www.tebe-trazim.com

Isus nam nije obećao put posut ružama

„Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu - ja vas izabrah od svijeta - zato vas svijet mrzi.“ (Ivan 15,18.19)

Pročitajte "Ivan 15:18-27"

Kršćanstvo, onako kako ga je Isus opisao, uopće ne sliči na neko ugodno putovanje kroz život. Od svih velikih učitelja Isus je najotvoreniji i najpošteniji. On stalno iznova naglašava da će Njegovi sljedbenici biti progonjeni zato što su slični Njemu, zato što žive po načelima koja se potpuno razlikuju od načela svijeta.

Kršćanstvo je izazivalo progonstva na svakom području kršćanskog postojanja: na poslu zbog poštovanja sedmog dana, u obitelji zbog novih prioriteta i veza, u društvu zbog novog načina života.

Očita je činjenica da pravo kršćanstvo mijenja ljude. Ono ih čini nespremnima da žive uobičajenim, grješnim načinom života, kojim živi njihova okolina. Posljedica je progonstvo. A to progonstvo nije uvijek bilo nježno. Imperator Neron, na primjer, mazao je kršćane paklinom i palio ih kao žive buktinje da bi rasvijetlio svoje vrtove. Ušivao ih je u životinjske kože i puštao svoje lovačke pse da ih rastržu na komade. Druge je ušivao u svježe odrane kože i stavljao ih na sunce, koje je svojim toplim zrakama sušilo kože i tako polako stezalo do smrti njihova bespomoćna tijela.

Nekima je odsijecao dijelove tijela i pekao ih pred njihovim očima ili je na njih sipao rastopljeno olovo.

Lista surovosti je beskrajna. Ni sam Isus nije predstavljao izuzetak. I On je umro strašnom mučeničkom smrću na križu.

Progonstvo i omalovažavanje još nisu došli kraju. Biblija nam kaže da će se nastaviti sve do kraja. Međutim, sve to nije moglo skršiti duh Kristovih sljedbenika, jer su znali da ovaj svijet nije njihov dom. Oni su bili svjesni da će „progonjeni zbog pravednosti“ naslijediti Božje kraljevstvo.

Nemojte se prigođavati ovomu svijetu! Naprtiv preobrazite se obnovi svojega uma da možete razabirati što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno. Rimljanima 12:2

Zašto se vode ratovi u svijetu?

„Lakomac zameće svađu, a tko se uzda u Jahvu, uspjet će.“ (Izreke 28,25)

Svaka država ima svoju vojsku, policiju, sudstvo, zatvore i kazneni sustav. Povijest svijeta je prepuna izvješća o ratovima i agresijama, a dnevne novosti nas stalno obasipaju pričama o nasilju. Zašto? Zašto moramo živjeti u svijetu prepunom ratova i zločina?

Odgovor je jednostavan - grijeh. Svaki ljudski problem, bez obzira je li nastao među pojedincima ili narodima, kao da proistječe iz čovjekovih grješnih osobina: pohote, pohlepe, sebičnosti, oholosti.

Mi nismo u stanju ni početi shvaćati probleme našega svijeta ukoliko ne uzmemo u obzir biblijsku doktrinu o grijehu. Upravo grijeh i njegovo zlosretno potomstvo pridonose da se tako teško održava mir u svijetu. Upravo je grijeh izazvao slom svih velikih planova o miru koji su ostali zabilježeni na stranicama diplomatske povijesti.

Osnovni problemi našega svijeta nisu političke, ekonomske ili društvene naravi. Ne! Stvarni problem je navika pojedinaca i naroda da svoje osobne želje i ambicije stavljaju iznad i ispred svega ostaloga. Posljedica je da ću ja, ako sam dovoljno jak i velik, uzeti sve što želim odmah sada, milom ili silom. Naravno, ako nisam dovoljno jak da to postignem, uzet ću onda kada me nitko ne promatra. Ako ikada treba zavladati mir, trebaju se stvoriti nova srca, novi umovi i novo držanje.

Priča se o dvojici duboko religioznih ljudi koji su živjeli u savršenom miru u svojim usamljenim kolibama visoko u planinama. Jednoga dana odlučili su prekinuti monotoniju života time što će se početi ponašati kao i svi ostali ljudi.

To je značilo da će se početi svađati. Da bi započeli svađu, složili su se da između sebe stave kamen i da jedan od njih kaže da je kamen samo njegov.

Da bi izašao u susret želji svoga prijatelja, drugi je rekao: „Ovaj kamen je moj!“ Zastajući da razmisli o godinama druženja i prijateljstva, prvi je odvratio: „U redu, brate, ako je kamen tvoj, ti ga uzmi!“ I tako se svađa završila. Ovakav je mirotvorni duh nužan u ovom našem nemirnom svijetu.

Snaga koja mijenja

Pročitajte: Ponovljeni zakon 6:4-9

Ove zapovijedi, što ti ih dajem danas, neka ti budu upisane u srcu! Ponovljeni zakon 6:6

MNOGI vole igre kojima provjeravaju svoje znanje. Nedavno smo se prijatelji i ja natjecali u poznavanju Biblije. Budući da smo sjedili ispred našeg ureda, naši su nas suradnici mogli čuti. Uskoro su uslijedila pitanja koja obuhvaćaju razdoblje od Noe pa sve do žene na studencu. Bio je pravi užitak slušati ih kako odgovaraju na pitanja iz Biblije.

Znanje o Bibliji je bitno, no Bog želi da nas Njegova riječ prožme, da postane dio nas kako bismo napredovali u zajedništvu s Njime. Duh Sveti koristi Riječ da bismo se obukli u novoga čovjeka i postali sličnijima Kristu (pročitajte Efežanima 4:20-24). Ona nam donosi »radost i veselje« (Jeremija 15:16), »sreću i uspjeh« (Jošua 1:8), oružje je za duhovnu borbu (pročitajte Matej 4:1-11). Nadalje čitamo: »Sve je pismo… korisno za poučavanje, za uvjeravanje, za popravljanje« (2 Timoteju 3:16), »svjetlo je stazi mojoj« (Psalam 119:105), daje mudrost pri rješavanju problema i potiče vjeru (pročitajte Izreke 1:2,3 i Rimljanima 10:17).

Učiti o Bibliji samo da bismo povećali svoje znanje može dovesti do duhovne oholosti jer »znanje nadima« (1 Korinćanima 8:1). No, dopustiti Duhu Svetome da nas Riječju mijenja, pomaže nam da uspješno prolazimo kroz životne oluje i da se s ljubavlju odnosimo prema Bogu i drugima.

- Dennis Fisher

Mnoge knjige mogu nas informirati, ali jedino nas Biblija može transformirati.

Ne ljubite svijet



“Nemojte ljubiti svijeta ni onoga što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve, jer ništa od onoga što je u svijetu — požuda tijela, požuda očiju, oholost zbog imetka — ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta.” (1. Ivanova 2,15.16)

Mladež koja živi u današnje vrijeme mora voditi odlučnu bitku želi li ispravna načela učiniti pravilom svojeg postupanja. Velik dio društva ulaže velike napore da čini ono što čine i drugi, da uskladi svoje ponašanje s mjerilima ovoga svijeta. Poput praznog mjehurića ili bezvrijednog korova, prepušteni su matici. Oni nemaju osobnost niti moralnu neovisnost. Odobravanje svijeta od veće im je važnosti nego Božje odobravanje, važnije od poštovanja onih koje On cijeni. Njihova jedina pobuda ili pravilo postupanja je lukavstvo. Budući da ne cijene istinu i ne ponašaju se po načelima, ne može im se nametnuti nikakva ovisnost. Oni su igračka Sotoninih kušnji. Nemaju pravog samopoštovanja niti istinske sreće u životu. Takve ljude treba žaliti zbog njihove slabosti i ludosti, a oni koji žele postati istinski vrijedni poštovanja, trebaju izbjegavati njihov primjer. Ali, umjesto toga, njihovo društvo je najčešće privlačno i čini se kao da posjeduju očaravajuću moć koju je gotovo nemoguće razbiti. ...

Neka razum i strahopoštovanje prema Bogu budu vaš vodič u oblikovanju stavova i odabiru onih s kojima se družite. Budite nepokolebljivi u svojoj namjeri bez obzira na stavove koje drugi pokazuju prema vama. Kada vas Božji zahtjevi vode u suprotnom smjeru od onog kojim idu oni s kojima se družite, idite odlučno naprijed bez obzira na to slijedite li većinu ili manjinu. Sve što Božja riječ osuđuje odbacite, čak i ako cijeli svijet to prihvaća i zastupa.

Vjera

“A pravednik živi od svoje vjere.” (Habakuk 2,4)

Jednom drugom prigodom, dok je razmišljao o budućnosti, izrekao je sljedeće riječi: “Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi reći.” Gospodin mu je milostivo odgovorio. “Zapiši viđenje, ureži ga na pločice, da ga čitač lako čita. ... A pravednik živi od svoje vjere.”

Vjera koja je jačala Habakuka i sve svete i pravedne koji su živjeli u to teško vrijeme bila je ona ista vjera koja danas održava Božji narod. U najmračnijim trenucima, u najtežim okolnostima, kršćanin se može osloniti na izvor svekolikog svjetla i snage. Iz dana u dan, vjerom u Boga, on može obnavljati svoju nadu i hrabrost. “A pravednik živi od svoje vjere.” U službi Bogu ne smije biti malodušnosti, kolebanja ni straha. Gospodin će više nego ispuniti najsmjelija očekivanja onih koji se uzdaju u Njega. On će im dati mudrosti u skladu s različitim okolnostima u kojima će se naći. ...

Mi moramo gajiti i njegovati vjeru o kojoj su svjedočili proroci i apostoli — vjeru koja se oslanja na Božja obećanja i koja čeka na izbavljenje u vrijeme koje je Bog odredio i onako kako je to On zamislio. Pouzdana proročka riječ konačno će se ispuniti slavnim dolaskom našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista kao Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima. Vrijeme čekanja možda izgleda dugačko, možda dušu pritiskuju obeshrabrujuće okolnosti, mnogi u koje smo se uzdali možda će pasti na putu; međutim, zajedno s prorokom koji je hrabrio Judu u vrijeme nezapamćenog otpada, uzviknimo puni povjerenja: “Ali je Jahve u svojem svetom Hramu: nek sva zemlja zašuti pred Njime!” (Habakuk 2,20)

Voljet ću kao što je Krist volio

“Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici.” (Ivan 13,35)

Želimo li biti istinsko svjetlo svijetu, moramo pokazivati Kristov duh ljubavi i milosrđa.

Voljeti onako kako je Krist volio znači vježbati samokontrolu. To znači da moramo pokazati nesebičnost u svako doba i na svakome mjestu. To znači da se moramo okružiti ljubaznim riječima i ugodnim pogledima. Oni ništa ne koštaju onog koji daje, a iza njih ostaje skupocjen miomiris. Njihov utjecaj na dobro ne može se procijeniti. Ne samo za primatelja, već i za davatelja, oni su blagoslov i djeluju na njega. Izvorna ljubav je dragocjena odlika nebeskog podrijetla čiji se miomiris sve više pojačava što je više dijelimo s drugima. ...

Bog želi da Njegova djeca zapamte da, žele li Ga proslaviti, moraju pokazivati svoju naklonost onima kojima je najpotrebnija. Nijedna osoba s kojom dođemo u kontakt ne smije biti zanemarena. Ni traga sebičnosti u našem pogledu, riječi ili djelu ne smije se očitovati prema ljudima bez obzira na njihov položaj, bez obzira kotiraju li visoko ili nisko u društvu, jesu li bogati ili siromašni. Ljubav koja ima ljubazne riječi samo za odabrane a prema ostalima se odnosi s hladnoćom i nezainteresiranošću, nije ljubav, već sebičnost. To ni u kojem slučaju neće biti na dobro dušama ili na slavu Bogu. Nemamo pravo ograničiti svoju ljubav na samo jedan ili dva objekta.

Oni koji ubiru zrake Kristove pravednosti, a ne odsjajuju ih u životima svojih bližnjih, uskoro će izgubiti ugodne, sjajne zrake nebeske milosti, sebično zadržane da obasjaju nekolicinu. ... Ne smijemo si dopustiti da oko sebe okupljamo nekolicinu odabranih ne pružajući ništa onima kojima je pomoć najpotrebnija. Svoju ljubav ne možemo zapečatiti samo za posebne. Razbijte bočicu i njezin će miomiris ispuniti cijelu kuću.

Estera

“Tko zna nisi li se baš i popela do kraljevske časti zbog časa kao što je ovaj?” (Estera 4,14)

Bio je određen poseban dan kad će Hebreji biti pobijeni, a njihova imovina oduzeta. Kralj nije imao ni pojma o dalekosežnim posljedicama koje bi izazvalo potpuno ostvarenje ovoga proglasa. Sam Sotona, prikriveni začetnik cijeloga plana, pokušavao je očistiti Zemlju od onih koji su čuvali spoznaju o pravome Bogu. ... Međutim, zavjere neprijatelja bile su onemogućene Silom koja vlada nad sinovima čovječjim. Po Božjoj providnosti, Estera, Hebrejka koja se bojala Višnjega, postala je kraljica medoperzijskoga kraljevstva. Mordokaj je bio njezin bliski rođak. Pritisnuti nevoljom, odlučili su obratiti se Kserksu i moliti za svoj narod. Estera se trebala nepozvana pojaviti u njegovoj blizini kao posrednik. Mordokaj je rekao: “Tko zna nisi li se baš i popela do kraljevske časti zbog časa kao što je ovaj?” (Estera 4,14) Kriza s kojom se Estera suočila zahtijevala je brzu i ozbiljnu akciju; ali oboje, i ona i Mordokaj, dobro su shvaćali da će svi njihovi napori biti uzaludni ako Bog ne bude moćno djelovao u njihovu korist. I zato je Estera uzela vremena za razgovor s Bogom, izvorom svoje snage. Kazala je Mordokaju: “Hajde, sakupi sve Židove koji se nalaze u Suzi. Postite za me; tri dana i tri noći ne jedite niti pijte. I ja ću tako postiti sa svojim djevojkama. Tako pripremljena ući ću kralju i unatoč zakonu, pa treba li da poginem, poginut ću.” (Estera 4,16)

Svakom domaćinstvu i svakoj školi, svakom roditelju, nastavniku i djetetu koje je obasjala svjetlost Evanđelja, upućeno je u ovom sudbonosnom času pitanje postavljeno kraljici Esteri u onom značajnom trenutku izraelske povijesti: “Tko zna nisi li se baš i popela do kraljevske časti zbog časa kao što je ovaj?”

Trebaju li kršćani misliti o nagradi?

„Već mi je pripravljen vijenac pravednosti, koji će mi u onaj Dan dati Gospod, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak.“ (2. Timoteju 4,8)

Ima nekih ljudi koji drže da kršćani ne trebaju razmišljati o svojoj vječnoj nagradi. To bi značilo da ne trebaju misliti o nebeskom obećanju ili se bojati ognja posljednjeg dana. Pravi kršćanin, kako oni misle, živi kršćanskim životom zato što voli biti kršćanin.

Pa, čini mi se da ima prilično istine u takvom načinu razmišljanja. Svjestan sam da nitko neće biti spašen samo zato što se bojao ognja, niti će se naći u Božjem vječnom kraljevstvu samo zato što je volio tamo se naći.

Međutim, te činjenice ne čine cijelu istinu. Biblija se ne ustručava govoriti o nagradi ili o kazni prilikom Isusovog drugog dolaska. Tekst u Evanđelju po Mateju 5,12. koji govori o velikoj nagradi vjernih, samo je jedan od mnogih. Jakov govori o vijencu života, „koji je Bog obećao onima koji ga ljube“ (Jakov 1,12). Ni Pavao se ne ustručava priznati da očekuje „vijenac pravednosti“ prilikom drugog Kristovog dolaska.

Bog voli svoju djecu. On ih želi blagosloviti obilnije nego što ona mogu zamisliti. Dio tog blagoslova je i nagrada na obnovljenoj Zemlji.

Ta se misao provlači od Mateja do Otkrivenja. U posljednjem poglavlju Otkrivenja čitamo: „Pazi! Dolazim uskoro i sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovu djelu!“ (Otkrivenje 22,12)

Premda naše prvenstvene pobude nisu očekivanje nagrade ili strah od kazne, ipak trebamo odbaciti nebiblijsku ideju da one uopće ne sudjeluju u procesu našeg odlučivanja. Bog želi da težimo za onim što je dobro. On želi da čeznemo za Nebom dok idemo kroz ovaj baš ne tako idealni svijet.

Evanđeoski nalog


„Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.“ (Matej 28,19.20)

Razmotrimo još jednom s druge strane Isusovu izjavu da su kršćani svjetlo svijetu! Kad uzmemo u razmatranje posljednje riječi izjave obuzeti smo još većim strahopoštovanjem nego kada proučavamo njen početak. Obični ljudi, kojima se Isus obraćao, nisu bili samo svjetlo, oni su bili svjetlo svijetu.

Ovdje se srećemo s temom koju Matej razrađuje u cijelom svom Evanđelju. Isus nije rekao da će kršćani biti svjetlo Palestini, ili Rimskom Imperiju, ili velikom dijelu svijeta. Ne! On je rekao da će Njegovi sljedbenici biti svjetlost cjelokupnom svijetu.

Ovdje se srećemo s evanđeoskim nalogom, koji je ponovljen i u završnim tekstovima prvog Evanđelja. Kao Kristovi učenici, Njegovo učenje trebamo objaviti svim narodima.

Ova misao postaje posebno značajnom uzmemo li u obzir da se Isus obraćao Hebrejima toga doba koji su naginjali izdvajanju od ostalih naroda, koji su podizali zid razdvajanja između sebe i ostatka svijeta.

Unatoč tom izdvajanju, Isus je rekao Hebrejima i nama da trebamo biti svjetlo svijetu. Time, prema riječima Duha proroštva, „Krist ruši zid razdvajanja, samoljublja, nacionalnih predrasuda i propovijeda ljubav prema svim pripadnicima ljudskog roda. On uzdiže ljude iz uskog kruga u koji ih je zatvorila njihova sebičnost; On uklanja sve teritorijalne granice i umjetno stvorene razlike u društvu. Ne pravi nikakve razlike između susjeda i stranaca, prijatelja i neprijatelja. On nas uči da svaku dušu, kojoj je potrebna pomoć, gledamo kao svoga bližnjega i cijeli svijet kao područje svoga rada“ (Misli s Gore blagoslova, str. 59)

„Vi ste svjetlo svijetu.“