NIJEMI ĐAVAO
U: Oče, zašto ste maloprije rekli nijemi đavao? Što je to nijemi đavao?
S: To je đavao nečistoće.
U: Što je to nečistoća?
S: To su svi grijesi, koje zabranjuje šesta i deveta zapovijed, tj. besramni čini, pogledi, razgovori, besramne želje, pa nevjera i zloba u braku.
U: Dakle, nečistoća je vrlo težak grijeh?
S: Ona je vrlo težak grijeh odvratan Bogu i ljudima.
Snižava u red životinja onoga koji ga čini. Uzrok je mnogih drugih grijeha i izaziva najstrašnije kazne u ovom i u drugom životu.
Sveto pismo naziva nečisti grijeh najgadnijim imenima: najgori zločin, gnusoba,
Rugoba, opačina koju ne smijemo ni spominjati.
U: Jadnih li nas! Moramo, dakle, biti oprezni.
S: Jasno! Sveti se oci slažu te kažu daje bludnost grijeh, koji šalje najveći broj ljudi u pakao.
U: Istina?
S: Upravo tako! Sveti Augustin tvrdi: kao što je oholost nastanila Pakao anđelima, tako ga bludnost puni ljudima.
A sveti Alfons dodaje da su svi kršćani – koji propadaju – osuđeni zbog bludnosti ili bar ne bez nje.
U: A koji je uzrok tome?
S: Dva su osobita razloga: 1. Ljudi vrlo lako počine nečiste grijehe. 2. Vrlo ih teško isprave.
U: Zašto je vrlo lako počiniti nečiste grijehe?
S: Jer ne smijemo misliti, da su nečisti grijesi samo bludni čin, preljubi i slične gnusobe, to su samo krajnosti. Da netko smrtno sagriješi nečistoćom dostatni su pohotni pogledi, sramotno čitanje, razvratne pjesme, raspuštene kretnje i razgovori, raskalašena ljubakanja, nepristojni čini, pa čak i misli i nutarnje naslade i nečiste želje, kad na njih slobodno pristanemo.
U: A zašto ih je najteže popraviti?
S: Jer, nažalost, jedan grijeh vuče drugi, dok se malo pomalo ne splete lanac, koji je zatim vrlo teško prekinuti. Jao onome tko počne!
U: Je li moguće? Ali zar Ispovijed ništa ne pomaže?
Zar nije dostatna da prekine taj lanac?
S: Ispovijed je uvijek najsnažnije sredstvo, ali samo dobra ispovijed. Tu je, naprotiv, varka i sva snaga nijemoga đavla: on zatvara usta kako smo već vidjeli, i ne dopušta čovjeku dobro ispovijediti ove grijehe.
U: Oh, kad bi se besramnici svaki put dobro ispovijedili, ne bi ustrajali u nečistoći, zar ne, oče? Ispovijed bi bila jača od nje.
S: Točno! Nijemi đavao voli tmine. Ispovijed nosi svjetlo, a svjetlo raspršuje grijehe.U: Dakle, Božje milosrđe napušra bludna grešnika?
S: Ne napušta Bog bludnika, nego bludnik napušta Boga, ili više ne mari za Nj, ili – još gore – prezire Ga, kako vidjesmo u prijašnjem poglavlju.
Stoga bludnost zovu majkom konačna nepokajanja, a sveci kažu: Bestidan život, neraskajana smrt.
U: Zašto je bludnost majka konačna nepokajanja?
S: Jer se besramnici općenito neće ispovijediti ni na smrtnoj postelji. Nisu spremni ispovijediti se, napustiti grijeh i pokajati se kako treba.
U: Zar ni onda?
S: Jest, ni onda! I spremni su izgubiti nebo i poći u Pakao.
Kad je obolio Teodor Beza, Kalvinov nasljednik i vođa protestantske reforme, posjetio ga je sveti Franjo Saleški. Ovaj u svojoj žarkoj revnosti nije ništa propustio pokušavajući ga navesti, da se odrekne zablude i vrati u Katoličku Crkvu i spremi se na kršćansku smrt. Na tople poticaje svetoga biskupa, Teodor je zaplakao, ali je ponavljao duboko uzdišući: „Nemoguće, nemoguće“.
Svetac je ustrajno istraživao, da sazna razlog ove riječi „nemoguće“. Konačno se Teodor s velikim naporom podigao na lakat i potegnuo zastor koji je zatvarao ložnicu. Time mu je dao znati, da se tamo nalazi sakrivena jedna žena, pa poviče: „Eto razloga zašto se ne mogu obratiti i spasiti!“ Smrt i pakao, ali ne odstupi od grijeha. Ovdje također vrijedi: Nećudoredan život, neskrušena smrt.
U gradu Spoletu živjela je neka raskalašena djevojka, koja se potpuno predala ispraznostima i plesovima. Više puta su je poticali da se popravi. Oholo je prezirala opomene i rugala im se. Samo se njena majka naslađivala ljepotom i živahnošću svoje kćerke i uživala je, gledajući kako joj udvara velik broj ljubavnika; pustila je da stvar teče nadajući se da će naći dobru partiju, a kad popusti uskipjelost godina da će se smiriti.
No, nesretna kći teško oboli. Dolazili su ugledni susjedi dvoriti je. Poticali su je da zove svećenika i spremni se na smrt. Ali je okorjela bijednica uporno ponavljala: Što? Nije moguće da ja tako lijepa i mlada umrem. Ja ne smijem, ja neću umrijeti!
Konačno je došao svećenik, koji ju je zaklinjao, da se opameti i preporuči Presvetoj Djevici, jer bi je smrt mogla pokositi.... Što, smrt? Umrijeti? ....odgovarala je nesretnica – Ja moram živjeti!.... Ja ne smijem, ja neću umrijeti!
Kad je konačno vidjela da je sve više nagovaraju i kad je primjetila da joj nestaje snage, krajnjim je naporom bijesno zavikala: „Pa dobro, kad moram umrijeti .... đavle, dođi ti... nosi moju dušu!“ I pokrivši lice plahtom, izdahne. Nećudoredan život, neskrušena smrt.
Sveti Augustin pripovijeda, da su nekog čovjeka molili i zaklinjali, da napusti neku kuću, koju je posjećivao uz veliku sablazan. Nije se dao nagovoriti: govorio je, da to nikako ne može. Dogodilo se jednoga dana, da su ga u onoj kući obdarili zaista obilatim batinama. Hoćeš li vjerovati? Odmah je napustio kuću: svaka je nemogućnost iščezla. Svetac završava: Quod non fecit Dominus, fecit baculus – ono što nije učinio Bog, učinila je batina.
Ispovjedajte se dobroSvećenik Luigi Chiavarino
