvije godine.
Ujak je iskoristio njegovu tešku situaciju u obitelji i nedostatak Cohenovog oca koji je zanemarivao svoje sinove i vršio nasilje nad majkom. Nakon toga Cohen polako zaboravlja događaje iz djetinjstva, odnosno potiskuje ih unutar sebe. Prvi poriv prema homoseksualnosti osjetio je u srednjoj školi. Tada je počeo tražiti dečke jer je imao žestoku potrebu za spolnim činom. Mijenjao je partnere i bolovao od depresije. Krenuo je psihijatru jer je unutar sebe znao da je homoseksualnost bolest koja mu uzrokuje nezadovoljstvo i depresiju. Nije mu pomoglo.
Na svojoj drugoj godini fakulteta Cohen upoznaje mladića Tima s kojim je u vezi tri godine. Cohen svjedoći kao je njegov momak Tim bio kršćanin te da je stalno imao osjećaj zaprljanosti i grijeha zbog homoseksualnosti koju uživa. Zbog Timove odanosti Isusu Kristu zajedno su počeli čitati Novi Zavijet i tako su se, kako kažu zaljubili u Krista. Na kraju Richard i Tim zaključuju kako je homoseksualnost oprečna s Božjom riječi te oboje odlučuju stati sa seksualnim odnosima. Nakon toga Richard se zavjetuje na celibat koji traje 9 godina i u to vrijeme svjedoči o žestokim napadima koje je uspio pobjediti molitvom. Ubrzo nakon toga Richard upoznaje svoju ženu, zaljubljuje se u nju. Richardova supruga, ostala je trudna, a on se i dalje bori s bolesti. Govori kako mu je bilo jako teško jer je u snovima sanjao muška spolovila i nije znao kako se odmaknuti od te, kako svjedoči, prljave strane sebe. Počeli su mu prilaziti muškarci koji su ga tražili seks i on je pokleknuo. Prevario je svoju ženu s muškarcem i to ga je dotuklo.
On je znao da je cijela bolest odraz zlostavljanja u djetinjstvu i svim silama, trudio se to iskorijeniti iz sebe. Nakon nekoliko godina mukotrpne borbe Richard upoznaje kršćanina, čovjeka za kojeg kaže da je izliječio njegove rane. On ga nije krivio, dopustio mu je da isplače svoju bol i u tom trenutku Richardova agonija prestaje. On više nikada nije osjetio istospolnu privlačnost. Svjedoči kako je uz pomoć molitve, Krista i dobrih ljudi, punih ljubavi uspio izlječiti svoju nastranost. Nakon izlječenja, Cohen govori o slobodi koju pruža samo Isus. Riječ je o slobodi od grijeha i tame koju homoseksualnost donosi sa sobom. Njegov život posvećen je pomaganju homoseksualcima koji se žele izliječiti. Predvodi centre za liječenje, piše knjige te pomaže nesretnim dušama zarobljenim u grijehu patnje, tuge i boli. Cohen tvrdi kako je homoseksualnost bolest duha, a ne genetska bolest, bolest društva, a ne bolest unutar čovjeka. Govori kako se samo borbom protiv tog grijeha može spriječiti širenje te bolesti koja sa sobom nosi ni manje ni više uništenje čovječanstva. Cohen je bivši homoseksualac, koji je naravno, omražen u homoseksualnim krugovima. Upravo zato, što govori istinu. 'Borba protiv grijeha je jako teška, no sloboda koju dobivamo ne može se mjeriti s tim'.
Opće je poznato da je homoseksualnost u puno slučajeva izazvana poremećajem u djetinjstvu. Isto tako nemali broj homoseksualaca pati od depresije i osjećaja manje vrijednosti. Uvijek, ali baš uvijek krive društvo za te osjećaje, a vrlo rijetko se odlučuju na borbu s uzročnikom svoje depresije. Homoseksualci su ljudi koji su zbog svog grijeha i izopačenosti daleko od istine no, samo ljubav, jaka želja, molitva i žrtva može im pomoći u otkrivanju istine.
Ma, da im se i dopusti brak , da im se dopusti bilo što, oni neće postati sretniji ljudi i to je ono što je istina. Zbog toga je cijela parada u kojoj se oni bore za brak koji nikad nisu ni imali sama po sebi bedasta. Svjetovnom slobodnom oni neće osloboditi svoju dušu, samo će dobiti mogućnost širenja grijeha. Richard Cohen nije jedini na svijetu koji je uspio izliječiti homoseksualnost, postoji niz primjera, no unatoč tomu homoseksualci će reći da su oni takvi rođeni. Činjenica je da velik broj njih nikada nije pokušao izliječiti svju nastranost, naprotiv svojom voljom prepuštaju se grijehu koji zatvara njihove oči i srce pred istinom. A kako onda da vide?
preuzeto iz:
http://medjugorje-info.com/hr/vijesti/h ... eciti.html


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 vel 2014 16:15 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
ZAROBLJENICI SLOBODNE VOLJE
Jakob Z. Holbik

Eventualna sličnost s likovima iz realnog života
posve je slučajna, osim nekih likova iz političke
pozadine i tijela državne prave. (autor.)
--------
S tamnog plašta noći izlijepljenog titravim zvjezdicama, slap tišine se slijevao na neveliko selo i cijelu blagu udolinu između brda, obronaka Dilja. Osvijetljena lica prozora gasila su se sve brže, prepuštajući tamne okvire poljupcima slabe ulične rasvjete. Došla je noć.
Jedan gost je napuštao manju gostionicu na uglu raskrsnice, jedinu u selu. Kroz otvorena vrata niz sve četiri ulice otpuzaše nešto glasniji tonovi pobjegli glazbenoj liniji. I nešto snažniji glas čovjeka, kojem je vikanje valjda ušlo u naviku, kad bi, tijekom zimskih mjeseci, razgovarao s nagluhom majkom preko 90 godina.
Taj čovjek, čovjek nižeg rasta, sjedio je u gostionici za stolom, u društvu dva sumještanina.
-…A da tim svojim definicijama čovjeka dodaš još poneku, ha? - gledajući ga u lice pitao je dugajliju za istim stolom.
-Nekakvu tvoju?
-Ne, ne moju! Ni tvoje nisu tvoje: uspravan čovjek, čovjek koji misli, čovjek-biće koje planirano djeluje, biće koje…. E, ova ti je pravi biser: biće koje govori i piše! Zar tvoj Šarko ne piše?
-Ivane…- pretjerano otežući promrmlja dugajlija s tugaljivim izrazom na licu,.
-Ma što, "Ivane", moj Stipane?! Danas, dolazeći ovamo, ispred mene tvoj Šarko stane uz uličnu brezu, podigne nogu i…-Ivan se nasmije, - i napiše da je on upravo tu prošao…I da je to njegov teritorij. Odmah iza njega dotrči onaj šašavi seoski pas, znaš ga? Naravno da znaš. I taj pas prešara "potpis" tvog Šarka. Valjda je pisao: nije njegov nego moj.
Stišavši smijeh gledao je Stipana, te ne skidajući oka malo okrene glavu udesno:- Grga, naruči mi još jedno pivo.- I odmah nastavi, dok treći gost za stolom ustade i ode do šanka:
-Znaš Stipane, od svega toga od tebe nabrojanog, čovjek jeste ponešto. Samo ponešto… pomalo. Eto, sada se čita Muka Isusova. Čuo si? Dakako. I što ti misliš, nije li Pilat trebao iza Ecce homo nadodati "čovjeka koji svojom slobodnom voljom odlazi u smrt"? - Naglasio je zadnje riječi.
-To Pilat još nije znao.
-Ma nemoj? A kako je taj rimski mulac znao da Isusa predadoše iz zavisti? Ha? Kakve zavisti i na čemu?
-Pivo, gazda-Ivane. Pijte!- uskoči treći gost, ostavljajući bocu. Sjedne i nastavi šutke pratiti razgovor. Grube ruke je stavio pod bradu. I samo slušao.
-Hvala ti, Grga,- promrmlja Ivan te nastavi, ne skidajući pogled sa Stipana.- To je prava definicija, jer čovjek jedini ima slobodu izbora…
-Ima, jedini, i znatiželju, - odbrusi Stipan. - Znatiželju, a ne samo slobodnu volju.
-Znatiželja, ha? Nisi gledao film `Ta divna stvorenja`? Nisi dakako. Majmun digne kamen, ugleda zmiju i tras, u nesvijest. Kad dođe k sebi, opet diže kamen i opet "tras". I opet, i opet, dok zmija nije otpuzala. "Samo čovjek ima urođenu znatiželju", ha? - iskesi se Ivan. -Čovjek je, po tvojoj mudrosti zbilja postao od majmuna, jer u filmu vidiš kako je znatiželja u majmuna itekako izražena. C,c,c,…Stipane moj, Stipane.
Stipanu se, očito, nije svidio razgovor. Ili se držao da je pametniji ako zašuti? Ustao je, ostavio novac za piće i sporim korakom krene k izlazu. Dobaci preko ramena: -Neće li i vama dvojici rano svanuti? `Noć!- Pozdravi, i nestade u polutami već snene ulice.
Valjda je i vlasnik seoske gostionice pogledao na sat. Isključio je glazbu te nastane nelagodna tišina. Gazda-Ivan i Grga, jedini preostali gosti, još su neko vrijeme šutke gledali u stol. Grga je već razmišljao o desetoj stvari i prvi prekine šutnju:
-…Dokle ovako, gazda? - Grubom seljačkom rukom podigne olinjali šešir s očiju i pogleda u gazdino lice. Ivan je mogao biti i ljut, ali su tanke usnice, malo iskošene, činile kao da se stalno smješka. Ivan uzdahne:
-Moja baba bi rekla: kakvi ljudi, takvo vrijeme.
-…Gazda-Ivane, mislim na onaj Kioto…
- Sporazum iz Kyota?
-Nikad ga neće potpisati moćnici, jel`da?
-Moj Grga, tko nam prekraja vrijeme? Znaš, svjetski drmatori!- Čovjek na "ex" iskapi pivo, ustade, ostavi novac na šanku, te krene k izlazu. - Zbilja će nam rano svanuti…
Gazda-Ivan i njegov radnik napuste seosku gostionicu. Ugodni lahor se šuljao kroz mirnu noć. Prije rastanka gazda-Ivan upita:
-Osjećaš li i ti ovo, Grga…A prije samo pet dana, sjećaš se? Naravno da se sjećaš, nisi mog`o van bez bunde. - Okrene se i krene.
-Laku noć, gazda!- čuo je iza leđa.
-`Noć, Grga! Ne zaboravi, u sedam! - promrmlja gazda-Ivan.
Odjek teških cokula na nogama gazda-Ivanove desne ruke, šutljivog, no vrijednog radnika Grge, topio se u tami isjeckanoj uličnim svjetiljkama.
Idući kući, kao i svaki seljak u Lijepoj našoj, na brzinu isplanira koji će im biti prvi sutrašnji posao u 07,00. Naravno, ukoliko trenutno lijepo vrijeme opet ne poludi.
Onaj šašavi seoski psić je opet našao…možda žabu i lajao, lajao, a iz velike daljine, tamo iz pravca Grada, začuo se užasan, no i već dobro poznati zvuk urlajućih mašina na cestama. Ubrzao je korake.
Nije znao ljuti li se više na te "bikere" ili na ovo tzv. proljeće…
Na oboje…I to s pravom!
.

Pretapanjem zime u proljeće ova je godina pokazala svu hirovitost, prevrtljivo lice na prkosan, čak bezobrazan način. Činilo se da nema kraja naglim izmjenama toplijih i hladnijih dana, a onda, kad je vrijeme doista poludjelo, kao i neki ljudi, vrijeme se odjednom ukočilo. Možda se i sâmo uplašilo svoje prevrtljivosti, da više neće znati koje je godišnje doba? Stabiliziralo se i počelo ličiti na ono, mlađim generacijama neznano negdašnje proljeće, koje, kad bi jednom granulo, ubrzo bi obrisalo sve tragove, čak i sjećanja na visoke smetove snijega i niske temperature.
Samo bi djeca sa sjetom pričala o zimskim i snježnim radostima…dok se ne zakotrlja lopta po tratini obasjanoj suncem.

Snijeg je konačno okopnio. Plavi alkohol vanjskog termometra započeo je svoj uspon, pobjegao od ništice. S mukom se, polako ali uporno penjao i dogurao čak do +13, 15…17. Sunce je svakim danom, danas već šestim, sve radosnije kupalo udolinu i selo u njenom središtu. Poneki mali oblačić bi dojedrio, na kratko zasjenio djelić Sela, kao sada na raskrižje dviju ulica, iako su po nazivima postojale "čak" tri - glavna ulica i jedna poprečna, podijeljena na dva dijela lijevo i desno od Glavne ulice. Ta Glavna nekoć bijaše običan prteni put, kojim su rondala ona starinska drvena seljačka kola s upregnutim nemirnim riđanima, vrancima, bijelcima…I ponekim zelenkom. Danas se skoro više nitko ni ne sjeća te prašnjave spone, koja je spajala slavonska sela. Dakako, sad je to asfaltirana cesta, koja spaja istok i zapad središnjeg dijela Slavonije. I kojim i prečesto tutnje kamioni, jer vozači "nemaju" novca za cestarinu. Kamo sreće da su samo kamionđije problem!
.
Selo se smjestilo nešto manje od 5 kilometara od Grada, uz obje strane ceste ujedno i glavne ulice, od koje su se, nekoć, odvajala u suprotnim pravcima spomenuta samo dva, no tada također obična seoska sokaka. Sad su i ti sokaci s asfaltiranim cestama, na koje s obje strane gledaju kuće, uređene tipično na slavonski način: Do ulice plot, zatim prostrano prednje dvorište, pa stražnje s obaveznim hambarom, kokošinjcem i još uvijek čestom stajom ili svinjcima.

Skoro svako domaćinstvo je imalo i dio obradive zemlje odmah iza stražnjeg dvorišta, mada ih sve češće mnogi pretvaraju u voćnjake. Stoga je svako, tek razbuđeno proljeće bilo prekrasno. Uz zujanje vrijednih pčelica širio se i miris cvijetova jabuka, krušaka, šljiva… nerijetko i kajsija i bresaka. A pred kućom nije bila rijetkost vidjeti lipu ili razgranati orah, koji kao da svojom širokom krošnjom i korijenjem pokazuje tko je pravi gazda među svim voćnim patuljcima.
Ipak je nešto nedostajalo.

Nekoć je cijelo selo bilo mala uzavrela košnica puna dječice, jedno drugome do uha. Igrala bi se na širokoj tratini ispred kuća, a često i na cesti: dječaci nogomet, djevojčice graničar. Nije bilo saobraćaja! Na žalost, sudbina svih selâ u Lijepoj našoj nije zaobišla ni ovo.
Djece sve manje, a i ovo malo djece je moralo biti na oprezu zbog sve gušćeg prometa…Naročito pojedinih bajkera, jer neki među njima smatraju da je cesta asfaltirana samo za njih.
Kad bi djeca stasala, čim završe srednju školu, odlazili bi u gradove, prvenstveno Zagreb. Stariji seljani nisu razumjeli što je to tako privlačno u njemu, jer Zagreb…kao da je postao hrvatska Meka ili Medina.
Da je Zagreb postao središte političkih zavrzlama - to se znalo: mnogi su to osjetili i na svojoj koži. Za mnoge doista i jeste bio Meka.
"Dođeš mršav, elegantan, pa odeš u visoku politiku i uskoro ne možeš više zakopčati ovratnik, moraš kupiti odijelo barem dva broja veća…A sjećate li se, na primjer Čobankovića"?- bio je nerijetki komentar ujedno i pitanje kad se muškarci okupe u onoj jedinoj seoskoj gostionici, gdje se komparirao život seljaka s prednostima i manama načina života naših političara. Odgovor je bio skoro uvijek isti, s razlikama u nijansama:
"Nikada, ni u jednoj kraljevini ministri i njihovi ljudi nisu i neće živjeti udobnije, bezbrižnije, imućnije nego u Lijepoj njihovoj".
Najzlobniji su bili oni koji su svojim komentarima komparirali ono ekad i danas, te bi zaključili kako su se Hrvati trudili da im Beograd više ne diktira, no sad se dogodila beogradizacija Zagreba. Sve ustanove i institucije su smještene u njemu i kao da cijela Hrvatska mora plaćati danak. Pri tome su mislili na punjenje državnog budžeta, koji je svake godine rastao, podjednako kao i broj zaposlenika u državnim službama, u onima koje ne privređuju poput prosvjete, zdravstva i ostalih,
-A njihove plaće, -ne baš rijetko je zaključak bio jednoglasan, - zarađujemo itekako krvavo mi seljaci i radnici, naročito oni koji imaju sreće pa imaju posao, te se, na primjer, ljeti prže na suncu, a roštiljaju na vrelom asfaltu kojim prekrivaju ceste!

Gostionica na tom uglu Glavne ulice i jedne sporedne, zvane Tihom ulicom, bila je uobičajeno mjesto okupljanja, no ponekad i žestokih rasprava…ako se izuzme vatrogasni dom .
Osim Tihe ulice 1 postojala je i Tiha ulica 2, sve češće zvanoj Grbava ulica, zbog dva blaga zavoja baš na uzvišenju. To su oni bivši sokaci-odvojci od glavne ceste.
--------------


U Tihoj ulici 1 - nazvanoj jednostavno Tiha - uz prozor bijelo okrečene kuće, treće od početka ulice, stajao je plavokosi dječačić s navršenih šest godina i gledao van. Rado bi istrčao, jer sunce, kako smo rekli, baš ugodno miluje, mada nedovoljno grije.
Bio je to mali Ivica koji će na jesen u 1. razred, a to nije mala stvar. U cijeloj ulici, ne dužoj od 200-tinjak metara nije bilo druge djece…ako izuzmemo 9-godišnjeg Marka, no on je bio prevelik, a bilo je i drugih s t v a r i.
.
Sunce je bacalo još uvijek stidljivi pogled na brda i razlijevalo tople poljupce dolinom i po selu, a kad se činilo da će i ovaj dan završiti kao prethodni, tko zna čime izazvan, bijesno dojuri smrknuti oblak…Doslovce niotkud.
Sve je postalo jasno! I ono malo nade kako bi ovogodišnji Uskrs ipak mogao biti lijep i s pravim proljetnim suncem, rastopi se poput zadnjeg ožujskog snijega, jer eto opet novog, koji je poče padati tako gusto da je dječačić uskoro jedva vidio kuću susjeda na drugoj strani ulice.
Bila je to nova potvrda da se klima promijenila, zapravo da je sva prirodna ravnoteža narušena.
-Mogu sad bogate zemlje, ujedno i najveći zagađivači, mogu se oni sastajati i tjedno i svakodnevno! – mrmljao bi dječakov otac, uvijek uredno odjeven i u bijeloj košulji. Uredna i kratko ošišana crna kosa je sjala i bez gela i kemikalija, stvarajući privid ozbiljna i stroga čovjeka. Kad bi čuo nešto o ekologiji, znao bi isključiti TV. Zato bi on sam nastavio:
-Gospoda Amerikanci imaju kasno paljenje!…Zapravo i ne. Oni imaju masu sebičnih i bogatih gospodara koji misle samo na svoju dobit od prodanih i od "kupaca" zasijanih nagaznih mina, možda i više od 50 milijuna širom svijeta! Sad bi oni potpisati sporazume iz Kyota, o razoružanju i još koješta?! Aha, možda sada, nakon što ih je potres u Japanu malo razbudio?
Ponekad bi bacio pogled na svoju suprugu, dosta šutljivu ženu blizu 40-te, koja bi s vremena na vrijeme kimnula glavom ili rekla "Da, da", a Ivičin otac bi nastavljao:
-Hvale se kako imaju nuklearnog naoružanja da mogu osam puta uništiti Zemlju…Zar nije dosta jednom?! Pa, zamisli ti! - Držao bi svoj "govor" supruzi koja je i slušala i radila po kući: - Amerika ima nuklearno oružje, nuklearne elektrane, sve na bazi nukleusa, ali im baš najbolje ne rade glavni nukleusi…oni u glavama! Sad oni određuju tko smije imati nuklearke, a oni ne znaju kamo će sa svojima, razumiješ li ti to?
Jesi li ikad razmišljala o tome da nas filuju o potrebi veće denokratičnosti skoro u svemu, a znaš što je demokracija? Besposleni robovlasnici antičke Grčke izmisliše tu demokraciju, kapiraš li ti to? Robovlasnici! Gle sad, pod krinkom te svoje demokracije, USA svima natura svoj grabežljivi kapitalizam umotan u celofan nekakve solidarnosti…Eto, onaj MMF! Negdje, u nekoj siromašnoj zemlji se kruljenje gladnih crijeva čuje na deset metara. Onda tamo dođe MMF i dadne kredit. I što se događa? Uskoro se jecaj još gladnijih crijeva čuje i na 20 metara. To ti je MMF. A što reći o bildeberzima, Rokfelerima? Mamma mia!
Ponekad bi morao zastati da se smiri jer bi počeo hiperventilirati. Ali nije odustajao:
-Sve svoje prekasno potpisane papire najbolje da okače mačku o rep! Sad bi htjeli biti sveci, sada, kad se polarna snježna i ledena kapa već topi da ćemo ubrzo vidjeti kakvu su to "zelenu zemlju" - Green Land otkrili…Irci ili tako nekako! Ma znaš i sama da potresi, erupcije, sad i ovog vulkana na Islandu… sve to govori - kao što bi naš župnik rekao tek na kraju - "Amen"! Da, gotovo je, prekasno.
Mama bi, shvaćala ili ne, samo potvrđivala u znak da se slaže s mužem, a sinčić Ivica bi slegnuo ramenima. Ionako ništa nije razumio.
Tko je taj gospodin Kyoto, koje su to kape? Nije shvaćao, nije ga ni zanimalo, ako smo iskreni nije ni trebalo…Zasad, dakako.
Prišao je prozoru koji gleda u dvorište.
Gledao je na snijegom obojani djelić zemlje, ukraden od stražnjeg dvorišta. Tu je mama nakon Uskrsa kanila načiniti i urediti svoj mini-vrt. Sad će i to morati pričekati.
Ivica se uglavnom igrao sâm, i nije bilo nikakvo čudno kad satima bude na ulici. Imao je bujnu maštu i uvijek je našao načina da se zabavi. U dvorištu mu nije bilo zanimljivo, ali može biti zanimljivo na ulici.
Odjenuo je bundicu, tople crvene rukavice, koje je mama isplela čim je pao prvi snijeg i radosno izjurio iz kuće.
.
Snježne su pahulje naprosto sipale iz nebeske perine. Za manje od sata cijelo se selo uvilo u novi, nekoliko centimetara debeo bijeli pokrivač. Mali Ivica je brzo ličio malom snjegoviću - sav u pahuljama. Ali ne zadugo. Iznenada se pojavio na ulaznim vratima dnevnog boravka…Ne zbog snijega ili hladnoće. Uplakana lica, vlažnom rukavicom brišući suze i crveni nosić, Ivica šmrknu i zaplače:
-Mama,…Marko me opet udario…Ovaj puta grudom.
Pravljenje snjegovića je moralo sačekati sutrašnji dan, pošto je Ivica ipak dobro promrzao i već bio sav mokar.
.
Drugi dan bijaše Veliki petak. Snijeg je još noću prestao padati, ali je ovaj na tlu bio onaj pravi za snjegovića. Ivica se, što je za njega bilo već posve normalno, opet sam igrao na ulici, pred kućom. Valjao je grudicu koja je rasla, a onda novonastalu veliku grudu s mukom stavio na donju gomilicu snijega. "Gradnja" snjegovića je dobro započela.
I sunce ga je sa zanimanjem iskosa promatralo, a Ivica, kao da je to osjetio, s još većim žarom nastavi započeti posao…Dok se ulicom, opet, nije dogegao prištavi Marko.
-Što to praviš, balonja, krampusa il` bijelu babalucu? - pretjerano bahato će 9-godišnjak.
Bijaše to momčić kojeg je većina seljana izbjegavala, malo zbog oca, ali najviše zbog, u zadnje vrijeme groznog rječnika i pretežno neuredne tamne smeđe kose, s veoma uočljivim bubuljicama na licu…Zbog takvog izgleda i onih nekoliko djevojčica u selu izbjegavale su njegovo društvo. I Marko se uglavnom igrao sam.
-Magla, klinjo, da ti majstor pokaže kako se pravi snjegović.
-Ma bježi, Marko,- bunio se Ivica. -To je moj Snješko, ja sam ga prvi počeo praviti...
-Rekoh, briši! Oš` da kupiš zube?…- I Marko, za glavu viši, stisne pesnicu zbog čega Ivica, sustežući plač, krene prema ulazu u kuću, ali…
"Ja ću na jesen u školu…Ja sam već veliki dječak", - razmišljao je.- "Ma… neću uvijek dolaziti kući sa suzama. E, neću"! - I Ivica odlučno skrene lijevo, iza kuće, gdje se nalazila ničija livada - seosko zemljište. Tu nije bilo sunca, ali je snijeg ipak bio dobar. Točnije još bolji i ovaj put ne za Snješka Bijelića.
Tu i tada Ivica odluči što će načiniti i odmah započe ručicama skupljati snijeg. Lijepio ga na tijelo novog lika, koji će biti triput ljepši i bolji od onog Markovog blesavog Snješka na ulici, s onim, od kokoši uzetim loncem na glavi.
Radio je uporno, mada sporo, zaboravivši i na Marka i prvog snjegovića.

.

Velika subota je osvanula vedra, opet milovana suncem. Bilo je ugodno, još toplije nego jučer. Snijeg je naočigled kopnio. Nije ni napadao kao predzadnji put, nitko ga nije čistio ili meo, pa nije bilo smetova, ni gomilica, kojima ipak treba duže da se otope.
Ivičin tata…zovimo ga jednostavno Tata, a mamu Mama - nije danas radio. Zasad namjerno nećemo ulaziti u opis njegovog posla i radnog mjesta. Dovoljno je reći, kad ga seljani žele malo bocnuti, da ga zovu Općinar, gdje je odmah nakon završenog pravnog fakulteta našao zaposlenje. Danas bi godinama čekao na nj.
Rekao je Mami da je slobodan više dana, a njemu osobno je itekako bio potreban odmor, da se malo odvoji od svih onih papira s opisima problema sirotih ljudi od kojih neki više nemaju sredstava ni za hranu, a neki ni dom …kojeg im je uzela neka od banaka.
Ivičin tata je bio "glavni", njemu su se obraćali mnogi, tražeći i financijsku, materijalnu ili pravnu pomoć. U njegovim rukama, možemo slobodno reći, bijahu mnoge ljudske sudbine. A njih je često shvaćao suviše ozbiljno.
Nije on kanio biti kao Premijerka. Molbu jednog građana za financijsku pomoć, da mu kuću ne bi zgrabila banka zbog visine CHF-a, ona proslijedi ministru za socijalna pitanja, Milinoviću. Ovaj, opet, solomonski zaključi da je za svaki vid pomoći nadležna regionalna Služba socijalne skrbi. I opet se sve vrati ljudima, onda Tati.

Uvezao je starog folksiku u dvorište i ušao u kuću za Mamom noseći PVC vrećice. Vratili su se iz kupovine jer, iako bijaše Velika subota, znači Uskrs pred vratima, majka nije išla u crkvu, a zašto, Ivica, koji je nešto tražio u kutiji s igračkama ispod stola, nije razumio. Tata još s ulaza vikne:
-Ivice, sine, jesi li vidio kolikog ti je Snješka načinio Marko?
Ivica pronađeni autić stavi na stol i skoro zaplače gledajući oca, ali: "Ja sam veliki dječak, ja sam već veliki…" - ponovio je u sebi svoju novu čarobnu formulu. Skupljenih obrva, napučenih usnica, okrenuo se Tati, isturio bradu i reče gotovo optužujućim glasom:
-Nije ga Marko načinio meni, nego vama…Da se napravi važan! Da vi vidite kako on sve može, da sve zna…a ja ništa…
-Ivice! - prekori ga majka oštro, a onda će blaže: - Zar se ne veseliš? Baš je lijep snjegović.
-Ne! I uopće nije lijep…- Ivica zgrabi autić sa stola, te odjuri u svoju, dječju sobu. I tamo, skupivši noge, obujmivši ih rukama nasloni bradu na koljena te malo razmisli, ali daleko realnije i iskrenije:
"Znači, baš nitko nije vidio mog Zeku"? - Mješavina tuge i ljutnje se izgubi u dubokoumnoj analizi situacije: -"Joj, ja sam svog snjegovića načinio iza kuće, u hladovini, a tamo stvarno nitko neće doći. Zapravo, nisu krivi mama i tata, nego ja", - zaključi i uskoro zaboravi na taj mali nesporazum.


Zadnja izmjena: zdrave; 22 vel 2014 16:23; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 vel 2014 16:16 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Uskrsno je jutro bilo pravo proljetno. Znamo da se na livadi i brdima već jučer otopio onaj tanki sloj novoga snijega. Ostalo ga je samo u ponekoj gomilici, a i snjegović je takva gomilica, zar ne?
Mama je zalijevala svoje sobno cvijeće. Dok se čudila zašto i kad je otkinuta donje listove svog velikog adama - uzgred, od tate zvanog kukuruz - Ivica, kojeg je probudila glazba s Katoličkog radija skoči iz postelje i dojuri u dnevni boravak.
-Mama, zeko je već bio! - usklikne, ne gledajući mamu nego u sinoć načinjeno gnijezdo, a u njemu baš one igračke koje je toliko želio. Naročito jedna.
-Pa što kažeš, momče, što je Zeko zaključio, da si bio dobar ili…? - upita Tata ne dovršivši misao.
-Pa, tata, da nisam bio dobar, zar bi mi zeko donio ovo? Gle! - Ivica ponosno digne veliki bager od tvrde plastike, a Mama će sa zanimanjem, gledajući u gnijezdo:
-Gdje si nabrao tu prekrasnu travu za gnijezdo?
-Tamo, iza naše kuće....Na livadi!- Očekujući pohvalu za svoje remekdjelo nadoda: -Jeste li vidjeli mog Zeku?
-Ne, dijete, - strpljivo će Mama, ne shvativši pitanje. - Znaš…zeko, baš kao i anđeo, uvijek dođe dok spavamo ili smo u gradu. Oni ne vole da ih ljude vide.
-Ma, ne toga zeku, - prekine ju Ivica. - Moga zeku, mojega! - Opet smrknuta lica, u sebi ponavljajući kako je već velik dečko, odjuri po bundicu, brzo ju odjene, te izjuri na ulicu.
-O čemu on to…Kakav njegov zeko? - zbunjeno i zamišljeno će Tata. Mama slegne ramenima, a tata ode za sinom. Na ulici nikoga…Jedino je iz dna ulice dolazio neki tip.
- Ivice!…Sine, gdje si? - zvao je. Pred kućom samo mala lokva mokrog snijega…uskoro samo voda. Da je tu stajao snjegović jedini dokaz je bio stari izlupani emajlirani crveni lonac. Shvatio je čemu je prije služio…I sada.
-Ovdje sam, tata, iza kuće…U hladovini!
"Što li tamo radi? Još će se prehladiti" - zaključi Tata i krene iza kuće.

Ne zna se tko je bio ponosniji, sinčić ili tata na sina. Obojica su gledali u bijelog zeku, koji je umjesto ušiju imao zabodena dva presavijena lista ukradena s maminog "kukuruza" - adama. Imao je i kosu, samo zelenu. Višak trave za gnijezdo je Ivica stavio bijelom Zeki na glavu. Nije mogao pronaći novi lonac za kapu, a stari je prisvojio Marko.
Bolje i zelena kosa nego ćelava glava - zaključio je Ivica.

.

Na drugi dan Uskrsa svi troje su se vraćali s jutarnje Mise u 8 sati, kad ugledaše Marka kako stoji pred njihovom kućom sâm, gledajući dolje, na mjesto gdje je još jučer ujutro bilo tragova njegovog lijepog snjegovića. Ivičin tata mu dobaci:
-Što je momče, nema ga više, otopio se, ha?
-Ma…da! …Kad sunce prži k`o šašavo, - promrmlja Marko. Ivica ga pokuša ignorirati, ali nije izdržao. Zastao je na uličnim vratima iza Tate i pretjerano prijekorno i nekako s visoka dobacio preko ramena:
-Eto ti na, Marko! Da se nisi pravio važan, da nisi bio grubijan i ti si svoga snjegovića mogao napraviti tamo gdje sam ja svoga zeku, iza kuće! - i pokaže prstom gdje. I ulična se vrata zatvore za njima.
Marku su zujali kotačići u glavi. Nije shvaćao što mu klinjo želi reći, zato ode vidjeti što je to tako važno iza kuće.
Nije škripao zubima iako je stiskao pesnice, ne u želji da poruši Zeku malo višeg od Ivice. Bio je ljut na samoga sebe. I dakako, promatrajući Ivičinog Zeku-Bjelića Marko ni sada nije priznao da se lijepa djela ne postižu hvalom, sirovom snagom, grubošću, da su bolja ona učinjena ponizno i u upornosti…Ili kao tu Ivica - u samozataji. Priznati? Pitanje je li uopće shvaćao potrebu za nečime takvim, jer, ruku na srce, nije dječak bio kriv.Otkad mu se otac propio sve se preokrenulo!
Kamo su nestale priče koje mu je otac znao pripovijedati?
Gdje se sakriše oni razgovori uz igru, dok je zeko i kod njega ostavljao poneku igračku.
Zašto je i taj zeko - koji mnogu djecu obilazi, noseći im darove - zaboravio na njega?
Svi…nitko u selu ga ne voli. U čemu je on pogriješio?
Ta pitanja su sve rjeđe nicala u raščupanoj glavi, jer odgovori nisu dolazili niotkud.
-Kako li je taj klinac mogao tako dugo skrivati svoju tajnu? - promrmlja Marko, ali samo to. Marko ostade Marko. Sporim se koracima odgega na ulicu i čučne pored lonca - snjegovićeve kape.
Za to vrijeme ga je Ivica gledao kroz prozor.
Marko je zurio dolje. Je li osjetio Ivičin pogled? Valjda je proradilo šseto čulo…Kratko i naglo se osvrnuo. Ivica se brzo odmakne od prozora.
I Tata je, šetajući dnevnim boravkom, bacao kratke poglede na ulicu. Primijetio je čudno Markovo ponašanje i zaključio kako je taj momčić veoma osamljen. Samo to. Imao je on važnijih i većih briga.
Dok su Ivičin dnevni boravak preplavili topli zvuci s radio aparata, tijesno se ušuljavši kroz nevidljive pukotine uličnog prozora, sklad pjesme naruši iz dna ulice hrapavi i gromoglasni, grubi muški bariton, zbog kojeg se Marko naglo uspravi i ukoči kao zaleđen:
-Marko, klipane jedan, di si? Marš u kuću…Smjesta!
.
Za vrijeme ručka mama se spomene Marka. I njoj je već duže vrijeme bilo žao toga dečka, koji - reče glasno - sigurno ni ne zna da je jučer bio Uskrs.
-Ma, zna…- mirno će Tata. - Zna on kad je Uskrs, ali ne i što Uskrs znači.
-Čuo si ga…Sudeći već po boji Jozina glasa Marko i nije kriv što je takav.- Mama to reče i dalje nešto peljajući oko posuđa.
-I nije, da znaš.- Tata se smrkne i malo razmisli: -Znam Jozu još kad su se njegovi preselili u naše selo. Bio je dobar mladić, družili smo se, išli skupa na utakmice…On, ja i neki Mato…
-Neki!?…Kako sad "neki", zar si zaboravio? - iznenađeno ga pogleda Mama obrisavši blago prćasti nos nadlanicom ruke u kojoj je držala sudoper. Tata pogleda Mamu podigavši tanke obrve iznad živahnih očiju te upita:.
-Odakle ga ti znaš?
-Ako je to taj Mato, on…On se priženio u našem selu, zar ne?
-Ah, da! No, nije bitno, - resko će Tata, kao i uvijek malo ljut ako ga se prekida jer "tako gubi nit". žustrije nastavi: - Stara klapa, znaš već kako momci svuda moraju zaviriti.- Ona potvrdi svojim "Da, da", a on nastavio sa žarom objašnjavati kako su auto-stopom znali čak do Zagreba, ne skrivajući da žali za tim vremenima kada je, kao prvo, bio mlad, a drugo…Sve je tada bilo drugačije i ljepše! Nije shvatio da su baš to isto tvrdili i njegovi roditelji sjećajući se svojih mladih dana. Izgleda da je to u ljudskoj naravi: "Prije se bolje živjelo, a ne kao danas". Uvijek je bilo bolje u tome "nekada prije", za razliku od danas. Čak su paprike i mrkve bile veće i ukusnije, što bi ipak trebalo pitati i našeg Zekoslava mrkvu?
Nitko, baš nitko nikada nije htio sebi priznati da je u tome "prije" bio mlad, pucao od zdravlja, bio pun elana i planova, a u ovome "nevaljalom danas" je puno, puno stariji i nesposobniji prilagoditi se naglom izviranju, od njih samih nazvanim novotarijama, koje preplavljuju tržište, domove…čitav ovaj, tzv. civilizirani svijet.
-…A onda, od onog dana…- Tata opet zastane i pogleda Mamu. -Ako je to taj tip, tada…?
Mama je shvatila i kime glavom, pa on nastavi:
-…Strašno se izmijenio naš Jozo. Jedva ga prepoznajem. Ne, Jozu ne brine njegov Marko.
-Ni činjenicu,- nadoveže se ona, - da djeca uče baš sve od odraslih, a svoje roditelje prvenstveno. Djeca roditelje doslovce kopiraju.
I kratka tišina. Kad roditelji razgovaraju smatraju da je to razgovor između odraslih osoba. Zaboravljaju da djeca, sve što vide i čuju, upijaju kao spužvice. Ono uvjerenje kako djeca ionako ništa ne shvaćaju, jer su malena i zaigrana, užasna je greška, pa tako griješe Mama i Tata, tako je griješio i Jozo.
-Sva djeca uče od nas, odraslih, - zaključi Mama i upita: -Misliš da je Marko dobio nekakvu igračku? Nekakvu sitnicu?
-Marko? - Tata opet digne obrve. - Zar Jozo razbija glavu oko tih sitnica? Rakija, samo rakija, a potrebe sina…Ma, ostavimo te jadne ljude barem danas na miru! - Tata pruži ruku da dohvati jaje iz košarice na stolu.
-Što si rekao?- zine Ivica. - Joj, tata, ako zeko zbilja nije Marku donio igračke, kako onda Marko uopće zna da je Uskrs?
-Vjerojatno ni ne zna! - mirno će Tata, ali se ispravi. Patio je od preciznosti, tražeći je naročito kod izražavanja drugih. - U redu, zna kada je, to sam već rekao. Ali sigurno ne zna što Uskrs znači.
-Jooj, Bože moj…- tužnim glasom reče Ivica i podvijenih nogu sjedne na trosjed.
Mama kao svaka mama, uvijek ima nekakva posla, a Tata dohvati križaljku sa stola, zbog čega se ona namršti. Kao i uvijek! Ljutilo ju kad se stave bilo kakve novine na čisti bijeli stolnjak. -"Novine i časopisi puštaju boju", - tvrdila je.
-Tata, mama…Zašto svi misle da je Marko loš? - tiho će Ivica sklupčan na trosjedu.
-Hm…- bijaše očev jedini komentar i nastavi zuriti u križaljku.
-Od kada sam čuo kako Markov tata galami, - nastavi Ivica, - znate, sad se nekako više bojim Markovog tate nego Marka. Marka se i ne bojim, ne više onako…Gledao sam ga kroz prozor. Znate, bio je uplašen. Vidio sam da se Marko bojao ići kući.
-Je li? - iznenadi se mama.
-Mama, da ja imam takvog tatu kakav je Markov, joj, tko zna kakav bi ja bio?- šapatom će Ivica.
-O, dobri moj dječače, kad bi barem svi bili kao ti, - ponosno će majka i zagrli sina. Mislila je da je to bilo sve, no prevarila se, jer Ivica pogleda oca.
-Tata, jel` bi se zeko naljutio kad bih ja svoj bager nekome poklonio?- Mama i Tata se opet pogledaše bez riječi pa Ivica nastavi: - Sami ste rekli da je Marko napravio lijepog velikog snjegovića…
Roditelji jedva primjetno potvrde glavom, ali ne rekoše ništa. Shvatili su da je to tek uvod, i čekali da im sin nastavi.
-Znate…Mislim da je Marko meni želio pomoći načiniti snjegovića, ali jadan Marko ne zna…Nije naučio kako to treba reći i učiniti…Možda se Marko samo ne zna lijepo ponašati?
Oboje su šutjeli krišom se pogledvajući, a Ivica završi kako bi otac na miru mogao nastaviti rješavati križaljku:
-Sutra ću svoj novi bager opet vratiti u kutiju, a zeko, ako se i bude ljutio, neka se ljuti! Zašto je zaboravio i Marku donijeti nekakvu sitnicu? Sutra ću ja biti Markov zeko, da i on ima Uskrs! - mirno, ali odlučno dovrši Ivica, kao da je rekao najbanalniju stvar, te mirno odšeta u svoju sobu.
Što su na riječi sinčića u svojim srcima osjećali roditelji, to znaju samo oni. A možda im je sinulo kako nedavni snijeg…Ova promjena klime nije slučajna?

Da, pokvarila se klima, u ljudskim srcima. Prvo nju treba srediti.
Već je dosta stara izreka "Kako odgojiš dijete do 3. godine, takva će osoba biti. Još, do 7. godine možeš samo korigirati, jer kad krene u školu - odgoj preuzima društvo".
Stare bake, u čijoj se mladosti također "bolje živjelo", znaju govoriti da je ljude iskvarila moderna tehnologija. U njihovo vrijeme, dok su rublje prali pratljačom i na potoku; dok su navečer uz petrolejku muževima, djeci i unučadi krpile čarape, glačale košulje "peglom" na žar; dok se kruh mijesio kod kuće, a pšenica u starim mlinovima; dok se žito vršilo uz pomoć rodbine, prijatelja i pola sela…Jednom riječju - kad je sve bilo drugačije, mada primitivnije - ljudi su se naprosto morali družiti, međusobno pomagati. Jer, što je jedan čovjek mogao sam? Ima li u tome istine?
Danas, kad sve rade strojevi, čovjek se ulijenio, opustio mišiće, a moždane vijuge "olakšao" kalkulatorima, kompjuterima, kad svako dijete ima mobitel na kojem igra igrice, kojim priča, šalje SMS-ove, danas je čovjek postao individualac, sam sebi dostatan. I ne treba mu nitko, on nikoga ne trena…Dok nešto ne zaškripi. I tada nipošto nije kriv on. Uvijek je kriv, za bilo što, netko drugi ili treći! A to nikako nije istina, tu nešto ne "štima", jer kao da svatko živi pod nekakvim svojim staklenim zvonom koje ga odvaja od ostalog svijeta.
Da, ne "štimaju" ljudska srca!
Iz "raštelovanih" srdaca, ne samo u atmosferu, poput nevidljivih niti izlaze oni razvikani - i proglašenim krivcima za sve - staklenični plinovi!
Ti "plinovi" ulaze ispod staklenih zvona ljudi naročito jadnih i otuđenih srdaca. Prvo ih truju ponavljanjem viđenih reklama zbog čega više ne mogu bez reklamiranog proizvoda; truju ih nebrigom za druge, nebrigom rođenom shvaćanjem da netko ima sve, pa "kad mogu oni, moram i ja". Truju apatijom i rezigniranošću što se ne može lako uspjeti u životu na lak način, baš onako kako se to danas prezentira. Sirota sâma, otuđena srca, zaključana u svojoj čahuri beznađa, oholosti, bahatosti, lakomosti. To se prvenstveno odnosi na bogate zatvorenike davno zatrovane ovim stakleničkim plinovima egoizma.
Mnogo, mnogo toga ne "štima" otkad je svijet postao globalno selo, a selo se ne može promijeniti drugačije nego da svaki seljanin krene od sebe. I svakako da svaki pojedinac zanemari najbogatijeg gazdu. Svako selo ga jednostavno mora imati. Zar je taj najbogatiji gazda i najsretniji?
Moglo bi se reći baš obrnuto.
Stara indijanska mudrost kaže: nikoga ne sudi dok nisi barem pola godine svijetom hodio u njegovim mokasinama.
Mi danas nosimo tenisice - i što sada?
Bilo što, samo razbijmo, odbacimo svoja staklena (nevidljiva) zvona otuđenja.

Igrajući se u svojoj sobici autićem, slobodan od ikakvog "staklenog" zvona, Ivica se radovao sutrašnjem susretu s Markom… Jedino nije znao kako će to učiniti.
Ivica je zamišljao Marka…Hoće li mu zasjati lice od veselja?

----------

Najbolje je ići pješke autocestom u pravcu Grada. Oko pola kilometra od crkve tj. središta sela skrenuti lijevo i samo 50-tak metara od ceste, stazicom obraslom u travu, ulazi se u neveliko, ali uredno seosko groblje…Uredno nakon dolaska novog župnika. Zovimo i njega samo Župnik.
On je poticao župljane riječima da, ako su nas naši najmiliji i napustili tjelesno, to nipošto ne znači da su otpisani, dapače! Govorio je:
-Svima nama naši dragi pokojnici moraju biti, ako ništa drugo, onda barem podsjetnik da ćemo jednoga dana i mi prijeći k njima, a tada?
Nakon podignutog glasa, tu bi uvijek stao, pustivši da vjernici, svatko sam sebi odgovori na to a tada!
"Tada" - kako tko i kako kome…točnije kuda?
Ne! Taj "tada" je bila tema koja je Denisu i Grgi bila omiljena, zajednička, unatoč naizgled dijametralno različitim karakterima i temperamentima.
-Smrt nije strašna! - Grgina tvrdnja.
-Nije, Grga, jedino je strašno ono što joj prethodi, zar ne?
-Mislim na onu crtu!
-Ah…da!
"Crta", to je Grgin opis prelaska iz ovog u onu, svima nepoznatu, neshvatljivu, ali svakako drugačiju realnost, čije postojanje se ne smije olako negirati. Pri tome nije mislio samo na ateiste.
-Ateizam? Da, postoji kao filozofija, ali ateisti ne, - govorio bi 100-posto uvjeren da ih nema, jer svojim nastojanjem da dokažu kako Bog ne postoji iskazuju svoj strah od susreta s tim negiranim Bogom, od kojeg ih - to su već po svojoj naravi osjećali - dijeli samo onaj "Bože, evo me"! - I gažena savjest…Koja je svrha dokazivati da u našem sunčevom sustavu ne postoji 12. planet? Tko uopće vjeruje da bi mogao postojati i 10.? Ali, ako se ipak odlučim dokazati kako postoji čak petnaest planeta - što time postižem, koga to uopće zanima? Možda nekog astronoma? I taj bi se nasmijao!
Zapto se, onda, vjernici ne nasmiju kad ateista počne svoju priču? Da, priču, jer nitko, baš nitko nije i neće nikada uspjeti dokazati postojanje univerzalnog Razuma - Boga, jednako tako neće ni postojanje duše. A razuma? Zašto bismo, kad se to "čita" iz djlovanja dotičnog pojedinca!
Da, tako je to: kad je u pitanju čovjek i njegov razum, tada se nevidljiva osobina uočava po djelovanju.
Kad je u pitanju postojanje Uma koji je nad svime - svi smo nepismeni, nitko ne zna čitati znakove u prirodi.
Ako je to istina, čemu trud izmišljati neke drugačije znakove, svoje, da bi se dokazalo kako netko nije razuman? To nitko i neće učiniti, ali ateista baš to radi. On izmišlja! Odnekud vadi "početnicu" da uči druke kako je on došao do senzacionalnog otkriča: Bog ne postoji!
Ali postoji savjest! Postoji rođenje, krećemo na put, dug sve do naše - kad-tad došle smrti…
-Smrt? To je crta, tanka…Crta preko životne ceste. To je samo tren, onih 90, ali svakako sigurnih 60 sekundi svjesnosti svega oko sebe i samoga sebe, kako kaže tzv. moderna znanost…
-Kojih devedeset ili šezdeset? - pitao je Grga.
-Samoubojica npr., - objasni Denis. - Ako se objesi, nije mrtav odmah, je li tako? Nema dovoda krvi u mozak, to jeste činjenica. Ali obješeni ne gubi svijest odmah. Mozak još radi. Svijest, spoznaja da je svemu ovome materijalnome kraj, uz duboko moje uvjerenje da Bog nikad ne odustaje, pogotovo u takvim slučajevima, On će sigurno oprostiti i taj suicid ako se obješeni,…ta jadna osoba pokaje.
-Misliš…ima toliko vremena?
-Sigurno! Razmisli, Grga,- Denis je bio samouvjeren. - Spoznaja tog i svih učinjenih grešaka, zovemo ih grijesima, onda svijest o skorom susretu s Nekim, ma kako ga netko zvao, konačno kajanje i odluka "nikada više"...
-Shvaćam, nikada više….Kako bi ikad više, ako visi! Shvaćam,- promrmljao je Grga.
-Naravno, ne onaj naš "nikada" u ispovijedi! Izađeš iz crkve, potepeš se na neki kamen i odmah opsuješ… Obješeni doista neće imati prilike griješiti više ni-ka-da!
-Hm, shvaćam, sada da! Zato Crkva dozvoljava kršćansku sahranu i samoubojicama?
-Naravno! Sve je to činjenica…- odgovorio je Denis, uvijek zbunjujući Grgu. Denis nije bio katolik, a znao je i razumio daleko bolje i više nego oni koji bi to trebali znati.
-Činjenica je… - polako će Grga, - da i agnostici nisu daleko od vjere i Boga!
-Čini se. Eto, naš Predsjednik…On je agnostik? Nelogično je da se onda trudi sklepati savršenu skladbu, a kad je riječ o Bogu, najsavršenijem biću, on poseže za agnosticizmom! Taj agnosticizam tvrdi kako ljudski rod, na današnjem stupnju razvoja, još nije u stanju svojim umom dokučiti postojanje ikakvog univerzalnog savršenog Bića - Boga?!
-Apsurd!
-Ma, Grga…
-Skladba savršena, a nije ni autor?
-Grga, zašto si uvijek tako kratak?
-Nisam političar…
Tu bi Denis zašutio. Ni jednoga nije zanimala politika i takav odgovor je znak da je tema završena, zasad. Uvijek je ostajalo neobrađeno Župnikovo "A tada".

…….
Pošto je i ostatak uskrsnog ponedjeljka bio lijep, po običaju je Ivica s roditeljima na groblju molio Očenaš za Očenašem, za pokojne bake, djedove, tetku, ostalu rodbinu i prijatelje, koji su se preselili s ovoga svijeta. Molili su Boga da ih se u svojoj obilatoj Ljubavi sjeti, ukoliko su još u čistilištu, na, ili u tom nama neshvatljivom mjestu Božanskog Milosrđa, gdje se duše uče ljubiti, kad to nisu uspjeli, znali ili se dovoljno trudili naučiti za života na zemlji.
Ivica bi često molio Isusa da se u svom milosrđu smiluje jadnim grješnicima, naročito onima koji su odlutali zbog aljkavosti i nemara onih "pravih" vjernika.
Nakon toga su, po Ivičinom "konačno" krenuli u grad starim VW-om, u posjet rodbini. Tamo bi Ivica čestitao Uskrs, dobivao poklone, koje je kod njih zeko ostavio samo za njega.
Znamo da vrijeme u takvim situacijama, kad se nastoji obići što više ljudi nevjerojatno brzo projuri.
Vraćajući se iz Grada oko 17 sati, Ivica je otvarao niz poklona i razgledao ih. Mama i tata su razgovarali o trenutnoj i pretjeranoj oholosti političara koji tvrde da će nam biti bolje kad Hrvatska uđe u EU.
-Draga moja, koja je to obmana Hrvata! Premijerka se hvali zatvaranjem poglavlja 23, no puca njoj prsluk što narod zbog preostale nefunkcionalnosti naše pravde skapava, postaje bijelo roblje stranim bankama…što je Hrvatska pokradena od tzv. braće Hrvata, počevši za ratnih godina…tamo od devedeset-i- neke do danas. Što nije zahvatila to poglavlje i prvo sredila stvar na svom terenu? Jer joj to nije naređeno iz Bruxelessa? Sumnjam.
-Mađarski premijer je pokazao da mu je do naroda, kad je insistirao na oporezivanju čiste dobiti bankama …Je li i ikome od naših političara stalo do ikoga osim za njihove fotelje? Nisam čula da je ijedna banka napustila Mađarsku!
-Nisu samo banke problem! Gle trgovačke lance! Ako smo kršćanska zemlja, nema potrebe da sabor donosi zakone o radnom vremenu trgovina.
-Znam! Kršćani kupuju subotom sve potrebno za nedjelju…
-Tako je! A mi?
-Svi smo mi ono čime se predstavljamo…samo na papiru,- zaključi Ivicina majka.
Kad je spomenula papir, tata iz džepa sakoa izvuče svoj papir, presavijen.
-Pročitaj ovo! - Reče pružajući ga supruzi. Ova iskrene očima u nadi da to muž nije primijetio. Pretvarala se da čita pažljivo samo do 3. točke, a onda sve ispočetka.
1.) Hrvatska će imati manje od 1% pravo glasa u europskom parlamentu,
2.) Hrvatska će morati plaćati članarinu u visini od 4 milijarde kuna godišnje,
3.) Poskupljenje duhanskih i naftnih derivata vjerojatno i alkoholnih proizvoda,
4.) Ograničavanje proizvodnje na normu koju će odrediti EU parlament (npr. u Slavoniji postoje tri šećerane koje će svoju proizvodnju morati smanjiti za 35% što znači zatvaranje jedne od tri šećerane),
5.) Hrvatska nema pravo na gospodarski pojas u Jadranskom moru (Talijani imaju pravo loviti u našem moru i vaditi naftu iz istoga, Napomenimo da su svoj dio Jadrana izlovili zato što posjeduju ogromnu i najmoderniju brodicu na Mediteranu),
6.) Hrvatska se obvezuje na izgradnju i dodjelu stanova onima koji su 1991. godine napustili Hrvatsku i sudjelovali u agresiji na nju,
7.) Pristanak na pretvaranje velikosrpske agresije u građanski rat i s tim u vezi odustajanje od ratne odštete,
8.) U procesu tzv. pregovora Hrvatska je izložena ucjenama (prodaja ili predaja nacionalnih bogatstava, teritorijalne ustupke susjedima, otvaranje tržišta nelojalnoj konkurenciji i monopolima, prodaju poljoprivrednog zemljišta i dr.),
9.) EU fondovi financiraju što je u interesu EU, a ne što je u interesu RH,
10.) Za Hrvatsku su predviđeni višestruko manji iznosi EU fondova za RH u odnosu na zemlje koje su nedavno postale nove članice,

-Zar je to sve istina…To…to nas čeka nakon ulaska u EU? - s nevjericom će Mama.
-Potrudi se vjerovati da je istina.
Ususret im je dolazio šleper. Tata, poučen iskustvom, posveti veću pažnju cesti. Teretnjak projuri barem s 90 na sat, a zračni kovitlac iza njega zaljulja "folksiku".
-Evo ti činjenice!- gotovo je režao.- Takvi smo baš svi, svaki Hrvat čim se osjeti snažnijim. Vozač šlepera zna da je on šef na cesti, svi se moraju sklanjati, bojati ga se…biti na oprezu. Kad on vozi, svi neka paze…Samo ne mora on!
-Joj, tata, - Ivica pokuša promijeniti temu.- Mapa! Naša Hrvatska, na karti…Zašto je ona sva tako uska? Gledao sam u tvojoj zemljopisnoj mapi, nisam našao ni jednu državu tako…tako…kao sastavljenu iz dva dijela!
-Sine, dokle ćeš "jojkati"? Oduči se toga! -Ipak mirno odgovori ulazeći u selo.- Nema zemlje kao naša Hrvatska, a takva je jer su se Hrvati kroz svu povijest branili od nekoga izvana. I svaki vanjski neprijatelj je malo odgrizao, uzeo sebi dio naše Domovine…
-Vanjski neprijatelj?- tiho će Ivica. -Imamo li mi i naših?
-Unutarnjih neprijatelja, misliš? Sine moj, uvijek ih je bilo, oni su najopasniju, najgori…A najgore je što oni sami misle da su nam veeeliki prijatelji.
-I sad ih ima, -prihvati i majka. -Sine, i nepravda je također neprijatelj, znaš. Još kad ju čine tvoji prijatelji, sugrađani, dakle Hrvati, onda ona još više boli. Uzmi samo te trgovačke lance…
Tata je usporio i polako skrenuo u njihovu Tihu ulicu. Ivica je naćulio uši kad je Mama nadodala da je ipak lijepo što su ti lanci zatvoreni barem na Uskrs. Čudio se…Valjda bi lanci trebali biti uvijek daleko od ljudi, a ne samo za Uskrs?! No, ne reče ništa, samo privuče svoje nove igračke.
-Prodavači su barem u krugu svoje obitelji, - reče tata i skrene na njihovu ćupriju, ali ne isključi motor. - Ljudi rade 10 mjeseci bez plaće. Dobivaju otkaze, firme odlaze u tečaj, radnici na "biro" za zapošljavanje A sindikati samo gunđaju! Ako se nekoga iz vlade imalo zainteresira za tu problematiku, svaka naša vlada daje samo lažna obećanja, kao maloj djeci!
Tata je još nadodao da su u tim lancima isključivo žene, kao da one vrijede manje, a kad htjede izaći da otvori kapiju, Mama oprezno reče Tati:
- Da skoknemo i vidimo da li im gori svjetlo?
-Kome gori? Kuda bi ti sad?- umorno će Tata.
-Provezi ispred Jozine kuće!
Na njeno iznenađenje samo je uzdahnuo. Bez riječi je ubacio u "rikverc".
Pri kraju ulice, vozeći ispred Jozine kuće uspori. Čelo kuće, samo s jednim prozorom, već duže vrijeme plače za malo boje ili barem kreča. Od kuće, prema polju su se poneke daske na drvenoj ogradi dobrano iskrivile. I Ograda također čeka mušku ruku, naročito drvena ulična vrata, koja su se držala samo na gornjoj šarki. Kao da ih je netko provizorno vratio na staro mjesto.
-Vrata iskrivljena kao i Jozo, - promrmlja Tata, uvjeren da je Jozo sada u gostionici, u društvu. Da kartu. Uz koliko ispijenih?…-Nisam prije vidio da su vrata u tako jadnom stanju.
-Joj…- Zbog tog "joj" Ivica brzo stavi ruku na usta. - Oprosti, tata…A Marko? Da mu još danas dadem bager?
-Bolje ne. Sam si rekao, bolje sutra. Tko zna kakav mu je tata bio kad je došao kući, sigurno pijan. Znaš da onda ni Marko ne može spavati, zato mora po danu.
-Tata, pa dan je već prošao!
-Kad njegov tata opet ode u gostionu, a to je uglavnom navečer - znači možda još nije - kad padne mrak, kao što će uskoro, tada Marko ima mira...Shvaćaš što mislim? Čika-Jozo, ako sad nije u gostionici, onda možda još spava…
-A možda i ne, možda i Marko spava na miru? - Majka podrži sina.
Došli su do kraja asfaltirane ceste. Dalje je vodio prteni put, kojim se najbrže dođe do bajera. Tata nije odgovarao. Šutke okrene kola i vratiše se kući. Mama je primijetila da je zamišljen, da mu je sigurno opet nešto "tresnulo" na pamet, no to neće reći. Zato je i ona šutjela.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 vel 2014 16:17 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Večera bude tek oko 19 sati, osim kad Tata ne radi, večera bude i ranije. I danas je bila u 18 sati. Ivica je žurio jesti pa će k Marku. Halapljivo je strpao pola jajeta u usta na što ga tata prekori:
-Zar će ti ga netko pojesti?
-Joj…Ali tata…Nisi li rekao da je Marko sada kod kuće?
-Ja? Nisam.
-Kako nisi, tata...!
-Jesi! - majka stane u obranu sina.
-Ne, nisam i nisam!
Ivičin otac je znao biti veoma tvrdoglav. Ispravljao je druge kad pogrešno slože rečenicu. I sad doda: - Samo sam rekao da Marko možda još spava.
-Eto vidiš, znači da je kod kuće, …- mirnije će mama.
-Ništa to ne znači. I ne stavljaj mi u usta riječi koje nisam rekao! - nervozno će Tata. Otkad su prošli pored Jozine kuće postao je čudan: kotačići u glavi su mu zujali sve u šesnaest…što nije bila rijetkost, ako se radi o iznenadnoj zamisli. Nikad se Tata nije istrčavao s nedovoljno proanaliziranom idejom, a to je, priznajmo, ipak vrlina…Možda ne baš uvijek?.
-Ma vidi ga! - očima zakoluta Mama: - Ako još spava, znači da je kod kuće.
-Ne! To ne znači ništa.- Tata naglo ustade i počne šetati dnevnim boravkom od trosjeda uz dvorišni prozor, do ulaznih vrata koja vode u hodnik. Zastao je uz komodu smještenu uz lijevi zid ne baš prostranog dnevnog boravka, otvorio ladicu, pa ju odmah zatvorio. I nastavio pored stola, želeći dodatno obrazložiti nešto, no Ivica mu uskoči u riječ:
-Prestanite! - Prekrio je ručicama uši, odmaknuo se od stola dva koraka unazad i pogledao roditelje. U očima su, poput bisera, poigravale dvije suzice. Samo što ne skliznuše niz lice.
-Ivice? - upitno će mama.
Ivičino ponašanje je bilo zaista neobično jer je zauzeo pozu kipa bacača diska kojeg je vidio kod oca na poslu.
-Zar će ti netko pojesti? Rekao si! Nisam!…To znači ovo i ono …- Ivica počne zamuckivati pri ponavljanju netom izgovorenih roditeljskih rečenica. Zastane, a onda će kroz suze: -Kako je tek Marku ako ste vas dvoje kao i njegov tata?
Ivica odmah ode u svoju sobu, a mama i Tata se trgnuše kad sinčić zalupi vratima. Ni jedno nije imalo hrabrosti pogledati drugome u oči.
-Nećeš više? - gotovo šapatom upita muža.
-Ne, za mene je večera gotova, - glasno odbrusi on. Ponovo priđe komodi, te ipak iz ladice izvadi svoju staru lulu. Prošle su već godine kako je prestao pušiti, ali uvijek, kad bi se uzrujao, vadio bi praznu lulu. Navodno ga je smirivala dok bi ju nervozno držao među zubima i grickao.
"Tako bebe varaju sebe prstom…Kad nemaju dudu", - našalio se Ivica. Tada i nikad više, jer ga je otac ošinuo takvim pogledom kojeg i danas pamti.
Tata je gunđao dovoljno glasno da ga čuje i sin u sobi:
-To, o čemu ti i Ivica govorite, to je bilo kasno popodne. Ako netko ne spava, to ne znači da je i kod kuće. - Nastavio je cjepidlačiti, zagrizao dvaput lulu i nastavio šetnju.- Kad je Marko došao, kako reče Ivica, možda da mu pomogne praviti snješka, je li bio budan? Jeste! No, je li bio i kod kuće? E, nije. Shvaćaš li sad vašu logiku?
Mama, je dobro poznavala tatu. Shvatila je jedino "koliko je sati". Najbolje ga ostaviti na miru.
-Svoj bager odnesi sutra, - vikne otac sinu.- Jedan dan više ili manje dječaku koji se ionako ne sjeća kad je zadnji put dobio igračku.

.
Bio je to baš divan završetak 2. dana Uskrsa.
Ljuta na sebe što je bacila novce na glupu frizuru od koje više nema ni traga, Mama je nervozno sklanjala sve sa stola, stalno dižući uporni pramen svjetlo smeđe kose, naginjući na crvenu.
Ivica je u svojoj sobi sjedio na podu prekrivenim debelim sagom. Držao je u ruci autić, a gledao već upakirani bager. Toliko se radovao odlasku do Marka, a sada…Nešto se u njemu slomilo.
Dječjom logikom je povezao nedavni snijeg, dolazak Marka, snjegovića i svoga bijelog Zeku-Bijelića. I na kraju dana onu "radost" u domu.
-Uh, zašto opet ne počne padati snijeg, - prošaputa, a onda osluhne. Čuo je majku.
-Kamo ćeš?
-Do Joze! - odbrusio je otac.
-Pa, sad smo tamo prošli…Sam si rekao…- Mama zastane, jer je podigla glas. Ivica je shvatio da je ljuta, iznenađena, istovremeno i zbunjena.
-Da je Jozo u birtiji? Da. Možda…sigurno, pa ako treba idem tamo!
Ivičin tata nije zalazio u gostionice, pa što mu je?
-Čao! - vikne i zalupi vratima iza sebe! Na taj "tras" se sigurno i mama stresla, a kako i ne bi, kad se Ivica trgnuo ovdje, udaljen od izlaznih vrata.
-Sirota mama…Jadni tata… Što se to danas događa? - I dječak zaplače.
A bio je drugi dan Uskrsa.
-----
Ivica je sjedio mami u krilu, obgrlivši ju oko vrata.
-Zašto je tata otišao u gostionicu?
-Sine moj…- tužno će mama. - Ne znamo je li u gostionicu…Nekada i tate učine što nikada ne bi. Moramo i njega razumjeti…- pokušala je naći nekakvo opravdanje. - Znaš da tata mnogo radi, ima zbilja odgovoran posao, pomaže ljudima koji su u nevolji. - Kratko zastade, pitajući se nisu li i oni sada u njoj. Pa nastavi: -Odgovoran je to posao kad su u pitanju pravne stvari i živi ljudi. Znaš, sine, možda će popiti pivce i evo ga brzo…Ma bit će sve dobro…
-Ako dođe pijan? - uplašeno će Ivica, jer tatu nikad nije vidio da pije, ali kako izgledaju pijani ljudi vidio je po čika-Jozi.
-Tko, tvoj tata?!…Ne brini, nije on takav…- Mama se pokušala nasmijati, a zapravo je pokušala umiriti sebe. Teška, mučna tišina opet se omotala oko njih. Mama doista ni sama nije vjerovala u svoje riječi, zato zagrli sina i nastavi zuriti u zatvorena izlazna vrata.
Čuo se samo lavež pasa i kako kroz selo, glavnom ulicom opet bruje oni bajkeri.
-Čuj ih! Zar tim kamikazama nikad nije hladno na onim makinama?- prošaputa mama. Ivica nije razumio mamu, no zašutjela je, pa je šutio i on.
.
Nakon možda pola sata vrata se otvore. Na njima tata trijezan kao svježa zora!
-Marko nije u kući! - reče s vrata. - Ne spava… Završio je u bolnici!
-Što! - Mama visoko podigne svoje njegovane obrve u stilu "diabolik", a Ivica joj skoči iz krila i stane pred tatu. Ovaj čučne i zagrli ga.
-Još se ljutiš na mene?
-Ja?…Zbog čega, tata?
-Dobri moj dječače…- I tata po drugi puta u par dana... ili zadnjih nekoliko godina zagrli sina. Čučeći, sa sinčićem u zagrljaju, započne tužnu priču kako je sinoć Jozo došao pijan kao letva. Tvrdi da pojma nema kako je stigao kući.
Sjeća se samo da ga je Marko čekao na stepenici pred ulaznim vratima iz dvorišta u njihovu kuću. Izderao se na sina zašto ne spava, a ovaj mu je nešto rekao. Ne sjeća se što, čak ni kako su ušli. Zbog nečeg se razljutio i htio udariti sina, toga se sjeća….Sjeća se i da je Marko pobjegao van, a on za njim. Marko je pojurio k uličnim vratima, Jozo, koji inače nikada ne zaključava vrata, sinoć je valjda to instinktivno učinio, mada se ne sjeća kako je uopće pronašao bravu….Potrčao je i on….
-Tata…zašto je Marko u bolnici?
-Sjećate li se vrata kad smo prolazili pored njihove kuće?
-"Iskrivljena kao i stari Jozo" - to si rekao, tata?
-Mmm, da¨!- Tata je objasnio da je Marko htio preskočiti preko vrata. Jozo kaže da je potrčao onako pijan, i da je - nema pojma kako, valjda se zanio, spotaknuo, ne zna zašto - ali se on sâm opružio koliko je dug i klizeći svom silinom tresnuo glavom. Onda i leđima u donji dio vrata. Mora da ih je ramenom izdigao i tada su iskočila. Marko je bio već gore, spreman da skoči na ulicu...
-Pa je siroti Marko pao? - pitanjem zaključi mama, izraza lica kao da vidi slomljeno Markovo tijelo kako leži na ulici.
-Na žalost, na leđa, ali je udario i glavom….- Tata opet zašuti, ali se Mama zabrinula. Zapravo svima u selu ponekad bijaše žao toga dječaka, iako im se nije sviđao. Kaže se kakav otac, takav sin, što nije točno, ni ispravno. Zar su…npr. Staljinov otac ili Hitlerov bili ubojice, hladnokrvno proračunate zvijeri? Zato upita:
-I, kako mu je?
-U dubokoj je nesvijesti, ne zna za sebe…
-Siroti dječak.
-Povremeno mrmlja...nerazumljivo, no Jozo tvrdi da je uspio shvatiti jednu rečenicu….Da samo vidiš Jozu. Omotan je zavojem oko glave, preko desnog uha, preko brade i lijevog obraza. Kao da ima maramu…Stavili su mu kopče, navodno dobra posjekotina. A i leđa je dobro natukao i zderao desno rame. Njime je valjda izdigao vrata.
-Tako mu i treba! - uskoči Ivica. Inače sklon provali suza, ovaj put nije dirao "ventil", većini odraslih presahnuli tog dragocjenog zdenca. Bila je to samo mješavina tuge i ljutnje.
-Nemoj tako, sine.- I tatu zabolješe noge zbog čučanja te ustade i sjedne. Svi se okupiše oko stola, a Ivica će tužno:
-Joo…Ops! - i prisloni ruku ustima te dovrši: -Kako ću sad Marku dati bager?
-Prvo mora ozdraviti, sine, - mirno zaključi tata, ignorirajući zatomljenu riječcu "joj".
-Što je, zapravo, Jozo čuo od sina? - zanimalo je mamu.
-Hm... vezano je i uz Ivičinu nakanu da mu odnese bager…
-Kako,…kako uz bager? - začudiše se majka i sin u isti glas.
-Ako se meni usjeklo u pamćenje, kako ne bi Jozi. Navodno je to bilo pitanje: "Kada će zec i meni donijeti poklon"?
-Baš to je pitao? - zine mama.
-Baš to!
I opet ona gusta, teška tišina s mnoštvom slutnji, pitanja. Mogla se žvakati. Bila je mučna, a Ivici očito prvome postala nesnosna:
-Kad mogu do Marka?
Mama i tata se pogledaše…"Kada"? Zapravo: "Ako".
-Za koji dan ćemo znati,- promrmlja tata kratko pogledavši prema komodi i ladici s lulom u njoj, ali se svladao.- Sine, oštećenje vratne kralježnice nije mala stvar.
-Što to znači? - upita Ivica.- Jel`to opasno?
-Da, opasno je. Mogao bi ostati oduzet…Nepokretan… Razumiješ?
-Ne! - prizna Ivica. Nakon samo desetak sekundi nove tišine odlučno upita:-Gdje je sad čika Jozo? Je li pijan?
-Ma, kakvi, trijezan je kao dan! Zarekao se da nikada više neće alkohol u nj.
-Eh, taj Jozo…- I prijekorno i sažaljivo će mama. - Koji put to obećaje? I komu? Prvo mora napraviti svinjariju da shvati što radi od sebe i svoga sina. Eh, da je Ružica živa…
…..
Idući dan, utorak, svojski se potrudio da nadmaši prethodne dane. Bijaše najtopliji dosad. Ivica je skoro cijelo dopodne bio povučen. Nije želio do Marka sâm, a mama i tata uopće nisu spominjali bager, ni Marka, ni čika-Jozu. Kao da su te tri riječi postale zabranjene, nekakav tabu. Sati su prolazili, a Ivica sve nemirniji. Nikome nije rekao da bi rado posjetio Marka u bolnici, a njemu opet nitko nije objasnio da je to sad nemoguće, osim toga posjete su četvrtkom i nedjeljom.
Pošto je tata sređivao stari punjač akumulatora za njihovog "folksiku", a mama neprestano nalazila nekakve sitne poslove i šetala iz kuhinje do spavaće sobe, do dnevnog boravka, pa u dvorište i opet u kuhinju, Ivica, koji još nije znao što znači riječ nervoza morao ju je osjetiti na roditeljima.
Ako neće oni s njim, hoće sigurno Markov tata. Ivica odlučno odjene bundicu i prije nego su se roditelji i snašli, već je bio kod izlaznih vrata:
-Idem do Markovog tate…Sâm!
Roditelji skočiše da zaustave sinčića...Što je sad naumilo to dijete?
A to dijete trčeći odjuri prema dnu ulice - suprotnom od pravca Glavne ulice.

………………

Stara narodna izreka kaže: Ne dao ti Bog ono što mama misli da ti se može dogoditi dok te nema kod kuće.
Nije li Ivica više puta u sebi ponavljao "Ja sam već veliki dječak"!? Znači da je mislio kako je dovoljno odrastao da se zna brinuti sam o sebi. Za razliku od onog 5-godišnjeg Ivice, kojeg u to vrijeme nismo ni poznavali, ovaj Ivica, koji će imati 7. rođendan dan nakon Velike Gospe, a to je vrlo blizu onom danu kad će prvi puta u školu, kako mu je rekla mama…nije on više takav plačljivko. Ne treba mu mama baš za sve, naročito ne ono staro:- "Mama, što je ovo"? Dapače!
Makar je kanio do Joze, predomislio se.
Da je sada netko bio u blizini, čudio bi se vidjevši dijete koje grozničavo razmišlja dok je zurilo u vodu bajera. Upao je u njemu nepoznat i zatvoreni krug. Kamo god bi krenuo uvijek bi se sudarao s onim: "Stani! Čekaj! Mlad si! Ne sad"! - A to je muka i za odrasle. Dječaku - kojemu je mašta često iznad realnosti ili barem u njenim okvirima, ne samo kroz igru - svijet snova prepun krasnih stvari se uvijek rasprši u sudaru s nejasnoćama.
Svijet snova - maštarija? Ni govora!
Znamo kako snovi znaju biti čudni, apsurdni ili glupi, no itekako i lijepi. I uvijek, dok sanjamo, djeluju nam tako stvarno. Bogu hvala da je tako, jer dok smo u tom polu-svjesnom stanju, on na svoj način sve što u javi nismo dobro "samljeli" i sve što je ostalo neposlagano, sve to san svojom metlom skupi u jednu gomilu, koja nam izgleda kao najljepši, najlogičniji, od arhitekta-sna stvoreni dvorac. OK, nekad i ružan…Jer snovi su takvi, nekad lijepi, nekad i strašni. Takve se trudimo odmah zaboraviti.
Kažu: kad ne bismo sanjali navodno bismo skrenuli s uma. Ne znam istinu.
Ja sanjam često. Sanjao je Ivica i Marko, pa i Markov tata Jozo. Znate li nekoga tko ne sanja? Ima onih koji se boje ružnih snova, pa čim otvore oči ne sjećaju se sna i tvrde kako ništa ne sanjaju. Jadni ljudi…Boje se "strašnih" snova! Ne znaju koliko su na taj način osiromašeni za bogata iskustva koje snovi daruju.
Uostalom, snove je Stvoritelj, ne bez razloga "zadužio" da rješavaju naše probleme, kad to sami nismo u stanju. Nije li tako?
Znamo u snu čisto i precizno govoriti strani jezik. Ja npr. ne znam francuski ali sam sanjao da ga govorim. Kad sam se probudio potvrdilo se što oduvijek znam: na francuskom ne znam napisati ni Ajfelov toranj!

I Ivica je sanjao…Vrlo često i budan. Dakle maštao je, što je OK, bio to san ili maštanje - što je nekad teško razdvojiti.
Trenutno "okupiran" svojim bagerom, koji je umotan čekao da se preseli, budan je sanjao radost na Markovu licu, a sebe kako usrećuje druge. Jer, nije on bedak. Čitala je njemu mama, bome nekad i tata što Isus govori u Evanđelju! Najviše mu se dopalo: "Pustite malene k meni, jer takvih je kraljevstvo nebesko"!
Ivica je bio siguran da Marko to nikad nije čuo. Da ga može nagovoriti da barem sad, kad krene u 3. razred ipak ide na vjeronauk, ne samo kao školski predmet već kako mama kaže "životni"!
Ivicu je jako mučilo što dragi Isus želi da Kraljevstvo nebesko postane već na zemlji, da ga mi ljudi moramo počnemo graditi prvo u sebi, u srcima. Zašto tako malo kraljevstvo, kad je njegovo srce zbilja još tako maleno!?
Znamo da u malim srcima često ima 10 i više puta boljih stvari nego u srcima odraslih, k tome zaraženih virusima oholosti, sebeljublja, mržnje, a svega toga u srcu malog Ivice nije bilo.

Zamišljeno je čučao uz vodu, ne misleći da bi u ovo doba mogla izmigoljiti bjelouška. Nje se bojao više od onog blesavog seoskog psa, koji laje, laje, a ni sam nije znao zašto. Dolazi li taj pas ovamo - nije se ni to upitao, a nije ni važno. Za sada. Ivica je čučao, zagledao se oko sebe već kako se mijenjao mozaik u njegovoj glavici.
Sve do nedavno tu, na bajeru, bile su stare tračnice i pruga kojom je ne tako davno mala motorna lokomotiva vukla vagone napunjene glinom na preradu, da se dobije cigla. Eto, sad više nema ni jednog traga od stare ciglane.
Rupe nakon vađenja zemlje su postala jezerca ….Tata je tvrdio da ih je nekad bilo šest-sedam.
Narod je to mjesto nazvao bajerom, iako Ivica nije znao što znači ta riječ, zato je znao da ovamo voli dolaziti Župnik, koji je ribič - ide pecati ribe kad ne mora ljude, govorio je. Ivica je više puta dolazio s njim. Nije upecao nikad ništa veće od onih malih ribica, kedera, zato je upecao mnogo zlatnih ribica - mudrih savjeta debeljuškastog dobričine Župnika. Toga Ivica još nije bio svjestan.
"Jao…Ako Marko ostane nepokretan…"? - Nije dovršio misao, koja je u već nastalu rupu njegovog srca ulila dodatne litre tuge. Bila je to "rupa" veća od vode ovog "jezera" - bajera.
.
Proljeće u travnju i nije uvijek pretjerano raspoloženo, pa ni sunce, iako iz petnih žila sije, ne uspijeva obilato ugrijati zemljicu. Još uvijek je nisko na jugu. Plavetnilom svoda, po nevidljivim strunama, klizali su rijetki raskidani oblačići koji su se odražavali u vodi…Nije se bojao biti sâm, sve do trenutka kad iza sebe začuje šušanj.
"Zmija"!- pomisli i skoči, ali je bio preblizu vodi. Na blagoj padini mu jedna noga niz kratku, gotovo i suhu staru travu klizne u vodu. Ivica se baci na tlo i s obje ruke uhvati za rijetko busenje te trave. Tada ga zgrabi snažna ruka. I uspravi.
-O, Sole mio, uplašio sam te, momčino? No, kamo si to krenuo? Nismo li rekli da ni sveti Petar nije imao dovoljno vjere kad je iz barke zagazio po vodi da dođe k Isusu? Zaboravljaš, momče, ne pamtiš...
Ivici se licem razlije radost i zagrli debeljka.
-Joj, velečasni, da niste došli…
-Bilo bi "buć"! - zvonko se nasmijao 46-godišnji Župnik. - E, onda bih te morao dobro iscijediti kao opranu čarapu i objesiti…Eno tamo! - reče uvijek dobro raspoloženi Župnik i pokaže na najnižu granu obližnje stare vrbe.- Hej! Ti si ipak napunio tenisicu?! Skidaj to i pravac kući. Što uopće radiš ovdje i to sam?
Ivica brzo raspetlja vezice, svuče i čarapu. Župnik iscijedi onih nekoliko kapi vode i vrati sve Ivici koji poput vojnika, u stavu "mirno" raportira:
-Dragi velečasni, gospodine Župniče, ne znam što ću s bagerom, što ću s Markovim tatom…s čika-Jozom koji pije pa ne pije. Ne znam kako mogu postati Markov zeko jer je Uskrs prošao, a Marko je u bolnici. Ne znam kako doći do Marka koji možda i umre, a možda će trebati čekati dugo da ozdravi. Ne znam…zapravo ne znam više ništa!
-O, sole mio, pa daj stani, stani malo…- opet se smijao župnik. - Možeš li to po redu? Ali, ne ovdje,- reče velečasni i nekako tužno uzdahne. Shvatio je da dječak mora što prije kući ako ne želi jaku prehladu…Kao najblaže što bi mogao navući od ove još uvijek hladne vode.
Župnik zaključi da i ovaj put ribe imaju sreće. Ništa od pecanja.
.
Noseći praznu kanticu za (ne)uhvaćene ribe, Ivica je cijelim putem prema kući skakutao oko Župnika, cvrkutao, opisao u detalje susret s Markom prilikom pravljenju snjegovića, onu zgodu oko bijelog zeke, grozni glas čika Joze od kojeg se on sam sav stresao.
Nije zaboravio primijetiti: "Kako se ne bi Marko uplašio".
Jedan od putova do bajera je bio i produžetak Tihe ulice. Tih ni pola kilometra su brzo su prešli i zašli u Tihu ulicu, samo na suprotan kraj. Kad su prolazili pored Markove kuće Ivica je upravo dovršavao svoju priču, točnije detaljni opis za njega velikih događaja:
-I sad je Marko u Gradu, u bolnici. Zbog tate! - Naglasio je zadnju riječ.
-O…Nemoj tako, Ivice, - ukori ga Župnik, izbacivši "Sole mio".
-Je li to dragi Bog kaznio čika Jozu?
-O, Sole…Spusti loptu momče! - Ovaj put još ozbiljnije će Župnik i čučne pored dječaka. -Možeš li ti zamisliti ikoga, kamoli Boga koji nanosi bol sinu da bi kaznio oca?
Ivica malo razmisli. Gledao je u lice Župnika koji je čekao odgovor…Teško pitanje.
-Ali, velečasni, dragi Bog pušta da nam se nekad…I često dogode ružne stvari! Mmmm…- Šutio je dok se kotačići u glavi ne smiriše. Onda se nečega sjeti: -Mama je rekla: "Kad bi nam je u životu bilo stalno lijepo, i da nema ružnih stvari, kako bismo uopće znali da nam je lijepo"!…- Ja to ne razumijem.
-Mama je u pravu. Recimo da ti svakih pola sata jedeš, pijuckaš i kad nisi žedan, da li bi znao što je glad?
-Nnne…ne bih!
-Eto vidiš, moj Ivice, to je željela reći mama. Moraju nam se dogoditi i loše stvari da bismo znali cijeni one dobre…A sad mi odgovori…
-Zaboravio sam…Što, velečasni?
-Vjeruješ li u Boga koji bi nanio bol sinu da kazni oca?
-Joj…
-Tako je. "Joj"! - nasmije se velečasni i pogladi Ivicu po glavi i ustade: -Tvoji su kod kuće?
-Aha! - brzo se ispravi.- Bili su kad sam otišao...
-Ili kad si pobjegao? - Mada se u sebi smješkao, Župnik to reče strožim glasom, bacivši pogled prema kraju ulice, točnije njenom početku.
-Da…- odgovori Ivica i ukopa se. Nešto slično je vidio na TV. Pred kućom pravi pravcati prosvjed, samo maleni. Uz to, baš svi su gledali prema njima, a "svi" su bili mama, tata, čika Jozo i majstor Denis, kojeg su neki iz pakosti zvali Pravoslavac, zbog vjeroispovijesti. Ivica uhvati Župnika za ruku i promuca:
-Što rade…tu…vani?
-O, Sole…- Župnik je prečesto koristio svoju poštapalicu i kad nije bila primjerena. A kad uopće jeste? - Možda su spremali potjeru...potragu za tobom? - našalio se. - Sva sreća pa sam te ja našao….A nagradu, da znaš, dobit ću ja.
Ivica nije uvijek znao kad se odrasli šale, kad misle ozbiljno. Pa ni sada. Maknuvši pramen svijetle kose koji mu je često padao na oči, upitno pogleda Župnika. Ovaj je bio miran, izraza lica kao da baš o ničemu ne razmišlja.
Mama je potrčala k Ivici. Ivica istrgne ruku i da ga Župnik nije zgrabio za rame, okrenuo bi se i dao u trk.
Rekli smo da Ivica nije razumio još puno toga, pa kad je u pitanju i mama. Što joj se sad mota u glavi? Kazna, pri čemu će misliti da njegovim uhom može zateći žicu na tamburi? Ili slijedi nagrada - čvrsti zagrljaj?
-Miran budi,- šapne velečasni.
Mama dotrči, a tada Ivica u njenom pogledu ugleda onaj dragi sjaj. I poleti joj u zagrljaj.
---
Dnevni boravak nije bio velik. Župnik, Ivičin tata i Denis su se smjestili na trosjed. Preko puta njih, za stolom, Jozo i mama, a Ivica njoj u krilu. Ostala je prazna jedina fotelja (naslonjač) u kutu, zgurana između trosjeda i komode. I bolje! Ovako su svi mogli gledati jedni druge u oči, kad bi to željeli, jer Ivica je imao najmanje razloga da to čini. Bio je središnja tema, no kad je sve izrečeno od Župnika i nije djelovalo strašno.
-…Šteta što nam svi dječaci nisu toliko zabrinuti za zdravlje i sudbinu drugih, kao naš Ivica, dakako, - reče velečasni, a Ivica porumeni od nosa do oba uha.
Jozo je samo slušao. Visok, crnokos, dugoljastog lica, nešto podužeg nosa, uvijek nekako umorna pogleda, sad bi na nekom jumbo-plakatu bio izvrstan slikovni sinonim za očaj i beznađe. Poneko je nešto pitao Župnika, ali Jozi, kao da je stavljen patent-zatvarač na usta.
Šutke je gnjeo i lomio prste u velikim šakama.
-Dobro, Jozo, što tebe muči? - upita Župnik i odmah ispravi pitanje:- Ma, dobro,…znam što te tišti, ali nama sad preostaje da razmislimo kako dalje, jer Marko je trenutno u sigurnim rukama!
-Da, znam…Ne u ovim groznim! - Mrmljajući Jozo podigne obje ruke. -One…Ne! Ja sam kriv što će moj Marko biti vezan za kolica. A bio je tako živ, vedar, zdrav k`o dren, a ja ga skoro ubio! - I zašuti, gledajući pred sebe, u ništa. Pogled mu je prolazio kroz Ivičina oca, daleko…Sve do bolnice.
.
Zasjedanje ovog čudnog mini-sabora bi potrajalo tko zna do kada u mučnoj atmosferi, da se Mama nije sjetila pića i kave. Gutljaj rakijice, vina i piva, te srk kave razbiše ukočenost. Čak je i Jozo prestao gnjesti ruke. Morao je ako nije kanio zdrobiti tanjurić i šalicu s kavom. Pivo ili rakijica mu uopće nisu pali na pamet, premda je Denis prihvatio ponuđenu čašicu.
Ovo malo društvance bi se možda i razišlo tek kasno u noć, da Župnik nije morao na večernju misu. Prethodno su ipak neke stvari postavili na svoja mjesta. Činilo se da im je to uspjelo.
Jozo je prihvatio Tatin prijedlog da postane desna ruka majstor-Denisu; prihvatio je i Župnikovu molbu da od sada vodi brigu o travi u širokom dvorištu iza župnog ureda…S kosilicom ili kosom u ruci. Prihvatio bi Jozo bilo što, samo da se riješi teških misli.
-Po danu, još kak`tak`, - rekao je svima još uz kavu. - Ali kad dođe noć! Ne znate vi…I hvala Bogu da ne znate kak` je to kad ne smijete zaspat`. Sni su košmar, zbrka. Svašta vidim. Čujem Marka `di zapomaže…Zove me, a ja k`o nečim vezan! Ne mogu do njeg`…
Župnik je obećao da će mu nabavit neke tablete protiv depresije i za spavanje, na što se Jozo još više smirio.
Razilazili su se. Kad se Jozo opraštao, zastao je pred Ivicom. Gledao ga, gledao…No, riječi nikako da pređu drhtave usnice.
"Što se sad čika-Jozi vrti u glavi"? - razmišljao je Ivica netremice ga motreći u oči nevinim dječjim pogledom koji razoružava. -"Mama ima pravo. Tek sad je vidio svoje greške….Bolje i sad, nego nikad"!
-Blago tebi, sinko, što imaš dobroga tatu! - nekako izbaci iz sebe Jozo, te pojuri ulicom k njenom dnu u pravcu iz kojeg su došli Župnik i Ivica. U mrak.
Mama, tata i Ivica su ga pratili pogledom dok nije prošao ispod zadnje ulične svjetiljke i u tamnom dijelu ulice sišao s ceste, te ušao u svoje dvorište.
Ulazeći zadnji u svoju kuću, zaključavši ulična vrata, Ivičin tata shvati da Jozo, ovakav kakav je sada, sigurno više neće kuhati samo za sebe.
-Koja sam ja budaletina! - promrsi. -Opet isto…
-Nešto si zaboravio? - upitno ga pogleda supruga.
-Da! Pitati Župnika može li njegova kuharica kuhati i za Jozu, barem ručak! Toga sam se sjetio ranije,…
-Kad si bio onako zamišljen i šutljiv?
-Ma, da! Ali nisam našao Župnika u stanu…Starim li ja to? Zaboravljam…
-Oh,..da, da!- mama prasne u smijeh. - Nisam li našla dvije sijede u tvojoj kosi?…Kako ti ono reče sinu: "To ćeš lijepo učiniti sutra…".
Mama time stavi točku na "i".


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 vel 2014 16:18 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Jozo nije oduvijek bio ovakav.
Dva mjeseca prije nego je došao sadašnji župnik, lijepa Ruzica, 26-godišnja Slavonka je konačno pristala na udaju s Jozom. Ružičini roditelji su joj pogodili ime. Bila je baš kao ruža, samo bijela ruža. I veoma stidljiva.
Potajno je voljela Jozu godinama, točnije odmah nakon što su se njegovi doselili u Selo, a Jozo je bio okorjeli neženja. To je samo tvrdio, opravdavajući time svoju šeprtljavost i strah od prilaska ženskom društvu, a ženi nasamo - Bože sačuvaj! Mislio je da bi u zemlju propao. I tko zna bi li se ikad Marko rodio da novi župnik nije slučajno opazio kako se ovo dvoje pogledavaju. I to pod svetom Misom. Tada je Župnik zasukao rukave.
Organizirao je veliko spremanje župe i prostorija, te načinio raspored. Ružica i Jozo će u dvorište izvozili kolicima sve od Župnika nazvanim "nepotrebno". Na koncu dođe na red i smeće. Znao je Župnik što radi: ne mogu kolica preko dvije stepenice. Netko mora pomoći, a Jozo će Ružici biti pri ruci.
Ta ideja se izjalovila. Jozo je našao dovoljno dugačku i široku dasku. Stavio ju je na prag i dolje na travnjak, time premostivši stepenice. Sad je bilo lako…činilo se! Jozo je bio brži. te malo-malo pa je Ružica ili on morao čekati da prođe ono drugo. Jozo, kao pravi kavalir, uvijek je pustio Ružicu: "Dame imaju prednost" - rekao je u jednom trenutku. Prvi put u životu se nekako kavalirski obratio ženskom biću.

"Dama" Ružica je doista imala prednost tokom sve četiri godine njihova braka, plod čije ljubavi je bio lijepi debeljuškasti dječačić Marko.
Kad se očekivalo da život i sve lijepo u zajedničkom životu tek počinje, odmah nakon poroda su počele Ružicine tegobe, a njeno lijepo bijelo i čisto lice je postajalo još bljeđe. "Čovjek snuje, ali Bog određuje",- kaže stara narodna mudrost. I tko smo mi da postavljamo putanja Bogu zašto čini…točnije zašto dopušta nešto što nam pričinja bilo kakvu bol ili tugu?
Tko smo mi da Mu se petljamo?
Jozo je radio kod bogatog gazda-Ivana, s kravama. Vraćao bi se kući oko 17 sati, ali nikada, osim po zimi, slijedeći liječnikov savjet nije propustio izvesti ženu u šetnju. Nekad do bajera, nekad Grbavom ulicom, na čijoj bi uzvišici zastali i pratili na zapadu odlazak tragova dana.
Osim lijekova zbog malokrvnosti, Ružica je počela dobivati i još nekakve. Jozo se nije razumio u ljekarije, vjerovao je svemu što mu je njegova Ružica rekla, pa tako i sve o njenoj bolesti: "Proći će"! - umirivala ga je.
Selo kao selo…Toga ni gradovi nisu lišeni: neke babe su već znale kad će "papučar" Jozo svoju damu i klinca povesti u šetnju, pa su preko plota zirkale.
"Što si oni umišljaju, da su u Gradu, na korzu"? - komentirale bi zlobnice.
Da je Jozo svoju ženicu zamrzio ili mlatio, takve pakosnice bi na brzinu našle slične riječi, jer zloba i zavist nemaju granice. Ni pravila, osim jednog: čiti drugome zlo.
-Da ju je manje vodao po selu, možda bi danas bila ovdje! - bio je komentar druge stare i krezube alapače u vrijeme kad su već svi, osim Joze slutili da Ružici nema spasa. Jozo je vjerovao jedno svojoj Ružici, a ona je rekla da će sve biti u redu…Jednog dana!
Da je ljudska zloba mogla zaustaviti napredovanje leukemije, Ružica bi odavno ozdravila.
.
Na Markovo, na 2. imendan sina, držeći sinčića u naručju, drugom rukom bijelu ručicu svoje ženice, Jozo je osluškivao jedva čujni tihi ali ozbiljan glas:
-Obećavaš li…moj Jozo…da ćeš…ako možeš ikako…školovati našeg Marka?
-Obećavam. Obećajem, mila! Neće on musti krave k`o njegov tata.
-Hvala ti…dragi! - šapnula je uz smiješak, Jozi se učinilo najljepšim kojeg je ikada vidio na ikome.
I govor ju je zamarao. Čekao je da se Ružica odmori.
Jučerašnja ispovijed i bolesničko pomazanje ju je veoma iscrpilo. Trebat će nekoliko dana da se Ružica povrati na staro, mislio je. Ipak, danas kao da ju je iscrpljivalo i držanje očiju otvorenim. Zato je i govorila zatvorenih očiju. Smiješak je lebdio…Kao da je njegova Ružica gledala prekrasnu livadu punu cvijeća, a leptiri, koje je obožavala, možda joj slijeću na ruke i ramena.
Bila je prekrasna uz taj osmjeh…Koji nije nestajao s lica.
I već predugo traje.
-Mila…- oprezno će Jozo. - Da ti donesem malo vode?
Njemu najdraže biće na svijetu je šutjelo, i dalje s istim smiješkom na licu.
-Mama `pava? - primijeti 3-godišnji Marko.
-Spava, sine, spava. Pustimo mamu da se odmori…- reče. A tada se sledio.

Ovdje dajmo odgovor na pitanje zašto Bog čini tako nešto?
Uvjeren sam da Gospodar prirode zaključuje kako je došao trenutak prestanka putovanja zemljom uvijek u onom trenutku koji je za dušu najprikladniji.
Bi li Ružica - u nekakvim drugim okolnostima, kao eventualna saobraćajna nesreća, kao primjer - bila ovako spremna, pomirena i sa svijetom i Bogom, ovako istinski čista od i najmanje ljage grijeha, mi ne znamo, Ali Bog, čim nas je stvorio, On zna što će biti s nama u svakom trenutku našeg života. Bog je vanvremensko biće, neopterećeno sekundama i materijom, pa je posvuda i posvagda. Dok ju nije planirao, nije znao, ali čim je odlučio preko njenih roditelja stvoriti Ružicu, On je o njoj znao sve, jer darovao joj je, kao i svima dio samoga sebe.
Tvorac svega vidljivoga i nevidljivoga, Savršenstvo, Providnost ali i Ljubav, stvara ljudsko biće preko roditelja, no istinskog čovjeka ipak stvara On – udahnuvši mu dušu, po kojoj biće postaje i slično Bogu: "Na svoju sliku i priliku stvori Bog čovjeka" – piše u Pismu.
Najsličniji smo u tome što po duši postajemo besmrtni, jer kad kažemo JA, tko od nas misli na nokat, lakat, obraz ili boju svoje kose? Ja - to je onaj unutarnji, svima osim Bogu skriveni univerzum u malome, unikat, od iskona predodređen da se Bogu i vrati - pravi JA. Duša pamti sve. Ona će svakoga od nas hvaliti za dobro, kuditi i optuživati za zlo. Da nije bilo Istočnoga grijeha, kakav bi bio naš odnos sa Stvoriteljem - možemo samo nagađati, ali svako skoro savršen. Kolika je to vrijednost, te koliko Stvoritelju znači svaki pojedini čovjek kao ljudsko biće najbolje govori žrtva Njegova Sina. On je trpio kao utjelovljeni Čovjek, da kao drugi Adam ispravi onaj neposluh prvoga.
Sin daje zadovoljštinu Ocu, kako bi i Duh Sveti mogao ponovo "piriti" gdje želi, dijeleći opravdanom čovjeku svoje darove po Njegovoj volji. I kako bismo svojim djelima, u slozi s braćom ljudima u sredini, vremenu i s talentima koje nam je Bog dao - mogli putovati zemljom u miru. Do ovakvog, kao Ruzicinog dana…Da je taj dan i trenutak možda najvažniji u našem žovotu potvrđuje ova indijanska molitvica:
"Veliki Duše, daj mi snage da pobijedim svog najvećeg neprijatelja - samoga sebe, da te jednog dana, kad me Ti budeš pozvao, mogu ravna pogleda i uzdignuta čela mirno gledati u oči"!
I tko bi bio pojedinac koji postavlja pitanje Tvorcu – zašto si to učinio, zašto baš sada? - Tko ili što bi onda bio Bog?
Pa ipak, ljudski je reagirao Jozio zavapivši Bogu, kad je pogledao Ružicina prsa, koja više nisu disala. Brzo je uhvatio njenu bijelu ručicu...
-Oh ne!… O, neee! Bože moj,…Zašto, zašto baš ona!?
.
Sutradan je bila sahrana koja će se pamtiti po govoru kojeg je sastavio sam Jozo, ali ga je čitao Ivičin tata, u to vrijeme još dobar Jozin prijatelj.
Čak su i dvije "babe s tarabe" i oštra jezika plakale…
.
Jedna nesreća nikad ne dolazi sama, kaže narodna, pa ni u Jozinom slučaju. Znamo da je radio kod gazde Ivana.
Taj gazda je svoju ne baš posebno moderniziranu farmu podigao na kredit kod Slavonske banke, a kako je po zakonu to uopće moguće, nije znao: ista je postala dijelom ili vlasništvom Hypo-Groupe.
Iako je u ugovoru sve pisalo, novi vlasnik - "banda", kako je Ivan zvao tu grupu - ispočetka mic-po-mic poče dizati kamate. Kredit je, dakako bio u CHF-ima. Ta Hypo nipošto nije smjela preuzeti poslove i sve podatke abonenata Slavonske banke bez prethodne konzultacije s nijma, barem informiranja korisnika usluga ex banke, Slavonske. Nije li trebalo načiniti barem nekakav aneks ugovoru sklopljenom sa Slavonskom bankom? Jozo bi izabrao drugu banku. Slavonska je valjda blagoslovom politike, bila naprosto usisana od Hypo grupe.
Druga je priča kako je uopće jedna mala austrijska banka mogla doći u Hrvatsku, kad je banka-matica bila u rasulu, te jednostavno nije bilo novca za depozit te ušuljale banke. Nije mogla ući drugačije osim kao podružnica, što lijepo piše u Zakonu o bankama, a zbog izostanka potrebnog depozita ni to. No, eto je, tu je!
Nekolicina građana RH je pisala Premijerki i poslala sve točke iz Zakona o stranim bankama u RH, a ova solomonski sve proslijedila Baiću, uz primjedbu da je priložena i dokumentacija iz koje je vidljivo kako Hypo Group banka zapravo posluje nezakonito. Glavni "šef" nikad nije odgovorio – kao da je baš on na čelu mafije koja drma financijskim tržištem u RH. Da je ipak jedan od "šerifa", kako je to rekao pokojni stari Pankretić, dokaz je što taj šef predaje dva štosa fascikala zagrebačkom gradonačelniku - da ih on čuva za neka druga i bolja vremena. Bolja - za koga?
Uzalud sva Ivanova pisma Premijerki! Rate su počele rasti, pa su s 7.500 kn za pola godine skočile do nevjerojatnih 9.000. A čini se da će još rasti.
-Imate neke zaostatke! - ljupko mu objasni službenica banke. Ivan joj predoči sve čuvane uplatnice:
-Nikome ja ne duguje ništa!.
Tada se službenica "zabunila". Krenula je drugim opravdanjem, jednako slatko:
-Oh, da!…Morate uzeti u obzira da je švicarac skočio!
-Švicarac?
-Švicarski franak!
Tako je sve počelo.

-Famozni CHF,- praskao je Ivan.- Uz njega je banda vezala kunu…Koliko znam Švicarska nije članica EU, pa kako onda! - Buktio je Ivan opisujući Ivičinom tati taj "bliski susret pete vrste" u banci. - Kako je država smjela dopustiti tako nešto? Hoće li naše pravosuđe početi odmatati klupko oko ove i ne samo te banke? A ostale banke…PBZ i druge?
-Kad je u pitanju naše pravosuđe i naša bilo koja vlada, tko može predvidjeti idući korak? - Bio je to i jedini mogući odgovor Ivičinog oca, pravnika, ali ipak i sporednog i bespomoćnog građanina.
Gazda-Ivanu je sve krenulo nizbrdo. Za mlijeko je dobivao sve manje. Zemlja nije pitala koliko što košta da bi niknuo kukuruz. Petrokemija nije pitala imaš li novca. A onda dođe recesija. Uz već znane poteze vlade dođe i "harač".
Harač, namet ili porez, Ivanu je svejedno, jer vlada je posve zaboravila na Slavoniju i to ga je boljelo. Ali ne samo to i ne samo njega…
-Ne ljuti se, Jozo. - Tako je počeo "početak" nevolje za drugoga. -Ti si bez obitelji…U redu, imaš sina, ali jednog!
Ljut na sebe i svijet, gazda-Ivan pruži Jozi posljednju kuvertu s plaćom…I otpremninom u visini tri plaće, jer više nije imao. Nije se usudio pogledati ga u oči dok je dodao:
-Shvati, ne mogu otpustiti Grgu s četvero djece ili Nenada s troje…Žao mi je!
Bijaše to dva tjedna do Božića. Jozo je ostao bez posla.
.
Nakon četvrte godišnjice Ružicine smrti Jozo je već češće zalazio u seosku gostionicu, a svakodnevna posjeta gostionici traje od Markovog 7. rođendana, dakle sada već dvije godine. Bez posla, nakon zadnjeg Božića, to više nije bio onaj Jozo kojeg su seljani poznavali. Posve se izmijenio. Postao je grub, sebičan, bahat. Čak i prema onima koji su se trudili razumjeti ga, pomoći mu, olakšati… Sve je odbijao.
Jozi kao da je smetala ljepota, dobrota…ljubav, bilo čija.
Postao je nesposoban voljeti, a tokom vremena i svog najbližeg - sina Marka.
Dakako, sve to je shvatio ono jutro kad se otrijeznio - u bolnici, dok je shrvan sjedeći na klupi u hodniku čekao vijesti o budućnosti svoga sina.
------

Srijeda, donekle sparna, a noć bijaše još više. Tu noć je Ivica spavao nemirno, ali je ipak spavao, za razliku od Joze koji je, stojeći uz ulični prozor, zurio u uličnu svjetiljku iznad ceste. Sreća pa stanuje u sporednoj ulici, u Tihoj! .
-Tihoj? - Jozino lice preli kiseo osmijeh. Ne bez razloga. Sigurno barem 20-ak motorista je, uz urlik motora, iz Grada jurilo nekuda prema zapadu, u pravcu Požege. Jozo si pokuša predočiti to "uživanje" noću: juriti na tim mehaničkim drečećim konjima, a vjetar zuji oko glave…Papreno skupa kaciga, rukavice, skupa zaštitna odijela…A tek motori!
Da su ti noćni jahači barem svi mladići, još bi to razumio. Ali, što oni preko 40. vide u brzoj vožnji? Jednom će netko kad-tad nastradati, bome hoće, a što tada? Jer, ne divlja se samo slavonskim cestama. Sve ih je više po cijeloj Hrvatskoj. Čak im i policija pravi "pratnju", u to se sam uvjerio!
Je li i to uvoz iz USA? - upita se, iako je to bio i zaključak, pa će glasno: -Dakako, što uopće odande dobroga dolazi? Prvo puževski polako preko filma, onda preko roka, a sad preko GMO hrane, pomodarstva svake vrsti…ali i opet filma, jer…Možda je problem baš film, onaj "Pobješnjeli Max"? Njega ti jadni bikeri oponašaju!
Pa što ne čekaju kataklizmu kao u filmu?…
I ta "kataklizma" ga odvoji od bajkera.
Opet je hodao po spavaćoj sobi, u odijelu prilazio postelji, da bi skoro u panici pobjegao od nje, ovaj put u kuhinju.
.
Kad se prisjeti proteklih noći, sveg košmara, glasova niotkuda, buđenja u znoju…najradije bi izjurio u ulični mrak, ali..u dnu podsvijesti je onaj stari Jozo, ta loša "kopija" pravoga, kopkala i tražila uobičajenu "dozu". Instinktivno opipa mjesto s gazom, koja je flasterima pričvršćena na glavi, a ispod nje šavovi. Mora biti trijezan! Sutra ujutro mora na kontrolu k liječniku koji dolazi u selo. Možda mu skine kopče? Ali novac! Eto, i zato mora do gospodina Župnika. Nema ni lipe u džepu…Možda je to i dobro, jer mu u selu ionako više nitko ne bi dao ni "štamplicu" rakije, a u gostioni već odavno nema veresije.
Pri pomisli na rakiju osjetio je njen miris, a ruke se ipak počnu tresti. Ne bi ju popio jer antidepresiv, kojeg mu je Župnik nabavio i platio, ne ide skupa s alkoholom. Antidepresiv! Čitao je što piše sitnim slovima. "I protiv nesanice" - piše. A što je ovo? Da popije i treću tabletu? Onako sitna…Ne, ne! Što sitnija, to je opasnija. A ne djeluje…ne kako bi trebala. Ali sjećanje na miris rakoje koji kao da je lelujao prostorijom.
-Odlazi od mene, rogati! - izderao se i odmah prekrio rukom usta. Što će seljani misliti…da je skrenuo, da vidi bijele miševe? To nije rijetka pojava kod apstiniranja…" - Tada je sklopio ruke te kleknuo pored stolice uz kuhinjski stol na pod. Zagledao se u sliku Presvetog Srca Isusova i Marijina na zidu iznad stola i nakon dugo, dugo vremena, kao nekoć sa svojom Ružicom započeo Očenaš.
Desetak minuta kasnije, oslonjen laktovima o stolicu, lica zabijena u široke dlanove, gušio se u suzama.
O, kako mu je nedostajala Ružica…I sin Marko…I svi seljani!
Nedostajalo je sve što nekoć bijaše neodvojiv dio njegove svagdašnjice. Mali ga Ivica toliko podsjeća na Marka, a Marko na Ružicu. Na koga drugoga! Osim dragome Bogu, Jozo se molio još jedino Djevici Mariji i svojoj Ružici.
Nitko ga ne bi pokolebao u uvjerenju da je ona već s anđelima u raju, kod Boga…Ne samo Jozi, Ružica je svima već na zemlji bila pravi anđeo, čista dobrota, a ako još pridodamo i trpljenje…njenu bolest…?
- Jozo, ubijeđen sam da je Ružica "odradila" svoje čistilišne muke već ovdje, za života na zemlji,- rekao mu je Župnik u jednom razgovoru. - Ipak, to ne znači da se više ne trebamo moliti za nju. Ako je ona već u raju, dobri Bog naše molitve uslišava i - na samo Njemu znan način, da tako kažem - preusmjeruje naše molitve za potrebe drugih siromašnih duša u čistilištu. Poglavito one za koje se nitko ne moli ili više ni nema tko da moli za njih.
Bilo je još dosta do zore, no Jozo je još bio na koljenima. I to je bilo prvi put nakon smrti njegove voljene da se skrušeno molio. I Kajao. I da nije imao košmar.
Oko 5 sati ipak krene u postelju. Kad ustane ide do Župnika – zaključi. – A nakon toga bome i do gazda-Ivana. Ne može se ovako dalje, bez kune i lipe u džepu. One tri plaće koje mu je dobri gazda dao pri uručenju otkaza je odavno otišlo u kasu seoske gostionice.
.
Za razliku od Joze, Ivica jeste spavao, no malo-malo pa bi zakašljucao. Kako se bližilo jutro, tako je i tata postao nervozniji zbog tog sitnog kašlja. Konačno htjede ustati jer su vrata Ivičine sobe po noći uvijek bila samo pritvorena.
-Kamo ćeš ti?
-Oho? - mrko će on. - Dakle ni ti ne možeš spavati od našeg gospodičića…
-Što je s tobom? - zabrinuto će Mama. - Dijete se negdje malo prehladilo i… - Zašutjela je, te ona ustane umjesto njega, ali je odmah dojurila iz Ivičine sobe:
-Gdje je toplomjer?
-Ha?
-Toplomjer! Termometar…gdje je?
-Odakle ja znam! Što će ti?
-Naše dijete g o r i !
Bilo je blizu 6 sati kad su Ivici uspjeli skinuti temperaturu ispod 38OC. Mama je pokupila sve mokre krpe kojima su hladili čelo, dlanove, stopala i Ivičina prsa. U kući baš ni jednog antipiretika, za što je bio "kriv" Tata, koji je umjesto njega sinu kupio igračku, tvrdeći da je njegov sin ionako sav na njega, da skoro neće trebati antipiretik!
I nije…Do noćas.
Sjedili su u kuhinji uz jutarnju kavu. Tata je zdvajao: otići na posao ili sa sinom k liječniku? Bio je četvrtak, dan kad osim ponedjeljkom opet dolazi liječnik iz Grada. I k tome još dopodne.
-Neće se cijela općina srušiti ako me nema jedan dan! - reče mrzovoljno.
-Još jedan dan, - ispravi ga mama. -A da barem javiš šefu?
-Kojemu? Pa ja sam sâm sebi šef, a gradonačelnik ionako dolazi oko 10...ili 11…ako uopće dođe…
Tati bi tih 5 km do Grada bila rutina, ali bi postajao sve napetiji kako bi se primicao Gradu, i parkirnim mjestima uz općinsku zgradu. Iako postoje označena rezervirana mjesta za djelatnike, uvijek su zauzeta od strane "lukavih" vozača, koji tako štede. Parkirni automati su za njih samo budalaštine i namet, porez za budale kojim se "krpaju rupe općinskog proračuna".
Samo zato Ivičin tata mora uza se imati barem nekoliko od potrebnih osam kovanica od dvije kune - za 8 sati rada. Općina mu vrati novac, ali ga je to izluđivalo. Vratio se u stvarnost:
-Moći ćeš sama? - upita.
-Naravno, ne moram ga nositi… - u čudu će mama. - Samo ti idi na posao, ionako si od godišnjeg "otkinuo" utorak i jučerašnji dan.
-Uf, prvi dan nakon uskršnjeg vikenda! - Lice je najbolje pokazivalo što misli o tom "prvom danu". Oprostivši se ipak krene.
.
Da je znao da će Jozo k Župniku i zašto će; da će Župnik popodne na pecanje…Da je znao koja je uopće svrha postojanja ikakvog blesavog psa, koji eno i sad trči za njegovim starim "folksikom"; da je nekako mogao znati koliko se Mama brine…i da je njegov Ivica uz bijelog zeku u hladu iza kuće već stvorio "preduvjet" prehlade…Da je samo mogao išta od toga naslutiti, sigurno bi "ukrao" taj jedan dan od svog godišnjeg - ostao bi u selu. Nakon prestanka ograničenja brzine pri izlazu iz sela stisne papučicu gasa. I odmah se mislima "prešalta" na radno mjesto.
U njegovu uredu, na stolu ga je već čekala gomila materijala kojeg treba obraditi. Odmah je uočio je plavu kuvertu. U njoj pismo s čudnim slovima. Nije to bio arial, times, ni cuorier… Sigurno pisan starom pisaćom mašinom. Preleti pogledom, i:.
-…Opet PBZ!
-Zar se slovo zakona ne odnosi i na njih?
-Ovaj put Ovršnog zakona. Čini se , ne! I zašto bi, kad je opet umirovljenik u pitanju! Vidi…-Tata je morao staviti naočale. Rijetko je to činio. - Koriste "usluge" FINA-e i načelnice HZMO-a. Siroti građanin, umirovljenik, bijaše jamac…Prvo ga "derali" po zahtjevu PBZ-e, pa je načinio zaštićeni račun preko FINA-e. Ne zadugo "zaštićen", jer je HZMO počeo skidati čudan iznos od mirovine, jer im to država dopušta - skida 1.600 kn od invalidske mirovine i ostaje samo 255 kn za život.
- Po kojem Ovršnom zaklonu?
-Takvog slova nema! I sve to zbog FINA-e i nekih obrazaca dostavljenih HZMO-u.
-Shvatila sam ja da su Fina i HZMO država u državi.
-I jesu! Vidješe priliku, isprsiše se i opet pokazaše moć.
-Radi se o malom umirovljeniku?
-Kao i uvijek, o priprostom čovjeku. Što im on, jadan, može!? Ali…-Tata je brzo računao.- Kakva je to matematika!?- Na brzinu je izračunao da po odluci Sabora, u cilju usaglašavanja Ovršnog zakona s Ustavom, to nije dopuštenih 50%, pa ni 2/3. Mrmljao je: - Čekaj… To je 86 % od mirovine! Mamma mia!
-Opet neusaglašenost? - Upita starija i tiha njegova tajnica. Rijetko je razgovarala. -Što se ljudi ne žale?
-Komu? - narogušio se tata i naglo ustade.- Čovjek pisao HZMO-u, no načelnica EFP, onda i direktorica ga oteple kao da je pas ili smeće! Neshvatljivo, ni jedna naša institucija ne vodi računa o čovjeku, a evo, čovjek citira Ustav RH. - Ustao je, sjeo na rub stola i počeo čitati:
Čl. 61. Obitelj je pod osobitom zaštitom države
Čl. 69. Svatko ima pravo na zdrav život.
-…A sad glavno: članci iz ovršnih zakona, na koje se iz Mirovinskog pozivaju i daju im tobožnje pravo plijeniti skoro svu mirovinu…a oni su ukinuti…- Tata ode do stola službenice pruživši joj kopiju pisma:- Ovdje,- reče pokazavši prstom. - Pratite me!
Vratio se do svog stola i brzo našao Ovršni zakon iz 2011.- Sad pratite: Narodne novine broj 57 od 96. godine, zatim broj 29 iz 99., 42 iz 2000…Godine ću čitat "kroz"…
Službenica klimnu glavom, prstom prateći brojeve. Upita sa zanimanjem: -Imate još jednu kopiju ovog pisma upućenog tom jamcu?
-Ne, ne! Ovrši zakon od 2011. Čitam članke koji su stavljeni van snage. Idemo dalje: 173/2003, 194/2003 151/2004, 88/2005, 121/2005 i 67 iz 2008.
Službenica je čitala kopiju odgovora iz Mirovinskog. Mrštila se po običaju kad bi drugi ljudi možda čak i psovali.
-Pa sve te članke ta načelnica citira…A oni su van snage? - mrmljala je.
-Da! sve te točke su prestale važiti…
-Hm…naš Ustav kaže "Zdrav život, država se brine, štiti ljude, svi jednaki"!…Nije čudo ako se sve glasnije priča da nâs, u državnim službama ima previše, da nas treba razganjati.
Ivicin otac je šutio. I čitao, ona nastavi.
-Šefe, pa,…ako samo 1 ili 2% radi svoj posao ovako bezobrazno ili nesposobno?…- Bacila je pogled na šefa. Ovaj ju nije gledao pa je nastavila:- Ispada da svi živimo zdravo…makar i s 250 kn? Joj, joj, banke, FINA,…sad i Mirovinsko…Sve neki mali bogovi u njima, koji misle da mogu baš sve? Pa…a uz ovakve političare bogići u državnoj upravi i mogu sve.
Tužna lica je gledala u stol: -Šefe, zna`te da me već više puta bilo sramota što sam zaposlenica u državnoj upravi.
-I mene! - uzrujano će Tata. Bio je i sam revoltiran. - Kakve veze FINA ili Mirovinsko ima s nama, općinskim "štakorima"? - Sam izraz je bio najbolji indikator.
"Sad će puknuti"?- I službenica odloži papir te se prihvati pisaće mašine. Njen šef, umjesto da "pukne" i baci se za tastaturu, počeo je šetati svojim uredom, zastajkujući uz jedan od dva ulična prozora, koji su s prvog kata gledali na ulicu. Gledao je, ali je vidio razne urede, pretrpane bahatim ili najčešće nemarnim službenicima. Razmišljao je: kako u jednoj demokratskoj zemlji može vladati tolika nebriga…ako ljudi i krepavaju od hladnoće ili gladi? Da, toga će uskoro biti, hodat će goli i bosi, ostati bez krova nad glavom, a nikoga od onih "gore" nije briga. Zar je taj ulazak u EU zbilja prioritet br. jedan? Shvatio je da će mu stizati sve više pisama s opisima sličnih "radnji" i molbama u kojima ljudi mole pomoć. Pravnu, dakako.
.
Njegova stara tajnica, dovrši tipkanje i pretjerano oprezno i tiho priđe šefovu stolu.
-To vi doradite! - reče, vrativši mu i onu kopiju. Vratila se svom stolu, odakle dobaci da njen suprug tvrdi kako su to "sve prodane duše, gore od onih mađarona". -Naši…- doda glasno, da potkrijepi muževu tvrdnju:- Naši ljudi zaposleni u bankama nikad neće vidjeti ikoga, tamo iz nekakvog San Paola. A gledajte! Oderu braću Hrvate gore od "mađarona". To mi liči na moderne petokolonaše. - Dvoumila se da li da nastavi. Pogledala je prema vratima kao da se boji da bi ju mogla čudi susjeda, prekoputa hodnika. Ipak dovrši misao samo tihim pitanjem:
-Zašto se čudimo četničkim postupcima u Domovinskom ratu?
Ivičin tata ne odgovori odmah.
Brljao je po nekim papirima na stolu prije nego nastavi kako je problem kod donošenja ikojeg zakona što se kasnije više ni jedan resor naše vlade ne brine o poštivanju i provođenju ikojeg zakona.
-Novi ovršni zakon predviđa svašta. I sjedanje na mizerne mirovine jer su jamci "potpisali", što?- I digne svežanj papira sa stola. - Ovo! Ugovore pisane najsitnijim slovima. Sve takve ugovore je Sabor trebao proglasiti nelegalnim i natjerati banke da načine nove ugovore s jasno vidljivim opaskama, potencijalno nepovoljnim za potpisnike ugovora. Banke stekle pravo da uzmu sve?- Šištao je stegnutih usnica.- A što su jamci zapravo potpisali? Pogledajte! Ovo, tiskano sitnim slovima! I meni treba povećalo da vidim što tu piše!
Mahao je papirima, kopijama jednog drugog jamca, ali isto potpisanog u PBZ-i, i isto s obavijesti da će doći do raskida istog, prije nego se PBZ se naplatili kod tog PIK-a.
-Kako netko može preživjeti samo s 1.800 kuna?- također mrko će žena.
-A s 255 kn, draga gospođo…Koga je briga? Zar našu vladu, zar Josipovića? Imaju svoje "mizerne" plaćice, šofere, službeni avion…Zar zastupnike koji sami sebi određuju visinu plaće, a imaju i najjeftiniju menzu? Evo,…- Tata prvo u sebi na brzinu pročita, a onda će naglas:
-Evo! Čovjek piše da je pola godine prije početka ove PBZ-ove pljačke morao posuditi preko 70.000 kn, da mu Hypo banka ne bi prodala kuću…Sve zbog nekog kredita kojeg je otplatio barem dvaput, po ugovoru, zbog rasta kamata…točnije "švicarca".
-Imaju ljudi pravo. Švicarska nije članica EU. Je li krivac HNB što nije reagirala već na prve sklopljene ugovore i CHF-om u igri?
-Ili vlada, ili sabor?
-Ah, naši zastupnici u Saboru, -mrzovoljno će službenica. - Ne bi se odrekli koje stotke u korist bolnice, nekog bolesnog…i u slučaju tog penzionera. Svi mi njima plaćamo smještaje po hotelima, prijevoz, papicu …Ni ne znamo što sve! No oni brinu samo o svojoj plaći, o sebi. Samo zato su i ušli u visoku politiku…
-Vi i ja smo ih doveli tamo gore…Tako nam svima i treba! - htjede Tata završiti temu, ali se sjeti još nečega: -HDZ-ova, Ivina ili Zoranova politika, svejedno je, vidimo i još ćemo se uvjeriti što sve samo netko u Lijepoj njihovoj može! - Riječima je rezao, iz njih su iskakali bespomoć, jad, suosjećanje s poniženima, gladnima, obespravljenima, zaboravljenima. Uze olovku, počne ispočetka podcrtavajući pojedine rečenice. Službenica, želeći se posvetiti poslu kao da stavi točku na "i":
-Čini se da nam se loše piše. Joj, kad će izbori…- Tajnica zašuti. Ivičin otac šapne:
-A što će izbori izmijeniti? Svjetsku pozornicu nimalo. Grabežljivce, domaće i svjetske zadovoljiti? Neee. Kasno je. Nitko više ne može vratiti svijet na pravu cestu. Sve ide u ponor. Nikad više idiličnog svijeta, ni Lijepe naše iz…iz onih godina oko 1900, kad nije bilo dominacije medija. Bez televizije, s malim prohtjevima, i osmjesima na licima…Ne, nema toga tko nam može vratiti duševni mir…A i Bilderberzi su se razmahali, razbacuju novac kao da je bukvino lišće! Investiraju ga u svaki projekt koji će im povećati kapital barem za 50 lipa! Svijetom upravljaju preohole individue…Ne, ne…! Prekasno je, gospođo, prekasno.
-Možda nije, šefe, ipak i od nas puno toga ovisi. Znate, svi smo mi pomalo zarobljenici slobode izbora, naše Bogomdane slobodne volje.
I oboje prionuše poslu.
Opet se čulo kucanje pisaće mašine i klikanje Tatine tipkovnice…i mrmljanje. U nevelikom Tatinom uredu se vratila uobičajena radna atmosfera, mada je bezbroj upitnika ostalo lebdjeti po prostoriji.
A debeljuškasta i tiha tajnica opet počne povezivati razne detalje.
Njeno još uvijek svježe lice se uozbiljilo, a usnice bez ruža se napuče: njezin šef vozi stara kola; nikako da si kupi…barem radi sina nekakav PC. Računalo je danas potreba! Prebirala je sve u sjećanju i pridodala šefovo zanimanje za jamce, za FINA-u, banke općenito. Nikad nisu razgovarali o plaćama. Zašto?
Sad je već 80 % bila sigurna da je i njen šef morao biti nekome jamac, da i on nekoj banci vraća…otplaćuje tuđi dug.
…..
Ivičina je mama zamišljeno promatrala svog previše mirnog sinčića na klupi. Po procjeni rukom na čelo nije imao vrućicu, ali to može varati. Jutros je odmah kupila "lupocet"…valjda je djelovao? Međutim,…što je zapravo Ivici? Gripa, ali koja?
Na pomisao o svinjskoj gripi se strese. Mada Ivica nije imao simptome te "svinjare", u glavi je počela odmotavati film unazad.

Za to se vrijeme Jozo umivao, prao do pojasa. Koja li je on budaletina, brundao si je u bradu. Cijelu noć izdržati, da bi pred jutro samog sebe prevario. Naime, čim je zaspao, počeo je sanjati kako sin Marko drži udicu, smije se i viče "Tata, tata!…Imam ju"!
Jozo je u snu potrčao, zapravo pokušao, jer kako to san zna izvesti nešto nevidljivo, čvrsto, tjeskobno sputavalo mu je noge. Nagnuo se naprijed, upinjao da uhvati štap koji se savijao, jer mora da je u pitanju prava ribetina kakvu još nije vidio u ovom bajeru… Sve uzalud. Kapitalna je riba vukla sve jače i jače.
"Tataaaa"! - vikao je Marko.
"Izdrži! Samo malo, sine, tu sam, kraj tebe"!
"Tataaaa"! - zadnji put vikne Marko prije nego ga riba povuče.
"Pusti štap…Pusti ga"!
"Ne! Ne tata…ne! Danas ćemo imat bogati ručak"! I Marko nestane ispod površine vode.
Jozo je pokušao skočiti za njim, opet uzalud. Da je mogao snažnije, učinio bi to…viknuo je iz sve snage "Evo me"! - Vlastiti glas ga konačno probudi.
Dok se odijevao donio je odluku da će od Župnika moliti akontaciju, mada još ni jednom nije pokosio travu…Je li Župnik uopće spomenuo ikakvu plaću? I to moraju raščistiti. Pa, ne može k sinu, u Grad, bez novca! Tu je i liječnički pregled, pa taj lijek za nesanicu…neće mu ga on stalno kupovati, a ovaj je pri kraju. A što jesti?
Još pod dojmom sna izađe na ulicu udahnuvši punim plućima. Sreća pa je nepušač. Da puši, krasna prilika da se prestane. I uputi se prema župnom uredu.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 vel 2014 16:19 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
-Dakle, vi mislite da je dijete nazeblo još prije Uskrsa? - upita stari liječnik, čiji su obrazi poigravali pri svakom pokretu donje vilice. Odloži stetoskop i pogleda Mamu.
-Već sam rekla, tada je upao u vodu, stoga ova temperatura…
-Nije ova, gospođo, nego noćašnja,- mirno ju prekine liječnik. - Sad ju nema. Rekli ste da je upao samo jednom nogom i da je brzo došao kući?
Mama nervozno zatrese glavom pri čemu joj zaigra skoro crvena kosa koja pade na lice. Bila je prenapeta, strahovala je da liječnik smatra kako nije ništa opasno. A što ako…
-Da ga ipak pošaljete na rendgen? - upitala je nešto opreznije, ali njezin pogled nije smanjio odlučnost.
Liječnik ju je kratko motrio preko jakih naočala. Ta žena zna kombinirati riječi, stav i pogled. Za starog lisca, kakvim je sebe smatrao, oči su govorile uvijek više od riječi. "Odlučna je to žena, rođena da zapovijeda" - zaključio je, na što bi se ona, suprug i sinčić smijali do suza.
-Mmm…Pa, da, zašto ne? Da budemo sigurni, jel` tako?
-A vađenje krvi?
-Gospođo, tko je ovdje…
-Liječnik? - prekinula ga je uz čelični pogled. -To ste svakako vi, no mama, to sam mu ipak ja! - Bila je odrješita, ovaj puta ne govoreći samo pogledom koji je nosio pitanje: "Koliko još uputnica smijete napisati ovaj mjesec, da vas vaš ministar ne uzme na nišan"?
Dobroćudni liječnik samo slegne ramenima i napiše obje uputnice. Mama mu ih gotovo istrgne iz ruke:
-Hajde, sine, idemo!… Hvala i do viđenja! – Na to Ivica, koji je cijelo vrijeme šutio skoči sa stolca.
-Ako je ipak nešto opasnije…- vikne liječnik…
-Tada ću u Gradu kod dežurnog liječnika.
Vrata se treskom zatvore, na što liječnik zavrti glavom, slegne ramenima i pun razumijevanja zaključi: "Gospođa je ipak samo brižna mama".

Napuštajući malu seosku ordinaciju Mama je pogledala na sat. Osam! Autobus za Grad imaju u 09:10. Tata je otišao kolima, gazda-Ivan je sigurno u poslu, a birtijaša neće moliti! I Mama odlučno krene k Župniku. Ako ikako može, on će ih odvest u Grad i do bolnice, ako ne, još stigne na autobus.
.
Nakon jutarnje svete Mise u 7 sati i laganog, ali ukusnog doručka, Župnik je šetao travnatim širokim dvorištem držeći brevijar. Držao ga je, no misli su bile rasute. Daleko od njega. Miris jutra i svježe trave golicao je njegova osjetila. Udisao je punim plućima želeći usisati i plavetnilo neba, kojim su lijeno klizili paperjasti oblačići. Pogled mu je bludio u visinu, daleko, u ono "ništa", visoko, visoko iznad oblaka.
"I briga za druge je jedna vrst molitve" – nerijetko je u propovijedi rekao vjernicima. I opet se, po tko zna koji put upita: od tih ni stotinu duša koje redovito dolaze na nedjeljnu svetu Misu, koliko ih je istinskih vjernika?
Zna se kakvih!
Dobri se župnik nikada nije predugo družio s takvim mislima, iz straha da ne dođe do istinitog odgovora. A sve što je ikad čuo u ispovijedi je uvijek zaboravljao. Nije to lako! Ni slutio nije da će se, kao svećenik, naslušati svega i svačega. Ali baš to "svašta" je iz njegove glave - već naviknute na to brisanje jednostavnom tehnikom, koju je tijekom godina usavršio poput brisača na vjetobranu automobila - zbrisalo. Uz to ga je mučila činjenica da je razlika između tzv. redovitih, te onih kampanjaca, a na koncu i onih koji baš nikad ne idu u crkvu, veoma malena…Sudeći po načinu življenja. Ali djelovanje, e, to je druga stvar.
Svi imaju iste ili slične probleme, obveze, želje, planove…Činjenica je da se potrebe seljaka ni ne mogu međusobno bitno razlikovati, ali je dobrog župnika zabrinjavalo ono daleko važnije.
Nerijetko su baš oni, koji uopće nisu dolazili u crkvu, daleko pravilnije postupali u određenim prigodama od onih samozvanih svetaca. Rezonirali su ljudskije, bili su bolji humanisti, češće su činili praktične i doista potrebite stvari pojedincima, koji su u stisci, dočim su oni "pravovjerni", poput slona znali pokrivati se ušima…Pretvaraju se da ne vide, zapravo ne žele vidjeti išta oko sebe, time nisu dužni ništa niti učiniti? Koja žalost…
-O Sole mio…ta logika…" - uzdahne Župnik baš kad je iza sebe, kroz otvoren kuhinjski prozor koji gleda na dvorište, čuo poziv kuharice i domaćice Slavice:
-Gospon` velečasni, imate posjetu!
-Idem, idem…- uzvratio je Župnik iznenađen jer to nije netko tko je bio na jutarnjoj sv. Misi, a tako rano ga seljani rijetko pohode. Na njivama su.
Idući uskom stazicom od cigala, između kojih se lijeno ali uporno probijao već veoma uočljiv sag trave, dođe do ulaznih vrata hodnika. Nagađao je čemu može zahvaliti ovaj posjet, ali ga opet glas s prozora kuhinje izvijesti:
-Doš`o vam gospo`n Jozo, - sjetila se Slavica da šištavim šapatom spomene i tko je došao. I opet nestade u tami kuhinje. Na pet sekundi.
-Gos`n velečasni, imate još gostiju. Još dva.- dobacila je glasnije i opet nestala s prozora. Župnik se nasmijao toj "radio vezi" s prozora i požuri stazicom. Platiti lukno sigurno nisu došli. U to je bio posve siguran. A za Jozin razlog je slutio.
.-O, Sole mio! - usklikne Župnik ušavši u svoj ured i ugledavši Mamu i Ivicu. Jozu je očekivao, ali što će ovo dvoje? - Dragi moji, koje vas dobro dovodi k meni? Za Jozu znam, košnja trave, jel` tako?- I pokaže rukom da sjednu.
-Između ostalog i to, - mirno će Jozo osvrnuvši se i pogledom tražeći gdje da sjedne.
-Između ostalog? - Župnik podigne svoje debele obrve, no priđe Ivici, pogladi ga po glatkoj kosi. - Jesi li ti dovukao mamu k meni?
-Nisam, velečasni.
-Aha, ona je tebe? U redu, - šaljivo će Župnik. - Da čujemo, tko će prvi? - Sjedajući za svoj radni stol podigne ruku: - Samo malo! Jozo, kod tebe je sve OK?
-Ne bi se moglo reći, moj velečasni…Ali,..nemaju li dame prednost?
Zbog te "prednosti" Mama je počela pričati o trenutnoj brizi za Ivičino zdravlje, da mora u Grad…- I ako imate…- započe molbu, no brzo odustane:- O tome kasnije ili drugom zgodom.
-Da prošećem?…Vani? - netaktički će Jozo, na što ga Župnik ošine pogledom koji ga je prikovao uz naslonjač u koji se zavalio.
.
Župnikov ured nije bio velik. Radni stol, tastatura, miš i stari monitor lampaš od 17 inča na njemu, krajem stolni kalendar i nekoliko knjiga skoro džepnog formata. Kompjutor je bio pored stola. Zato je nešto, što nije ni komoda ni polica…jednostavno starinski rečeno "stelaža" bilo prepuna knjiga.
Dvokrilni prozor je gledao na ulicu, pa je polumrak razbijala stropna fluorescentna svjetiljka, koju je majstor Denis već više puta htio zamijeniti štednim žaruljama, ali se Župnik nije kanio odvojiti od ove starudije. Tu su bile još samo dvije fotelje(naslonjači) u kojima su sjedili Jozo i Mama, stolica s Ivicom i jedna tapecirana, ali stara i rasklimana u kutu.…Pored stola obavzni koš za smeće, točnije za zgužvane papire. U naslonjaču, bliže prozoru sjedio je Jozo i muku mučio kako da zamoli Župnika nekakvu svoticu akontacije, a tada zazvoni telefon.
Bio je to Denis. Jozo nije imao telefon, a otkad Jozo ne pije Denis nije znao gdje bi ga tražio. Prije bi to bila lako - gdje drugdje nego u gostionici!
-Za tebe…- prošaputa Župnik pružajući mu slušalicu, onu starinsku s kabelom (žnurom). "Dok ovaj radi nema potrebe bacati novac vjernika na onaj telefon bez žice". -objašnjavao je Denisu. Nije si mogao ni zamisliti da će ga ikad imati, a ni mobitel nema "žnuru". Telefon bez nje više i nije telefon.
-Tko je?
-Ma daj, Jozo…Ovdje Denis. Zar si zaboravio? Da sam morao pogađati gdje si se skrio ne bih te nikad našao. A onda se sjetih Župnika, možda te posjetio i tako, znaš…Čuj, možemo li se naći oko 10 kod gazda-Ivana?
-Baš kod njega? - Jozo osjeti nelagodu. Kako će pred Denisom započeti razgovor s gazdom, jer ovdje, kod Župnika neće biti ništa…Otpada akontacija. Logično! Još nije ni vidio kosu ili kosilicu.
-Jozo, ne biram ja mušterije, kad me zovnu dolazim. Moramo promijeniti napojni kabel do štale…
-Što? - Jozo je nabio donji dio telefonske slušalice skoro na usta.
-Ništa ti ne brini. I ne deri se toliko. Dobro te čujem. Možeš li doći ili da odgodimo za 14 sati?
-Ne, ne! Dolazim…Vidimo se u 10. - I odmah zvuk "ti-tit". Denisu se očito nekamo žurilo.
Župnik razvuče debele usnice u smiješak koji bi razoružao i gangstera: - Aha, počelo je, počelo? Neka, i treba. Bit će od tebe pravi majstor, garantiram ti ja.
-Mene se ni ne pita? - gotovo smušeno će Jozo. Nikako da si predoči samoga sebe u ulozi šegrta-električara. Točnije svaštara, jer uz Denisa će to i postati.
-Oho, a čemu? - našali se Župnik, no doda ozbiljno, s doista neopisivim izrazom na licu: -Tebe pitati, zašto, kad te ni život ne pita, shvaćaš što mislim?
Očito da nitko nije shvatio pravi smisao, ali Mama uskoči:
-Imate potpuno pravo, velečasni! - važno će Mama.- Ako ikome treba posao to je sada Jozo.
Ivica se vrpoljio, a promrmlja više sebi u bradu: -A, mama, mogu li i ja do gazda-Ivana? Znaš, mama, on ima onaj lijepi veliki traktor…
-Ne, sinko! - odgovori mu župnik. Ivica se zbuni. Pita se Jozu, a odgovara mama! Svi odgovaraju umjesto drugih…Župnik pogleda na sat.
-Kako ćete do Grada? Da vas ja…?
Nije stigla odgovoriti, jer se opet javi staromodno zvrndalo. Župnik digne slušalicu. Šutio je i slušao…I upitao: - A kada? - I opet je samo slušao. Debele obrve su se skupile, kao kad su oblaci na Veliki petak prekrili sunce, tako mu lice prelije velika zabrinutost. - Dolazim odmah.
-Loše vijesti? - tiho će Jozo, kad Župnik odloži slušalicu potraži staru veliku kožnatu školsku torbi, negdje iz 70-ih.
-Ivanova mama je na umoru…valjda.- Župnik ustade.
-Gazda-Ivanova? I zašto "valjda"?
-Ona…To joj je drugi put. - Velečasni odustane od objašnjavanja, odmahne rukom te počne kupiti "pribor".
-Pa…nije bila bolesna, - primijeti Mama.
-Ooo, itekako. Njenih 92 godine su joj najgora vrsta bolesti. Nije više ni pokretna….- Župnik zašuti kako ne bi kod Joze u sjećanje prizvao Markovu nesreću, zato požuri s trpanjem stvari u staru torbu: "kutijicu" s Presv. Euharistijom, molitvenik, obrednik, svijeću i jednu praznu PVC vrećicu, iz samo njemu poznatog razloga. - Vi ne žurite. Ionako kod mene rijetko kad ima nekoga…A tu je i Slavica…Žao mi je! - pogleda u Mamu.
-Baš o njoj sam htjela…- zine Mama, na što Jozi padne kamen sa srca. Prvotno je mislio da je riječ o njemu, sad se uvjerio da nije. Mama doda: - No, pošto žurite…Čut ćemo se već telefonom. Može popodne? Hvaljen Isus! - I oboje gotovo skoče iz naslonjača u nakani da izađu sa svojim župnikom.
-O, ne, ne! Ostanite tu, sad će Slavica donijeti kavu.
-Ali…- Mama se zbuni, jer su minute letjele. Sreća, autobus staje samo 30 metara od župnog ureda. Već se bližilo 9. Župnik je odjurio. Nisu čuli paljenje kola, pa oboje bace pogled na prozor.
-Pametan je naš župnik, - promrmlja Jozo.- Moram i ja nabaviti jedan, - reče, prateći Župnika kako odmiče na starom muškom biciklu koji je odavno plakao za malo svježe boje.
Mama ustade. S Ivicom ode u kuhinju, pozdravi Slavicu, izvine se što ne može ostati…-"Ali je tu Jozo",- nadodala je. Shvativši da će biti sama s muškarcem, 40-godišnja punačka žena se zbuni: što će ona sama s nepoznatim? Međutim, htjela ne-htjela, morala je po župnikovoj zapovijedi donijeti kavu u ured i ostati da Jozi pravi društvo.
Na sreću!
Nepunih 20 minuta kasnije već su govorili glasno, smijali se, i najvažnije, prepričavali zgode iz sela i mladosti njenog pokojnog supruga.
-Vi i moj Mata išli zajedno u školu? - Čudila se. Smiješak ukaže da je ta žena lijepa. - A…nisu li vaši imali farmu zečeva?
-Ne, ne bih to baš tako nazv`o, - nasmije se Jozo.- Tati je to bilo onako usput, a moglo se i zaradit`. Bavio se on i preprodajom konja…svačime! Bio je rođeni trgovac, a imali smo dosta zemlje…
-Pa, zbog čega su vaši došli ovamo, zašto su odselili iz starog sela…mislim iz Matinog i vašeg L.?
-Hm…od Grada do L je skoro 30 kilometara…
-Aaa! - Slavica je odmah shvatila. - Trgovina, preprodaja i sve to?!…Dabome, lakše je odavde, jer je Grad je pred nosom. - Mala stanka, a onda opet čuđenje: - Vi i moj Mato ste se znali od djetinjstva? Ne shvaćam zašto mi to muž nikad nije rekao?
-Znam ja! Ali to je već nevesela priča. Može drugi put? - Jozo odmah započe onu zgodu kad je morao Matu opravdati roditeljskom ispričnicom. Taj "roditelj" je bio on, Jozo. Zapravo su obojica bili u Gradu na utakmici, samo su išli u različite smjene…- Eh, nekad su sela bila živa, puna dječjeg cvrkutanja, a danas…Pa, vidimo da selo izumire…
-E, da…-tužno će Slavica.-Svi bi u gradove.- Slavičin osmjeh nestade. - Svi žele u neku civilizaciju, k`o da je tamo lakši život!
-Ma vrag…- Jozo se ugrize za jezig. Ne smije se vražje ime spominjati u uredu župnika. Kao da je opravdano negdje drugde, pa opreznije nastavi pazeći na svoj jezik: Ma kakvi…Teži je, no ni`ko više neće da zgrabi motiku, to ti je!
Jozo pogleda na sat i naglo ustade:
-Au! Deset minuta do 10. Kakav bih ja bio "šegrt" da zakasnim već prvog radnog dana i na prvi "radni zadatak". Istina je da ja o tom poslu pojma nemam, ali vjerujem našem velečasnom. Naučit ću. Čovjek se cijelog života uči…
-A ipak tupavi umremo, - našali se Slavica.
-Tako kažu…Pa…Odoh ja! – Jozo se okrene, ali…
-Ma, evo potvrde da sam tupava. Ovo je od župnika. - Slavica iz džepa pregače izvuče plastičnu vrećicu, a u njoj kuverta. – Predujam, rekao je gos`n velečasni.
Jozo se ukočio. Polako se okrene. Pogled mu je skakao s kuverte na Slavicino lice, s njega na tlo. Progutao je "knedlu" i promrmljao:
-Nisam zbog toga došao…
-Tko je to uopće rekao ili pomislio?- u čudu će župnikova kuharica.- Valjda svi znamo što znači biti bez posla! No? Uzmite!
Jozo uze kuvertu pitajući se čemu PVC vrećica: -Kažite Župniku da ću mu za ovo biti zahvalan do groba. - Na to se Slavica grleno nasmije:
-A, ne, nećete! Vi ćete to lijepo odraditi i zaboraviti na kuvertu…
-Nikada!..Uh, a što će pomislit` Denis. - Jozo krene k vratima. U hodniku je bio skoro mrak, s nešto svjetla što je dopiralo kroz dva mala staklena prozora visoko iznad vrata. Slavica je izašla za njim. Kad je krenuo k izlazu ona zatraži da stane i otvori vrećicu. Poslušan kao psić, u onom polumraku, Jozo to učini a ona stavi nešto zamotano u staniol.
-Ako ne za ručak, ono će biti dobra večera. Hajde sada, požurite da Denis ne počne bez vas! - i blago ga pogura prema izlazu.
-Pozdravite dobrog velečasnog i svejedno zahvalite jer ja…ja…- Nije našao riječi pa šutke izađe na ulicu. Tamo se okrene i uhvatiti Slavičinu ruku s namjerom da ju poljubi. Slavica trgne ruku iza sebe i prasne u smijeh:
-Stari kavalir? Haha, ma vidi ti to! Ja mislila da su svi "gentlmani" izumrli s dinosaurima.
Tako se rastadoše.

Idući gazda-Ivanu pitao se što je to u staniolu, komad mesa? Saznat će! Razmišljao je i koliko je "jezičnih" grešaka učinio. 5,…20? Otkad je prestao piti više je pazio na rječnik. Da je na to mislio ranije, ne bi njegov Marko bio toliko vulgaran, priprosta rječnika, jer od koga je mogao učiti? Jozo zatrese glavom i ubrza korak. Bijaše 6 do 10.
Nije osjetio Slavičin pogled. Stajala je mimo svog običaja na ulici i gledala za Jozom i pitala se: "Zbog čega mi moj Mato nije rekao…a sada i ovaj nešto taji? Kakva je to velika tajna"?
--

Primičući se gazda-Ivanovoj kući, Jozo zaključi da je ispravno postupio ne rekavši Slavici što se dogodilo između Mate i njega. Ne može se o njenom pokojnom mužu govoriti ružne stvari, o pokojnima ipak treba samo najbolje.
Nije joj mogao reći da bi Matin bezobrazluk, izrečen na račun Jozi najdraže djevojke bio brzo zaboravljen samo da se Mato barem kanio izviniti. Ovako, dobio je što je zaslužio, zaključi Jozo prisjećajući se one kobne večeri.
Kad su svirači načinili stanku On i Mato napustiše salu Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Svirala je jedna grupa iz Grada…kako se ono zvala, Alfa…Beta? Tko da se sjeća, kad su od `70-te do `80-te VIS-ovi, glazbene grupe nicale kao gljive! Odabranica Jozina srca je ostala u sali, na klupi, nakon Matine uvredljive primjedbe da pleše kao kokoš, i kako si je umislila da je neka markiza. Na koncu je i preko ramena još dobacio:
"Trebala si ostati kod kuće, a ne se tu gnijezditi kao kvočka"!
Mato nije slučajno došao i ostao tu večer u selu: u Gradu je taj dan kupovao nešto za sebe, nešto za seljane iz L.. Ostao je zbog plesa, najviše zbog Jozina nagovaranja da kod njega prenoći, da malo "pretresu" stare dogodovštine.
Kad su se našli vani uzalud je Jozo molio da se izvini djevojci. Mato, dapače, još jednom ponovi istu gadost, s "dodatkom"(što ovdje nećemo ponoviti).
Nije odmah shvatio što se dogodilo: našao se na tlu i pokušao dići. Kao u tipičnom westernu Jozo je stisnutom pesnicom raspalio starog prijatelja u bradu. Da nisu skočili drugi momci tko zna kako bi sve završilo.
Mato je odmah svojim kamionetom odjurio prema L, a Jozo shvatio da je zauvijek izgubio prijatelja.

Vrativši se u dvoranu osjeti mješavinu gorčine i zadovoljstva: "Nisam li postupio ludo"? U svakom slučaju već zbog toga što ga je boljela cijela šaka, najviše prsti. Ipak se nadao da neće doista i zauvijek izgubiti prijatelja. S druge strane obranio je čast izabranice svoga srca, koja je još uvijek sjedila na klupi.
Prolazeći pored nje krišom ju pogleda, a Ružica, također stidljivo, njega. Jozo je pocrvenio više.
Da se potukao s Matom zbog nje, Ružica je saznala kad je već bila godinu dana u braku s Jozom. Ta je tajna ostala zaključana u njihovim srcima - do sada, kad smo ju iznijeli na svjetlo dana.
.
-Baš fino, stigao si! - začuje Denisov glas iznad sebe, čim je otvorio ulična vrata.
Jozo pogleda gore. Stojeći na visokim ljestvama majstor Denis je s tavana izvlačio nekakve dugačke kutije. -Baš u pravi čas. Prihvati ove cijevi,- reče i pruži dolje kutiju s dugačkim fluorescentnim cijevima. Jozo PVC vrećicu odloži uza zid i stane na drugu prečku računajući odozdo. Upne se i prihvati kutije, te umalo izgubi ravnotežu. Mislio je da su pune i teške.
-Što je to, prazne kutije?
-Fluo-cijevi, moj Joza, Cijevi! Lagane su, ha? Šuplje, punjene plinom, -smijao se Denis. Kutije su djelovale krupno, no fluorescentne cijevi su doista tanke i lagane.- Prvo ćemo ih izmijeniti u staji.- Objasnio je da zbog slabog napona fluorescentne cijevi titraju, čak se i ugase, i zbog toga će promijeniti i glavni napojni vod do staje, ali prvo izmjena cijevi koje sad ne svijetle. One će i uz novi vod žmirkati, - objašnjavao je Jozi, koji je zurio kao da mu objašnjava razlike u radu izo-stakla i plazma-ekrana.
.
Gazda Ivan je bio u polju i još nije znao da je župnik kod njegove majke, niti da je majci opet pozlilo.
-Kako je sad baki? - upita Jozo Denisa, ponovo držeći svoju vrećicu..
-Ah, ne predaje se bakica samo tako…
-Živa?
-Življa ne može biti! Kad je otvorila okice s čuđenjem gledajući velečasnoga preko ona svoja dva zuba je zapitala: "O, fi dofli do mene? E, baf lipo fto fas Bog dofeo k meni i fala Mu na tom`. Da famo znate fto fam fanjala"…
-Šta to frfljaš? - upita, a Denis mu, susprežući smijeh prevede:
-"O, vi došli do mene? E, baš lipo što vas Bog doveo k meni i fala Mu na tom. Da samo znate što sam sanjala". -Kužiš? Bakica zamrla ili je bakica duboko spavala, ja ne znam…
-A župnik?- prekine ga Jozo.
-Što sa župnikom? - I Denis objasni kako ju je lijepo ispovjedio i pričestio, što je uostalom bakica često i rado činila. Naravno, nitko ni riječi kako su mislili da je na umoru. -Jedino je meni na odlasku Župnik rekao da prenesem gazda-Ivanu kako mora biti spreman na ovakva kratka "putovanja" bakice, kojih će možda biti još koji put. A jedno će joj doista i biti zadnje. Zato, prije nego ga pozovu, neka ipak opipaju puls i obrate pažnju na disanje i pomicanje očiju. Ma naš ti je velečasni pola doktora! - završi Denis i pogleda na vrečicu.
-To?…Slavica mi ugurala u ruke. Navodno joj zapovjedio Župnik - pravdao se Jozo, dok se Denis u sebi opet smijuljio.
-Pečenka?
-Otkud ja znam?
-Znaš, svećenici, tako sam čuo, mnogo drže do kvalitete jela…
-To mene ne zanima,- skoro prasnuvši ga presječe Jozo. Uzalud. Nije osjećao da ga Denis namjerno pecka:
-Da otvorimo?
-Pa da se do navečer pokvari…
-Čovječe, zezam te! - ne izdrža Denis i prasne u smijeh. - Odnesi to tamo. Zapravo daj mi to!- Reče i gotovo istrgne vrećicu iz ruke. - Jozo, ovo je gazdina alatnica…- Denis ušuti. Pa to je Jozo znao prije njega. Zaboravio je da je nekoć radio za gazda-Ivana. Kad se vratio bio je ozbiljan: - Daj se malo mrdni, idemo raditi? - Završio je pitanjem, i pokazao na druge ljestve. Jozo ih ponese prema staji.
Denis je objasnio i pokazao kako da mijenja fluo-cijevi i tako Jozo započne učiti zanat. Ali, započelo je loše.
U samo pola sata su mu s vrha ljestava iskliznule iz ruku "čak" četiri cijevi, na sreću samo jedna nova, ostale tri su stare koje je vadio iz ležišta lampi.
-Prestani se sekirati, jer ću sve ove stare cijevi ionako razbiti. Što bih s njima? - smirivao ga je Denis.
-Ali su još ipak mogle svijetliti, - grizao se Jozo.
-Ne, gotove su!
-Nisu! Vidio sam da titraju…- insistirao je, na što Denis odmahne rukom. Nekada jednostavno nije vrijedilo s Jozom raspravljati o nekim činjenicama. Stvari je shvaćao uvijek preozbiljno, doslovno, nerijetko i pogrešno.
Oko 12 sati su počeli rad oko kabela. Lako je bilo izvući onaj stari i tanki, ali ne i ugurati u cijev novi, daleko deblji kabel. Denis je prvo progurao nekakav froš…"foršpan", za čiji je jedan kraj privezao žice novog kabela. On je gurao, a Jozo vukao. Nikako da se u okrugloj razvodnoj kutiji pojavi novi kabel.
-Ide li, Jozo? Stani malo - Doviknu Denis i malo podmaže kabl kožom slanine.
-Ide, ide. Teško, ali ide! Da nastavim?
-Da, samo ti vuci!…- Čulo se da i Denis stenje. - Ali pripazi da ne iščupaš…
- Uf, do bijesa!…Misliš kutiju? Prekasno, Denise!
Na Denisovo "vuci" Jozo je trgnuo, ali ne uza zid, pa je kutiju iščupao iz njega, a s njom i oko dva metra cijevi.
-Ja sam pravo glupavo, nespretno, nesposobno tele! - režao si je Jozo u bradu.
-Što si stao? - vikao je Denis.
-Dođi, pa vidi!
Denis pogleda, slegne ramenima i objasni kako će to lako zagipsati. Uzalud uvjeravanje da se to njemu desilo barem 15 puta! Jozo si je utuvio u glavu da je šeprtlja, od njega nikad nikakvog majstora, a to je samo elektrika! Gdje je vodovod, ono navijanje kudelje, pa zidanje, štemanje!
-Čuj, Denise, jednom, kao mladić, pomog`o sam iskopati žlijeb za cijev elektroinstalacije. Hm, zid je bio na pola cigle, no tol`ko sam ga rasklimao da me gazda najurio. Zidar je mor`o obnoviti skoro pola zida do stropa!
-Pa što onda? - čudio se Denis i skrivao da ga Jozina muka zabavlja. Ignorirao je Jozin nemar pri izgovoru. Takav je u zadnje vrijeme kad se uzruja, naljuti…I gotovo! Pa što? Tko je vidio da se nešto nauči iz prve?! Ali neka, nek` se malo grize, što teže stvari sjedaju, tim duže traju, - pomisli Denis, te reče da će promijeniti i dehacet!
-Deha…haaa. Što? - zine Jozo izbečivši oči ispod podignutih obrva. Denis nije izdržao i prasne u smijeh.
-Daj, čovječe, smiri se. Lakše malo…- pokuša objasniti i dalje uz smijeh. -Pa, naučit ćeš ti sve nazive! Umjesto da pitaš što je to, ti se snebivaš! To je baš dobar način da naučiš, ako tako misliš…Ma, hajde, shvati da sâm naziv ne znači ništa. Funkcionalnost, kužiš? Princip rada! Kako nešto radi i funkcionira, to je bitno. A taj DHZ ti je stari švapski naziv za glavne tavanske osigurače. Jednostavno?! Glavno da znaš da su ti osigurači tavanski. Idemo? - I Denis se poput vjeverice stvorio na vrhu ljestava, te nestade u tavanu, ali…Da bi nekako Jozu oslobodio straha od visine, neka malo prošeta, neka mu misli odu drugdje:
-Jozo…! - poviče s tavana:- U alatnici je kutija s vijcima. Zaboravih ju. Ponesi ju kad kreneš gore.
Jozo nije znao što da učini. Najradije bi se pokupio i otišao kući…ali kuća je prazna. A novci? Ovih 200 kn od Župnika će brzo ispariti. Duguje svima. Da nije Ivičinog oca, već bi mu isključili struju…Traži pozajmicu neće više od nikoga. Pogotovo od Denisa i to već prvog dana…kad čini samo štetu?
Otklatio se na svojim dugim nogama do stare alatnice. Mada je ostavio otvorena vrata, unutra polumrak. Gazda-Ivan nije želio svjetlo u alatnici, pravdaju to svojim strahom. Znao je kakav jeste i da ima u alatnici ima rasvjete već bi puno puta u njoj radio do kasno u noć. Naročito zimo. Obako je bolje.
U mraku je pipao. Na drvenom pultu nikakve kutije. Gurne ruku ispod i da je pod prijetnjom smrti morao to učiniti iz prve, ne bi uspio.
Nije otkrio kutiju s vijcima. Uhvatio je njemu dobro poznatu "pletaru".
Poput lopova, oprezno pogleda prema vratima. Nikoga! Grga je sigurno na njivi…
"Novi", dakle pokajnik Jozo, istog trena se pretvori u donedavnog: s dvolitrom, opletenom šibom i skrivenom ispod gornjeg dijela starog plavog radnog odijela, iskrao se pazeći da na nikoga ne naleti. Tada pravac stražnje dvorište, gdje ga desetak krava sputanih nogu ponovo pogledaše svojim krupnim očima, Jozi se uvijek činilo tužnim pogledom. Raspalio je kroz vrt i konačno dođe do livade, 200-tinjak metara udaljen od…činilo mu se mjesta zločina. Sjede iza stoga sijena, lakoćom iskusnog mahera otvori bocu i u blaženoj tišini prinese bocu ustima.
Ali zastane.
"Što sam ja? TKO sam ja? Kakav sam ja to čovjek…Zar zbilja čovjek"? Pitanja su sama izranjala iz srca, ali i odgovori: -"Isti kakav si i otac".
Zbog napetosti i suhih usta, najviše zbog razbijenih starih i nevaljalih fluo-cijevi i one kutije, zbog čega je u sebi do temelja srušio svaku iluziju da će biti od ikakve pomoći majtor-Denisu, Jozo nagne bocu. I dobra stara rakija klizne mu niz grlo. Pekla je, zagrcnuo se, ali potegne još jednom:
-Zna gazda-Ivan što je prava brlja! - Vratio je čep i bocu zgura u njedra.
Nakon petnaestak minuta, ne ispuštajući ukradenu bocu rakije, zaboravivši na svoju vrećicu i ne žureći, već s noge na nogu je krenuo prema jedinom mjestu za koje je bio siguran da tamo sada neće biti ni žive duše - prema bajeru.
U ovo vrijeme ni ribiča nema. Oni dolaze kasno popodne.

--
Tko zna porijeklo riječi "bajer" vezane uz staru ciglanu? Turcizam "kaže" da je to uzbrdica, strmina ili obala, no sami seljani nisu razbijali glavu oko naziva. Kao da je to uopće važno. Bajer je jednostavno bajer, krasno mjesto na koje čak i iz gradske vreve pobjegnu ne samo ribiči, jer je ljeti idealno mjesto za kupanje. Čista voda, svježi povjetarac, a sunce miluje…
Na žalost, i od njega uskoro neće ostati skoro ništa, jer se gradske vlasti nisu zadovoljile zatrpavanjem 60-70 % vodenih bazena, na kojima se sad dići jedna super-trgovina iz serije tih lanaca. Nisu li ti oci trebali raspisati referendum, a ne u GUP ubaciti te promjene…zar promjene? To je uništenje rekreacijskog mjesta, kupališta, najbližeg mjesta za odmor može itko nazvati izmjenom, promjenom? To je uništenje dijela ekosfere. Groznog li poimanja svemoći i vlasti. A sve jer, očito, netko je tu morao dobiti proviziju …Koliko će ih još za totalno uništenje bajera? Sve pod geslom zapošljavanja (dakako, samo nekoliko novih) djelatnika-prodavača i ponekog šefa smjena! Zar je gradskim "ocima" nepoznato da tokom cijele godine, naročito za vrijeme ljetnih mjeseci grupica zaljubljenika u prirodu, sebe nazvavši Bajerski migovi, brine o okolišu još jedinog preostalog velikog…najvećeg bazena nastalog iskapanjem ilovače za pravljenje cigle? Moraju to znati, ali…Od stare ciglane više nema ni traga., samo su ove umjetno stvorene vodene nakupine uspomena na nj.
"Migovi" su, kad bi ljetnih mjeseci svi kupaći otišli kućama, na svoju ruku čistili okoliš, PVC vrećice…Bilo je tu svačega!
Pravi volonterski, požrtvovni, nesebični angažman kako na očuvanju prirode, tako i stvaranja ljepšeg ugođaja ribičima i kupačima, no koga od gradskih "tatica" briga za prirodu? Sama priroda nikad neće biti zlatna koka.
Neki novi Kaufland, možda Bila…tko zna koji lanac će ovdje pustiti svoje korijenje! To, što narod više ni nema za kupovinu ni živežnih namirnica - koga briga? Zar to sami "oci" sebi i svojim prijateljima osiguravanje šetališta i eventualno mjesto za kupovinu? Teško je to reći. Svakako da i u našem Ustavu stoji kako nitko ne smije u cilju stjecanja materijalne koristi uzurpirati i iskoristiti prirodne resurse. A bajer, po nečijem mišljenju nije prirodni resurs, mada je voda prirodna?
Članak 52. Ustava RH kaže: "More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu. Zakonom se određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti".
Zakonom, ne GUP-om stavljenog na neki pano, pa tko ima prigovor na odluku "otaca", neka ga podnese. Pismeno? Kome? Kada? Onda kad šira javnost uglavnom za GUP sazna prekasno, kad prođe rok da se taj plan uopće vidi i rok za primjedbe i prigovore?!
Tako je to, jedni zagađuju okolinu, ne mareći za prirodu i ljude, drugi čine posve suprotno.
Srećom, još ima takvih, kao Ico, Mićo, Vukas, Drobec, zvan atsronaut zbog svoje ogromne zaštitne kacige dok je na motor kotaču, Miki…Tko da zna sve njihove nadimke i imena! Zašto Migovi nekome smetaju?
Da, smetaju!
Već dva puta su vatrogasci morali gasiti lijepu, naizgled sklepanu drvenjaru, no s ljubavlju, brigom i pažnjom uređenom unutrašnjosti. Tu se okuplja 40-ak "migovaca", kartaju, pjevaju…druže se. Vani imaju i viseću kuglanu.
Već zbog toga gradska vlast ne bi smjela dirati u taj kutak nedirnute prirode, no tko sam ja…ili ti, prijatelju? Politika pruža svoje pipke posvuda, novac, poput vijugave zmije migolji među političarima, biznismenima, bogatim poslodavcima. Traži "žrtvu". A žrtva će uskoro biti i ovaj bajer.
A onda? Možda vi i ja…ako već nismo.
Bajeru je, svakako odzvonilo. O njemu će se samo prepričavati lijepi doživljaji. Kao djeca pričati priče o lanjskom snijegu! I smije li se onda olako prelaziti preko tvrdnji naših starih da je nekada bilo bolje?

O svemu tome Jozo sad nije razmišljao. Došao je do povišenog ruba bajera, skoro metar iznad vode i sjeo. Blaženi mir, ni žive duše, ni daška vjetra.
Gledajući travu, u pupove divlje šljive pored sebe…breze i najviše vrbe, zapravo sve, nitko ne bi zaključio da je prije tjedan dana ovdje sve bilo bijelo pod tankim slojem snijega.
Jozu je sunce grijalo izvana, a rakija iznutra…A u n u t r a je bio i Marko!

Sve što je znao o svom sinu su informacije dobivene preko Župnikovog telefona. Naravno, zvao je Župnik. Jedina javna telefonska govornica kod autobusnog stajališta, odnosno blizu župnog ureda, Jozi nije mogla pomoći. U džepu je imao još samo 15-ak kuna. Za kruh!
On sam nije mogao u Grad, ne zbog prijevoza. Jednostavno se bojao da neće moći pogledati sinu u oči, a što mu tek reći?!
Ma…znao je on što! Kad bi ga košmar probudio usred noći, redao je pravu ispovijed koju će obaviti pred sinom…Pa drugu i treću! Nije Marko više beba, devetogodišnjak ipak razumije i više nego odrasli misle, razumjet će on svog tatu, i da je tada bio pijan, pa nije znao što čini…
-Luda stvar ova rakijetina! - Gledao je u bocu, ljuljao ju, zamahnuo, ali stade. Još jedan gutljaj? I nategne jedan, dva,…četiri gutljaja. Tada odbaci bocu daleko iza sebe. Čuo je tupi udarac u travu. Nije se okrenuo da pogleda kamo je pala. Zar je važno? Važno je da je sad dosta!
Dosta?
I previše! Srušila se ona kula od karata kako će postati majstor, da će biti pomoć velečasnom, a Marko će u školu…Sve je to potopila rakija, ali i izvlačila iz sjećanja ništa lijepo, dapače. Svakim gutljajem je Jozo osjetio da je sve dalje od nedavnih planova, još dublje u starom očaju. Gotovo onakvom kao kad se Ružica preselila gore.
Od tada nije bio na ispovijedi, kao da je za sve kriv Bog…ili Župnik.
Ispočetka je još išao na nedjeljnu Misu, no jedna Župnikova propovijed, koja kao da je bila upućena samo njemu, ugnijezdila se duboko u njemu:
"Pijancu, koji je već pripit, više i nije veliki grijeh ako se i nastavi nalijevati alkoholom , ali ga je počinio čim je krenuo u gostionicu. Znao je kakav je, da će se napiti. Znao je za sve one posljedice", - Župnik je posebno naglašavao to znao je. - "Znao je i koja djela može učiniti u pijanom stanju.
Ista stvar je i kod psovača, koji opsuje Boga. Nije toga ni svjestan, ali je psovačev teški grijeh u tome što uopće ne mari, ne trudi se iskorijeniti psovku iz svog rječnika, pa samim time svjesno nastavlja vrijeđati dragoga Boga.
I pijanac i psovač znaju svoju slabost. Obojica žive u grijehu, koji ja zovem nebrigom. Ne trude se odviknuti od psovke ili alkohola, vrijeđaju i Boga i svoje ljudsko dostojanstvo, ali i dostojanstvo bližnjih oko sebe".
-Sila je taj naš velečasni…- mrmljao je Jozo. Naravno da je duboko u sebi osjećao da je svaka Župnikova riječ upućena općenito, svima. I da je rekao istinu, međutim…Istina zna itekako boljeti. Zavuče se duboko pod kožu, izjeda, poput guje se uspinje i grize spoznaju o samome sebi. Nnameće činjenicu da se treba promijeniti, a baš to je ono za što nedostaje i volje i motivacije i želje…
Jozo osjeti da tone…Čak je i priželjkivao da mu je nestati, propasti u zemlju…I naći se s Ružicom.
Zagledao se u mirnu vodu bajera. Na površini vode, iz dubine, izroni lice predsjednika. Govori predizborna obećanja. Onda premijerka, pa gradonačelnik i odjednom svi u jedan glas bruje Jozi: "Bit će bolje, radimo sve u interesu građana".
Stresao je glavom. "Jel` to ja…polako ludim"? - upita se.
Zujanje u ušima nije mu bio baš nikakav znak.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 vel 2014 16:20 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Nakon uzaludnih kucanja na bezbroj vratâ u potrazi za pravdom i težnje za ostvarenjem prava na socijalnu pomoć, jer bez plaće on i Marko jednostavno više nisu mogli dalje, svi odgovori bijahu loša, nabubana kopija govora političara…onih s vrha. Ovi dolje, u lokalu su sitne ribice…Da nije bilo Ivičinog tate…
Jozo stisne zube i šake, a likovi u vodi se rasplinuše. Kad je bio zadnji puta u Udruzi branitelja, čiji bi se članovi doista zauzeli za nj?- upitao se. Pola članova je zajedno s Jozom bilo u istim akcijama od 91. do 93, no ova traljava evidencija, pa mućke. Već 20-ak branitelja iz njihove udruge, među njima i on, ne dolaze na sastanke. Čemu? Jozo, jedan od četvorice bez ikakva prava i priznanja učešća u Domovinskom ratu, dobio je premijerkino pismeno da će poduzeti sve moguće radnje kako bi ostvario svoje pravo. Već je i zaboravio koje je to pravo. Pravo na čovjeka dostojan život, kako kaže naš Ustav? Ah, to je samo slovo na papiru! Stvar je ostala na početku.
Uzalud je zvao broj famoznog telefona iz "resora"…Baš zanimljivo: Na TV-u je čuo kako njen, zna se čiji, ured "radi punom parom". Dakle možda 3-4 telefona, a linije stalno zauzete? Koga se farba? A sad i ovaj spisak, hoće li se objaviti ili će ostati "državnom tajnom"? Pa, to su bedastoće!
Tajna je tajna ako nitko ni ne zna da ona postoji, to je prava tajna.
Pa što je onda spisak branitelja? Još kad ga na CD-u ima svaka županija i onda ga jedna navodno izgubi - koje su to kesne stvari!
Jozi dođe da se smije, smije…smije…baš kad se bajer nakrivio i počeo ljuljati.
Podigne oči. Ona tri oblaka se njišu. "Hi-hi!", smijuljio se glupo, bez veze, kao da je išta bilo s ikakvom vezom…i s Markom!?
Stalno se tako izmjenjivalo. Opet nestade želje za smijehom, nestade bajera, samo rupetina. Ispred i u njemu!
U srcu najveća.
A u njoj Marko.
-----

-Prokleti posao, usr...polje…Radi, radi! - ljutio se gazda Ivan, zatvarajući iza sebe vrata stražnjeg dvorišta, te priđe Denisu i pruži ruku.
-Gazda… opet?
-Oprosti, Denise, ali…. sve je na meni.
Denis mu je sve ispričao, pa Ivan odjuri k majci. Brzo se vratio jer je dremuckala, pa reče tiho, kao da bi ga majka mogla čuti:
-Tko bi rekao da je bilo ikakvog razloga zvati župnika…Ostavio sam ju na miru…neka spava. Eto, ja opet nisam tu, uf…prokleti posao…
-Gazda, ne proklinjite, molim vas!
Iako pravoslavne vjere, majstor Denis, po struci električar, ali "Katica" za sve poslove koje je obavljao u selu - bio je istinski vjernik. Moral na nivou nekakvog biskupa (jednom je netko rekao u selu - samoga pape), a osjećaj za pravdu skoro istovjetan svim evanđeoskim napucima. Mnogi bi se katolici trebali postidjeti vidjevši ga u katoličkoj crkvi kako sabrano prati svetu Misu. Odavno je naučio sve molitve i pjesme…I molio ih s pukom.
Jedino nije išao na Pričest.
Uzalud je novi župnik govorio o Strossmyeru, graditelju prekrasne đakovačke katedrale, koji se zalagao za jedinstvo Srpske pravoslavne, kraće SPC i katoličke Crkve! Uzalud mu je objašnjavao kako su te dvije crkve zapravo sestrinske, da je temeljna razlika u ne priznavanju svetoga Oca pape kao poglavara - od strane SPC.
Ovo je ionako Denisu bilo jasno, ali i sporedno. Volio je "starog", sad pokojnog papu Ivana Pavla II. Plakao je dok je na TV-u pratio prvo vijesti kasnije sve događaje nakon što je Papa Ivan Pavao II preminuo. Kad bi netko opsovao Boga, pa i malu psovku, ili proklinjao, Denis jednostavno nije mogao šutjeti…Kao ni sada.
-Mmm, da. Molim te, Denise, pogledaj ti ovo! - reče Ivan, koji je dobro poznavao Denisa i shvatio da je uvrijedio njegove istančane ljudske i vjerske osjećaje. Donekle ga je bilo i sramota: on, katolik, tobože vjernik, a ponaša se ovako nedolično.
-Grga, za danas je dosta! - vikne prema stražnjem dvorištu, gdje je "desna" ruka još nešto prčkao oko krava.
Denis i on sjedoše na donju stepenicu stepeništa što vodi u kuću. Ivanovo okruglo lice se smrklo, te ga učini barem 5 godina starijim. Na kratko se odgega krivim nogama u obliku slova "o" do Grge, nešto reče i opet sjede na stepenicu pored majstora Denisa.
-Znaš li ti otkada ja kanim zvati Jozu da mu dam nešto? Ne znaš. Gle, ne mogu ga zaposliti, znaš kako stojim…Ne, ne znaš….- Stanka, pa opet pogleda udesno, prema staji:- Grga, rekoh ti da je dosta za danas, ne čuješ li?…A sad, Denise, eto, kad je Jozo sâm došao k meni, ja u polju. Razumiješ li ti tu prokletu igru sudbine?
-Nemojte, gazda, molim vas, ne griješite…Znate da te vaše tobožnje sudbine nema. I baš svaki zašto ima i svoje zato…
-Ah! Ima, ima, itekako ima! Ona koza na primjer, - i pokaže u stražnje dvorište nasuprot kravama. - Nju sam kanio dati Jozi, jer treba li njegovu sinu mlijeka? Treba, kome ne treba zdravo kozje mlijeko?…Pa one kokoši, vidiš koliko ih je? Što će meni kokoši, hajde, reci mi? Hrani ih, kupi jaja, čak i po dvorištu ih nađem, a kad su jaja skupa ni jedna vragulja neće da snese ni jajašce…barem ovoliko! - i pokaže na zadnji zglob malog prsta.- Meni ne trebaju, samo brige s njima i jajima. Neka to Jozo lijepo preuzme…Neka ih nosi k sebi. A,…molim te, daj pogledaj samo one zečeve…Eno mu cijelo leglo, ma kakvo leglo? Eno mu cijeli zečinjak, neka sve nosi!
Gazda Ivan je sipao kao iz rukava. - Imam ti ja previše, ja sâm više ne stignem! Moja pokojna Jelica i ja nismo imali potomstva…A sad još uzmi i bakicu. Kome treba sve ovo? - Upirao je prst prema zečinjacima smještenim uz susjedov zid. Tada se sjeti još nečega:
-Hej o njemu pričam..Pa, di je Jozo? Ispario? Kako netko može ispariti…I to tebi pred nosom…Kako? Di je?
-Pojma nemam, - iskreno će Denis.
-Nisi li rekao da ćete vas dvojica kod mene…
-Počeli smo, ali…
Ivan je razmišljao, dok je Grga ostatak krava prebacio u donji dio staje, gdje su tiskajući se mukale, kao da odgovaraju onim kravama što ostadoše vani u stražnjem dvorištu. Ili su krave nešto govorile Grgi?
Denis doista nije znao kada, kako i zašto se Jozo izgubio.
-Mogao bih Jozi dati i jednu kravu?- brzopleto će Ivan.
-Sad ste baš pretjerali, gazda.
Jadni se Jozo više nije pitao kad će netko otkriti da je nestala boca rakije. Pitanje je sjeća li se i gazda-Ivan da ju je ikad tamo ostavio?
-Odoh ja!-Grga je konačno zaključio da je sve sredio, u prolazu mahne. Ova dvojica mu uzvrate, a Graga pažljivo zatvori ulična vrata za sobom.
Ivan nije ne pogledao Grgu. Nešto ga je počelo mučiti. Pogledavao je na vrata stražnjeg dvorišta, malo je razmišljao, pa upita je li itko išao u stražnje dvorište?
-Koliko ja znam nitko, a zašto?
-Siguran sam, ja sam ih zatvorio kad sam odlazio na njivu, a ti znaš da ja uvijek vrata zatvaram iza sebe…Dakako, ne znaš. Sva vrata, i ova i ona na izlazu iz vrta na livadu…
-Sigurni ste?
-Ja da nisam siguran, ja? - prasne gazda-Ivan.
-Samo pitam…Zapravo, sjećam se, jeste.
-Naravno da jesam. Kad sam jutros otišao sva su vrata ostala zatvorena. A sad, vidio si da sam traktor ostavio na livadi? Ne, nisi! Zar ću kao budala obilaziti cestom uokolo, selom, a livada mi je pred nosom? Ionako moram nazad u polje…Sad, dolazim i vidim sva vrata otvorena. Netko drugi ih je ostavio otvorena, razumiješ, jer nisam ja, nisi ni ti…I što bi ti tražio u stražnjem dvorištu, jel`tako?
-Znači…Jozo?
-A tko drugi? - Gazda nastavi gladiti bradu:- Što je imao na nogama?
-?
-Obuća!
-?…-Denis pogleda svoje patike i Ivanove cokule. - Što "obuća"?
-Ah, ti…- prasne Ivan. - Kako da znam koji i kakvi su Jozini tragovi, ako ne znam što je jutros imao na nogama, niti gdje je sve hodao? - Denis shvati:
-Pa…bio je tu…I tu…I ovdje…Na kraju je morao ući u alatnicu, jer sam mu rekao da potraži vijke…Ako već prije toga nije dao petama vjetra.
-Eto, barem nešto, - promrsi gazda-Ivan, i krene u alatnicu. Denis se smješkao motreći kroz otvorena vrata debeljuškastog gazdu oko 80 kg kako glumi detektiva…Ali ne zadugo.
-Aha! - usklikne Ivan iz alatnice, nagnut nad prašinom betonskog poda i prugama u njoj. - Imamo ga! Nisu tvoje patike, nisu moje cokule. Imaju tri kruga, što naša obuća nema. Dakle, Jozina obuća. Idemo?
Tragovi na zemljanom dvorištu su vodili k vratima kroz koja je Jozo zaista prošao.
.

Ivici je ustanovljen početak blage upale pluća. Dobit će antibiotike.
Dok je Mama bila u ljekarni, šarao je pogledom po zgradama i prozorima bolnice. Tu je negdje i Marko…Kad će biti ljepša prilika nego sada?
-Mama, mogu li posjetiti Marka?
Mama nije nasjela na Ivičin molećivi, gotovo plačljivi izraz lica. Odavno je upoznala taj trik.
-U nedjelju, tada su posjete! - na što Ivica krene za mamom k autobusnoj stanici.
-Zar nas tata ne bi mogao odvesti kući? - upita dok je trčkarao uz majku kojoj se žurilo. Mama ga pogleda:-Pa…možda i bi?

Baš u to vrijeme Tata je telefonom vodio razgovor sa starim prijateljem s fakulteta.
"…Razumiješ? Bojim se da je već javna tajna kako se u Croatia osiguranju višak novčanih sredstava uplaćuje u tzv. riznicu, konkretno na žiro račun Croatie…"- duboki i osjetno tiši glas je izlazio iz slušalice.
-A taj žiro račun, zar se ne provjerava? - upita Ivičin otac.
"Rijetko. Točnije da! Ali samo svaka tri mjeseca," - odvrati glas s druge strane linije. - Tata je osjetio u glasu prijatelj da boji da ga netko čuje. Nastavio je tiše: - "Znaš onaj famozni izraz da se svatko može zabuniti...I može, mada su ovi iznosi visoki. Otprilike kao dug tog tvog umirovljenika, jamca kojeg naš PIK sada tereti preko FINAe i Mirovinskog.
-Kontrola…Kažeš da se "riznica" provjerava tromjesečno?
"…Kod periodičnog obračuna. Provjeravaju se računi i nazivi stranaka…."
-Aha. I za to vrijeme se svaka transakcija - naročito oko izmišljenih računa mora i može "ispraviti" u kratkom roku? - upita Tata.
"Čuj me, prijatelju, oni podaci koje sam ti poslao su provjereni. Znaš, prije nego sam te nazvao poslao sam ti e-mail sa ZIP datotekom. Sad raspolažeš s podacima i nekim mjestima…I imenima. Znaj da i pored kontrola određeni zaposlenici PIK-a i danas to rade, ali ne tako često, kužiš?"
-Da li kužim? Naravno da kužim! Nisi mi ti jedini prijatelj zaposlen u Croatiji!
"To znam",- promrmlja gas.-"Sad si zapiši password da možeš otpakirati ZIP".
Ivičin otac je slušao i pažljivo zapisao šifru na kraju papira, a glas nastavi:
"Sad je nastao novi problem. U tom krugu je pet-šest osoba, koje znaju za te malverzacije, pa brojke …iznose s izmišljenih računa dijele međusobno kako bi sve ostalo u tajnosti…Među njima. Kupljena šutnja za masne novce, kapiraš"?
-A kako bi ti to dokazao?.
"…Kad pročitaš poslano ti, razumjet ćeš. Nije baš lako dokazati, ali nenadana interna kontrola…razumiješ?…"
-Sjećam se. Kao ona kontrola, odmah 10 dana nakon redovne?
"Da, `blitz-kontrola`".
-I što su otkrili?
"Da nije sve u redu…Ništa drugo".
-Oho! Nije li to znak da je možda netko i iz te kontrole jedan od onih 5-6 "korisnika" ovih radnji?
Uto zapišta intefon. Tata skoro poskoči kao da je uhvaćen u nezakonitoj radnji. Ruku na srce, nije znao točno kako će iskoristiti sve što je saznao o nedozvoljenim radnjama nekih djelatnika Croatije, ali razgovor s prijateljem je samo potvrdio istinitost tvrdnji drugih kolega s interneta i njegove sumnje. U svakom slučaju zasad neće slati nikome…Pogotovo ne u "24 sata". Brzo je prešarao ispisanu šifru na papiru. Već ju je naučio napamet!
-Moram prekinuti, - reče u slušalicu. - Kad se nađemo nastavit ćemo, važi?
Ne čekajući odgovor prekine vanjsku liniju. Portir ga je lokalnom vezom izvijestio o posjeti. Na brzinu je otvorio e-mail i šifriranu zipanu datoteku. Ponovo ju, pod svojom šifrom stavi u ZIP i u novu mapu, koju na kraju učini nevidljivom. "Zipao" samo njemu poznatom lozinkom, za svaki slučaj. Ubrzo je pojurio hodnikom, ne mareći što ga gleda par očiju iz prostorije prekoputa njegova ureda.
Bila je to još jedna starija ali deblja službenica i uvijek mrzovoljna lica, s kilogramima pomada na njemu. Kreme nisu mogle sakriti ni višak kilograma, niti godina iznad 55-te. Svoja je vrata i zimi i ljeti imala otvorena…Tata je bio uvjeren samo zato da bi ga držala na oku. Zašto - samo njoj je poznato. Vratio se par koraka. Ona ga je gledala kao da vidi svemirca.
-Brzo se vraćam. Sin mi ima upalu pluća…- reče i odmah krene. Nije to bilo opravdanje! Navikao je na ta otvorena vrata, da ta gospođa dolazi uvijek rano na posao. Radi njega? Nije više obraćao pažnju na to. Činjenica da je on njoj bio šef, a ne obrnuto, nije mu opće padala na um. To mu je bilo potpuno sporedno . I opet je stao, jer je iza sebe čuo pojačani alt:
-Da? Znači li to da vam sin umire? -.
-Uh, vi, vi ste jedna…- Povikne preko ramena i skoro se ugrize za jezik. Ne reče dalje ni "a" nego se sjuri niz stepenice.
"Toliki mladi čekaju na Zavodu za zapošljavanje", - mislio je - "a općina drži tu babu, koja ne može…ni u kantu za smeće…"- Bilo je to suviše bezobrazno od njega, njemu posve neprimjereno i neuobičajeno. Još je zaključio kako ne stane u nju, to je razlog!
Preskačući po tri stepenice stigne do prizemlja. Nije mu palo na pamet ni da je portir, koji ga je pozvao, već odavno trebao u tu "kantu za smeće". Dakako, jer se on sâm zauzeo da tog, često pripitog portira zadrže, koristeći jedini i jadni argument: "Ima još samo 2-3 godine do mirovine".
.
Uskoro su svi bili u automobilu. Cijelim putem do kuće opet su šutjeli. I opet, kao ono za Uskrs, Tata glasno primijeti kad su već ušli u selo:
-Opet čudo.
-Ha? Kakvo? - prenula mama.
-Ne primjećujete čudnu tišinu?
-Tišinu? A, misliš na onog…
-Da, na tog šašavog psa. Ne laje, ne trči za nama….Uvijek pazim da ne pregazim tu malu budalu, - Tata je bio nervozan, nešto zbog Ivičine bolesti, ponešto zbog posla od kojeg je na kratko pobjegao, malo zbog one "susjede", starije službenice, koja će ga opet čekati i k tome na gomilu "papira" nabacati još barem pet-šest. Jedina utjeha, što se tiče posla, bila je njegova tiha osobna tajnica i što Ivica ne mora ostati u bolnici.
-Tko zna kamo se sad zavukao,- prokomentira mama. - Mislim na psa.


Župnik je nakon posjete bakici skoknuo na ručak, obavio nekoliko telefonskih razgovora, zavirio u svoj rokovnik i odlučio otići po svoje štapove za pecanje, kada zazvrnda stari telefon..
Nazvala ga je Ivičina mama. Upravo su stigli iz Grada. Objasnila je što se dogodilo Ivici i tada ispričala Tatinu ideju u vezi Joze i ručka.
-O, Sole…Da, smatrajte to riješenim, - mrmljajući reče župnik, prekoravajući sebe što se on toga nije prvi i ranije sjetio svakodnevnog obroka. Ni jedne jedine riječi o onoj zapovijedi Slavici! Zašto bi? To je bila tajna između njih troj! - Spustivši slušalicu, poželi isključiti telefon iz priključnice, ali…tu je Slavica.
Nije mu se išlo pješice, a biciklom je već nabio kondiciju, taman koliko je to planom predviđeno, no s druge strane…Doista se premalo kreće. On, nekad sportski tip, aktivni tenisač, ako nastavi stalno sjediti za volanom dobit će stomačinu gazda-Ivana. Priveže tri ribička štapa uz "štangu" bicikla i pjevušeći "Srca gore, evo zore" krene put bajera. Uskoro zamijeni pjesmu, smijući se samome sebi.
"U ranu zoru Uskrsnu…"
Bijaše to oko pola sata prije Jozinog dolaska na bajer.

Na bajeru je odmah zabacio udice, a onaj seoski pas skitnica se prišulja i onjuši praznu kanticu.
-Gle, gle. koga ja to vidim! - Motrio je jadnog psića…Koji si ti mješanac?
Noge i rep kao u jazavčara, njuška kraća kao u pekinezera, no iznad očiju tipično njegove dlake.
-Tko su sve bili tvoji preci, sirotane mali? Ali…neka, da se i tebe jednom vidi ovdje, na bajeru. Pratio si me, ha? Voliš ribu? Ipak si malo poranio, dragi moj, - blago će župnik, a pas ode na bent, uzvišenje daleko od vode. Bio je nemiran, osvrtao se kao da ne zna što traži ili zašto je uopće ovdje, na što se Župnik nasmiješi. Ovdje ima ribiča svakodnevno. A bar netko uhvati sitnih ribica, koje pas smije pojesti, jer pas, za razliku od mačne ne grize ribu. On ju proguta.
Župnik raširi PVC foliju, na nju raširi staru deku, te se opruži svom dužinom.
Prisjetio se zgode kad je taj čudan, pomalo šašavi psić iskopao rupu ispod plota župe i ušuljao mu se u dvorište. U potrazi za hrano, što drugo! Više mu nije padalo na pamet da tok ničijeg, ujedno i svačijeg psa nekako priveže uz sebe. To kao da je bilo nemoguće. Nešto je psa vuklo u slobodu, što dalje od obveza. Da da i nije pas, jer psi se vole družiti s ljudima, ovaj ne. Slavica je baš pripremala ručak i dobacila psu komadić mesa.
Psić ga je ulovio u zraku. Bacila je još jedan. Opet ista akrobacija. Skok i ham! Ona baci komad kruha, no pas ga onjuši.
"Što je ne sviđa ti se? E i ja sam glupača. Ni ja ne bih nakon mesa suhu pogaću, nisi ti bedast kako seljani misle, je li tako, maleni" - govorila je Slavica s prozira, na što psić dvaput kratko zalaje i nestane u niskom raslinju uz plot.
-Gospon velečasni, taj pas mi je rekao "hvala", kažem vam!
-Rekao hvala?
-Aha. Kad je onjušio kruh, tako me milo pogledao kao da mi zahvaljuje, a ja to nisam odmah razumjela pa je jadnik morao reći naglas svojim "Av-av".
-A, čuj, Slavice, možda je pas samo složio s tobom pa je potvrdio da doista i nije tako bedast? - Nasmijao se, nakon čega je Slavica digla glavu glumeći uvrijeđenost i napustila ured.
Ležeći opružen, Župnik se nasmiješi toj zgodi. Gdje je noćio taj pas? Jednom ga je slučajno opazio u cijevi ispod jedne ćuprije. Padala je sitna kišica. Boji li se psić grmljavine? Možda kiše? Kasnije je dobrano grmjelo, gdje se tada zavukao?

Pravo ljetno…kalendarski proljetno vrijeme. Da tako ostane i za "mladi" Uskrs! - pomisli Župnik, bacivši pogled na plovke u vodi. Već je pripremio krasnu propovijed, s posebnim osvrtom na Milosrdnog Isusa!
Vrijeme je prebrzo promicalo dok je mislima prebirao događaje proteklog tjedna. Kako brzo lete dani ako su ispunjeni neočekivanim! Tada, također neočekivani zvuk: -"Buć", možda mu je sličniji "pljas"?
Onaj šašavi pas, gore na bentu, počeo je tako glasno lajati da je to iznenadilo i Župnika.
-I ti si čuo, ha? - promrsi i baci pogled skoro prekoputa, nešto malo ukoso, lijevo, iza trske. Malo je uranio ovaj kapitalac, pomisli velečasni, jer šarani svoju igru započinju u smiraj dana. Nikoga nije vidio, no i za kupanje je još rano i hladno. Lice mu se razvuče pri pomisli da bi se kapitalac mogao prišuljati i do njegove udice, barem jedne od tri….No…taj mali šašavko, pas, što mu je danas? Prvi put ga vidi ovdje…Dolazi li ovamo kako bi se do mile volje "izgalamio" ne ometavši seljane?
Opet "pljas" i nekakav čudan zvuk, grgorenje…što li je to?
-O, Sole mio… - Župnik ustade, jer tu je nešto bilo sumnjivo.
Bio taj seoski, preciznije ničiji pas ne znam koliko glup, ne bi toliko lajao na šarana, zaključi Župnik i krene prema psu, načini par koraka gledajući psa. Na što je lajao pas? U kojem pravcu…točno?
Je li lajao na gornji dio plavog radnog odijela, ili na, inače župniku dobro poznate hlače, uredno složene na gomilicu? Nije lajao ni na obuću pored odječe, čije je tragove upravo pratio gazda-Ivan. Pas je bio okrenut prema vodi.
-Jozo!
Ponovio je uzvik, ugledavši nekoliko malih mjehurića zraka što izranjaju iz vode, onda i Jozino tijelo, koje se na kratko pojavi i opet potonu.
Zašto te svećeničke odore imaju toliko dugmadi? A nije bilo vremena nekako to svući bez otkapćanja.
Župnik zbaci cipele i onako u "reverendi" skoči u ledenu vodu. Iz drugog zarona ga je pronašao. Plutao je na metar ispod površine vode . Zgrabio ga je za kosu, izronio, uhvatio rukom ispod brade, te leđima okrenuo prema sebi i zaplivao k onom, mada daljem kraju obale gdje su bili štapovi, jer se tamo obala blago spuštala k vodi. Baš na tom mjestu je Ivica skliznuo u vodu. Nije bilo teorije da izgura ovako opuštenog Jozu na bent. A pas je lajao, lajao i lajao…I baš dobro da je lajao.
-Velečasni!
Župnik je teško disao. Plivao je jednom rukom. Nestajalo mu je snage i volje pogledati tko zove, kamoli se odazvati. Više nije bio siguran da će uspjeti doplivati. Barem je pokušao.
Oko nogu mu se omotala duga svećenička haljina i vukla dolje, u studen. Osjećao je hladnoću, ali noge sve manje.
-Velečasni! - Ovaj put je to bio drugi glas, na njegovoj "razini", dolazio je iz vode iza njega. - Dolazim, izdržite!
Denis je svom snagom plivao prema Župniku. Ovaj je bio na izmaku snaga i sam počeo tonuti. Bicikl je bicikl, a plivane deseta stvar. I k tome u odijelu, u ledenoj vodi i još tegleći davljenika. Ne bi to ni sam Denis izdržao.
Tada i treći "pljas"!
Župnik je teško plivao bez rada nogu, samo jednom rukom i još iznad površine držao opušteno…Ili mrtvo tijelo. To nije znao. Ispod nogu mu je do tla nedostajalo još barem pola metra.
-Imam ga! Velečasni, plivajte, plivajte prema obali… Ivane,…izvuci sve udice…iz vode!- također dašćući viknu Denis. Prihvativši, činilo se mrtvo Jozino tijelo zapliva leđno..
-Nećeš…moći…sam…- hvatajući zrak će Župnik i pokuša plivati samo rukama. Noge više nije osjećao.
-Hoću. Mogu… Plivajte "ženski", samo polako, …ali plivajte!
Denis duboko udahne te zaroni. Ronio je daleko brže nego što je plivao i mnogo je lakše vući Jozu za sobom. Tri izrona i udisaja, tri zarona. Nije razbijao glavu što je s Jozom i što mu se glava opet našla pod vodom. Pitanje je li uopće još živ, uostalom ionako nije disao.
Tada grube Grgine ruke obujmiše velečasnog ispod pazuha!

Na sebi je imao gazda-Ivanovu košulju i Denisove hlače. Župnik je drhtio cijelim tijelom dok je promatrao kako Denis daje umjetno disanje. Što je mladost. Denis je već skupio snage…i "zasitio" pluća, a Grga je Jozi davao masažu srca. Smjenjivali su se. I gazda-Ivan je nešto znao o prvoj pomoći.
Drhtali su od hladnoće svi osim Ivana, koji nije bio u vodi, no i aktivnost - umjetno disanje ih je zagrijavalo. Župnik je želio zamijeniti Denisa, no uzalud.
Ivan i Denis kao da su obojica upravo završila obuku hitne pomoći pred polaganje za vozački ispit. Denis ponovo okrene Jozu na stomak preko svog koljena. To je učinio i odmah čim su ga izvukli, točnije čim je Ivan svukao sako, a Denis pokazao na hlače koje je svukao prije skoka u vodu. Jozin je stomak bio tvrd, nagutao se vode no, koliko je nje bilo i u plućima? Za to je vrijeme Grga otišao po Jozine stvari koje, činilo se kao da "šašavi" pas čuva. Još bi s vremena na vrijeme muklo, tiho zalajao. Svi su se derali na tog psa, pa je i Grga smatrao da se mora tako ponašati.
-Dobro, dobro, maleni, a sad dosta, ušuti! Marš!…- rekao je glasno. Nitko nije čuo kad je šapnuo. "I hvala ti"!
-Grga, ostavi psa!
-Velečasni…No, kako vi kažete. - Grgi je pao kamen sa srca.
-Ostavi ga! - ponovi župnik, na što Grga ne reče ništa, no Župniku se učini da je slobodnom rukom brzo pogladio psa po glavi. Čudno, zašto? A maločas ga je pokušao otjerati.
Gazda-Ivan je šutke motrio Grgu koji je u drugoj ruci držao Jozine stvari.
-Pa što ih držiš?- upita, nakon čega ih Grga položi u travu.
Ako ćemo pravo, razmišljao je Župnik, da nije bilo lajanja tog psa on bi mirno čekao svoga šarana koji se praćaka.
Ako ćemo još realnije Denis i Ivan ne bi dotrčali!…Ne bi ni znali kamo. A kako je Grga znao gdje su krenuli? Ostavit će to za kasnije.
-Znaš, Grga, ponekad glupani čine daleko značajnije stvari od velikih mudraca. Bili to i psi.
Doista, ako se osvrnemo, ako se malo prisjetimo nekih zgoda iz života, uočili bismo da mnogi, nama gotovo beznačajni Božji stvorovi tako često pokazuju Božju veličinu, kao sad ovaj pas.
Je li pas razumio barem jednu jedinu riječ koju izreče velečasni? Teško za povjerovati, ali pas kao odsječeno zašuti i podvijena repa odšeta do jedne stare žalosne vrbe i sa zanimanjem, nakrivljene glave počne pratiti što rade Jozini spasioci.
Činilo se da je taj detalj samo Denis primijetio, zato u sebi zahvali:- "Hvala ti, Oče! I molimo te vrati nam našega Jozu"! - Nije znao da je i Grga molio na svoj način, ničime se ne odavši: "Ti ga ljubiš, Oče"!- ponavljao je.
Opet čudo? Zar d o i s t a taj pas razumije…točnije čita ljudske misli?
"Av-av"! - zalaje, kao da se i on želi pridružiti molitvama ili da odgovori ljudima…Ili oboje?
.
"1. pravilo: Nikad ne odustati, ako treba i cijeli sat, ali nastaviti s umjetnim disanjem i masažom srca sve dok ne dođe medicinsko osoblje" - pisalo je u starom priručniku. Da, baš lijepo rečeno, no gdje je to osoblje? Ipak se Jozo nalazio u sigurnim rukama i bez medicinara.
Nakon novih pola sata ipak:
"Kha-kha"!
I mlaz vode potekne iz usta. Jozo duboko udahne i nastavi kašljati. Koje olakšanje…
- Aleluja! - gotovo u isti glas uskliknu i velečasni i Denis. Grga to samo ponovi u sebi.
"Av-av" - pridružio se i peti član ove čudne spasilačke ekipe. Denis mu pokupa prići:
-Ti i tvoje vau-vau, ti mali, šugavi, ali dobri blesavi psiću! - tepao mu je, no ćim mu se približio pas ustade i ukipi se u stavu "oprez".
Bilo je to prvi put da taj "šašavi pas" nije pobjegao kad mu je netko prilazio ili mu se obratio. Budimo iskreni: bilo je to i prvi put da mu se ne obraćaju kamenom, nego lijepim riječima.
"Vau"! - iznenada će pas, okrene se, te ponosno i uzdignuta repa ode. Kamo? Samo on i dobri Bog su to znali. A Jozo, dok su ga odijevali, upita šapatom:
-Zašto…?
-Zašto? - izbulji gazda-Ivan oči.
-Da, zašto? - ponovi Jozo.- Bio sam tako blizu svoje Ružice…
-Bio si ti blizu đavlu, glupane tupavi, - prasne Ivan.
-Dosta! - Župnik priđe Jozi, čučne, dlanovima obiju ruku obuhvati mu lice i zagleda se u oči. -Jednog dana ćeš shvatiti da slučajnosti nema, - reče veoma tiho i polako. - Da je Bog doista dopustio to što si ti kanio, vjeruj mi da nikoga od nas ovdje ne bi bilo…
-A tu je bio čak i pas, - uskoči Denis.
-Ivan je u pravu…i Denis je u pravu. Taj te psić zaista spasio iz đavolskih šapa…Shvaćaš li da si umalo počinio smrtni grijeh, suicid, samoubojstvo? Oduzeti sebi život, radi koga, zbog čega? Zbog svojih slabosti, koje svi mi imamo, ali ti, osim što ih nekako i sagledaš, ti nikako da prihvatiš samoga sebe takvim kakav jesi. Znaj da su slabosti samo lošija polovica tebe. Ne shvaćaš? Što je s drugom, onom dobrom polovicom Joze? Kad ćeš donijeti onu konačnu odluku nikada više? Kada?
-Jozo, Jozo, - uskoči Ivan smirenije. - Imaš Marka! Ne kolutaj očima! Ljudima se događaju i gore stvari pa ih prihvaćaju. Slušaj, Marko te treba…I ti njega, shvaćaš? Naravmo da shvaćaš, kako ne bi shvaćao, zato…Znaš da će Marko jednog dana prohodati, a kada prohoda, znaš li ti koja će se važna stvar dogoditi? Ne znaš, je li?
Svi su šutjeli. Čak i Denis, koji primijeti da je Grga na isti način kako se pojavio sada i nestao. Nema ga. Ispario je! Ivan dovrši:
-Kad Denis nešto obeća, može li mu se vjerovati, ha?
-Da, - kratko će Jozo.- Samo ako to nisam ja.
Nitko ga nije htio prekoriti ga ili predbaciti takav rezon.. Župnik nije shvaćao što Ivan izvodi. Šutio je. I čekao. Noge su već "došle k sebi" pa se okrene da pogledom potraži psa, ali čekajući Ivana naćulio je uši.
-E, pa sad čuj moj Jozo…Čujte svi! Denis je obećao, kad Marko prohoda , odmah će prihvatiti katoličku vjeru u potpunosti. On to već jeste, ali ne sasvim. Ići će taj dan prvi puta i na Pričest!
Župnik širom otvorenih očiju pogleda Denisa. Toliko je puta pokušao postići baš to, no uzalud. A gle sad! Lice mu se ozari od radosti i podigne oči k plavom nebu: - "Ovaj Uskrs…ovaj cijeli tjedan, ovih par dana do svete nedjelje, o Bože sveti, koliko li je veliko Tvoje Milosrđe" - šaputao je dok je Ivan nastavljao:
-…Pa, onda zamisli kol`ko bi svi izgubili da si nam otiš`o, hajde, pokušaj! - kad se zanese, Ivan više ne pazi na pravilan izgovr.- Ostao bi sin bez oca, svi mi bez prijatelja, ja bez dobrog radnika, jer eto, mada recesija ne popušta, ja sam s prodajom dijela krava izbjeg7o bankrot, čak da i krenem nabolje…Što će mi onoliko, ha? Ne znaš, ali ja znam. Ne trebaju mi, eto. Znaj da bi i ti mog`o najkasnije do jeseni natrag na pos`o…K meni, dakako, a to znaš. A najvažnije je to, shvaćaš li, što tvoj Marko bez tebe ne bi uopće im`o volje trudit` se prohodati, ne kužiš, ha? Ali da si nam otišao k vragu, da ti je uspjelo što si kanio, znaš i sam da bi ravno k njemu. I tko zna dokle bi dragi Bog ček`o da naš Denis konačno primi Isusa u svetoj Pričesti. Eto, tako stoje stvari…
Jozo po drugi puta tog dana zaplače.
-Oprosti…Bože, oprosti mi…I vi dobri prijatelji, - lice opet skrije među dlanove. Gdje je nestao alkohol? Što se dogodilo? Jozo je bio trijezan kao dan, a trebao je biti mrtav. To će ostati njegova, naša ili samo Božja tajna? Doista tu nije bilo logike. Pijan kao letva, pao ili skočio u vodu, svejedno, a ostao živ. I trijezan! Tu je Netko upetljao prste.
Denis šapne velečasnom na uho, ne misleći na ovo što sad mi znamo. -Doista je neizmjerno velik Bog u svojoj providnosti i milosrđu.
"Av-av" - jedva se čulo iz daljine.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 vel 2014 16:21 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Tata se doslovno posvetio poslu. Postao je sabran, ne dozvolivši da ga išta izbaci iz ravnoteže. Čak mu više nije išla na živce ni njegova "susjeda" prekoputa hodnika, ona "dama", dapače! Možda je ona i sama uočila neke stvari kod sebe, koje ipak treba promijeniti?
Lako moguće, jer kad je onog dana odjurio i na nju prosiktao: "Vi…vi…" - sigurno je razmislila što je sve moglo slijediti iza toga "vi", a to Tata ipak nije izrekao, pa je shvatila da je njen šef ipak fin gospodin? Da, Ivičin otac je bio šef svima na katu, ali se ponašao kao da je u istom rangu s ostalima. To je prva primijetila njegova tajnica, koja je njemu i dragome Bogu bila na tome zahvalna. Kako se s tim finim gospodinom moglo razgovarati! - znala bi svojim ukućanima govoriti. Bila je to istina, jer šef je radio i više od njemu podređenih, mada je to vješto skrivao.
Priznajmo, nije li to stav pravog kršćanina?
Šteta što se mnogi tzv. kršćani, koji imaju ogromne firme, ne ponašaju ni približno slično. Zna se da je samo zadovoljan djelatnik dobar djelatnik. Ovi drugi, bogataši, za to ne mare.
"Susjeda", iako to nije morala niti trebala, počela je - barem ono što je znala i mogla - sama popunjavati obrasce, onda ih, uz kucanje na vrata donijela šefu u kancelariju, samo da bi on, Ivičin tata, imao manje posla. Zanimljivo, tek tada je uvidjela što je on zapravo radio, a radila je tolike godine kao automat: naučeno, nabubano i baš me briga za sve ostalo…I za ostale.
U tim "papirima", rekosmo, ležale su ljudske sudbine, problemi ljudi iz njenog Grada, a sve je to njezin šef morao pravedno rješavati, pa…Nije to baš lagan posao. I najvažnije, tako nešto može savjesno, pravedno i dobro obaviti samo doista visokomoralna osoba. To je dakle Ivičin Tata, njezin šef.
Bila je sretna što nije uspjela završiti pravo, jer…ruku na srce, sad bi ona morala sve to rješavati. Pri toj pomisli se strese i još usrdnije usredotoči na pomoć šefu.
Tu veliku promjenu su primijetili i Ivičin tata i njegova tajnica, ali o tome nikad nisu prozborili ni riječi.
--

Župnik je u nedjelju, na dan Isusovog Milosrđa organizirao posjet Marku u bolnicu svojim automobilom. Nije dolazilo u obzir tako nešto organizirati, a izostaviti Ivicu. Temperatura se više nije vraćala, kašljucanje je posve prestalo, a nije bilo ni načina, činilo se ni razloga da ga se ubijedi kako treba ostati kod kuće. Tako je i on pošao s njima.
U bolnici su prvo razgovarali s Markovom liječnicom, a onda se okupili i oko Markova kreveta. Čim su se ugledali povikaše istovremeno: "Tata!…Sine"! - i suze same kliznuše niz lica obojice, dok su se zagrljeni ljubili u obraz.
Jozo se nemalo iznenadio ugledavši sinovo posve drugačije lice, na što će Marko:
-Što kažeš, ha?
-Nemam riječi…Ni jedne bubuljice! Kako?
-Eto vidiš, što nema naša mala ljekarna u selu, to ima bolnica…Nekakav razrijeđeni ružičasti puder u bočici i gle! Čist k`o bebica!- odvrati ponosni sin i vrhovima prstiju pogladi svoje glatko lice.
-Jao, Marko, - uskliknuo je i Ivica! - Pa ti… promijenio si se!
-I postao lijepi mladić, zar nije? - primijeti Ivičina majka koja, čak i na njezino iznenađenje priđe i poljubi Marka u čelo, na kojem su se, kao i na licu, uočavale samo flekice na mjestima gdje su donedavno bili sitni gnojni prištići.
Marko je cvao od sreće. Zadnjih godina neprestano sam, ako izuzme tatu, A sada, mada se nije baš najbolje snalazio kad je u centru pažnje, osim ako on nije bio glavni negativac, sad je bio osoba broj jedan i to pravi pravcati pozitivac.
-Kad se vratiš, sinko, čeka te iznenađenje, znaš li?! -Reče Ivan. Marko ga s čuđenjem pogleda. Gazda-Ivan mu priđe i pruži ruku. Nipošto nije želio propustiti ovaj posjet. Bio je on ujedno i posljednji, 5. član ove male grupice. -Naravno, ne znaš, Ali zna tvoj tata. Hajde, tata-Jozo, gukni!
-A šta? - pitao se glasno Marko za zanimanjem pogledavši oca.
-Ne šta, nego što! - ispravi ga tata. Bilo je to prvi put nakon niza godina da je Jozo uopće uočio nepravilno izgovorenu riječ kod sina.
-Da…Što je to, tata, kakvo iznenađenje?
-Koza!…
-Koza?
-…I kokoši…
-Kokoši?
-..I zecevi!
-Tata, kaže se zečevi!
Svi prasnuše u smijeh, a župnik uskoči:- O, Sole mio!…Kakav je to razgovor? Igrate se ponavljanja zapamćenih riječi? Ovako, sinko: gazda Ivan, tako on kaže - mada se ja s time ne slažem - on tvrdi da je već suviše star…
-Gazda-Ivan nije star! - odlučno uskoći Ivica, no Župnik se nije smeo:
-Kaže da mu je dosta trčanja za kokoškama. A na jesen, kad tvoj tata opet počne raditi…
-A gdje? - prekine ga Marko, nakon čega i Ivan uskoći Župniku u riječ, pa je ovaj zašutio.
-Gdje, pa gdje…- šireći ruke, tobože i sam se čudeći reče Ivan.- Pa gdje bi dalje nego kod mene, razumiješ? I onda ćeš ti preuzeti brigu oko kokoški i skupljanja jaja, a njih se može i prodati, a to naravno znaš.
-A zečevi i koza? Što ću ja s njima? Ja jako volim zekane, znadete li? - i Marko pogleda Ivicu. Ivica pocrveni…- Ali sam najviše zavolio onog Ivičinog. Ma kako si ga samo uspio onako lijepo srediti da izgleda k`o pravi Zeko Bijelić?! Na to uskoči Mama:
-Misliš na snježnoga zeku iza kuće?
-Aha! Baš je bio pravi!
-Gle, Marko,- nastavi Mama.- Tvoj ti je tata htio donijeti nekakvu igračku za Uskrs…- Marko zine, raskolači očima i u čudu pogleda svog tatu, ali mama nastavi: - Međutim, zeko je znao što ti se dogodilo, pa je…
-Mama! - skoro drekne Ivica zbog čega se svi iznenade, širom otvorenih očiju ga promatrajući kako se primiče Markovom krevetu..
Ivica iza leđa konačno izvuče dobro skrivanu kutiju omotanu u papir. Nekako suviše oprezno priđe uz krevet. Sanjao je…i noću i budan ovaj trenutak, a sad, kad je došao bojao se kako će Marko reagirati.
-Šta…Što je to? - upita Marko.
-Odakle ja znam…Zeko nije našao tvoje gnijezdo pa je napisao pismo da je to za tebe i ovo je ostavio u mom gnijezdu. To je tvoje. Izvoli.
Ivica polako stavi veliku kutiju na krevet. Promatrao je kako Marko brzo odmata i skida papir. A kad je konačno otvorio kutiju:
-Ipak! - uskliknuo je Marko. -Znači, ipak me se zeko konačno sjetio! Bager! Kako je to zeko znao? O, tata…- Marko pogleda u oca. - Znaš li zašto zeko nije dolazio nekoliko godina? Pogledaj! - Podigao je u zrak Ivičinu igračku. - Trebalo je skupiti novaca za tako veliki bager!
-Sviđa ti se? - oprezno će Ivica.
-Sviđa? Ma, pogledaj samo: kad prohodam, a znam da hoću, ovim bagerom mogu i kopati i voziti i gurati sve. I kamenje i zemlju. Kamo želim i koliko želim!
Svi su šutjeli. Znali su da je to Ivičin bager, Ivičin poklon Marku, no što to dijete izvodi? I ono bitno, zašto ne kaže da je to njegov bager kojeg se odriče i poklanja?…Ostali su šutjeti, pa gazda-Ivan, shvativši situaciju, odluči stvar pogurati:
-Tako je, momče. A kad ti prohodaš, bome ćeš trčati i za kozom. Voliš li kozje mlijeko?
-Mljac!
Opet smijeh…
-E, takve momke volim. Volim taj "mlac"! Nema ti mlijeka do kozjeg. Ono je najzdravije…A znaš li ti zašto sam ja ost`o ovako niska rasta i krivih nogu, a? Odakle bi znao. Ovako: moji roditelji nisu bili siromašni. I jesu i nisu, kako se uzme, ali nismo imali kozu. Imali smo mi osam krava, ali što je osam krava prema mlijeku jedne koze? Ništa. Uz kozje mlijeko ćeš nam ti postati pravi sportaš, ja ti to kažem…- razvezao je Ivan, pa ga je netko trebao zaustaviti.
-Znači, - upita Župnik, - zeko je pogodio tvoju želju?
-Aha! - još uvijek ushićeno će Marko.

Atmosfera se promijenila, poneko bi izmijenio neku riječ s Markom, raspitao se kakva mu je hrana, jede li dobro. I kako spava, ali nitko ne pita boli li ga što. Zapravo su već sve znali jer im je dežurna liječnica opisala cijeli Markov karton.
Nije bilo baš najsjajnije, ali, je sve moglo biti i gore. Uz vježbe, terapiju i najvažnije Markovu volju za ozdravljenje sigurno će prohodati kroz nekoliko mjeseci. Najkasnije za godinu dana, što sve ovisi o mnogo faktora, ali glavni je Markova volja.
Jozi se stvori knedla u grlu. "Godinu dana"?
-Bogu dragome hvala, - reče Župnik, jer je strahovao da bi Marko mogao ostati cijeli život prikovan uz kolica. - Znači, najvažnija je Markova motivacija za ozdravljenje i vježbanje?
-Baš tako,- potvrdila je liječnica svima iza leđa. Pojavila na vratima i krenula prema Marku u kontrolu. - Onda, kako je danas naš najmlađi pacijent?
-Najmlađi? - začudi se Ivan.
-Trenutno na odjelu leže uglavnom starije osobe. Kamo sreće da nema ni njih, ali…Marko, kako se danas osjećaš?
-Izvrsno!
-Nemoj ti meni "izvrsno". To si govorio i dok nisi osjećao nožne prste.
-Pa?
-Nauči se odgovarati točno i iskreno na ono što te pitam, - i liječnica mu priđe, te pred svima podigne prekrivač. Markove noge su bile ispružene ravno i jedna uz drugu. Uhvati ga za palac i malo stisne, a Marko načini grimasu.- Zar te boli? - Liječnica se iznenađeno zagleda u Maka. I shvati da ju opet vuče za nos. - Eh, ti fakin, magarac jedan! - Objasnila je da je Marko pravi komedijaš, neprestano se šali i na svoj račun. Svi ga na odjelu vole, a pokretljivi pacijenti, na štakama ili kolicima, često mu prave društvo. Na to Jozo odahne.
-A ovo? - upita liječnica.
-Mmm…mislim…da! Dirnuli ste mi petu - kaže Marko gledajući iza sebe preko glave, jer to je bilo naređenje.
-A sad?
-Možda…gornja strana stopala?
-Bravo, sine! - kliknu Jozo, a liječnica ga ošine pogledom, jer je Marko pogledao tatu i po njegovom licu uspio shvati da li je pogodio. Obavila je još par rutinskih pitanja, dodira i nešto upiše u svoj notes koji strpa u džep, te na odlasku svima zaželi ugodan ostatak dana. Nije propustila zamoliti da požure jer posjete prestaju za nekoliko minuta.
Jozo je zadnji napustio prostoriju.
Ni on ni sin o onom kobnome danu ne rekoše ni riječi. Bogu hvala…
.
Posjedali su u kola i čas posla već izlazili iz Grada, pri čemu tata opazi kako grupa klošara silazi s ceste i penje se uz jarak. Desno je, 80-ak km od ceste bilo smetlište.
-Siroti ljudi, -promrmlja.- Dok naši političari žderu skoro besplatnu hranu i piju kojekakve napitke u Banskim dvorima, na račun poreznih obveznika, pogledajte kako siromasi hrle na smetlište u potrazi za kojoj praznom bocom…Da bi ih prodali i tako si kupili što za jesti.
Nitko nije želio nastaviti temu. Znali su kamo bi ih odvela. Ionako su već prečesto razglabali bahatost i nemar političkog vrha za istinski ugroženi sloj ljudi.
Vozeći se već izvan grada, svi se vratiše dojmovima i Markovoj veselosti. Da liječnica nije sama potvrdila kako je ta Markova radost iskrena, Župnik je bio sklon povjerovati kako je Marko "prilagodio" svoje ponašanje zbog oca, ovako…
Tada ih počnu obilaziti "kamikaze" poput projektila: "Zuuum…Brrr, zuuum"! I tako 21 puta.
-Narode, nemojte da slučajno netko izađe. Ja ipak vozim! - pokuša se našaliti velečasni, jer su bajkeri prošišali takvom brzinom da se činilo kako njihov automobil stoji na mjestu. Jureća armada uskoro nestade ispred njih, u daljini, a cesta je bila na tom dijelu baš prava, ravna kao dlan, bez i najmanjeg zavoja.
.
Izlazili su polako iz Župnikovih kola. Ivica, Mama i Župnik su već stajali pored auta, a kad izađu Ivan i Jozo svi uđu za Župnikom u njegov ured - na kavu. Dakako, Ivica na sok. Župnika je zanimalo zašto je Ivica izmislio onu priču oko bagera? Bager je bio njegov, toliko mu se veselio…a ipak ga dao Marku…
-Nisam želio da Marko zna da je to moja igračka.
-A da je tražio ono tvoje izmišljeno pismo?
-Ali nije! - uz mješavinu prkosa i slavodobiti skoro usklikne Ivica.
-Drago dijete, - iskreno će velečasni, -Marko bi imao mnogo ljepše mišljenje o tebi da si rekao kako mu poklanjaš svoj…
-Gospo`n velečasni, - odsječe Ivica. Meni je važnije da Marko ima lijepo mišljene o zeki, a ne o meni!
Odrasli se nijemo pogledaše dok je Ivica uzimao slamku sa stola i nastavio:
-Zeko je pogriješio, pa ako sam ispravio zekinu grešku, sigurno se zeko postidio…Znači da će od sada za svaki Uskrs zeko donijeti i Marku uvijek nešto...
-Vjerujem da si u pravu,- promrmlja Župnik i iskosa pogleda Jozu, koji jedva primjetno potvrdi glavom.
Jozi se po drugi puta u grlu stvori knedla, a mali Ivica nastavi obred sa slamkom. Dok su ostali zamišljeno šutjeli, zabio je slamku na mjesto označeno na pakovanju i počne glasno srkati. Mama ga, za divno čudo, ovaj put nije opomenula, a Župnik se prisjeti zgode ili nezgode, kako se uzme…sa "šašavim" psićem na bajeru.
"Da, doista mali, naizgled bespomoćni stvorovi čine daleko veća djela od divova"! - ponovio je u sebi.
Ivica nije išao tom…Ma nikakvom logikom. Ono što se nekome čini trunkom i naoko sitnicom, nekome to predstavlja stijenu? Ivica nije kalkulirao, što je radio činio je ravno iz srca.
Nije bio baš beba, uskoro će u prvi razred, znao je Ivica razmišljati svojom glavicom, ali mu je srce ipak bilo daleko važnije od onog, po tvrdnjama odraslih važnoga iz glave i pameti.
Ne izlazi mudrost iz glave, nego iz srca!
Ivica nije shvaćao da je svojom gestom odraslima pokazao kako treba postupiti istinski human čovjek…Kršćanin pogotovo.

-----

Gazda-Ivana nije zanimala politika, dapače, no logično da kaže kako je HSS-ovac pošto, kao seljak, živi od zemlje. "Njome hrani i sebe i državu" - rekao je drugi član stranke. Bolje da nije.
-Šipak, - planuo je u vezi toga. - Trebao bih to biti kao i svi seljaci da je država kakvu je Franjo Tuđman navodno zamišljao ili sanjao, a one priče o 200 bogatih obitelji okačite mačku o rep. Ni sami ne vjerujete u njih, zašto? Jer ih je sto puta više. U redu,…ali i deset puta je previše.
Seljani su ne baš često imali takve male svoje prepirke, mala trvenja. Ako ćemo pravo, te muž i žena baš nikad ne bi rekli nešto što se drugome ne sviđa, i baš nikad ne dolazi do svađica, tu nešto ne bi bilo u redu. Ili je to brak iz računice pa svatko živi nekakvim svojim životom, ili je ljubav toliko slijepa da jedno u drugome vide samo ono naj-naj, samo pozitivnopsti, što opet nije ispravno..
Ne zna se što je gore.
Tako je i selo jedan veliki "brak", točnije zajednica s mnogo zajedničkih crta ali…svuda ima i nečeg spornoga. A tada je potreban kompromis. Je li on moguć baš uvijek? Čini se da, ali se to uvijek ne želi.
Život u zajednici znači pojedinačne ustupke, no seljani znaju reći i nešto doista zločesto.
Na jednom sastanku vatrogasnog društva, čiji je, ne baš pretjerano aktivan član Ivan bio, posvađao se sa zapovjednikom, vatrenim hadezejcem. Taj je baš uvijek branio svaki potez pobjeglog ex premijera, pravdajući to "potrebom" izlaska države iz krize. Na žalost, sve je otišlo u krivom pravcu.
-Aha, i zato ima 15 satova? - Ivan prkosno napući usne i namrgodi se u stavu "čekam odgovor".-Zato mu se sada sudi?
-Satovi nemaju veze…-mrzovoljno će zapovjednik.-I ne sudi mu se zbog satova!
-Moj zapovjedniče, ako su mu baš svi prijatelji bogataši, satovi govore o njemu sto puta bolje od ičijeg opisa, ne govore li, ha? A gle, premijerka nije imala petlje ikome išta reći u lice, pa je kupovala broševe kojima je slala poruku: "Imam novca na bacanje, za sirotinju me baš briga"! Niste to čuli, moj zapovjedniče? A baš tako glasno su vrištali, no vi gluhi.
-Okani se premijerke…
-A zašto? Da ti samo malkice otvorim oči, ha, onako malo?
I gazda Ivan počne iznositi svoje viđenje, tvrdeći da je nepotrebno uvela harač ne mareći za puk, jer cijene nisu kokoši koje skoče na granu pa ju stjeraš dolje. Bojala se dirnuti u državne službe, pa je na sirotinju opet stavila najveći teret izvlačenja iz krize u koju nas nije uvela recesija nego 15-16 godina pogrešne usmjerene "hadezejštine". Uprskala je sastavši se s bivšim visokim državnim funkcionarima kako bi od njih čula je li predsjednik RH zgriješio pri posjeti BIH, ali to nije učinila prije uvođenja harača; kako nije ispekla zanat uz Ivu, ali je svakako naučila načine skretanja pažnje s egzistencijalnih pitanja.
Dvoranom se isprva čuo romor glasova, no sad je vladao tajac.
-Vi ste stvarno ćoravi! - šibao je gazda-Ivan:- Uz pomoć crvenonosog je već pet puta sjeckan Ustav, pa sad imamo "peti pročišćeni tekst". Pročišćen - u čiju korist, zar naroda? Ne, samo bogatih i moćnih! Sad će se, bez obzira tko je il` će tek doć` na vlast, opet će se na udaru nać` Ovršni zakon. Kako se donosi ti zakoni ako se mijenjaju svaki čas? Kako se radi, vidjet ćete po referendumu o ulasku u EU, pri čemu će se sigurno izmanipulirati glasačku mašineriju, narod, a ove poplave koje su nas pogodile, uništiše sve. I tko će nam dati lipe? Svi oko naše lady nose košulje barem br. 44 jer bi ih ovratnici gušili, a guše se već u svome salu, dok se mi gušimo u problemima.
Ustvrdio je kako je i glavni okrivljenik za propast Đakovštine umro…Ako je umro prirodnom smrću..Kao i Slobo: možda tek mala žica stavljena na kvaku i samo čekaj da ju zatvorenik uhvati - a žica pod strujom. Što mogu dokazati liječnici? Kao u dva slučaja u Elektroslavoniji - zatajenje srca. Njega 220 volti lako izvedu. I nema krivice, krivnja nedokazana i Slobi.
-Ne kažem da je tako bilo, al` je moglo biti, nije li? Umro sirotan, jel`da od srca?! A od čega ćemo krepati mi seljaci? Hoće li nam država, vlada, ova il` buduća vratiti lipe za uloženu pšenicu u silose?
Bog, zapovjedniče, Bog kažnjava nas k`o narod jer smo mi ti, koji smo dozvolili sve ovo. Mi smo sve mutikaše uzdigli gore. I opet ćete na novim izborima. Mi smo birali te ljude koji tvrde da nas vode, a narod ima takvog kralja kakvog zaslužuje… Jer je iz naroda i proizaš`o.
Mrmljanje. Netko iz zadnjeg reda, blizu vrata, napusti dvoranu. Jedan debeljko ustade i otvori veliki dvokrilni prozor što je gledao u dvorište DVD-a, na drvarnicu i nadstrešnicu sa starim, tko zna koliko puta obojanim vatrogasnim kolima. Nekolicina se nakašljavala. Zrak kao da se obojio trima bojama: oporbenom, vladajućom i indiferentnom. Ova zadnja je lepršala oko usana nekolicine, razvlačeći ih u smiješak. Zabavljali su se.
Luka M. ne izlazi na izbore. Bio je samo na referendumu zbog osamostaljenja Hrvatske. Inače nije komentirao politiku i političare kao ni Grga, koji nije prisustvovao ovom čudnom skupu, ali je Luka sve pratio. Kad bi slučajno bio izazvan, tada se većinom pokajao taj koji ga je izazvao. Upravo se to sad dogodilo: zapovjednik DVD-a gotovo prijeteći reče:
-Ivane, gaziš preduboko. Naša premijerka čini sve što je u njenoj moći da manje osjetimo teret recesije. Vidiš da je uspjela i sa Slovencima dogovoriti…
-Oko granice? Granica, ha!-prasnu Ivan.-Jesi li ju vidio na karti? Uz kakve ustupke prema EU je uopće moguć ikakav dogovor ili sporazum?…
-Gospodo! - prekine ga Luka. - Dosta fraziranja! - Preletio je pogledom po prostoriji te nastavi:- Zašto se narod zaglupljuje? U Saboru se raspravlja o promjenama ustava…tobože se sve prilagođava zakonima EU, a narod nije ni pitan želi li u nju,
- Kako nije!- uskliknu netko kraj njega, no Luka se nije obazirao.
-Zašto nam uopće treba referendum po diktatima ovakvog Ustava?
Dodirnuo je i Prekršajni zakon, po kome optuženik ili okrivljenik čak nema pravo prigovora, mada u ustavu lijepo piše…I izvadi papirić s kojeg pročita:- Članak 46. Ustava RH kaže: "Svatko ima pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge državnim i drugim javnim tijelima i dobiti na njih odgovor", - što je objavljeno u NN 28/01., čl. 14., 28. 3. 2001.
Na takav službeni govor prisutni nisu naviknuti, jesu li zbog toga šutjeli?,- upitao se Luka i glasno nastavi:
-Najbitnije, ne znamo što nas čeka u toj EU. Serviraju nam samo pozitivnosti, a što s onima kao u Mađarskoj sa slavnim Tokajcem? Tko je sad gazda, tko sad plasira Tokajac na EU tržište? Mađari više ne. A ti, susjede, - pogleda onog pored sebe:- recimo da na referendum izađe manje od pola…
-Zašto manje? -vikne netko straga, na što Luka sam odmahne rukom. I nastavi svoj monolog obrisacši nadlanicom čelo:
-…I od toga 51 posto glasa za ulazak u EU. Izračunaj, prijatelju! Pola od ipak manje od polovine nikako nije većina! Po ovakvom ustavu nije važno koliko biraća izađe, nego od je važan postotak od tog broja izašlih, bilo da je glasovaloa petina, trećina svakako je manje od pola. Šačica ljudi odlučije u ime četiri milijuna Hrvata. TO vam je naš ustav omogućuio. Ovaj spomenuti, pročišćavani.!
-Hoćeš li izaći ti? - Opet će onaj glas, na što Luka parira:
-I glasujem ZA, kao što ćeš ti?
-To nisam rekao…
-Ni ne moraš!- Luka ni ne pogleda kolegu. Uporno je gledao zapovjednika, koji se vrpoljio za stolom. I njemu je stolica postala pretvrdom? Nastavio je:
-Raspravljala li se u saboru oko ičega da je u žiži prosječan pojedinac, prosječna obitelj s prosječnim primanjima i prosječnom naobrazbom? Oko bilo čega što ima veze s prosječnim? Ne, u igri su već 20 godina poznate face koje diktiraju saboru. Manipuliraju njime. Sabor im služi da potvrdi njihove već donesene odluke.
Načinio je stanku. Malo se čudio što baš nitko ne reče ni riječ. Ipak su članovi DVD-a mahom stariji. Čudio se da stoički podnose njegovo nabijanje na nos, ipak je on takorekuć balavac za njih. Ali…imali su oni nekakve svoje razloge, Luki nepoznate, pa je nastavio:
-Ta vaša "ledi" povodom predsjednikova govora u BiH i njene kritike je kukala: "Ne može on od mene tražiti da odstupim"! Zašto, poput one Australke nije tražila mišljenje puka? Jer ju narod na referendumu možda ne bi potvrdio, no ima ona obraza ovako se obraćati predsjedniku kojeg jeste narod izabrao.
Zadnje je riječi izgovorio polako, podvlačeći svaku riječ.- Ako pod pritiskom USA, EU i tko zna koga još kordoni policije štite "aktiviste" u gay-pride-u, zašto ne štite interese naroda…nas seljaka kad prosvjedujemo?
Zastao je. Želio je da se gotovo svi prisutni sjete nedavnih događaja.
-Znamo: i policija je ulozi zaštite vladajućih. Kakva je to policija? Iznikla iz naroda? - Onda se nečega sjeti:-Tko je platio kaznu?
Nekoliko ruku se podigne. Luka ni ne pokuša izbrijati. Nastavi.
-Kukavni smo mi seljaci! Znam da ste skoro svi prosvjedovali, a eto. Zato nam je kako jeste….Tko bi od vas potpisao peticiju u kojoj se traži uvođenje…ZERP-a ili bilo kojeg, na brzinu, od vlade predloženog, a od većine u Saboru izglasanog i tako…ili još brže donesenog zakona?
Očekivao je reakciju na riječ "zerp". Pošto je izostala odlučio je zagristi nešto deblji kolač.
-Tko bi potpisao peticiju da se konačno provede zakonska pretvorba društvenog u državno vlasništvo, a tek onda neka državna vlast i rasprodaje?
-Ode ti predaleko, moj mladiću.
Zapovjednikovo "mladiću" ne zasmeta Luki. Doista je bio dvadesetak godina mlađi, ali isto toliko godina nesputaniji strahom. Luka je pod komunizmom živio samo 11 godina. Mirno i gotovo nemarno je gledao zapovjednika u oči dok je čitao s papirića:
"Hrvatski Sabor, kao najkorumpiranija institucija, u svih ovih 20 godina, glasovali su za sve moguće zakone…". - To su riječi dr. Borana Ivasovića iz "Puls Hrvatske"- pojasnio je i nastavio: - A ima toga još: "Hrvatsko pravosuđe, nema šanse da išta promijeni, a premijerka nema kredibilitet, jer se zna tko je sve ovo napravio". Luka pojasni još preciznije: - Pod riječima "to sve" se misli na sav rusvaj i raspad hrvatskog gospodarstva, osiromašenje…Razumijete, na sve u čemu smo sada. - I nastavi citirati:
"Prvi predsjednik HZZO-a, g. Kuljko, isisao je sav novac iz njega i dao HDZ-u", Onda: "U međuvremenu smo se toliko zadužili, pa je trebalo izmisliti nekoga Pedra…Pokušalo se zločeste dečke, koji su svjesno išli u pljačku državne imovine, da se maknu, no oni su prejaki. Umrežili su se. Pitali smo predsjednika Ustavnog suda, kako je to sve moguće, a on nam, kaže: -Ma pustite! Krade se, no uvijek se kralo, neka je korupcija. Važno je spasiti Hrvatsku".
Luka tek sad primijeti da je nastao pravi muk kao u crkvi.
Sigurno su svi prisutni prvi puta čuli ovako glasno i javno izrečeno ono što ipak mnogi znaju. Luka spremi papir i nastavi napamet kako Hrvatska nema unaprijed pripremljen nikakav kontni plan, prema kojem bi išta funkcioniralo i sve što se sada ovdje razglabalo je luk i voda, jer je Ivasović u pravu kad reče da su najveće stranke siva eminencija, koja se ujedinila. Narod će ubuduće glasovati samo za nekoliko najvećih stranaka, s dodatkom iz iste emisije, gdje predsjednik udruge žrtava pretvorbe i privatizacije pita jesmo li svi pred zakonom jednaki i tvrdi da nismo.
"A privilegirani su sve nekretnine kupili bez kapitala i za samo 2% vrijednosti, što se desilo u SSSR-u, Slovačkoj, Mađarskoj…Češkoj, da je ovo što se događa u Hrvatskoj samo djelić mozaika: to je jedan udruženi zločinački pothvat, mreža koja je uništavala što nije mogla staviti pod svoje.- Opet je citirao napamet, te upita:- Što da očekujemo od premijerke…ili nekog budućeg premijera"?
Luka načinu podužu stanku. I dalje svi šute, nikome nije više nije smetalo ni onih nekoliko muha koje su dosađivale u svom sumanutom letu. Neke glave pognute, nekoliko koje zure u nj. U toj atmosferi se mogao očekivati jedino još neki prasak, no on je mirno završio:
-Gospodo seljaci,…zavirite u sebe, razmislite: Koga biste vi, svaki ponaosob predložili za premijera, za zastupnika?…Molim, samo ne sebe! - našalio se, ali bez rezultata pa se vrati na pitanje izlaska iz krize. - Premijerka nije slušala naše stručnjake, ekonomiste, pošto nisu u toj Ivinoj vladi. Naslijedila je sve ministre pobjeglog premijera; imala je cijelu njegovu armadu, koja je dobro naučila uz pobjegloga kako se vlada ovcama ili narodom, ista stvar. A te ovce za striženje trebaju skakati od radosti već na spomen da će nas oni uskoro uvesti u EU?
I dalje muk.
-Nije li Europa tu? - Upita Luka i opet poželi pogledati nekome u oči. Uzalud. Glave pognute. -Sve što je vrijedilo već je u rukama članica te EU, mi njima nismo potrebni. I tako, Lijepa naša sad je velikim dijelom već Lijepa njihova, takvi ju baš takvu vole i zato tako i vode, jer dotični nisu pod premijerkinom…ičijom kontrolom. Nedostaje im još samo naša zdrava, čista voda i priroda. A o tom-po tom. Mislite li da će dobri Bog gledati skrštenih ruku kako se pored naše proizvedene hrane uvozi tobože jeftinija, ali zato sumnjive, čak upitne kakvoće? Jednog dana ili uskoro će i Bog reći: "Ako vam hrana, koju vam kao nagradu za vaš trud dajem nije po mjeri - onda ću je ja uzeti". Kako? Sušom, poplavom kao ovom nedavnom…Ima Bog svoje načine. Nismo mi bogovi, kao ni oni gore u vrhu politike!
Luka odluči završiti monolog:- To, što reče gazda-Ivan, mada je proglašena elementarna nepogoda, zbilja, tko će dobiti kunu? Da to pitate Friščića? Bolje ne, jer i on, baš kao i svi mi ovdje imamo slobodnu volju. Slobodno je ušao u koaliciju s HDZ-om, slobodno je trebao iz nje izaći kad je ZERP poništen. Siromašak, nije shvaćao da će zbog ne-postupanja po savjesti i danom obećanju polagati račune nekome daleko moćnijem od ikoje vlade ili predsjednika. Ali i biračima!
-Zapovjedniče, - uskoči Ivan koji je izvrsno držao Lukinu nit: -"Idi, i ne griješi više"? ili: "Ni ja te ne osuđujem"!? - zar je prije odlaska u BIH predsjednik RH to pročit`o u Pismu?
-On Bibliju drži u ormaru kao štivo, - uskoči Luka. - A gdje ju drži naša "ledi" i ostali iz vlade?! Greške svih Hrvata, pogotovo vlade i premijerke itekako dobro prati i zapisuje u svoje notese i EU i cijeli svijet, …Samo Hrvati ne vide potrebu ni uočavanja ičega iz tih notesa.
-Eto!- nastavi Ivan.- Među njima ste skoro svi vi ovdje prisutni, na čelu sa zapovjednikom. Jel` recesija dovela do ovog kaosa? Znate da nije. Ona je bila zadnja kap! Je li premijerka priznala da je trpala probleme pod tepih? Je!- Na to pitanje i Ivan preleti pogledom po prostoriji. I dalje svi šute u jedan glas - Eto vam slike i prilike! Zbog ove šutnje i pognutih glava, tak`ih pogrbljenih leđa, jel`tako, sad se svi oni koji se po kojima popeše i sad su u vrhu, sada ste im teret. Čim dospješe gore zaboraviše da postojite…Lijepo Luka reče: zbog vas takvih, kakvi ste…tvrdim…- I zaokruži pogledom po svima i odlučio staviti točku na "i":
-…Da, tvrdim: tako nam i treba! - I okrene se…
Glave pognute, neki pogledi uprti u točku gdje je maločas stajao, no Ivana više nije bilo tamo, a ni Luke. Obojica su bili kod vrata. Odlučiše napustiti ovaj suludi skup. Ipak se Ivan osvrne:
-Lijep sastanak članova DVD-a, ha zapovjedniče?- Ovaj pokuša nabiti na nos Ivanu:
-Hvataš se slamke, da nije Luke vidio bih te…
-Nije to slamka. Baš me briga za Luku. Zar meni treba tutor ha, meni? - zagalami Ivan s vrata.- Glavno da si shvatio kako je tvoja ljubimica naslijedila Ivinu ekipu, sposobnu na sve, ali se jadnica ne snalazi među njima, no, doći će izbori, ali i unutar njene stranke, samo čekaj…
-Kakvu ekipu. Ako misliš na vladu onda kaži "vladu", molit ću lijepo…
-O, hoćeš, hoćeš, molit ćeš. Moliti i cviliti više nego ona u sabornici. Ti i tebi slični ćete vapit i molit Boga i vraga da vas sačuvaju od siromaštva u koje tonemo, Ne zato što ste ćoravi. Samo čekajte 2012. Što ćete vi, kad dođu parlamentarni izbori? Glasovat` za neke nepoznate?…Možda za vašu osobnu listu, zapovjedniče?
Zapovjednik zine, ali se predomisli, što je gazda-Ivanu samo podiglo krila:
-Mnogi ne žele priznati da vide i dim i vatru, al` najviše da robuju glupom tobožnjem moralnom osjećaju pripadnosti prvoj, najboljoj i "jedinoj sposobnoj stranci"! A to je greda koja ih odvaja i od naroda, zapravo od života općenito, dakle i od istine.
Ivan nestade s vrata. Netko dobaci zapovjedniku da prekine ovu političku svađu jer nisu zbog toga došli. Kao da su se dosad bojali Ivanove oštrine! Još nekolicina počne bacati krivnju na zapovjednika. Ovaj zaurla. Onda kratka tišina. A onda uzaludni pokušaji - kad je već i Ivan bio na ulici i pocrvenio jer je nekoliko baba stajalo pred vratima i upijalo svaku riječ koja se iz dvorane mogla čuti - zapovjednik gotovo zavapi:.
-Ljudi,…smirimo se. Ne, imate pravo, nije ovo politički skup! Sve je izmaklo kontroli…Jesmo li mi seljaci…Što smo? - Zapovjednika više nitko u dvorani nije slušao, nije ni mogao.
-Kako nije politički?…Zašto dopuštaš ovo…Jesmo vatrogasci, ali i seljaci i političari, ali ne ovdje i ne danas! - Pljuštale su optužbe pa pitanja i opet optužbe.
"Sam je zapalio vatru, sam neka ju gasi", - zaključi gazda-Ivan odgurnuvši jednu stariju ženu i uputi se prema Tihoj ulici. Iza sebe začuje zatvaranje teške kapije dvorišta DVD-a i spore, njemu već poznate korake. Bio je to Grga.
-Otkud ti? - začudi se Ivan. Ta njegova sposobnost - ako je to sposobnost - da se naprosto niotkuda pojavi baš u trenutku kad ga se najmanje nadaš već je postala zanimljiva.
-Zapovjednik mi je platio da poslažem ostatak drva u šupi.
-Ooo, spremaju ogrjev za zimu?
-Valjda.
-I…sve si čuo?
-Sve.
-I što kažeš na sve ovo?
-Ništa.
Grgini kratki odgovori su nekad Ivanu išli na živce. Ovaj put su ovakvi lakonski odgovori bili jedini ispravni. Grga, priprosti seljak bez svoje njive, bio je živa slika i prilika onog slavonskog seljaka staroga kova. Kratko i brzo odgovori, ali dugo i dobro radi!
Išli su dio puta zajedno, baš kao i pred Uskrs iz gostionice, kad je gazda-Ivan shvatio da će ove mjere nove premijerke donijeti više štete nego koristi. Tada, na Ivanovo iznenađenje, prije nego će se rastati, Grga održi svoj najduži govor:
-Gazda, u DVD-u se raspravljalo o glupostima, ne o nabavi novog vozila, ne o taktici gašenja požara. - Ivan ga pogleda, no čekao je, pa Grga nastavi:- Ne radi li se tako i u Saboru, u vladi? Isto tako će biti dođe li na vlast SDP, možda liberali..bilo tko. Tko bio na vlasti, prvo će dići struju, pa nova vanjska zaduženja, zaboravit će sva svoja obećanja i kritike na vladajuće - postat će isti. Kao i uvijek, gazda, čim Hrvat dobije vlast zaboravi, pa će i budući državni šefovi zaboraviti brata i mater. Kako neće nas seljake. Hrvat toliko teži da vlada možda zato što je tisuću godina drugima bio rob?
Ivan malo razmisli, onda nadopuni svog dobrog radnika:
-Uistinu, zaboravit će narod koji ih je i doveo na vlast. Hrvati su odlične sluge, ali zato totalno nesposobni gazde. Brat brata bi ubio za oglodanu kost, zbog međe na zemlji se parničimo, što znaš, dakako da znaš! Zbog malo lažne moći u političkoj vlasti prodajemo rodbinu…i svoje duše.
Grga je kao zaliven zašutio. Zar je trebao išta dodati? Šutio je i njegov gazda.
Trebat će mu nekoliko dana da riješi ovu enigmu: šutljivi Grga se raspričao…i kao uvijek izrekao srž.
.
Još se danima prepričavao taj susret vatrogasaca, koji je završio tako da je komandant smjesta napustio dvoranu…kroz stražnji izlaz, a sutradan dao neopozivu ostavku na mjesto zapovjednika DVD-a. Je li to uopće imalo smisla druga je stvar, ali tada o tome nije nitko razmišljao.
Selo je maleno, malena je i vatrogasna dvorana usred sela, pa su seljani dosta toga i čuli, a one "radio postaje" - babe i previše.
Idućih tjedana se stvar napuhavala. Nije teško zamisliti tko i kako je širio glasine: što je rekao Pero, pripisano je čak i Grgi, a komandantove riječi je navodno izrekao T. K. Jednom riječju zbrka u kojoj se, u zadnjoj verziji, našao čak i Župnik, jer su ga vatrogasci, navodno, htjeli pozvati da obavi egzorcizam!
Nad kime? Scenarist te zadnje bedastoće je zaboravio napisati tekst.

Nisu sve seoske babe iz vremena Jozine sreće s Ružicom otišle s ovog svijeta., i nisu nimalo skratile svoje jezike, jer koji će jarac sam sebi odrezati rogove ili jelen odbaciti svoje? Srećom, što se jelena tiče, Bog je to uredio svojim Zakonima prirode, ali jelen nema slobodnu volju, ne robuje joj…točnije nije u šapama dileme učiniti nešto ili ne.
"Zašto sam se dao izazvati"? - predbacivao je samom sebi gazda-Ivan. Ima Denis pravo, u trenu zaboravljamo tko smo, kakvi bismo trebali biti. A kakvi zapravo budemo nakon naših neumjesnih reakcija, kad dopustimo crnome da se uvuče među nas, ljude?…Ma kakvi god bili, članovi udruga, politike, DVD-a, svejedno - važnije je tko postajemo u tim trenucima, točnije čiji!
Ponašamo se kao životinje bez slobodne volju…točnije slobode izbora.
-Imamo li uopće tu slobodnu mi, ljudi, onu Bogom danu"? - glasno će Ivan.
-Na žalost, da!
-Na žalost, točno tako, moj Grga. Mudar si ti čovjek, ne samo vrijedan. I prije nego skrene u Ivičinu, tj. u Tihu ulicu, dovrši: -Imamo, ali naš izbor je tako često pogrešan…Itekako osjetimo na sebi ono đavolsko obećanje Adamu i Evi: -"Bit ćete kao bogovi! Znat ćete što je dobro, a što zlo", zar ne?!
Grga ne odgovori i tako se rastadoše.
Ivan odagna sve što je naginjalo ovome drugome i ponovo se usredotoči na obećanje, na kozu, na kokoši i zečeve. Uskoro otvori ulična vrata Ivičina doma.
.
-Je li vaš Ivica kod kuće? - viknuo je s kapije. Iz kuće izađe Mama. On upita: -Može li Ivica sa mnom da prebacimo Kozu?
-Zar nećete čekati da se Marko vrati iz bolnice? - začudi se mama.
-Zašto? - i gazda-Ivan objasni kako mlijeko, zečetina, jaja…sve to treba Jozi da preživi, jer ga neće moći zaposliti onako za stalno baš odmah…Možda do jeseni…A i Slavica neće morati kuhati za Jozu.
Ivica izjuri iz kuće i pravac prema ulici.
-Hej, smiri loptu, momče, stani.!
I mama se naljuti:
-Nisi ti još potpuno zdrav. Gdje ti je bundica?
-Ali, mama…
-Nema "ali"! - i Mama pogleda na oblake koji su se počeli dovlačiti sa zapada. Vrteći glavom ode u kuću, a Ivica za njom.
-Ivice, čekaj me kod kuće, ja idem po Jozu! Ti se za to vrijeme dobro odjeni, - dovikne Ivan i krene prema kući u dnu Tihe ulice.
- . -
U gazda-Ivanovom stražnjem dvorištu koza je bila spremna. 50-godišnji Grga, koji je, osim što je bio šutljiv, rekosmo da je imao nekakav "dar" da bude naprosto neuočljiv. Zato bijaše vrlo vrijedan…I sad je sâm ostavio posao u staji kako bi okupao kozu. Što bi mislili o gazdi da pokloni nešto neuredno? Također je očistio i zečinjak. Oko kokoški se nije imalo što sređivati, a i prikolica je već spremna u prednjem dvorištu, sa spuštenom stranicom i ukoso postavljenom debelom daskom, "plankom".
-Gazda…kamo ću ja sa svim time?- snebivao se Jozo. Bilo je čisto smiješno vidjeti kako on, dugajlija, nekako kao s visoka promatra niskog Ivana.
-Sredit ćemo…sve se može kad se hoće, - odvrati gazda-Ivan i krene prvi ka zečinjku. Bio je težak. On i Grga su ga relativno lako donijeli do daske, a onda po njoj počeli gurati "uzbrdo", …dok noge nisu zapele. Zar sad povaditi sve zečeve? To ne bi imalo smisla.
-Uf, sunce milo! - oštro će Ivan. - Tko će sad gore, ti ili ja? Treba to podići, a treba jedan ovdje dolje držati da ne sklizne dolje…
Grga, koji se nije odvajao od svog olinjalog šešira, podigne glavu. Ličio je kauboju iz onih starih western-filmova.- Mogu ja…
-Odrežite noge,- uskoći Ivica u šali. Nije očekivao i ozbiljno shvaćenu reakciju, ali gazda-Ivan odmah ode i eto ga brzo s pilom iz alatnice.
Još nije saznao odakle Jozi rakija, a Jozo im niša nije govorio, jer kome bi palo na pamet da ga pita i zbog čega? Gazda-Ivan je, činilo se, ionako posve zaboravio na tu, tko zna kada i zašto ostavljenu bocu s rakijom. Prišao prikolici.
-Vi to ozbiljno? - začudi se Jozo.
-A što ne? - isto začuđen odvrati Ivan. -Ima mali pravo, lako ćemo kod tebe sa strane zašiti nove "noge". Ima kod mene letava, dasaka…svega. Odmah ću ti ih i dati….Ima kod mene svega, samo novca nema, je li tako Grga? - nasmije se Ivan i baci na posao.
Zečinjak, nalik običnom sanduku, smjestiše uz zadnju stranu prikolice, pa krenuše po kozu, no Ivan se nečega sjeti..
-Ivice, dođi! - i odvede ga do kokošinjca. Danas nije puštao kokoške. Nije lud da ih mora ganjati po dvorištu! - Vidiš, ovako ćeš…jednu po jednu! - i otvorivši vratašca gurne ruku. Kokoši dignu galamu, uzalud. U ruci je već imao jednu. - Vidiš onaj prazni kokošinjac, tamo prijeko? Prebaci ih u taj manji kokošinjac, može?.
Ivan i Jozo odoše po kozu, a Ivica se prihvati svoga posla.
Jedva natjeraše kozu da se približi daski, ali ne i da krene po njoj gore. Grga donese veliku maramu i omota kozi glavu, prekrivši joj oči. Sad je išlo lakše. Malo šibe, malo guranja i koza je bila smještena. Za to vrijeme Ivica je hvatao jednu po jednu kokoš i prebacivao u manji kokošinjac - dok nisu ostale samo još dvije. Nije dobro zalupio vratašcima i obje iskočiše van. E, to je trebalo snimiti.
Jozo i Ivan su se smijalo do suza, ne mrdnuvši prstom, mada je Grga krenuo dječaku u pomoć, ali ga gazda zaustavi blagim pokretom ruke: gledali su Ivicu kako već bjesomučno ganja kokoš, ali mu ova uvijek izmakne. A to bijaše tek jedna od dvije.
Naravno da su mu otišli pomoći, no tek kad su vidjeli da Ivica više ne može trčati. Odmah su i taj kokošinjac prebacili na prikolicu. Nisu rezali noge, jer je bio malen i lagan, a kad je sve bilo smješteno na prikolici, Grga slučajno pogleda Ivičine ruke.
-Pa ti si sav izgreben!
-Ma,…te su se koke tako jako ritale.
-Gazda, pogledajte mu ruke!
Kad su sredili Ivicu, Ivan ode po traktor. Uskoro su se Jozo i Ivica s rukama u zavojima drmusali na prikolice vozeći se Glavnom ulicom prema Tihoj, njihovoj ulici. Grga se vratio uobičajenom poslu.
-Joj…što će reći mama? - mučilo je Ivicu dok je gledao svoje ruke. Doista su pretjerali. U očima je još bila poneka suza jer su mu ranice dezinficirali rakijom, donesenom iz kuhinje - i svaku ruku zamotali kompletnim zavojem. -Šteta ga rezati, - objasnio je Ivan, jer zavoji bijahu oni "dobri, stari", od dva metra!
Ivica se uznojio trčeći za kokoškama, bilo mu je vruće i nije odmah odjenuo bundicu. Sada, vozeći se na prikolici, znoj se ohladio Ivica ju odjene i zakopča. Svejedno mu je postalo hladno. Sjedio je na složenoj debeloj deki na nabacanim letvama i daskama uz zečinjak. Da mu je barem Jozo prebacio deku preko leđa no, otkud je ovaj znao da je Ivica mokar!
Jozi je još uvijek bilo vruće…mada se sunce skrilo za oblačiće. Njemu je bilo toplo, što je i normalno krajem travnja. Nije primijetio da Ivica ponekad zadrhti.
Uz to je plitko mada samo povremeno i zakašljucao.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 vel 2014 16:22 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Bližilo se Petrovo.
Ako se sjetimo Pepelnice, je li Korizma proletjela? A na Čistu srijedu, kako nam se Uskrs činio dalekim, pa gdje je sad? Iza nas, još malo pa će i Duhovi. Kako vrijeme brzo leti, ali ne samo starijima.
Upravo zbog tog strelovitog protoka vremena kršćanin mora biti oprezan, ne čekati nešto ili nekoga. Mora djelovati, ne osvrćući se na one "gore", na bogataše.
I to je Župnik kanio obuhvatiti u svojoj propovjedi. Odustao je od osvrta na bespredmetnu tobožnju raspravu, zapravo mlaćenje prazne slame u domu DVD-a, Bit će dobro ako nitko ne bude pozvan na obavijesni policijski razgovor, zaključi, jer vatrogasci ili policajci, nije njihovo da se bave politikom. I zašto su se uopće sastali? Da razmotre ima li smisla nešto napisati, pa da onda, preko Ivičinog oca i njegovog nekakvog utjecaja ipak selo dobije nova vatrogasna kola, a gle! Poput tih starih baka, nemaju drugog posla pa raspalili po politici i političarima? Joj, joj…Doduše, Župnik je podržavao one koji su zagovarali objavu registra i onaj zadnji…nazovimo ga "govornik" iz Udruge je bio donekle u pravu. Ako je po prvom popisu u Domovinskom ratu sudjelovalo 350.000, tko su osobe koje su tu brojku uspjeli napuhati čak na 500.000 i kako? Tu je morao onaj Crni upetljati svoje šape, zaključio je, jer ti nadodani ubiru nezasluženi novac, dočim zaslužni ne dobivaju ništa, što je amoralno.
Sada o tome nije razmišljao. Mučilo ga je kako nedjeljno Evanđelje povezati, da dotakne što je smatrao prioritetnim. Ministrant pozvoni i napustiše sakristiju. Idući prema oltaru preleti pogledom po crkvi.
Crkva je bila skoro puna.
.
Crkvica, kao u većini sela, smještena je u sredini sela, prema gradu 50-ak metara udaljena od jedine sporedne i nasuprotne ulice koje su mogle zadržati staro ime, Tiha 1 i 2. Znamo da su to sad Tiha i novo-prozvana Grbava ulica.
Crkva je povučena 10-ak metara od nogostupa što je dovoljno da se lijevo i desno od stazice - koja vodi od željeznih ulaznih vrata u isto takvoj ogradi do tri stepenice pred ulazom u crkvu - uredi nešto lijepo. Gledajući s ulice, desno od stazice je bila tratina, u sredini rundela, a u njoj kip svetog Antuna. Lijevo od staze ista stvar, samo je tu stajao sv. Florijan, nekadašnji ponos članova seoskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva, na žalost do dolaska Župnika već dulje vrijeme tko zna zašto odbačenog i držanog u drvarnici DVD-a.
Crkvica je bila bijelo obojana, ispred ulaznih vrata dva debela četvrtasta stupa, kao oslonci vanjskog dijela tornja, oslonjenog drugom polovinom o zid crkvice.
Sam toranj je bio dika seljana kao i cijela crkva, zidan pečenom opekom, s dva reda prozora ili kako seljani kazivahu na dva "kata". Iznad njih, tom logikom i treći "kat"? Nikako, to bijahu otvori na tornju na sve četiri strane, a kroz njih je lelujavo počinjao svoj put, čak tamo do udaljenih njiva, prekrasan zvuk 150 kilograma teškog zvona posvećenog sv. Florijanu kao i sama crkvica.
Unutrašnjost je bila slabo osvijetljena dok nije došao novi, sadašnji župnik. Gore, u zaobljenom svodu oslikanom mnoštvom zvjezdica kao u đakovačkoj katedrali, nekoć je bio učvršćen dugački starinski luster s pet velikih i jakih žarulja, koje su samo gutale struju. To je Župnik, na Denisov nagovor izbacio. Naravno, ne baš lako.
-Ne shvaćam…- iskreno će Župnik.- Što ne valja s ovim lusterom?
-To što troši previše struje. Pet sijalica od 150 wata, a gledajte kako žmirkaju…I to prema gore i uokolo. Kako narod uopće vidi čitati iz molitvenika kad ni jedna sijalica ne baca svjetlo direktno dolje?
-I što predlažeš?
-Da ne učinite istu pogrešku kao Đakovačko-srijemski nadbiskup u katedrali.
-Hej, polako malo…
-Ne, ne! Velečasni, takvi reflektori naprosto gutaju kilovate.
-A što ne troši? - znatiželjno će Župnik.
-Pokazat ću vam!
I uspio je!
Sada, u središtu svoda, blješti samo jedna svjetiljka - Denisovo majstorski izrađeno djelo. Izvor svjetla je bilo 110 LED dioda. Župnik je shvatio jedino da je Denis načinio ispravljač i velikog limenog goluba raširenih krila. Ispravljač je smjestio u njegovu unutrašnjost. Te diode su bacale svjetlo gore, prema sjajnoj konveksnoj niklovanoj ploči ugrađenoj u svod, pa se jaka bijela svjetlost sada nježno raspršuje dolje u sve kutke crkvene unutrašnjosti. Samo 15 dioda je upereno u rub sjajne, sferne ploće na stopu i tako obasjavalo svod sa zvjezdicama. Cijela tzv. lampa je bila okačena o tri jedva primjetna lančića za sjajnu ploču u svodu.

I pod od starih dasaka je Župnik, više svojim novcem, ostalo milodarima seljana zamijenio prekrasnim bijelim keramičkim mozaikom cvijeta s osam latica, nalik cvijetu iz vjenčića što okružuje glavu glave Blažene Djevice na kipu desno od oltara.
Lijevo, nešto ispred oltara, vrata su sakristije.
Na ulazu u crkvu, odmah lijevo i desno, da se vjernici ne guraju, na dva okrugla stupa "svetionice" - u promjeru oko pola metra - kamene posude s blagoslovljenom vodom. Od stupa skoro do sakristije dva reda drvenih klupa, rad starog majstora iz sela L.

Župnika je pohvalio sâm nadbiskup. Isplatilo se sve, jer se i puk sada osjećao ugodnije. U takvom novom ambijentu je s ambona, lane načinjenog od starog hrastovog drveta, velečasni pročitao Evanđelje, odložio ga i lagano klizio po prisutnom narodu.
Nikad u propovijedi nije imenovao ikoga, mada bi to nekad rado učinio…no, ostaje sebi dosljedan. Ima u selu lošega, no jedno li dva dobra djela moraju zasjeniti sva loša. Nikako obrnuto!
- Dragi moji župljani, drage sestre i braćo,- započeo je.- Koliki znanstvenici, ali i obični ljudi svoje, od Boga dobivene darove ili talente ali i posve uobičajene, kao što su razum, slobodnu volju ili ljudskost stavljaju u službu boljitka života svih ljudi ili zajednice? - Načini stanku. Nekima treba i pola minute da se sjete kako riječi iz propovijedi nisu za nekoga u zadnjem redu klupa, nego svakomu upućene. Župnik nastavi:
-Mnogi, naprotiv, čine sve da zadovolje samo nekakve svoje fikcije, što za posljedicu ima negativan učinak čak i na ostatak svijeta, svakako na njihovu okolinu. Misleći da stvaraju osobnu sreću, opravdavajući da je to u interesu znanosti zagorčavaju život i drugima, a sve češće i cijelom planetu. Zaboravljaju da, ako i uspiju u svom planu i stvar proradi, prva koja će ju zgrabiti bit će armija, pa tajne službe…dakle država…Vjerujem kako razumijete da govorim o raznim tehnološkim izumima oko nas...
Župnik preleti pogledom po crkvi. Tamo, u dnu crkve, oslonjen o stup biči su Jozo i Denis. "Moja dva raskajana i opravdana carinika" - pomisli velečasni. Totalna suprotnost ovima koje bi rado dotaknuo u propovijedi…I nastavi:
-Koliko je znanstvenika gradilo svoju sreću samo na vizijama i idejama, braneći ih svim silama, u želji da dokažu kako su samo oni u pravu? Mnogo ih je koji su svoj cilj ostvarilo na boli, tuzi i suzama drugih. Einstein je naprosto mali pijun. Nisu zbog njega još i danas Hirošima i Nagasaki uvijeni u tugu i bol, da nije bilo njega, rodio bi se netko drugi…možda malo kasnije, ali bi se svakako otkrila nuklearna energija. Ipak, sjećanje ne blijedi tako lako. Niti one strašne posljedice nakon prve A-bombe nad Hirošimom… Da nije bilo njega ili, recimo, Brauna, došao bi neki drugi Von Braun. A taj Braun je započeo svoju karijeru u Europi, još pod Hitlerom, no uz pomoć Amerikanaca je utekao u SAD, pa tamo nastavio s radom. Što je bio taj rad? Izrada raketa. On, kako to neki vole reći "udahnuo je dušu" NASA-i i Americi, zanemarujući da su te milijarde dolara mogle pomoći siromašnim i svima koji nemaju čak ni što jesti.
Ljudi u mnogim krajevima svijeta gladuju i umiru, zašto? Da bi se netko vinuo u nebo, stao na Mjesec?…- Mala stanka. U ovo je bio iz dubine siguran da je u pravu:
-Nitko nema pravo osuditi tako nešto. Nema ništa lošega u napretku i znanosti, ali treba gledati koja je cijena svemu tome. Zbog znanja i znanosti ili vojnog prestiža čine se čuda, ali i užasne grozote. I sve to preko leđa malih ljudi, koji najviše daju, ako treba od njih čak i otimaju raznima zakonima i podzakonima…
-Dobar je, a? - šapne Jozo.
-Pssst! - šapne Denis- Nije on još gotov.
-…Može svatko uzdizati svoj razum, ali savjest se ne može dizati ni spuštati, ona može biti gažena, ali nikada zgažena. Ona nikada ne ušuti. Zbog čega idemo na ispovijed? Zbog savjesti. Zbog čega se trudimo pomiriti? Zbog nje. Zbog čega ljudi nastoje ispraviti učinjene greške? Savjest i samo savjest, jer baš nikome ne daje mira, stalno šapuće, pa i tzv. velikim umovima, koji bi rado začepili uši, ali ne vrijedi. Savjest šapuće u srce, ne na uho: "Ti nisi Bog, ovakav kakav si sada, ti si ništa. Bog voli sve ljude.…I tebe ljubi, no ti ne voliš nikoga, pa ni sebe. Da voliš sebe mislio bi na svoju sreću, na budućnost, a u njoj nisi sâm, tu su ostali ljudi, sugrađani, domovina…cijeli svijet". - Tako nam šapuće, kuca i na srca umnika, jer koji znanstvenik NASA-e npr. ovaj svoj jedan dan života na Zemlji živi ne robujući tuđim idejama? - mala stanka, pa:
-Koji političar živi ne robujući također tuđim viđenim primjerima, pa tako dobiva ideju da i on pokušati učiniti isto ili slično? - Opet stanka.
-A koji vjernik djeluje uvijek po savjesti, mada vidi toliko lijepih primjera i potrebe da kopira dobre ljude, koji čine dobra djela, ona koja djeluju pozitivno?
Svatko ima prilike kopirati neke znanstvene umove s bilo kojega polja, ali koja korist od toga nama seljacima? Ta, čuli smo, možda i sami sudjelovali u bespredmetnim raspravama oko politike, što se postiže? Zna se da za sve postoji vrijeme i mjesto. Ne možemo u crkvi o politici, na nogometnom stadionu o tenisu, u kinu započeti razgovor o propovijedi… Da, ljudi smo, no….- Župnik malo preleti pogledom. Svi su zurili u nj.
-Sjetimo se Pisma: "Plodite se i množite…" - reče Bog Adamu i Evi, želeći da si cijeli ljudski rod od njih proistekao, olakša život, da Zemlju podloži. Nikako da ju uništi. To dragi Bog nije rekao…
Razmislimo i iskoristimo sve prirodne i svoje ljudske i intelektualne resurse, ali ne samo za svoje sebične ciljeve, jer bismo jednoga dana, kad bude prekasno, na samrti, pred Bogom mogli polagati račune za svaki uludo potrošeni postotak dobivenog talenta… Tko svoje darove ili talente…jer to je isto i oboje nezasluženo…tko ih zakopa i vadi samo zbog svojih sebičnih potreba, sjetimo se Isusove prispodobe! Što će nam Isus, Sudac reći…kamo da odemo…na Njegovu lijevu ili desnu stranu?
"Bilo bi dosta",- zaključio je i dodao: -Nitko sebi ne živi, jer to nije moguće. Ne možemo bez pekara, obućara, krojača…bez radnika u raznim tvornicama. Svi smo navezani jedni na druge. U selu ovisimo isključivo jedni o drugima. Imamo li susjeda ili bilo koga s kim se ne slažemo - pomirimo se. Ljudski je naljutiti se zbog nečega, ali nije ljudski ustrajati u šutnji. Ona vrlo lako rađa odbojnost, zatim slijedi mržnja. Zato ju još danas spriječimo da u našoj župi i dalje sije sjeme razdora, jer znamo da samo to čeka Crni, vječiti Božji protivnik, koji trlja ruke dok smo s nekime u zavadi.
Kao da hvata zraka Župnik uzdahne i dovrši:
-Zato, kad danas nekom pružimo mir, neka to bude iz srca, iskreno…Amen!
Župnik se okrene, a crkvom nakratko prostruji val nalik žamoru, mrmljanju.
-A sada izrecimo Bogu svoje molitve…
.
Danas je na redu bila Grgina supruga. Odavno se uključila u službu čitača. Župnik je pažljivo slušao kako ona točno prati interpunkciju: zna se što je zarez, točka,…dvotočka, upitnik.
-Gospodine, molimo Te, umiri sve nemirne, utješi ožalošćene…- i, mala stanka, ne baš potrebna i uobičajena, a tada Župnik shvati da je sama ubacila ovaj dodatak:- Gospodine, potakni sve neodlučne i ovdje okupljene oko žrtvenika Tvoga Sina, sve one koje pozivaš da se pridruže i sjedine s Njegovim mističnim Tijelom putem svete Pričesti, molimo Te!
-Gospodine, usliši nas! - odgovore vjernici, ali ne i Župnik koji se i dalje pitao:
"Zar je i ona opazila Denisa"? - Tada na sebi osjeti poglede vjernika…Dovršio je molitvu vjernika gotovo mehanički: -…To Te molimo po Kristu, Gospodinu našem!
-Amen!
. . .
Zašto od ukupnog broja vjernika u crkvi skoro svi idu na Pričest samo u vrijeme Božića i Uskrsa, a na manje svetkovine, nedjeljama pogotovo jedva petina? Nije to pitanje, to je zapravo problem. Na početku Mise se obraćamo Gospodinu: "Ispovijedam se…" Što ispovijedamo, zašto, kako i komu, ako i nakon iskrenog priznanja nećemo na Pričest! Nema li smrtnog grijeha - ponavljao je često u propovijedi - ovakva zajednička ispovijed pred svima, kad priznajemo i Bogu i ljudima da smo grješnici, valjda se i nakratko prisjetimo tih svojih "sitnica"?!
Svaki grijeh je grijeh i nikako nije sitnica. Grijeh ruši naš odnos s Bogom, mali grijesi ga ne raskidaju, samo narušavaju. To su mrlje kojih se treba ih što prije riješiti pokajanjem i ispraviti, nadoknaditi propušteno…Mali grijesi nisu prepreka da nakon kajanja pristupimo Pričesti, gdje još jednom molimo drugo "kajanje", iz Evanđelja, jer je Isus rekao da će se te riječi spominjati dugo! "Gospodine, nisam dostojan…", što je priznaje grijeha.
Je li u narodu prisutna skrupuloznost? Skrupula, sitni kamenčić u cipeli ne daje mira sve dok ga se ne izvadi. Ne boli, ne žulja toliko, ali ne da mira. Misli s daleko važnijih stvari same jure u tu cipelu i na taj kamenčić.
Župnik je bio siguran da među vjernicima ima skrupulanata, kao što ima i onih, zbog kojih se žalostio, koji se pričešćuju, mada da se nisu ni sjetili grijeha. Takvima ne postoje bližnji, Bog im je uvijek negdje tamo…daleko, na "sedmom nebu", a Euharistija im je - pri tom je Župnik uvijek zadrhtio - samo mala, nekako ispečena smjesa brašna i vode…Ti siromasi ne shvaćaju, ili ne žele, da je u Njoj sâm Isus, Isti koji je nekoć hodao Zemljom jeo ribu, ozdravljao bolesne…Onaj Isus koji je ustanovio Euharistiju na posljednjoj večeri tražio, čak zapovjedio da to činimo Njemu na spomen!
"Sirote duše"… - A onda, dijeleći Pričest, nekome na usta, većini na ruke, Župnik umalo zaboravi reći "Tijelo Kristovo". Pred njim, kao predzadnji u redu, stajao je Denis.
-Amen! - odgovori Denis i otvori usta.
Iza njega Jozo, "na jezik". Obojica su itekako bili svjesni svoje nedostojnosti, a na nju je veoma često ukazivao Denis, za kojeg rekosmo da bi mogao biti mnogim tobožnjim velikim katolicima uzorom. -Nije li naš Gospodin previše omalovažavan? - govorio bi.- Kažete da niste dostojni. I niste! Najradije bih da vam se dragi Isus u srce zavuče direktno…Ali kad ne može, pa mora ovako…preko usta.
-Pretjeruješ, - tako je Jozo nekoć reagirao. - Nije li Isus i svojim učenicima dao svoje Tijelo? Oni ga uzeše u ruke i tako Ga blagovali…
-Ne, Jozo, griješiš, kao i toliki tzv. moderni teolozi, još više oni koji se trude što više obeščastiti Tijelo Kristovo. Isus je, prethodno, svoje učenike uzdigao u red svečeništva. Nije li izabrao prvog biskupa, budućeg…vi kažete papu svoje Crkve? Nije Njegovo Tijelo blagovala gomila učenika…već svećenik…Istina, isprva uopće nisu razumjeli što to Učitelj od njih traže: "Ovo činite meni na spomen". Na kakav spomen, zar Isus odlazi? A kuda i zašto? Šutke su jeli…Što su učenici uopće shvaćali prije Duhova? Sjeti se čitanja…Isus se ukazuje apostolima, ne prepoznaju Ga, zašto? Jer nisu vjerovali iz dubine srca da se sve iz Pisma mora dogoditi, obistiniti, ali da će Isus i uskrsnuti. I taj jadni Toma, zar je zbilja nevjerni? Ma ne budimo kao oni farizeji!
-Toma jeste bio nevjeran.
-Što je onda bio Juda? Što ako je Toma bio oprezan? Je li Petar povjerovao ženama da je grob prazan? Aha…morgen. A kad se Uskrsli pojavio drugi put, kad su ostali učenici, osim Tome, već znali da je doista uskrsnuo, jer im se već ukazao, nisu li bili nepošteni?
-U kojem smislu?
-U ovome: ni "hrabri" Petar, a znamo kolika je bio kukavica, niti itko ne reče Isusu da su i oni ispočetka sumnjali, bojali se i Židova…svoje sjene!
-Nisu ni morali, to je On znao, - složi se Jozo.
-Baš tako. Mislim da Isusu nije želio osramotiti Tomu. Isus dolazi i stane usred njih, ulazi kroz zatvorena vrata kao duh…a rukom hvata materijalnu ribu, kao pravi čovjek. To je br. 1. Kao 2: razočarani Toma se nije toliko bojao Židova kao Petar i ostali, sigurno se povukao na osamu. Kako se to moglo dogoditi, što mu je promaklo od Učiteljevih riječi? Nešto je nedostajalo, a Učitelj ne bi samo ovako otišao na križ i ostavio ih.
Vjerovao je Učitelju da je Sin Božji, no kako je završio? Sve se tom Tomi uskomešalo i on je tragao…Ne s ostalim učenicima. Morao je biti sam. Da je doista bio toliko nevjeran, nikad se više ne bi pridružio ostalima, Isus ga više ne bi našao među učenicima.
-A kako tumačiš Isusov prijekor?
-Stao je usred njih, kužiš? Mislim da je prijekor upućen svim pokoljenjima, nama, ne baš samom Tomi: "Ne budi nevjeran, nego vjeran". To je smisao, poruka i poanta te, nazovimo ju zgode.
-Hmm…
.
Nakon Mise pred Crkvom su razgovarali Denis, Jozo i gazda-Ivan. Dakako da se radost čitala na licima. Ivan ga, mimo svog običaja čak zagrli.
-Kad već pjevaš…Ionako si bio s nama kao jedno, konačno si to i u potpunosti.
-Mmm…-zamuca Jozo…-Sa svima?
-Znam! - Ivan podigne obje ruke. Nisam dostojan i zato nisam bio na Pričesti. Znam…
-A ispovijed?
-Znam…-Ivan uzdahne. -U subotu, časna riječ.
Nakon toga još malo o Denisu, pa kako to biva, onda o svemu. Iako je prošlo dosta vremena od onog skupa u dvorani DVD-a, Denisu nije išlo u glavu što je bilo gazda-Ivanu? Vrebao je priliku da to s njim raščisti u četiri oka, no…može i u šest!
-Gazda, zbog čega ste onako izazvali zapovjednikas?
-Kojeg?
-Nemojte se sad…- Denis iskrivi usnice u grimasu.- Znate vi dobro. Vlada, broševi…
-A…to?…Ja već zaboravio.
-Kome vi to? - Denis se nije dao.
-Ma, dobro, znam…Čujte obojica…Kad netko tako ćoravo srlja, kada viče da je veliki SDP-ovac, a nema pojma o statutu stranke; kad netko kaže da je liberal, a ni ne zna što je liberalizam, ja,…znate me, jel da? Ja puknem. A takav je komandant…
-A što ste postigli? - zanimao se Denis.
-Možda ništa….valjda, ipak mi je krivo što mu nisam sasuo ono što smo svi vidjeli: da se svi oni pritajeni i maskirani "sveci" u političkom vrhu itekako uplaše kad se studenti na primjer zaintače, kad navale na onaj ser…na server i sruše ga! Što je Vlaška ulica u Zagrebu nego dokaz sprege kapitala i vlasti? Ili…kad se mi seljaci odvažimo pokazati rogove vladi…Nismo li samo tražili da poštuju dano obećanje, a oni? Ti mudraci iz vlade u panici na prosvjednike, kao na kriminalce, šalju interventnu policiju. I vjerujte…to premijerka nije učinila.
-Ha?- zinuše i Jozo i Denis.
-Ne, uostalom, čuli smo ju u sabornici kako cvili: -"Nisam poslala policiju, nisam"! -Vjerujem joj, nije to ona učinila, ali tko je? Neka paralelna vlada ili skriveni premijer? Zar predsjednik RH? Ne! Zna se sve, jer ta, do neba urlajuća nepravda kod slanja policije i niz drugih "popularnih" vladinih mjera su djelo nekoga iz iste one vlade koja je slijepo izvršavala Ivine zapovijedi.
-Ivo naredio?
-Ma, medvjede jedan!- naljuti se Ivan.- Di je Ivo? I baš me briga di…gdje je, ali svi koji su omastili brke i sad ne žele od velike zdjele, ne mogu zamisliti da konačno dođe istraga oko utaje poreza, neprijavljenih jahti, vikendica…baš svega što posjeduju. U nešto su morali pretopiti novac i oni koji za privatizacije na hrvatski način omastili brke, napunili džepove!
-Auuu!
-Ili "uaaa"! Svejedno, Jozo, svejedno, ali kažem ti: mali će ljudi progovoriti kad-tad, netko će lupiti šakom o stol i reći "dosta"! Kad će na vidjelo da iza svega stoje bogati pojedinci iz famozne EU? Samo oni su EU, pojedinci, sve ostalo je šminka, paravan, kao za poklade: skriti prave gazde. Kažem vam, sve će na vidjelo…
-I vrijeme je…- složi se Jozo…- Gdje je Župnik?
-Ja ću ga još malo pričekati,- i Denis, mahnuvši, jer Jozo i Ivan krenuše kući, ostade sam, gledajući na crkvena vrata kad će Župnik…Ali uzalud.

Nakon sv. Mise Župnik je još dugo ostao klečati pred Presvetim, ruku zguranih među dlanove, kao ono Jozo kad je konačno molio i plakao.
"Blagoslivljam Te, Gospodine, Bože naš…Toliko si dobar, strpljiv, milosrdan! Slavim Te, Bože moj, jer sam toliko mizeran, nedostojan zvati se nasljednikom Tvoga Sina, nesposoban privući dušu, a ti se poslužio malenima…Jozom i onom "šašavim" psićem da bi me postidio.
Oprosti moju oholost, Gospodine! Ne, nisam dostojan…ali znam koliko je Tvoje Milosrđe…"

Velečasni nije dovršio ovu molitvu na uobičajeni način.
Pod utjecajem radosti što je Denis konačno primio Isusa i pod dojmom Božje veličine, kao nekoć sveti Franjo i on je samo šaputao: "Bože moj, Bože moj…"!

---
Ostalo je još pet dana do Duhova i sedam do prebacivanja Marka iz bolnice u kupke.
Kad otac već ide na posao kolima povest će Ivicu i Mamu. Trebao je u Grad na redoviti pregled, ujedno će posjetiti Marka.
Ujutro se Ivica probudio s temperaturom. Nije bila visoka, oko 38. Mama se više nije toliko uzbuđivala kao prije.
- Kad će naše dijete naučiti pazi na sebe? - šapne Tati dok je Ivici odijevala dodatnu vestu i dakako bundicu, ali ne onu zimsku.
.
Nakon pregleda, čekajući u hodniku opaze Župnika koji je bio u posjetu jednom pacijentu…I podijelio svetu Pričest.
-O, Sole mio! - radosno će župnik. - Kojim dobrom?
-Nije dobro…
-A što nije…? - zabrine se Župnik. Roditelji ispričaju sve o učestalijim Ivičinim prehladama i jutrošnjoj temperaturi. Župniku nestane radostan smiješak s lica: - O,…bome to nije dobro, nije dobro…
I nije bilo. Ivicu bi, po liječnikovom mišljenju, valjalo ostaviti koji dan u bolnici, čemu se jedini razveselio Marko, nedovoljno ozbiljno shvaćajući Ivičinu situaciju, Mislio je bit će to šansa da, onako zaobilazno konačno zamoli Ivicu da mu oprosti sve vezano uz snjegovića. Znao je Marko da mu je Ivica oprostio već drugi dan, ali je red moliti za oprost.

Marko doista više nije bio onaj stari Marko, ne samo zbog lica bez ijedne bubuljice. Ako ćemo tražiti uzrok njegovog starog ponašanja već ga znamo, zar ne? Otresajući se na druge…na sve oko sebe iskaljivao je svoju ljutnju, ali i tugu. Kao da su mu baš svi bili krivi što njegov tata pije.
Činjenica je da su i poneki seljani tome puno pridonijeli, davajući Jozi "poneku čašicu", a i gostioničar, koji je davao piće na veresiju, ali iz čiste računice, jer što ne kapne danas, ili jučer, past će odjednom - misleći na sve veći Jozin dug. Kad je shvatio da ovaj više nema ni posla ni zalihe, niti načina da zaradi novac, prekinuo je s veresijom i već otpisao Jozin dug. Srećom je Jozo postao drugi čovjek, točnije onaj prvi, pravi, pa tako i njegov sin opet onaj stari Marko, koji se radovao saznavši od drugih seljana da njegov tata veoma rado posjećuje Župnika…još radije njegovu domaćicu Slavicu.
-Hoću li skoro dobiti novu mamu? - našalio se jednom prilikom kad ga je Jozo posjetio. Nije dobio odgovor. Umjesto njega samo jedan ljutiti pogled. Ljutit na seljane, ne na sina, dakako! Znajući svog oca Marko je jako dobro znao da će se još načekati.
..
Naredna dva dana Ivica nije smio izlaziti iz kuće. Liječnik je, uz čvrsto obećanje roditelja, dopustio kućno liječenje, ali uz kontrolu dući tjedan, što nije bilo tako teško jer se vrijeme pokvarilo, postalo tmurno, prohladno, a kišica svako malo započne, pa stane.
Jozo je kod Ivana načinio manji zečinjak i izdvojio dva mužjaka i jednu ženku, te sve mlade zečeve i sve zajedno na kolicima dovezao Ivici. Ovaj je bio presretan…ali - nije smio van. Da smije, cijeli bi dan bio uz njih, međutim morao je ležati. K tome i ova kiša…
Bio je većinom u svojoj sobi, no drugog dana navečer mu je mama dopustila da večera za stolom, ali u hlačama i vesti preko pidžame.
-Skuhat ću se…- bunio se dok se odijevao.
-Bolje i napola skuhan nego dokraja ispečen, - našali se mama, što Ivica nije razumio. Mama je mislila na novi rendgenski pregled. "Kao da je ovakvo često zračenje bez ikakvih posljedica! Spržit će Ivičina pluća, kožu…kao što je gospodin Rendgen sam sebi spržio ruke i umro od raka". Pri toj pomisli mama se strese.
-Tata bi mi mogao donijeti zekane… - promrmlja Ivica, ne dižući se od stola.
-Molim? - zine tata.
-Čika-Jozo sigurno ne bi donio prljavi zečinjak. Novi je, a zeke su čisti i nisu se imali ni gdje zaprljati… - molio je Ivica, no Tati nije bilo ni na kraj pameti da sinu ispuni želju.
-Zamisli da zečevi počnu skakati ovdje, ovdje, pa na trosjed…i tu, po podu! - snebivala se i Mama.- A na njemu njihovi "bombončići"…
-Oni ne smrde, - naduri se Ivica. - Smrdi samo mokraća!
-Nema tu razlike.
-Ali, mama, ima, kako nema…Kažem ti da su čisti! - ali mama nije reagirala, a tata uključi TV. "Opet vijesti" - Ivica još više napući usne, jer čim bi čuo vijesti ili dnevnik, dakle i za politiku, odmah bi se sjetio i gazda-Ivana:
-Sinko, nikada, ali baš nikada ne dozvoli da ti politika bude ne samo na prvome mjestu, nego bježi od nje. Samo glupani, oholice, lijenčine, oni koji se boje motike i oni koji žele upravljati tuđim životima, samo takvi se hvataju politike. Vjeruj mi, jer…čuo si? Dakako da si čuo! Mi matori jarci se željeli igrali političara, tko da to shvati? Bi ja sam ne razumijem što se tamo dogodilo …Vlast brzo mijenja čovjeka i tokom godina od poštenijeg, čak visokomoralnog čovjeka dobra plaća, siguran posao, položaj i osjećaj vlasti od njega načine biće neosjetljivo na tuđe probleme. Čast izuzecima. Takvih je malo, vjeruj sine, veoma malo.
.
Tata opet prebaci na novi TV-kanal. Neka samo skače po kanalima, mislio je Ivica. On se neće maknuti dok tata ne donese barem jednog zeku. I nastavi pratiti majku kako pospremala sve sa stola. Dohvatila je nekakav fascikl:
-Ovo je s posla?
-Ostavi to, sutra ću…
-Dragi moj, nemoj donašati kući neriješene predmete, može? Ako ih ne kaniš "obraditi" tim više.
-Draga moja,- replicira joj Tata, koji pravne poslove može obaviti već i u snu, - Dok me telefonom ne nazove dotični gospodin koji je sastavio ovu žalbu, ja mogu sve četiri u zrak, toliko da stvar bude jasna! - I opet se koncentrirao na TV. Iza vijesti nogomet, onda prognoza…Navodno će sutra biti lijepo, bez kiše.
-Ukoliko vjetar ne promijeni smjer, te opet ne donese nekakav oblak dima kao onaj iz islandskog vulkana, - promrmlja tata. - I opet prebaci kanal. Film…samo jurnjava, psovke, ljubljenje i "hvatanje". Opet tata prebaci na idući program, a tamo još gore: Vrištanje! Skakanje na motor! Uskakanje u super-luksuznu limuzinu i opet jurnjava.
"Čudno",- pomisli Ivica.-"Pucanje, meci jure, toliko metaka da bi u onom nekakvom ratno, tata je rekao starom partizanskom filmu cijela njemačka vojska ostala pokošena na zemlji, a ovdje u filmu samo izbuše rupe u kolima, Kako to može biti?".- Ivica se trgne jer je na TV-u motorist prekasno zakočio, zabio se u drvo, a kaciga mu odletjela petnaest metara. No, njemu baš ništa! Jrl` se to zove čudo? -upita se Ivica.
Tata opet prebaci na drugi program gdje zavrišti visoki sopran.
-Brzo to sklanjaj, molim te! - Mama sjedne na trosjed, a tata ustade. - Kad si posvađana sa sluhom! Nemaš pojma što je to ozbiljna glazba…Klasika, draga moja, klasika! - I prije nego ode van, vrati na prvobitni kanal. Još uvijek reklame, baš onaj glas koji imitira duha, pogodnog kao pozadina za Psiho?
"Zašto mama i tata uopće plaćaju za tu televiziju, kad crtića ima samo rano ujutro, dok on još spava",- čudio je Ivica.
..
Bližio se 21. sat. Ivica se nije pomaknuo na stolici, uporno je šutio i pravio se da gleda u stol, mada je ispod oka krišom zirkao na TV. Iznenada kao i onu večer, Tata se pojavi na vratima.
-To! Hvala tata, hvala… - i Ivica čučne.
-Ti nisi normalan, - bunila se Mama zureći u zečeve.
-Ma daj…-pokuša tata najpomirljivijim tonom i ode oprati ruke. Kad se vratio, dva zeke su se sklupčali na podu, nisu se maknuli s mjesta gdje ih je spustio. - Vidiš Ivice, to nije ambijent na koji su navikli.
-Ambi...am.. Što nije?
-Nije sredina kakvu bi tvoji zečevi željeli.
-Ali tata, zar im nije ljepše ovdje u čistome, nego u onom mraku…u zečinjku gdje se guraju?
-Strpi se koji mjesec. Kad narastu, vidjet ćeš koliko im treba mjesta.
-A zar nećemo jesti zečetinu? - Mama upitno pogleda tatu, na što je Ivica reagirao na svoj, dječji način.
-Ne dam da ih zakoljete, ne dam zeke! - I baci se na pod, želeći zagrliti zečeve, no ovi se toliko uplaše, skoče, svaki na drugu stranu i zaplašeni, šireći svoje nosiće, ukopaše se. Jedan uz zid, drugi uz izlazna vrata i stanu promatrati Ivicu.
I on je, uplašen, gledao u njih.
-No?- mirno će otac.
-Tata, što im je?
-To nisu zeke koji nose darove, sine, znaš?
-Znam, ali zašto bježe?
-Jer nisu navikli biti s ljudima. Kod gazda-Ivana su bili stalno zatvoreni, viđali su ga samo kad im je davao hranu. Ovih dan-dva kod Joze je suviše kratko vrijeme da se naviknu na stalni kontakt s ljudima, - objašnjavao je strpljivo tata…onda nadoda pitanje:- Jesi li čuo izreku da je netko bojažljiv kao zec?
-To nije istina…Zeke se ne boje.
-Ne? Pogledaj ih! Možda si u pravu, ali zečevi su jako oprezni. Pas ima zube, krava rogove, konj kopito, a zec - brze noge. Inače… znaš, strah ili oprez nisu ista stvar.
-A kod tebe, Ivice, - uskoči mama, - nema ni jednoga od to dvoje, zar ne?
-Nisam ja kriv kad se ničega ne bojim!
-Ni zečeva? - nasmije se Tata, a Mama zakoluta očima, dok je otac prekrio usta rukom da sin ne vidi kako mu se smije. Onda ustade i opet dohvati daljinski.
I opet taj glupi TV.
Vani je kiša lila kao iz kabla, glavno da neće i sutra, jer su tako rekli na TV.
.
Oko 22 Tata priđe Ivici koji je mirno sjedio i samo promatrao svoje zeke. Malo su skakutali pa se smire. Ivica ih pogura kao da su igračke. Oni opet samo skok-dva i stop, kao ukopani, u stavu iščekivanja što slijedi.
-Sine, kasno je i za tebe i tvoje zeke, - sagnula se i mama. - Vidiš da bi i zeke spavali.
-Po čemu vidiš, mama?
-Sve životinje idu spavati čim sunce zađe…
-Nemoj ih odnijeti, molim, molim te!
-Nećemo ih vajda ostaviti ovdje…-snebivala se mama.
-Hm…- bio je Tatin "komentar" bez skidanja pogleda s ekrana.
Doista, osim strpljenja, uz djecu treba i salomonske mudrosti. Kako riješiti problem?
Kiša kao da ne kani prestati do jutra, dapače! Sad se već čuje i udaljena grmljavina. Nije toliko lud da gazi preko cijelog dvorišta u stražnje i to uz džepnu bateriju! Tata zaključi da je sin bio u pravu, da zekanima jeste mjesto u prednjem dvorištu. Lako bi ih ubacio…i bio bi vuk sit, a ovca cijela…A i naša mala ovčica, tj. Ivica, koja je počela drijemati na podu. Pod i nije hladan, ali ni topao kao postelja. Mama podigne Ivicu i odnese u njegovu sobu.
Uz ovakvo pospano vrijeme i 23 sata cijela Tiha ulica utonu u san.

Svi su tvrdo spavali kad je, oko ponoći, kiša iznenada prestala. Jedino je Mama ustala oko 3 sata i ustanovila da je bila u pravu. Njezin fini ženski nosić je odmah osjetio da u visokoj kartonskoj kutiji pored trosjeda zečevi ipak ispuštaju svoje "bombončiće". I mokraću, čiji se "miris" širio po prostoriji.
Prije nego se vrati u postelju malo je odškrinula prozor. Samo malo.
Uskoro su opet svi tvrdo spavali.
.
Oko 8 sati je naišao Jozo. Krenuo je po kruh, te došao pitati trebaju li ga i Ivičini…Kupit će im.
-Ma, što je s tobom momče? Ma što je s vama? - začudio se pogledavši i Mamu.- Jesu li to karmine…što se dogodilo?
-Mama je pustila da mi pobjegnu zekani! - I Ivica opet brizne u plač.
Nije se dogodilo ništa tako strašno - ne odraslima, ali Ivici kao da su potonule sve lađe. Naime, sve je vrlo jednostavno i logično: zečevi se ne bude kao i ljudi. A prozor je bio odškrinut…
-Pa,…ovaj…jeste li ih potražili? - upita Jozo.
-Sve sam pregledala. Kao da su u zemlju propali,- s osjećajem krivnje će mama.
Jozo ode van da i on pretraži baš sve, a mama, uzaludno pokušavajući utješiti sina da će mu Jozo donijeti druge zečeve, brisala je sinu suze.
.
Kad se tata vratio s posla. Ivica se smirio, no nije mogao prežaliti dva zeke.
-Što će mi onaj jedan. Pusti i njega! - rekao je bezobrazno mami. Ona je šutjela očekujući što će sad biti. A što je moglo? Tata ode u stražnje dvorište i prebaci zečinjak u prednje dvorište.
-Obići će ga,- šapnuo je mami na uho i sjeo u kola.- Idem do Ivana.
Još prije mraka u zečinjku je bilo čak pet novih zečeva, zbog čega od onog "starog", odnosno cjelodnevnog plačljivog Ivice ni traga.
Pjevušio je dječju pjesmicu igrajući se igračkama u sobi. Mada još nije smio van bio je super-zadovoljan, jer umjesto tri, sad ima čak šest zekana!
.
Mama, Ivica i Jozo su išli na kontrolu u Grad, ali je tata morao raditi pa su morali autobusom. Pridružio se i Jozo. U gradu ipak odoše do općinske zgrade.
Čekajući ga Tatu da siđe, Jozo je pričao svoje planove. Samo da Marko što prije prohoda.
-Možda ozdravi do početka škole?- upitno pogleda Ivica, koji će morati putovati svaki dan u Grad, jer u selu već odavno nema dovoljno djece, pa je osnovna škola zjapila prazna. Putovat će s Markom, koji je veći i… - Marko će se sigurno brinuti o meni, jel`te čika-Jozo?
-Naravno, momče, brinut će!
Tata je izjurio:- Nemam baš previše vremena, ali…Tko mari! - i krenu prema parkiralištu.
-Kuda? - začudi se Jozo.- Zar Općina nema parkirališta rezervirana za svoje djelatnike?
-Pogledaj! -Tata pokaže na osam za općinu rezerviranih parkirnih mjesta. Svih osam zauzeti autima. - Ovi nisu općinski djelatnici…Snalažljivi ljudi! - reče, slegne ramenima i pokaže na semafor. Bilo je zeleno.
Pješačili si 3 minuta do tatinog auta, a onda njime krenuše prema bolnici. Ivica se na zadnjem lijevom sjedištu radovao susretu s Markom. Joj, kad se samo sjeti onoga slučaja oko snjegovića…Ne, ne…Nije to više onaj zločesti Marko. Sad on ide k dobrome.
.
U gradu je, za divno čudo saobraćaj bio slab, bez gužve, trk ponekad protutnji koji bajker, koristeći baš taj slabi saobraćaj da odvali "gašćinu"!
Brzo su stigli do bolnice. Po običaju parkirališta lijevo i desno uz bolnicu puna. Tata će morati pronaći nekakvo mjesto, no da se ne vozaju svi, najbolje da uđu u bolnicu, a on će već doći.
-Požurite! - i Jozo koji je sjedio uz tatu na prednjem sjedištu prvi otvori desna brata te iziđe. -Dajte, brže, ovdje je zabranjeno i zaustavljanje, - požurivao ih je tata, gledajući kako Mama polako izbacuje noge na pločnik. Tati se činilo kao u usporenom filmu. Nervozno je stisnuo papučicu "gasa". -Može li to brže?
Ivica je sjedio na lijevoj strani zadnjeg sjedišta. Trebao je pričekati da mama izađe, pa onda za njom, ali ona bila jako spora. Zato Ivica sam otključa svoja vrata i prije nego je Tata uspio registrirati otvaranje vrata ili išta reći Ivica nepromišljeno iskoči iz auta na cestu.
Baš u trenutku kad se začulo ono jezivo "Brrrr"- Odmah tu, pored njih!
Projurio motociklist …barem je to kanio. Umjesto toga…
"Tras"!
Nije se čuo nikakav, ni kratki krik.
Odmah lomljava. I klizanje motora i motoriste cestom.Nije sve išlo tim redoslijedom. Zapravo se sve odigralo skoro istovremeno!
Stražnja lijeva vrata automobila su poletjela u zrak i pala 15-ak metara ispred i nastavila još 5-6 metara klizati cestom.
Motorista je letio manje i svom silinom tresnuo o asfalt, otkotrljavši se po cesti još desetak metara.
Mamu su, zbog udarca motora u njihov auto, time zaokrenutog za 20-ak stupnjeva, udarila vrata i bacila na zemlju. Nije imala ni ogrebotine.
Tata je ukočeno stiskao volan…Ni njemu nije bilo ništa, kao ni Jozi, koji je na vrijeme odskočio, ali…
Ivicu je desna strana volana motor-kotača, ravnog kao vodovodna cijev zakačio u visini lijeve plećke, ali uz kičmu, zabio se i rasparao vrat pored kralješnice, zabivši se u zatiljak. Sve to u trenu. Tada je motor produžio sam.
Ivicu su donekle usporila vrata automobila, koja su se ipak otkinula udarcem njegova tijela.
Ležao je 7-8 metara ispred automobila, nasred ceste, u lokvi krvi koja je nezaustavljivo napuštala maleno tijelo.
.
Kažu da u ovakvim situacijama duša napustiti tijelo, a da toga neko vrijeme nije ni svjesna. Tko zna istinu?
Slijedom tih "rekla-kazala" možda je mali Ivica pokušavao objasniti svojoj mami da se ne brine, da je njemu jako lijepo, ljepše nego dok je bio u autu? Daleko ljepše nego ikada…Da je lagan, kao da leti!? Možda se čudio zašto mama ne reagira dok ju povlači za rukav….da je to mogao.
Ni tata ga nije slušao…ni čika-Jozo!
Mi znamo zašto - Ivica se preselio.
Možda će ubrzo sresti i Markovu mamu Ružicu.
.
Deset minuta kasnije dežurni liječnik je samo potvrdio ono što su već svi znali. Liječnik se okrenuo i lagano zavrtio glavom:
-Nije bio svjestan što se dogodilo…- i telefonom pozove dežurnog da malo tijelo stave na led - do sutra.
Mama se po drugi put onesvijestila.
Tko zna na koji naći je Marko saznao za saobraćajnu nesreću. Odmah je dojurio na kolicima. Uzalud mu je medicinska sestra pokušavala objasniti da je dragi Bog ovo dopustio samo iz Njemu razumljivih razloga, da samo On zna onaj zato na bezbroj naših zašto. Sve je bilo uzalud.
Marko je plakao kako ne bi ni za rođenim mlađim bratom, da ga je imao.
Možda baš zato?
Ni Jozo nije skrivao suze…- "A toliko se veselio jeseni i polasku u školu…s mojim Markom"!
Ivičin tata je, sagnut nad Mamom ponavljao: -Ne, ne…Bože moj…Ne, nije moralo ovako biti…nije moralo… - Nije mario na riječi oko sebe, nitko ga nije mogao odvojiti od Mame:
-Bože, Ti znaš da nije moralo, pa zašto onda, zašto? Zašto sam ih požurivao?

----

Drugi dan su bile dvije sahrane. Jedna prosječna, u Gradu, a druga, nezapamćeno velika u selu.
Župnik je od nadbiskupa još jučer zatražio zamjenu: nije mogao obaviti Ivičin ispraćaj,…obred sahrane njegovog tijela.
Znamo da se Ivica preselio gore. Možda je baš zato Župnik pismenim putem zatražio premještaj u drugu župu, jer to "preseljenje" je bilo zauvijek.
Zbog čega mu se činilo da je taj maleni dječak bio neka tajanstvena, skrivena okosnica? Kao da su nevidljive niti mnogih događaja imale svoja sjecišta u njemu. Zapravo je i sam shvaćao da je to ne samo čudno nego i glupo…jer to nije ni moglo biti istinito.
Ako ćemo pravo, Ivica je bio samo maleni kamenčić u mozaiku sela, svoje sredine, onakav kamenčić kakvi bi baš svi u selu trebali biti.
To i ništa drugo.

S pristojne udaljenosti, priljubljen uz jedan čempres pored nečijeg groba, Župnik zaokruži pogledom mnoštvo duša na pogrebu.
O, kako na ovom, ipak svetome mjestu konačnog oproštaja djeluju banalno, smiješno, glupo, jednostavno jadno sve političke nesuglasice i svađe; kako je mizerna svaka umišljenost; kako besmislena i pomisao na suicid; kako je luda netrpeljivost prema životinjama, kao prema onom psiću kojeg gađaju kamenjem samo zato što ljudi ne razumiju pseći govor! Da se životinje sporazumijevaju, u to Župnik uopće nije sumnjao. Mravi "govore" ticalima, pčela izvodi svoj tzv. ples pred ulazom u košnicu kako bi drugim pčelama objasnila u kojem pravcu se nalazi cvjetna livada i koliko je udaljena. Dupini, kitovi…ptivce, baš svi Božji stvorovi moraju nekako komunicirati. Nama možda siromašnim "jezikom", ali komuniciraju.
Zašto se čovjek smatra gospodarom planeta Zemlje, kad smo samo…ma obični gosti, zapravo uljezi u svijetu insekata. Zemlja je njihov svijet, oni su najbrojniji, ali ne! Čovjek se postavio kao božanstvo, ali umjesto da što bolje upozna svoj planete i sav život na njemu, umjesto da - osim dijaloga s drugim crkvama i sami kršćani počnu poštivati baš svaki oblik života na zemlji - oni koji sebe smatraju mudrim vlastodršcima, gazdama…ma cijelog svijeta, taj svijet su zarobili, uzurpirali, pa ga i uništavaju - sve u cilju dobiti, još, još…samo daj. Šume Amazone? Da, ruši stavlja! To je moto tzv. razumnog čovjeka…
-O, Bože, - uzdahne Župnik,…- Kad Te zaboravimo, kako smo maleni!
"Iz svemira se jedva vidi Kineski zid, samo svjetla velikih gradova" - rekao je jedan astronaut. Seoske kućice nisu ni točkice, nema ih! Čak se ne uočava ni selo, gdje su se te udaljenosti ljudi, njihovi problemi, glupe svađe? A Bog nas ne gleda iz te daljine, On nije tako daleko. Otkad je Njegov Sin došao među nas, Bog je stalno tu, s nama…
Na našu i Njegovu žalost, samo mi ne želimo biti s Njim.

Ako je barem nekoliko duša za vrijeme sahrane shvatilo da je Ivica, kojeg su istinski voljeli, bio ono ogledalce u koje sami nisu željeli pogledati, a nalazi se u njihovim srcima, već zbog toga Ivičina prerana smrt nije bila uzaludna.
.
O tome i još o mnogočemu je razmišljao Župnik, stojeći daleko iza svih. Prestao je tražiti odgovore…Jer, kad Bog na ovakav način progovori, uzalud sva naša pitanja! I čemu?
Ostaje nam samo vjera i nada da je Ivica sada sretan među blaženicima, tamo "gore", ako mu je, naš svima zajednički i istinski najbolji Prijatelj Isus, dopustio da sada gleda s neba dolje - Ivica sigurno već moli Isusa i za Mamu i Tatu.
Sigurno će i u nebu dovršavati molitvu na svoj način: "Molim Te posebno za sve one kojima je Tvoje Milosrđe najpotrebnije"! - A takvih je doista mnogo.

Hoće li se Ivica sjetiti i nas? Nije to glupo pitanje…jer ne mislimo na one "gore".

Takvih živućih Ivica ima bezbroj, posvuda oko nas, po cijelome svijetu, no ne primjećuju ih baš svi. A oni, koji su ipak otišli "gore" prije Ivice, i oni Boga mole za nas…kad mi sami za sebe to ne činimo.
Nakon izmoljenog Očenaša za onoga koji bi iz mnoštva na sahrani prvi mogao biti pozvan pred Lice Božje - i "pođimo u miru" - svijet se počeo razilaziti.
Čulo se startanje automobila koji se vraćaju u Grad, u okolna sela, i u L…pa onda brujanje, gubljenje zvuka u daljini.
Osim Mame, Tate i najbližih prijatelja i dakako skrivenog Župnika, svi su otišli - šutke.
.
Bio je to nezapamćen sprovod, događaj kojeg seoske babe neće ovaj put napuhati i iskriviti…Barem ne u nekakvom negativnom smjeru. Među onima koji su odlazili kolima sjedio je i gradonačelnik.
On je još putem do grada donio odluku: nikad više neće biti pokrovitelj bajkerskih manifestacija, sredit će sva parkirališta i osigurati da budu nedaleko bolnici i svakoj ustanovi a ne da vozači moraju ostavljati kola i nasred ceste…I svakako će nabiti strahovito visoke kazne za bajkere, koji će morati smanjiti buku motora na minimum, odredit će im ulice gdje jedinio smiju divljati; za svaki kilometar prekoračene brzine drastične kazne, čak do trajnog oduzimanja dozvole…
Svašta je želio…ali samo to, i jedino to je i mogao, samo željeti. Zapravo, mogao je samo maštati ovako revoltiran, tužan, jer što doista može obični mali Gradonačelnik? U usporedbi s nekim pojedincima, s moćnim i bogatim taticama iz Grada - baš ništa!
Takvi tatice svojim sinovima ispunjavaju baš svaku želju. Uzročniku ove tragedije bio je to već treći kupljeni motor, najnoviji model ovih bahato bučnih, besmisleno moćnih, bezobzirno opasnih i prebrzih nositelja stalne potencijalne smrti na cestama!
Što je otac kupio sinu - što ako ne s m r t ?
.
Konačno su uspjeli nagovoriti i Mamu, te mala grupica polako krene prema kući. Ipak je od groblja do Tihe ulice bilo oko kilometar. Krenuše šutke, a sunce, koje je pred Uskrs tako radosno promatralo Ivicu gdje junački pravi svoga bijelog zeku, ovaj put je bilo tužno. Kao da je ispred sebe navuklo paučinastu koprenu, prozirni veo plavkasto-bijelih izduženih pruga oblačića. Vjerojatno bi i nebo ispustilo koju suzu, ali oblaci, baš kao i onoga dana, počeše se skupljati nisko, gotovo na horizontu. Srećom, kiša ih neće "potjerati".
Dok su se s noge na nogu polako primicali Tihoj ulici, lagani vjetrić donese sitnu rosulju iz smjera gdje je kiša ipak počela padati.
Koračajući s Jozom i Denisom iza Mame i Tate, gazda-Ivan prošaputa:
-Gle, i nebo plače!
Mama je to ipak čula i njene suze se stopiše s ovom rosom, s dolazećim suzicama s neba.
.
Groblje je opustjelo. I kišica se smirila, konačno i prestala.
Čudno da baš nitko nije primijetio kako nedostaje njihov Župnik. A on se već opraštao od sela, od svega, no prvo od njemu najdraže osobe.
Ptičice se opet vratiše u krošnje žalosnih vrba i breza. Na povjetarcu opet sve oživje, čak se i vrhovi čempresa počeše klanjati na sve strane svijeta. Župnik ni sada nije smogao snage prići grobu. I zašto?
Dugo je razmišljao…zapravo cijelu proteklu noć. Kad dobije novu župu više se uz nikoga neće ovako vezati.
Što ako je pogriješio? Što ako Isus od njega traži tamo, gdje je to doista potrebno, da sredi opet koju zapuštenu crkvu? Njemu je to išlo kao od šale, dok nekom drugom svećeniku to ne uspije tokom cijelog njegovog župnikovanja.
To noćašnje pitanje, skoro i zaključak, izjedalo ga je.
Kao i svaki svećenik je činio što je morao. Svaki dan sobom nosi toliko prilika za dobra djela, za akciju, a on se, eto, vezao uz jednog dječaka. Istina, ne prosječnog, no nije li Bogu sav Božji narod na prvom mjestu? Nema izdvajanja, svi su Bogu i pred Bogom isti!
Koliko je to puta spomenuo svojim župljanima, a eto, on sâm se nije postavio kako treba.
Mi znamo da se Župnik postavio i više nego ispravno. Ali, svi smo mi različiti i svatko zaključuje i postupa u skladu sa svojom savjesti. Župniku je ona, očito, šaputala nešto što mi ne razumijemo. Ne znamo!
Polako je krenuo do debla breze 10-ak metara od Ivičinog groba. Nastojao je i dalje ostati skriven među spomenicima, preko kojih je zurio u humak. Ovaj se i nije vidio od mnoštva vijenaca i cvijeća. Župniku su misli opet bile negdje gore, veoma, veoma daleko, kao ono jutro kad je šetao s brevijarom u vrtu - iznad oblaka.
Nadao se da ga nitko nije primijetio, no prevario se. A tada…Jesu li nanjušili miris svježe trave? Vjerojatno.
Ohrabreni ponovo vraćenom tišinom krenuše iz živice, gdje su se dosad krili, prođoše pored Ivičina groba …Župniku se učini da su tu na trenutak zastali. Tada odskakaše u dublju travu.
Župnik se odmah upita nisu li to baš ona dva zeke, pobjegla one noći zbog male nesmotrenosti snene Ivičine majke? Ne, oni su već narasli…Kao da su ga čuli, oba zeke se usprave na stražnje noge i pogledaju u njegovu pravcu, da su i progovorili, dobrom bi Župniku i to bila posve normalna stvar, jer se u zadnje vrijeme osvjedočio da ima još toliko ljudima neshvatljivih stvari na zemlji… Zečevi opet nestanu u potrazi za boljom travom.
Iako ga Župnik već dugo nije čuo, nije se iznenadio. A Ivica na nebu?
Očito se i Grga začudio, pa je odustao od skrivanja. Cijelu sahranu je pratio udaljen samo nekoliko metara iza Župnika. Prišao mu je. Ovaj se trgne. Dakako, jer je mislio da je posve sam, no što je-tu je. Mada je kanio postaviti "škakljivo" pitanje Grgi, kao da su cijelo vrijeme stajale zajedno, postavi drugo:
-Pretpostavljaš li da je dragi Isus dopustio Ivici da sve ovo gleda odozgo?
-Da! I on se sad smiješi.
-Čuješ ovoga, jel`da? - upita, pokazavši palcem sebi iza leđa, u pravcu sela.- Mi idemo na Mjesec, a toliko toga nam je još ne poznato, ne znamo. O, Sole mio, razumijemo ovaj šaroliki svijet možda samo 2 posto, ali mi jurišamo u svemir, zbog nekakvog prestiža velesila. To je ludost….Ne! To je čista oholost.
-Aha! - Kad je Grga želio predložiti da krenu kući, ponovo isti "glas". .- Opet on?
-Da, Grga, nakon dužeg vremena, opet ga čujemo!
Preko tišine groblja, plutajući na povjetarcu iz pravca sela, kao znak potvrde ili slaganja sa svime što je rekao Župnik, čuo se udaljeni, skoro zaboravljeni, no već simpatični i svaki put zbunjujući: "Av-av"!
Zbunjujući, svakako.
Zar samo zato što taj psić ne zna što je politika, što se pas-životinja čudno ponaša jer, eto, nije čovjek?
Životinje nemaju slobodnu volju, samo čovjek slobodno bira i odlučuje, oslanjajući se na svoj razbor i mudrost...Opaža, zaključuje, sudi makar i ne razumio sve. Grga bi rekao: -Životinje ne mudruju. Ne robuju ničemu, samo slijede instinkt, svoj nagon. Denis bi nadodao:
-Životinje ne gaze u sebi ono po čemu se ravnaju i žive.
A Ivica? On bi se samo nasmiješio jer, kao znak slaganja ili nekakve točke na "i", opet je doplovio, samo nešto tiši, ali i dalje zbunjuć:
"Av-av"!
Župnik slegne ramenima, kao da je predosjećao na što će ga Grga početi nagovarati. Prišao je Ivičinom grobu, blagoslovio ga i nešto izmolio, okrenuo se i uputio k izlazu iz groblja.
Putem su šutjeli. Iznenada Župnik stane i zagleda se u Grgu: -Kako si znao da smo na bajeru, da spašavamo Jozu?
-Nebitno.
-O, itekako je bitno, Grga.
-Nisam znao za Jozu.
-O, Sole…! Ne kako, nego zašto si uopće došao?
-Čuo sam psa.
-Čuo si psa?…Pa što ako si ga čuo! Pitam te zašto si došao, jer…ne laje li taj pas kad se njemu svidi?
-Aha, ne i gdje.
-To znači…?
-Znači da taj pas nije baš posve običan…
-To zna cijelo selo.
-Ali ne znaju svi da se taj pas boji vode! - tiho će Grga, na što Župnik izbeči oči, ponavljajući riječi:
-Ali ne znaju da se taj pas boji vode? Taj pas? Taj pas se boji…v o d e ?!
-Bajera naročito. Znam sigurno da ni-ka-da, do tog dana, pas nije bio tamo.

Tu večer i duboko u noć su prozorska stakla seoskih kuća sporo tamnjela, za razliku od Župnikovog ureda. Nagnut, laktovima oslonjen na stol, Župnik je, zaronjena lica u dlanove rezimirao sve događaje proteklih dana. Već davno je prošla ponoć kad je ugasio svjetlo.
Ulična svjetiljka bi se pri naletu vjetrića zaljuljala i zavirila kroz prozor u spavaču sobu, gdje se siroti Župnik meškoljio i vrtio u postelji. Imao je nerješiv problem:
Nikako da se sjeti kako je s groblja došao do svog ureda i stana.
-------
Sorry na greškama, sâm sam svoj lektor...(autor)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostOvaj post je obrisan od Božja ovčica na 30 svi 2014 16:41.
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 27 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr