www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 22:28

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 159 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 ... 16  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 20 lis 2019 20:34 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 638
Podijelio: 26 zahvala
Zahvaljeno je: 11 zahvala
Ja razumijem mladost, ali čini mi se da će netko današnjim mladim katolicima morati priopćiti da će jednom umrijeti.
Tolika se sad nauka razvila oko tzv. teologije tijela da je, bojim se, slučaj - ono kad netko ode previše desno pa ti se pojavi s lijeve strane..
Ova sad nova knjiga (pročitala sam isječak..bljuv..) "Seks kakav niste poznavali" kako li već ...naprosto mi je prelila čašu.. u samom naslovu.. Podsjeća me sve ovo na "Madoninu" kabalu di oni u spolnom odnosu vataju neke extra frekvencije... Čovječe živi kako Bog zapovida. Ako si u celibatu živi sveto svoj celibat ako si u braku živi sveto svoj brak.. Mislim da su sveta Rita i sveta Brigita živjele sveto svoj brak i bez ovih katoličkih seksualnih gurua.

Ovo je sa bloga Nasljeduj Mariju.


Teologija tijela - Od Davida Bowieja do Spidermana do Christophera Westa

Poštovani uredniče, Teologija tijela (TOB) i Christopher West često zaokupljaju moje misli koje mi izazivaju popriličan stres! Monica Ashour, (učiteljica teologije tijela) piše na IV. Forumu nacionalne teologije u Dallasu, Texas, 26. listopada 2007: "Razmislite o Misi. Svojim pritjelovljenjem s Kristom slavimo Boga kako bismo uronili dublje u potpunost otajstva s Njim i cijelom Crkvom; Papa Ivan Pavao II kaže da je 'bračni odnos, pored Mise, najmoćniji način suprostavljanja đavlu'." Ha?

Čemu sve ovo? Što je sada činiti, onima od nas koji nisu u braku, kad nikada 'nećemo moći' sudjelovati u ovom 'najmoćnijem načinu suprostavljanja đavlu'? Što će se dogaditi s nama? Što je s vječnim djevicama, Kristovim nevjestama, posvećenim dušama - stvarnim životima posvećenima Bogu, kroz rad i neprekidnu molitvu, jesu li oni doista, u tom sukobu s đavlom 'na začelju', iza oženjenih ljudi?

Čini se kako cijeli koncept Teologije tijela, na način koji osobito predstavlja Christopher West, jedan od najnovijih seksualnih gurua, nije ništa drugo nego promicanje sakramentalizacije seksa. To je apsurdno! Opet, bilo bi dobro kad bi oni koji srcem poimaju teologiju tijela (kao što to predstavljaju pojedini 'učitelji' u današnjoj katoličkoj crkvi) mogli biti kreposniji i u u svojem govoru i u svojim pisanim djelima. Možda bi tako mogli, i dublje proniknuti u TOS - 'Teologiju duše'.

Nancy Evers,
Tucson, AZ


Odgovor urednika:
Puno hvala na Vašem pismu. Premda zasigurno nisam stručnjak za teologiju tijela (TOB), dijelim vaše načelnu zdvojnost o ovom fenomenu, iako ne poričem da TOB može pružiti utočište od oluje nekim, nažalost zbunjenim izbjeglicama iz naše, o seksu ovisne, kulture smrti. Tijekom sveopće krize vjere i morala kao što je ova, bez obzira do koje mjere zagovornici TOB-a zaogrnu svoje nove koncepte u tradicionalno crkveno učenje o vjernosti u braku, čak i čamci za spašavanje koji propuštaju, mogu pružiti nadu utopljenicima.

Ipak, teško je shvatiti kako se pretjerana zaokupljenost teologije tijela svim seksualnim stvarima (unutar braka) može smatrati za išta manje nego radikalnim odstupanjem od tradicionalne moralne teologije. Sjećam se staroga isusovca koji je u svojim fakultetskim danima poučavao svoje učenike kako težnja za svetošću u braku mora neizbježno dovesti do udaljavanja od bračnog privilegija, a zamisao je da duhovna potraga mora imati prednost nad svim drugim stvarima dok starimo i pripremamo suočiti se sa Svemogućim, na Sudnji dan.

Još nisam vidio kako se takav zdrav razum i prastara učenja mogu uskladiti sa "seks-od-kolijevke-do-groba" stajalištem nekih zagovaratelja teologije tijela, od kojih je jedan nedavno otišao tako daleko da tvrdi kako se duhovne blagodati primanja Našega Gospodina u euharistiji u potpunosti ostvare tek nakon što se sasvim iskoristi bračno pravo. Ne sjećam se da sam čitao nešto slično u bilo kojem starom katekizmu, u 'Nasljeduj Krista', ili u 'My Catholic Faith'. A vi? Je li se u povijesti Crkve ikada čulo za takvu stvar? Uostalom, to je bio nitko drugi nego časna sestra mističarka i velika naučiteljica Crkve, sv. Terezija Avilska, koja je primijetila da "oni koji traže život duhovnoga trebaju biti radosni i slobodni i ne propustiti rekreaciju. Oženjeni ljudi moraju djelovati u skladu sa svojim pozivom – no, njihov će napredak nužno ići tek 'kokošjim korakom'." Smatram da to ne bi dobro primili naši prijatelji iz TOB-a.

"Što je još zabranjeno devetom zapovijedi?", propitkuje Douay katekizam. "Ne samo namjerna želja ili pristanak, već isto tako i svako dobrovoljno uživanje ili samodopadnost u požudnim ili nečistim mislima i pokretima tijela."

Kada se okupe samci (muškarci i žene), zajedno s bračnim parovima (kao što je to često slučaj u razredima TOB) obrađuju teme o velikim duhovnim blagodatima raznih pokazivanja tih "tjelesnih pokreta", mada u granicama braka, (prema kazivanju svjedoka) često se svodeći na zadirkivanje zbog ovog ili onoga dijela te provokacije koje su se nekoć smatrale krajnje neprimjerenima za javnu raspravu. Stavimo njegove neukusna izlaganja na stranu za trenutak, nisu li barem potencijalno ti TOB razredi za neke ljude grješna prigoda? Jedna čitateljica mi je nedavno ispričala kako je TOB-ov laički "teolog", Christopher West, preuzeo na sebe raspravljati o tim privatnim i intimnim stvarima u njezinoj crkvi i to pred Presvetim sakramentom! Ona piše:

"Upravo tamo pred Presvetim sakramentom Christopher West tražio je da jedan mladić ustane i reče: 'Pogledajte Jimovo tijelo.' Kada se publika (muškarci i žene, udane i neudane) počela hihotati i osjećati se nelagodno, on reče kako je to pogrešna reakcija. Gospodin West smatra kako bismo trebali biti savršeno komotni s mišlju da gledamo nečije tijelo. Ne slažem se svim srcem s time jer sam osjetila kako je to bila naša prirodna čednost koja nas poziva da zaštitimo sebe i osobu koja stoji pred nama. Tip koji je tamo stajao zapravo je crvenio! Gospodin West je rekao da ako netko kaže 'pogledajte na Jima', da se nitko ne bi trebao smijati, te da smo stoga mi zapravo izvještačeni i stidljivi (u lošem jansenističkom / manihejskom smislu) kada smo se smijali njegovom prijedlogu da pogledamo njegovo tijelo."

Držati na ovaj način u bilo kojem okruženju je u najboljem slučaju problematično, ali u crkvi i to pred Presvetim sakramentom? Tko nadzire te "stručnjake"? Tko ih korigira kad pređu granicu i počnu sablažnjivati katolike, namjerno ili ne, svojim novim teorijama i neotesanim pristupom?

Imam u svojim dosjeima pregršt pisama od katolika s očito dobro formiranom savješću koja je na sličan način sablažnjena pristupom Christophera Westa - čovjeka koji očito vidi malo vrijednosti u Crkvenoj tradicionalnoj zabrani raspravljanja o nekim temama - npr. o seksualnoj intimnosti - u mješovitom društvu. Izgleda da gospodin West na to zna samo ljutito odgovarati: "Ovo je papa Ivan Pavao!" Ali papa Ivan Pavao je mrtav. Dakle, koliko daleko ide gospodin West u ime pape Ivana Pavla? Nadzire li netko doista ovoga momka?

Može li netko zamisliti biskupa Fulton Sheena kako raspravlja o 'in' i 'aut' aspektima seksualne intimnosti s muškarcima i ženama na bilo kojem javnom mjestu, a kamoli njegovom svetištu? A Padre Pia? Don Bosca? Čak i Majku Terezu? Moramo li, dakle, vjerovati da su moderni katolici postali tako "prosvijetljeni", tako oguglali na iskušenja tijela, da se o tim pitanjima sada može raspravljati otvoreno i u mješovitom društvu bez uvrede dostojanstva, čistoće ili skromnosti? Molim vas lijepo! Zar nismo naučili ništa od tsunamija seksualnih skandala koji su potresli Crkvu tijekom posljednjih četrdeset godina?

Možda bi ovdje dobro došlo upozorenje sv. Ivana Zlatoustog: "Jeste li možda od kamena ili od željeza? Ne, ti si čovjek podložan zajedničkoj slabosti naravi. Mislite li da nećete biti spaljeni ako uzmete vatru u ruke? Kako bi inače bilo? Stavite goruće svjetlo u sijeno i onda kažite da neće biti požara!" Naša narav je upravo poput sijena.

U nedavnoj kolumni pod naslovom "Iskupljenje rock glazbe", Christopher West zapravo okrivljuje "stidljivost i ograničenost" starih vremena za seksualnu revoluciju šezdesetih godina - i, opet, kao svog izvora koristi Ivana Pavla:

"Ivan Pavao II. upozorio je da ako se čistoća živi na represivan način, samo je pitanje vremena kada će seksualne želje eksplodirati (pogledaj 'Ljubav i Odgovornost', str. 170-171). Mislim da ovdje nalazimo ključ za razumijevanje seksualne revolucije 20. stoljeća. Bila je to tempirana bomba koja je čekala da detonira kao odgovor na stidljivost i represiju prethodne ere."

Stoga se možemo pitati, jesu li sv. Terezija Djeteta Isusa i Sv. Marija Goretti – one koje su prakticirale tu istu "represivnu čistoću" prethodne ere - bile samo čistunke koje su čekale da se oslobode lanaca seksualne represije prema tumačenju Johna Christophera Westa Pavlove teologije tijela? Je li Alfred Kinsey bio u pravu? Sve što nam je trebalo je malo seksa i rock 'n' roll za oslobođenje tih mučenih duša?

Gospodin West nije samo "veliki obožavatelj" rock glazbe, nego je i ponosni rock bubnjar. Da, Christopher West je očito neka vrsta rock zvijezde:

"Kao rock bubnjar, ne mogu vam reći koliko sam puta udarao o kožu bubnjeva iz terapeutskih razloga. Svi imamo potisnute 'stvari' kojima treba ispušni ventil. Bubnjanje je za mene bilo sjajno u tu svrhu. Dobar, snažan ritam ne samo da drma zidove; on trese i dušu. 'Dajte mi ritam, momci i oslobodite moju dušu, želim se izgubiti u tvom rock 'n rollu i otplutati ...'

Siguran sam da gospodin West misli dobro, no njegov je osjećaj za katoličko očito toliko umrtvljen neispravnom katehezom i razvodnjenom teologijom da mu uopće ne pada na pamet da bi takvo maloljetničko eksponiranje 'katolicizma kul momka' moglo samo učiniti njegov status katoličkog 'teologa' pomalo sumnjivim.

On uživa u onome u vezi čega je kardinal Ratzinger/Papa Benedikt više puta upozoravao katolike - đavolske sposobnosti rocka da "oslobodi dušu" od tereta savijesti. To je vrlo jasno objašnjeno u Ratzingerovom slavnom izlaganju na Međunarodnom kongresu crkvene glazbe u Rimu iz 1985.:

"U mnogim oblicima religije, glazba je povezana s bjesnilom i ekstazom. Slobodno širenje ljudske egzistencije, prema kojoj je usmjerena čovjekova vlastita glad za Beskonačnim, trebalo bi postići svetim delirijumom potaknutim pomahnitalim instrumentalnim ritmovima. Takva glazba snižava barijere individualnosti i osobnosti, i u njemu se čovjek oslobađa tereta savjesti.

Glazba postaje ekstaza, oslobođenje od ega, spajanje sa svemirom. Danas doživljavamo sekularizirane varijacije ove vrste u rock i pop glazbi, čiji su festivali anti-kult s istom tendencijom: želja za uništenjem, ukidanje ograničenja svakodnevice i iluzija spasenja u oslobođenju od ega, neobuzdana ekstaza podivljale gomile. To su mjere koje uključuju oblik oslobađanja koji se postiže opijatima. To je potpuna antiteza kršćanske vjere u Otkupljenje.

Na način koji nismo mogli zamisliti prije trideset godina, glazba je postala odlučujuće sredstvo protiv religije i stoga poziva na razdvajanje naših puteva. Budući da rock glazba traži isključivanje kroz oslobođenje od osobnosti i svoje odgovornosti, to se može s jedne strane točno klasificirati među ideje anarhističke slobode koje danas na zapadu prevladavaju otvorenije nego na Istoku. Upravo zato je rock glazba tako potpuno suprotna kršćanskom konceptu otkupljenja i slobode, zapravo njegova suprotnost."

Upravo je prošlog mjeseca, otac Gabriele Amorth, glavni egzorcist Vatikana, nadodao ovom opažanju kada je priznao rastuću zabrinutost Crkve oko svjetskog interesa za sotonizam i okultno, što prema riječima o. Amortha nastoji prodrijeti k mladim ljudima kroz okvire rock glazbe.

Ali West voli rock glazbu, on je njezin veliki obožavatelj! U istom članku (Iskupljenje rock glazbe) piše:

"Zapravo pišem kao obožavatelj rock glazbe - veliki obožavatelj (barem velikog dijela toga). To je u mojoj krvi. To je 'moja' glazba. Još se uvijek sjećam svoje prve 'omiljene pjesme' s radija. - Ch-ch-ch-ch-changes… , David Bowieja. Bilo je to 1972., a nisam imao ni tri godine."

Christopher West je slušao "Ziggy Stardust" u dobi od dvije godine? To barem objašnjava mnogo toga! Evo osobe koja svim silama želi biti teolog, a koja veselo priznaje utjecaj u ranom djetinjstvu od strane nikog drugog do kralja glam-rocka s upitnim rodnim identiteom, čija je androgena kazališna osobnost često bila previše kontroverzna čak i za grubu scenu iz 1970-ih. Kada pomislim na to, možda će pjesma Davida Bowiea "Sex and the Church" na albumu Buddha Suburbia biti relevantna za ovu raspravu. Ovdje je tekst:

"Though the idea of convulsion/confession
Is said to be the union of christ and his bride
The christian
It’s all very puzzling
Sex and the church (x3)
And the church...and the church
All the great mystic religions
Put strong emphasis, on
The redeeming spiritual qualities
Of sex...of sex
Christianity
Has been pretty modern
About sex
Of sex (x4)
I think there is a union
Between the flesh and the spirit
Sex and the church (x2)
All religions’ mother (spoken)
Give me the freedom of spirit
And the joys of the flesh
And sex...sex...
Sex and the church
Sex and the church (x3)
And the church...and the church
Sex , Sex
Sex and the church (x3)
Sex...sex...sex
Sex, sex and the church (x3) Sex...sex"

To je Teologija tijela prema Ziggy Stardustu!

Ne krivim Christophera Westa za njegovu dezorijentaciju, niti sumnjam u njegovu dobru volju. Kao i većina nas, on je proizvod doba koji se bori - još jedna žrtva rata protiv Crkve koji je bjesnio čak i prije negoli je rođen. Cijenim njegovu ozbiljnu želju da ljude odvrati od pornografije i preljuba. Ali, ovo se mora reći, još uvijek mu nedostaje kvalitetna kateheza i formacija potrebna za taj posao. Potreban mu je tradicionalni svećenik i moralni teolog koji će njega voditi prije nego što će on moći voditi druge. U ovom trenutku, upozorio bih svoga sina protiv bilo kakve povezanosti s gospodinom Westom ili njegovom 'teologijom' nakon tako djetinjaste demonstracije alarmantnog nedostatka osjećaja za katoličko.

O "podučavanju" o pornografiji Christophera Westa, nedavno sam primio još jedno pismo:

"Slučajno sam slušao 'Relevant radio' kada je on [West] bio gost (prije 2-3 mjeseca). Uhvatio sam samo nekoliko minuta, ali on je ovo rekao onima koji se bore s pornografijom: 'Kada se slike ponovno jave u umu, ne treba ih potiskivati jer će se pojaviti samo negdje drugdje. Ne, ono što treba shvatiti je da je pornografija laž i da sve laži u sebi imaju nešto od istine. Tu istinu treba otkriti na toj slici i otkupiti je.'

Mislim da je ovom izjavom Christopher West nagovijestio početak svog kraja.

Od rock'n'rolla do filmova, glavni glasnogovornik Teologije tijela ima nešto za svakoga. On sada izdaje moralne savjete posuđene, ako možete vjerovati, iz filma Spider-Man 3! Evo s njegove vlastite internetske stranice:

"Poveo sam svoja dva starija dječaka pogledati Spidermana 3 ovog vikenda. Gledanje svih nabrijanih akcija imalo je isti učinak na njih kao i 2-litarska boca Coca Cole. Nakon što im se smirila 'šećerna groznica' te su progovorili, imali smo sjajan razgovor između oca i sina o mnogim moralnim poukama filma.

Već se gotovo tri godine nadahnjujem moralnim poukama iz Spidermana 2. Doc Oc, osmeroruki superzlikovac iz tog dijela, bio je slika i prilika divljih strasti. Kada su naše strasti izvan kontrole, čovječanstvo se - kao što je film nezaboravno prikazao - nalazi u vlaku koji neminovno hrli k uništenju. Samo nas Spiderman, koji je ovdje lik Krista, koji se žrtvuje u obliku raspela, može spasiti."

Christopher West, čest gost na EWTN-u i znanstveni suradnik i član nastavnoga zbora Instituta za teologiju tijela u West Chesteru, PA (koji je on osnovao), smatra se autoritetom za teologiju tijela Ivana Pavla. No,unatoč svim dobrim namjerama gospodina Westa, što to govori o Teologiji tijela kada je jedan od njegovih najvećih stručnjaka - čovjek koji to najbolje razumije! - "veliki obožavatelj" rock 'n' rolla koji tri godine skuplja moralne pouke iz filma Spider-Man 2 i voli 'lupati po bubnju cijeli dan'?

Koliko dugo, Bože, koliko još dugo!

Michael J. Matt
glavni urednik novina "The Remnant"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 lis 2019 12:31 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 638
Podijelio: 26 zahvala
Zahvaljeno je: 11 zahvala
Moje mišljenje moliti svako jutro i večer.
Svi nama poznati sveci su vršili ovu pobožnost svaki dan.
Sveti Ante je molio Tri Zdravo Marije i prije nego se Gospa ukazala svetoj Matildi i dala joj ovu pobožnost...


Marijo, Majko moja, očuvaj me od smrtnoga grijeha i paklenoga ognja,
po vlasti koju ti je Vječni Otac dao!

Zdravo Marijo...

Marijo, Majko moja, očuvaj me od smrtnoga grijeha i paklenoga ognja,
po mudrosti kojom Te je Tvoj Sin obdario!

Zdravo Marijo...

Marijo, Majko moja, očuvaj me od smrtnoga grijeha i paklenoga ognja,
po ljubavi koju Ti je Duh sveti udijelio!

Zdravo Marijo...

3 x Slava Ocu

Knjižica Tri Zdravo Marije

https://jumboiskon.tportal.hr/dl/441499 ... PTQ6Jl8LLc

Slikaexotic spanish boy names


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 23 lis 2019 10:27 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 638
Podijelio: 26 zahvala
Zahvaljeno je: 11 zahvala
Emocionalna čistoća - stvar srca Heather Arnel Paulsen

Pod obaveznu literaturu.

Ne navezivati se ni na koga, onda je srce slobodno. Slobodno srce je čisto srce za mene.
Koliko god bila čista tijelom, srce može biti navezano na osobe, nečisto ukratko.
Mislim da bi ovu knjigu svatko trebao pročitati. Žena je prirodno pametna i knjiga je vrh, i teološki i psihološki.

Nažalost ne smijem ništa citirati. Sva prava pridržana. Al neka, kupite ju. :)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 23 lis 2019 10:44 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 638
Podijelio: 26 zahvala
Zahvaljeno je: 11 zahvala
Ljubavni detox - Lisa Cotter, Kevin Cotter, Verbum

Na prvu mi se učinila ajme još jedna u nizu novotarija...
Odlična knjiga za one koji iza sebe imaju veze.. Izvrsna. Nema mane.
..Za one koji nisu nikad bili u vezi, radije te pare u nešto drugo. :)
Ne smijem ništa citirati.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 lis 2019 11:29 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 638
Podijelio: 26 zahvala
Zahvaljeno je: 11 zahvala
Sakramentna ontologija i ženidbena nerazrješivost


1. Ponovo otkriti metodu

Ustanova ženidbe izložena je „oluji” kakvu povijest još nije vidjela. Služeći se jezikom genetike Pierpaolo Donati pokazuje da u tom preokretu nije riječ samo o morfogenetičkim mutacijama (promjenama u stvaranju oblika), nego da se mijenja i genom[1] same ženidbe.[2]

Biskupska sinoda ne će moći, sučelice toj dvojbi, izbjeći zauzeti stajalište: je li način na koji se razvija ustanova ženidbe i obitelji dobitnički za ljude, međuljudske odnose i društvo? Ili je, naprotiv, propadanje osobā, njihovih odnosa i društva?

Crkva ne može misliti da je to što se događa (mladi koji se ne vjenčavaju, a žive zajedno; uvođenje takozvanoga homoseksualnoga braka u pravni poredak; rastave braka koje se dosuđuju lakše nego ikada) povijesni slijed koji treba jednostavno primiti na znanje i stoga mu se bivsteno (supstancijalno) prilagoditi. Ipak, najvažnije je da Sinoda otkrije i odabere pravi put da se svijetu naviješta evanđelje (radosna vijest) o ženidbi i obitelji. Odlučujuće je pri tom pitanje načina postupanja, metode.

I u Isusovo se vrijeme raspravljalo o „ženidbenom pitanju“. Točnije, u rabinskim su se školama sporili o uzrocima koji bi ozakonili rastavu braka. Isusa su pitali koje uvjete smatra opravdanima radi rastave braka; hoće li se svrstati sa „strogima“ ili „popustljivima“. Dopustivost rastave braka kao takve među Židovima nitko nije dovodio u pitanje (usp. Matej 19, 3–9). Isus uopće ne ulazi u kazuističnu[3] problematiku. Odbija kazuističan pristup pitanju i pokazuje u kojem bi smjeru trebalo gledati da se shvati što su uistinu ženidba i njezina nerazrješivost; kako bi se izbjeglo zlosilje mišljenjā različnih rabinskih škola. Treba gledati na „Početak“ (počelo, izvorište, iskon, polazište, načelo).

Isusov odgovor korjenita je prekretnica u ljudskom pristupu ženidbenim pitanjima. Zahtijeva istinsko vlastito obraćenje. Postoje kateheze sv. Ivana Pavla II. da nam pokažu put toga obraćenja.[4]

„Počelo“ na koje Isus podsjeća „nikad ne postaje nešto a priori (unaprijed) što se nameće ljudskoj osobnosti koja je potom pozvana naporno raščlaniti sebe pomoću toga polazišta u zamornu posredovanju između prvenstva, kojemu na neki način prethodi, i potrebā vlastite živahnosti (dinamičnosti) samospoznaje i samoodređenja“.[5]

„Početak“ na koji nas Isus vraća ne treba promišljati kao općenito valjan ćudoredni zakon nerazrješivosti. Upravo je to bio farizejski vidik: postoji zakon od kojega je još Mojsije dao iznimku. Farizeji su pitali dokle – prema Njegovu mišljenju – seže mojsijevska iznimka. Zdrava pamet (logika) kazuje da se postupanje (metoda) sastoji u primjeni sveopćega (zakona nerazrješivosti) na pojedinačno, posebno i vlastito (bračno stanje).

„Počelo“ na koje Isus upućuje jest istina o ženidbi i njezinoj nerazrješivosti koja je stvaralačkim Božjim činom upisana u osobu kao tijelo i u tijelo kao osobu muškarca i žene. Počélo je takvo i očituje vlastitu mjerodavnost jer je čimbenik koji supružnici razumiju kao prirođenu istinu o svojoj osobi, kao korijen koji hrani njihovo ženidbeno iskustvo: „Napokon! Ovo je kost od mojih kostiju, meso od mojega mesa!“ (Postanak 2, 23).

Govorio sam o metodološkom obraćenju. Ako gledamo na „Početak“ kao što Isus od nas traži, tada se muškarac i žena koji se vjenčavaju ne suočavaju na prvom mjestu sa zakonom i stoga, da bi razriješili svoje velike poteškoće, ne provjeravaju ispunjavaju li uvjete u kojima se može učiniti iznimka od zakona nerazrješivosti.

„Početak“ je ono s čim su suočeni, to jest dublja istina njihova postojanja čovjekom, odnosno ženom; opseg uzajamnoga darivanja čiji je izraz njihovo tijelo u svoj izvornoj istini muškosti i ženskosti.

Ukratko, dramu pojedinačne osobe ne tvori mogućnost da se postane izniman „slučaj“ koji zakon predviđa ili pak ne prepoznaje. Naprotiv, potresnost je sadržana u činjenici da sloboda svojim izborima može ostvariti ili zanijekati istinu o osobi. Stoga postupak koji bi trebalo primijeniti nije u tom da se nauči prelaziti s općega (načelo nerazrješivosti) na pojedinačno (ženidbeno stanje), nego da se osobu odgoji da bude slobodna, to jest podložna istini o dobru.[6]

Da bi imali oči sposobne vidjeti „od Početka“ i osloboditi se zlosilja suprotstavljenih mišljenja, vjernici su obdareni nadnaravnim osjećajem vjere (sensus fidei). On, pak, „nije samo ili nužno pristanak vjernikā. Crkva, nasljedujući Krista, traži istinu koja se uvijek ne podudara s mišljenjem većine ljudi. Ona sluša savjest, a ne moć, i u ovoj stvari brani siromašne i prezrene. Crkva može visoko cijeniti sociološka i statistička istraživanja, ako su korisna u shvaćanju povijesnih i vremenskih sklopova u kojima se mora obavljati dušobrižno djelovanje i da bi bolje spoznala istinu; no, sama se takva istraživanja ne mogu odmah držati glasnicima osjećaja vjere“.[7]

Metodološko upućivanje koje pruža Familiaris consortio posebno je važno, sada čak i više nego kad je bilo objavljeno. To kažem imajući na umu dva čimbenika. Jedan je moć, prodornost velikih sredstava priopćavanja, prava snaga koja prožima i proizvodi opće mišljenje. Drugi je promišljanje – tipično za poslijemodernizam[8] – istine kao beskorisnoga pojma i posljedične nadmoći „osjećaja“ nad intelligĕre [čitanje iznutra, uviđanje istine, misaono sabiranje različitih stvari, spoznaja umom, shvaćanje, poimanje]“.[9]

Iz toga se osjećaja izvodi iskustvo stvarnosti shvaćene da je uvijek podložna našoj umjetnoj tvorbi, stavljena pod naše osmišljavanje. Posljedica toga je da se ljudski par na Zapadu smatra privatiziranim oblikom osjećajnosti, bez ikakve društvene važnosti.

Sinoda je mjerodavna da nas ponovo pozove na veliko „obraćenje uma“, da na „pravovidan (ortoptičan)“ način gledamo na ženidbu i ne svodimo je na par, kako se to čini u postmodernističkoj zapadnoj misli.

2. Svetootajstveni dar nerazrješivosti

Isus, odgovarajući farizejima, govori o „tvrdoći srca” (Matej 19, 8 ) koja ih sprječava da razumiju Počelo, kako bijaše „od početka“.

Dva velika proroka, Jeremija (31, 33–34) i Ezekiel (36, 26–27), predvidjela su Novi Savez i to kao zamjenu „kamenoga srca” naravnim, „srcem od mesa” (Ezekiel 36, 26). A Isus je, ustanovljujući sakrament Euharistije, objavio da prolijevanje Njegove krvi ustanovljuje Novi i Vječni Savez (Luka 22, 20; Hebrejima 13, 20).

Posredstvom Kristove žrtve, koja je po Euharistiji uvijek nazočna u Crkvi, muškarac i žena ponovo se vraćaju dostojanstvu „Početka“, oslobođeni nesposobnosti da se obostrano darivaju sobom „u sve dane života svoga”.

Tek se u tom smislu može razumjeti prava narav ženidbene nerazrješivosti. Ona nije poglavito ćudoredna i/ili pravna obveza. To je dar koji bitno (ontološki) suobličuje supružničku osobu zato jer oni jedno s drugim postaju združeni ženidbenim vȇzom; sljubljenošću koja je stvaran znak da Crkva pripada Kristu i Krist Crkvi. Taj zbiljski simbol nije samo znak koji jednostavno podsjeća na stvarnost (săcrāmentum tantum, sȁmo svetootajstvo); nego je prije zbilja nazočna u znaku (rēs et săcrāmentum, stvar i svetootajstvo).

Svako svetootajstvo čin je Otca koji Kristovim posredništvom ostvaruje spasenje osobe; u ženidbi je božansko djelovanje koje sjedinjuje dvoje. To se združivanje ne odnosi samo na osobu u njezinu duhovnom obujmu, nego isto tako i u njezinu tjelesnom opsegu. Otčevo djelovanje sjedinjuje dvije osobe–tijelo ili dva tijela–osobe. Jedno se drugomu daruje, a istodobno se u to međusobno pripadanje upisuje Otajstvo: jedinstvo Krista i Crkve. Rătĭo săcrāmenti (smisao svetootajstva) prebiva u nerazrješivosti veza koga božanski čin stavlja u postojanje.

Unatoč raznovrsnosti bogoslovne misli velikih crkvenih naučitelja, oni su u tom pogledu jednodušni.

Evo samo jedan navod koji je posebno poticajan. Sveti Bonaventura (1221.–1274.) uspoređuje ženidbu s krstom. U krstu postoji neprekidna zbilja, zvana biljeg (čija je posljedica pripadnost Kristu i Crkvi), i prolazna stvarnost, koja se sastoji u pranju (koje se obavlja na krštenju). Nalik tomu u ženidbi imamo nešto što traje i zove se „ženidbeni vez“ (čija je posljedica bračnost, oženjenost, udanost) i nestalnu stvarnost koja obuhvaća privolu (što se daje na vjenčanju).[10] Istinska je bȋt [bivstvo, bitnost, srž, suština] ženidbe u ženidbenom vezu.[11]

Svetootajstvenost ženidbe osobito je u skladu s nerazrješivošću ženidbenoga veza: „Poglavito iz razloga svoje nerazrješivosti, ženidba trajno sadržava smisao svetootajstva i svetoga (nepovrjedivoga) znaka“.[12] Stoga nerazrješivost ne počinje postojati isključivo ili prije svega po uzajamnoj obvezi preuzetoj privolom dvoje zaručnika, nego od djelovanja Boga koji upisuje sakramentno obilježje: „Iskonski uzrok je božanska ustanova, a bliži uzrok je ljudska pogodba“.[13]

Bog nikad ne djeluje protiv, previđajući slobodu osobe ili ne osvrćući se na nju. Jedino privola omogućuje Božje djelovanje. No, ona ne tvori nerazrješivost nego samo privoljeva na dar nezarješivosti od Gospodina: „Privola čini ženidbu samo utoliko koliko pretpostavlja božansku ustanovu; božanska pak ustanova gleda na primjereno značenje“.[14] Tako stoji u mislima Serafskoga Naučitelja.

Proučavanje znakovlja (simbologija) koje određuje svetootajstvenost ženidbe podudara se s nerazrješivošću: sakrament (znak svete stvari) jest jer je nerazrješiv, a nerazrješiv je jer je sakrament.

Sažetak. Ženidbenom privolom zbiva se događaj koji uključuje dvoje koje sklapa ženidbu, ali ih i nadrasta. Njihova privola neopozivo ih ukorjenjuje u Otajstvo, a ključ („zaporka“) toga ukorjenjenja jest nerazješivost. Što Bog dariva, ostaje zauvijek: On se ne kaje zbog svojih darova.

Da bi smisao svetootajstva mogao trajno što dublje prodirati u osobu supružnikā, Duh Sveti daruje supružnicima dobrostivu ženidbenu ljubav (caritas coniugalis). Ona ima dvostruko obličje: usavršava erotsku ljubav (ne niječe je, niti ukraćuje) i iscjeljuje nesposobnost muškarca i žene da se zauvijek ljube.

Iz svega što je dosad rečeno slijedi osobit odnos između ženidbe i Euharistije. Međutim, on se može razumjeti jedino ako se o ženidbi misli u odnosu prema Kristu i Crkvi, a ne samo, jednostavno kao o svetom znaku – čisto oblikovnoj slici koja predočava otajstvo što ostaje izvan nje. Ženidba dvoje krštenih, naprotiv, jest „u stvarnom, bitnom, unutarnjem odnosu s otajstvom jedinstva Krista i njegove Crkve; stoga i ona sudjeluje u naravi i otajstvenom značaju Crkve. Ženidba nije jednostavno znak toga otajstva ili izvan Crkve stojeći pralik (Vorbild), nego je paslika (Nachbild) koja raste iz sjedinjenja Krista s Crkvom koja je podupire i prožima“.[15]

Euharistija je spomen Kristove žrtve u kojoj se On oženio svojom Crkvom, sjedinio je sa svojim Tijelom i postao s njom „jedno tijelo“ (Postanak 2, 24; Matej 19, 5–6; Marko 10, 8; Efežanima 5, 31).

„Euharistija je sakrament našega otkupljenja. Ona je svetootajstvo Zaručnika i Zaručnice. Euharistija, naime, uprisutnjuje i – na svetootajstven način – ponovno ostvaruje Kristov otkupljujući čin, koji ‘stvara’ Crkvu, Njegovo tijelo. S tim se ‘tijelom’ Krist združuje kao zaručnik sa zaručnicom. U ‘velikom otajstvu’ Krista i Crkve uvodi se vječno ‘sjedinjenje dvoje’, ustanovljeno još od ‘početka’, dakako između čovjeka i žene“.[16]

Ženidba je stoga duboko usađena u euharistijsko Otajstvo. Odatle slavljenička stvarnost, iz kakve ženidba izbija. Prisna otajstvena narav svetootajstvenosti bračne zajednice utemeljuje pak plodnu djelotvornost svojstvenu ženidbenoj svetootajstvenosti: dobrostivu ženidbenu ljubav čije je ishodište u euharistijski nazočnom Otajstvu.

Nije sada teško primijetiti istinsko, nepristrano proturječje između onoga što Euharistija slavi – euharistijsko Otajstvo – i životnoga stanja u kojem se nalazi onaj tko napada ženidbeni vez živeći kao muž sa ženom koja njemu nije supruga, odnosno kao žena s muškarcem koji njoj nije suprug.

Bez obzira na njihove osobne razloge, riječ je o stvarnoj proturječnosti između njihova stanja i zajedništva Krista i Crkve, koju Euharistija označava i ostvaruje.[17]

3. Kada sakrament postane drama

Postmodernizam je pred obitelj postavio pogibeljan izazov, jer je naumio bitno preinačiti suodnosnu (relacijsku) narav ženidbe na kojoj se temelji obitelj.

Crkva ima samo jedan jedini primjeren odgovor na taj izazov: naviještati Radosnu vijest ženidbe.

U ovom zadnjem odjeljku htio bih odgovoriti samo na jedno pitanje: uključuje li navještaj Evanđelja o ženidbi pripuštanje rastavljenih-pa-ponovovjenčanih primanju Euharistije?

Da bi se moje promišljanje preuredilo s pojmovnoga gledišta, uzet ću u obzir isključivo objektivno stanje onih koji su rastavljeni-pa-ponovovjenčani, njihovo stanje kako ga obilježavaju dva počela: 1. pravovaljanost prijašnje ženidbe (tvrde [ratum, kao sakrament sklopljene] i izvršene [consummatum]) i 2. pokušani građanski brak[18] i/ili zajednički život more uxorio (na supružnički način) s nekim tko nije supružnik.

Okolnosti u kojima se ta dva počela ostvaruju vrlo se razlikuju od slučaja do slučaja pa „pastiri, iz ljubavi prema istini, […] moraju dobro prosuđivati različita stanja“.[19] Ipak, moramo se pitati sprječava li pristup Euharistiji čista i jednostavna činjenica bivanja u tom stanju?

Moj je odgovor potvrdan: sprječava, u osnovi zbog triju razloga.

Prvi razlog. Predaja je Crkve, utemeljena na Pismima (usp. Prva Korinćanima 11, 28), da zajedništvo s Gospodinovim Tijelom i Krvlju traži od onih koji se pričešćuju da ne budu u suprotnosti s onim što primaju. No, kao što sam pokušao objasniti na kraju prethodnoga odjeljka, stanje rastavljenih-pa-ponovovjenčanih u stvarnoj je suprotnosti s tim vezom ljubavi koji sjedinjuje Krista i Crkvu, a koji Euharistija označava i ostvaruje.

Razlog se temelji na svetootajstvenoj rasporedbi (sakramentnoj „ekonomiji”) koja ontološki oblikuje i preobražava ljudsku osobu. Osoba je u braku bitno (ontološki) – u svojem bitku (postojanju, štostvu) – posvećena Kristu, suobličena Njemu. Po privoli dvoje supružnika sȃm Bog stavio je ženidbeni vez u bitak. Zapravo se jedino božanskim činom u vȇz može upisati Otajstvo sjedinjenja Krista i Crkve.

Supružnik ostaje unesen u takvo Otajstvo, čak i ako naknadnom odlukom napada sakramentni vez stupanjem u životno stanje koje tomu proturječi. Kako osoba u tom stanju može primati Euharistiju, koja je sakrament [što prvotno znači: predujam, jamčevina, zalog, polog] te zajednice, a ženidbeni vez joj je stvarna oznaka (simbol)?

Kad Crkva govori o nerazrješivosti tvrde i izvršene ženidbe, govori o vezu koji nije prvenstveno ćudoredne naravi (pacta sunt servanda, nagodbe treba obdržavati), čak i ako se smatra – kao što i treba – coram Deo (pred Bogom) danim obećanjem. Ženidba je Kristovo djelo u Crkvi i stoga besprigovorno, kako od samih supružnika, tako i od svake građanske i crkvene vlasti. Pristup Euharistiji rastavljenih-pa-ponovovjenčanih postao bi prihvatljiv jedino kad bi se svetootajstvena rasporedba svela na ćudoredan poredak.

Drugi razlog posljedica je prvoga. Ako bi Crkva pripuštala Euharistiji rastavljenoga-pa-ponovovjenčanoga, samim time bi priznala kako je ćudoredno zakonito (legitimno) živjeti more coniugali (kao muž i žena) s osobom koja nije pravi supružnik. To onda proturječi onomu što je ista Crkva uvijek naučavala, na temelju Svetoga Pisma, da je uporaba spolnosti dostojna ljudske osobe samo u bračnom životu.

Treba dobro paziti: ćudoredni zakon nije jednostavno nametanje više volje, pa bila to i Božja volja. Upravo je razorna nominalistička kriza uvela u kršćansku misao to viđenje ćudorednoga zakona.

Srž normativnih rečenica ćudoređa nalazi se u istini o dobru koju sadržavaju. Unutarnja zloća preljubničkoga čina sastoji se u činjenici da preljubnikova sloboda poriče istinu o ljudskoj spolnosti.

Potresan događaj nije u poteškoći ljudskoga življenja povijesnoga događaja ili slučaja, nečega što je po određenju slučajno i neponovljivo, sukladno zakonu sveopćosti. Čovjekova drama počiva u mogućnosti upisanoj u osobnu slobodu – a pošto je stvorena i ona je ranjena grijehom – da svojim izborima poriče istinu o dobru svoje osobe, istinu razabranu razumom i/ili po božanskoj Objavi.

Neprikladno je u ovom slučaju prizivati dušobrižnu razboritost. Razboritost se odnosi na ostvarenje dobra, kojemu su ćudoredne krjeposti usmjerene. Ono što je u sebi i po sebi iznutra nedopušteno nikad ne može biti predmetom razboritoga suda. Ukratko: ne može postojati razborit preljubnik i nerazborit preljub. Temeljno značenje Isusova upućivanja na „Početak“ jest poziv na istinu o odnosu muškarca i žene, koji ne postoji silom nametanja nego jednostavno snagom njihova bivanja muškom i ženskom ljudskom osobom.

Jednako je tako neutemeljeno pozivanje na epikeju. Razlog za nju jest činjenica da se zbog ograničenja ljudskoga zakonodavca ne može donijeti zakon koji uzima u obzir sve moguće slučajeve. Međutim, ako je zakonodavac sȃm Bog, primijeniti epikeju na božanske zakone značilo bi Bogu pridavati nesposobnost svojstvenu ljudskomu zakonodavcu. Epikeja se kao krjepost primjenjuje jedino u području ljudskih zakona.[20]

Ozakonjenje, s crkvene strane, života koji se živi more coniugali (na ženidbeni način) s osobom koja nije zakoniti supružnik, poziva na raspravu ne samo o spolnoj etici, nego i o samoj antropologiji spolnosti (seksualnosti).

Netko bi mogao prigovoriti: „Pa onda je preljub neoprostiv grijeh. A to je sigurno protivno Evanđelju.” Ističem da ne govorim jednostavno o preljubu kao činu, nego o preljubu kao životnom stanju i smatram kako je nauka vjere da su i jedan i drugi oprostivi po Božjem milosrđu. Pa ipak, Crkva uči da je sadržaj vjere u pogledu božanskoga oprosta duboko ukorijenjen u „simfoniju istine”: Bog ne oprašta onomu tko se nije pokajao jer želi obnoviti odnos istinskoga prijateljstva u slobodi. Tridentski sabor jasno određuje pokajanje kao „bol duše i zgražanje nad počinjenim grijehom, zajedno s odlučnošću da se više ne griješi”, a isto je učenje preuzeto u Katekizam Katoličke Crkve.[21]

Počinjeni grijeh jest što se pokušalo napasti sakramentni ženidbeni vez, čineći tako životno stanje stvarno (objektivno) preljubničkim, u kojem su svi ženidbeni odnosi predmetno (objektivno) preljubnički. Čvrsta odluka (propositum) da se više ne griješi stoga uključuje namjeru da se živi načinom života koji više nije u proturječju sa ženidbenom nerazrješivošću.[22]

Potresno je i proturječno govoriti o putu pokore koja ne zahtijeva tu odluku: nakon obavljene pokore ovlašten sam ostati u istom životnom stanju za koje se kajem i zbog čega sam činio pokoru!?! Ako bi tko pomislio da postoje stanja u kojima je propositum nonpeccandi de caetero (čvrsta odluka da se od sada pa nadalje ne griješi) u preciznom, gore navedenom smislu – nemoguć, taj bi zapravo tvrdio da je ljudska zloća jača od Kristove otkupiteljske milosti, od Božjega milosrđa koje bi se moralo svesti na „prilagodbu okolnostima na najbolji mogući način“.

Sveti je Toma odredio proprium (vlastitost, svojstvenost) Božjega milosrđa ovako: „osloboditi od jada, misleći pod jadom bilo koju vrstu nedostatka”.[23]

Treći razlog ima posljedičan značaj. Pripuštanje Euharistiji rastavljenih-pa-ponovovjenačnih, izazvalo bi ne samo među vjernicima, nego i u svakoj pozornoj osobi, uvjerenje da u osnovi ne postoji ni jedna apsolutno nerazrješiva ženidba te da je „zauvijek“, čemu teži svaka prava ljubav – puka tlapnja. Nema dvojbe da je to suprotno Isusovim riječima o ženidbi.

Konačno, govoriti o „drugoj“ kao o ženidbi koja u nesavršenom stupnju sudjeluje u ratio coniugii (smislu ženidbe) jednostavno je ozbiljan logični prijestup.

Zaključak

Volio bih zaključiti čudesnim ulomkom Karola Wojtyłe (sv. Ivana Pavla II.): „Ne postoji ništa nepoznatije ili tajanstvenije od ljubavi. Neslaganje između onoga što netko nalazi na površini i onoga što otajstvo ljubavi zapravo jest, izvor je drame. To je jedna od najvećih drama ljudskoga postojanja“.[24]

A Crkva ima poslanje voditi čovjeka, odgajati ga da prevlada „neslaganje između onoga što netko nalazi na površini i onoga što otajstvo ljubavi zapravo jest”. Poslana je naviještati radosnu vijest o ženidbi. Pa i radosnu vijest – ističem Evanđelje – nerazrješivosti, istinskoga blaga koje Crkva čuva u glinenim posudama. To je žurno poslanje, ima prednost nad ostalima i neizbježno je.

kardinal Carlo Caffarra

Prevedeno iz: Permanere nella verità di Cristo. Matrimonio e comunione nella Chiesa cattolica, a cura di Robert Dodaro, O.S.A., Siena: Cantagalli, 2014., str. 155–167 (Ontologia sacramentale e indissolubilità del matrimonio)


[1] Gènōm je sveukupnost gena u haploidnom kromosomskom sustavu jedne stanične jezgre; svi nasljedni podatci organizma kodirani u deoksiribonukleinskoj kiselini (DNK) ili, kod nekih virusa, u ribonukleinskoj kiselini. Prenosi se kao cjelina od roditelja na potomstvo (zbog toga se na slovenskom zove dednína, „djedstvo“). Genomom su obuhvaćeni kako geni tako i ne-kodni sljedovi DNK. Izraz je 1920. godine skovao njemački botaničar Hans Winkler od riječi gen i kromosom (od grčkoga chrṓma boja + sōma tijelo: struktura u staničnoj jezgri koja „daje boju“ /nasljedna svojstva/) (prevoditeljska napomena).

[2] Pierpaolo Donati, La famiglia. Il genoma che fa vivere la società [Obitelj – genom koji daje život društvu], Soveria Mannelli: Rubbettino, 2013.

[3] Kazuistika (eng. casuistry, njem. Kasuistik) je primjena općih etičkih načela na pojedinačne slučajeve savjesti ili ponašanja; utvrđivanje što je pravo, a što krivo u pitanjima ponašanja ili savjesti raščlambom slučajeva koji predočuju opća etička pravila; rješavanje određenih ćudorednih dvojbi, osobito onih koje proizlaze iz suprotstavljenih općih ćudorednih pravila, pozornim razlikovanjem slučajeva na koja se ta pravila primjenjuju; grana etike ili teologije koja proučava odnos općih etičkih načela u pojedinim slučajevima ponašanja ili savjesti (prevoditeljska napomena).

[4] Skupljene su u: Giovanni Paolo II, Uomo e donna lo creò [Muško i žensko stvori ih], Roma, Città Nuova, 1985.; [Ivan Pavao II., Muško i žensko stvori ih: kateheze o ljudskoj ljubavi: cjelovita teologija tijela, I-II, preveo Branko Jozić, Split: Verbum, 2012.–2013.].

[5] Gilfredo Marengo, L’antropologia adeguata nelle catechesi sull’amore umano. Linee di riflessione [Primjereno čovjekoslovlje u katehezama o ljudskoj ljubavi. Crtice promišljanja], u: Amare l’amore umano. L’eredità di Giovanni Paolo II sul matrimonio e la famiglia, prir. Livio Melina i Stanisław Grygiel, Siena: Cantagalli, 2007., str. 158.

[6] Vidi sv. Augustin, De libero arbitrio [O slobodnoj volji], 2, 13, 37; [Srednjovjekovna filozofija, prir. Stjepan Kušar, Zagreb: Školska knjiga, 1996., str. 162: „Ovo je naša sloboda kad se podredimo toj istini; to je sȃm naš Bog koji nas oslobađa od smrti, to jest od stanja grijeha. Doista i sama Istina razgovarajući kao čovjek s ljudima reče onima koji joj povjerovaše: ‘Ako budete ostali u Mojoj riječi, doista ste Moji učenici, i upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi’ (Ivan 8, 31–32). Ni u čem naša duša ne uživa sa slobodom ako ne uživa sa sigurnošću.“].

[7] Sv. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio (22. studenoga 1981.), br. 5.

[8] Poslijemodernizam (eng. postmodernism) europski je smjer u kulturi, umjetnosti, filozofiji, glazbi i arhitekturi s kraja XX. stoljeća. Osnovna mu je sastavnica mnogostranost mišljenja. To je eklektički pokret koji niječe pojam bezuvjetne, jedine istine i zagovara alternativni pristup svijetu. Pod snažnim je utjecajem fenomenologije, strukturalizma i egzistencijalizma; često se povezuje s dekonstrukcijom i poststrukturalizmom. Protudjelovanje je na težnju modernizma za napretkom, objektivnošću i razumnošću. Prihvaća postavku da svijetom prevladavaju masovni mediji koji provode masovnu manipulaciju i kojima nedostaje izvornost, što uzrokuje satiričan način izražavanja. Smatra da je sve relativno i subjektivno (iskustvo, ćudoređe i kultura). Promiče sumnjičavost vrlo sličnu relativizmu i nihilizmu. Dvoji o stalnosti, ljubavi, ženidbi, metafizici i čovječnosti, stjecanju znanja prema neznanju; društvenom napretku prema nazatku. Označava prilike i stanje u kojima nestaju zamisli prosvjetiteljstva, idealizma i marksizma koji su nastojali dati jedinstveno tumačenje stvarnosti i provesti čovjekovo opće osamostaljivanje (prevoditeljska napomena).

[9] Maurizio Ferraris, Manifesto del nuovo realismo [Manifest novoga realizma], Rome: Laterza, 2012., str. XI.

[10] Ženidbena je privola „čin volje kojim muškarac i žena neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu“ (kanon 1057. § 2. iz 1983. i kanon 817. § 1. iz 1990.); slobodna, neprisiljena odluka volje muškarca i žene da uđu u trajno zajedništvo života i ljubavi; uobličenje međusobnoga bračnoga dogovora. Ljubav navodi par da se vjenčaju, privole na ženidbeni savez, a iz te privole izravno nastaje ženidbeni vez. Prema rimskom pravu: Consensus, non concubitus, facit nuptias; privola, a ne sulog (zajednička postelja) čini ženidbu. Privola je tvorbeno počelo braka: „Ženidba nastaje zakonito očitovanom privolom pravno sposobnih stranaka“ (kanon 1057. § 1. iz 1983.); „muškarac i žena između sebe uspostavljaju ženidbeni savez neopozivom osobnom privolom“ (kanon 776. § 1. iz 1990.); „Ako nema privole, nema ni ženidbe“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1626: „Si consensus deest, matrimonium non habetur“). Riječi privole su oblikovnica svetootajstva ženidbe (forma sacramenti matrimonii). Prȉvola je za ženidbu prikladniji izraz od pristanka ili suglasnosti jer je prìstanak čin uma, a privola čin volje, i jer je pristanak prihvat nečijega prijedloga ili ponude, a ne i vlastito samopredanje. Privola je bolji izraz i od sùglasnōsti, koja je onda izraz sklada, sukladnosti na već oblikovanu ponudu, a ne sudjelovanje u samom odnosu, i jer suglasnost daje netko izvan odnosa, u pravilu nadređeni, a ne sam sudionik zbivanja i njegov ravnopravni nositelj. U hrvatskom građanskom pravu od 1811. do 1946. zvala se privoljénje (prevoditeljska napomena).

[11] Usp. sv. Bonaventura, In IV Sententiarum [Izlaganje četiriju knjiga Mislȋ Petra Lombarđanina], XXVII. distinkcija, 1. članak, 1. pitanje.

[12] Sv. Bonaventura, In IV Sententiarum, XXVI. distinkcija, 1. članak, 2. pitanje, odgovor na 4. razlog: „ex ratione illius indissolubilitatis praecipue matrimonium tenet rationem sacramenti et signi sacri“.

[13] Sv. Bonaventura, In IV Sententiarum, XXVII. distinkcija, 2. članak, 1. pitanje: „causa prima est divina institutio, causa proxima est humana pactio“.

[14] Sv. Bonaventura, In IV Sententiarum, XXVIII. distinkcija, jedini članak, 2. pitanje: „consensus non facit matrimonium nisi eatenus, quatenus praesupponit divinam institutionem; divina autem institutio respicit congruam significationem“.

[15] Matthias Joseph Scheeben, Die Mysterien des Christentums [Otajstva kršćanstva], Freiburg, 1941., § 85, str. 496; The Mysteries of Christianity, preveo Cyril O. Vollert, St. Louis: B. Herder, 1947.; I misteri del cristianesimo: essenza, significato e sintesi [Otajstva kršćanstva: bȋt, značenje i sinteza], Brescia: Morcelliana, 1960., str. 594.

[16] Sv. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Mulieris dignitatem (15. kolovoza 1988.), br. 26.

[17] Usp. Benedikt XVI., Poslijesinodna apostolska pobudnica Sacramentum caritatis, 22. veljače 2007., br. 29.

[18] Brak sklopljen prema građanskom pravu koji se ne priznaje u kanonskom pravu zbog postojanja neke ženidbene zaprjeke ili razloga ništavosti (prevoditeljska napomena).

[19] Sv. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio (22. studenoga 1981.), br. 84.

[20] Sv. Toma Akvinski govori o moći ljudskoga zakona i epikeije osobito u Sumi teologije, I–II, 96. pitanje, 6. članak [Toma Akvinski, Država, preveo Tomo Vereš, OP, Zagreb: Globus, 1990., str. 195–197; Toma Akvinski, Izabrano djelo, preveo Tomo Vereš, OP, Zagreb: Globus, 2005., str. 510-511; Toma Akvinski, Izbor iz djela, 2, preveo Josip Barbarić, Zagreb: Naprijed, 1990., str. 682–684] i II–II, 120. pitanje (de epieikeia).

[21] Denzinger-Hünermann, Enchiridion Symbolorum, br. 1676: „animi dolor atque detestatio de peccato commisso, cum proposito non peccandi de caetero”; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1451.

[22] Sv. Ivan Pavao II., Familiaris consortio, br. 84.

[23] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I. dio, 21. pitanje, 3. članak, Odgovaram [„Njemu najviše dolikuje suzbiti bijedu drugoga, koji nedostatak bio koji pod tim razumijemo“; „Repellere miseriam alterius, hoc maxime ei competit, ut per miseriam quemcumque defectum intelligamus.]; Odgovor na 2. razlog [„Bog djeluje milosrdno, ne čineći čak protiv Svoje pravednosti, nego radeći nešto više od pravednosti. Kao što onomu komu duguje stotinu denara netko od svojega daje njih dvjesto. Time ipak ne čini ništa protiv pravednosti, nego djeluje slobodno ili milosrdno. Slično je kad netko oprašta uvrjedu koja mu je nanesena. Tko naime drugomu oprašta, na neki ga način obdaruje. Stoga Apostol opraštanje naziva darivanjem: ‘Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti’ (Efežanima 4, 32). Zbog toga je jasno da milosrđe ne dokida pravednost, nego je neka punina pravednosti. Zato je rečeno: ‘milosrđe likuje nad sudom’ (Jakovljeva 2, 13)“. „Deus misericorditer agit, non quidem contra iustitiam suam faciendo, sed aliquid supra iustitiam operando, sicut si alicui cui debentur centum denarii, aliquis ducentos det de suo, tamen non contra iustitiam facit, sed liberaliter vel misericorditer operatur. Et similiter si aliquis offensam in se commissam remittat. Qui enim aliquid remittit, quodammodo donat illud, unde apostolus remissionem donationem vocat, Ephes. V, donate invicem, sicut et Christus vobis donavit. Ex quo patet quod misericordia non tollit iustitiam, sed est quaedam iustitiae plenitudo. Unde dicitur Iac. II, quod misericordia superexaltat iudicium“]. Vidi čudesan tekst sv. Augustina, Komentar na Evanđelje po Ivanu 12, 13, o spletu Božjega milosrđa i „detestatio de peccato commisso” (mržnje na učinjeni grijeh).

[24] Karol Wojtyła, Tutte le opere letterarie, Milano: Bompiani, 2001., str. 821.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 lis 2019 20:27 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 638
Podijelio: 26 zahvala
Zahvaljeno je: 11 zahvala
Marija, zaštitnica čistoće.

1. Marija se naziva Djevicom bez ljage. Njezina duša nije nikada bila okaljana ni sjenkom grijeha, a osobito je bila čista od svake putenosti i nečistoće. Ona življaše u društvu najčišćih osoba, sa svetim Josipom i Isusom, najčišćim od svih stvorova, samim Sinom Božjim.

U čistoći srca je Marija za nas divan uzor, a hoće ujedno da bude naša pomoć i da njezine primjere slijedimo. Marija ljubi čiste duše i nastoji, da ih uzdrži u čistoći. Ona se također zauzima ljubezno i milosrdno i za one, koji su pali u grijeh nečistoće i rado im pomaže, da se oslobode grješnog života.

2. Prikaži se opet sav dragom Spasitelju u svetoj Pričesti i učini čvrstu odluku, da ćeš svaki dan moliti prečistu Djevicu za njezinu zaštitu i pomoć, da sačuvaš čistoću. Evo ti lijepe molitvice, koja potječe od pobožnoga dječaka imenom Nikola Zucchi. On ju je napisao svojom vlastitom krvlju te se posvetio Majci Božjoj. Poslije kad je postao svećenik preporučio ju je mnogim ljudima i tako ih spasao od grijeha nečistoće. Možeš je moliti jutrom i večerom, a također i u žestokim napastima. Glasi:

»O Gospojo moja, o Majko moja, sav Ti se darujem, a da Ti zasvjedočim ljubav svoju, poklanjam Ti danas oči svoje, uši svoje, usta svoja, srce svoje, svega sebe. Budući da sam dakle sav Tvoj, o dobra Majko, čuvaj me i brani kao stvar i svojinu svoju!«

[vrelo: Juraj Deubig, Put Srcu Spasiteljevu, Tisak Glasnika Srca Isusova, Zagreb, 1934., 402-403.]


Slikaimage ru


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 lis 2019 20:31 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 638
Podijelio: 26 zahvala
Zahvaljeno je: 11 zahvala
Propast Sodome i Gomore.

1. Lot je stanovao u Sodomi. Sodoma i Gomora bijahu veoma grješni gradovi. Njihovi stanovnici griješili su osobito sramotnim grijesima nečistoće i vrijeđahu Boga najstrašnije. Gospodin odluči u svojoj prevelikoj pravednosti kazniti ove gradove i uništiti ih. Sumpor i vatru pusti Bog s neba na njih. Svi stanovnici poginuše, a cijeli kraj osta pust sve do današnjega dana.

Tako kazni Bog nečistoću. Ona je nešto strašno u njegovim očima, koje su sama čistoća i svetost. Ova strast snizuje čovjeka do životinje i dovodi ga tako daleko, da više ne moli, ne će više da se ispovijeda, čini ga okorjelim i nepokornim. Kad ne bi bilo nečistoće, većina ljudi ne bi došla u pakao.

Kako je kod tebe sa šestom zapovijedi? Jesi li već sa dopadnošću i veseljem mislio na nečiste stvari; o tom govorio, ili si možda već i nečisti grijeh počinio?... Probudi uvijek srdačno pokajanje zbog tih grijeha i budi u buduće oprezan i budan! Upravo sveta Pričest je najbolje sredstvo proti nečistoći.

2. Od svih stanovnika nesretnoga grada bijaše pošteđen samo Lot i njegova obitelj, jer su bili pravedni i služahu Bogu čistim životom. Dva anđela ukazaše im se, te izvedoše iz Sodome Lota i njegove. Bog svojih ne ostavlja i štiti ih uvijek i svagdje. Služi Mu pravom revnošću i ne će ti nikada manjkati njegove pomoći. On će se za tebe brinuti, kako je to samo najbolje.

[vrelo: Juraj Deubig, Put Srcu Spasiteljevu, Tisak Glasnika Srca Isusova, Zagreb, 1934., 324-325.]



Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 lis 2019 12:01 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 638
Podijelio: 26 zahvala
Zahvaljeno je: 11 zahvala
O napastima

Poslije prvog grijeha ostala je u nama volja sklona na zlo i zla pohota, koja nam pribavlja mnoge i pogibeljne napasti. Osim toga pripravljaju nam napasti i ljudi, ali od sviju najviše zločesti neprijatelj. Napasti ćemo imati kroz čitav život, nekad više, nekad manje. Radi toga se ne trebamo bojati ni uznemirivati, Napasti, ma kako sramotne bile, ipak nijesu zato još grijesi. Grijeh počinimo samo onda, kad svojevoljno i hotimice prestupimo Božju zapovijed. Dakle prije svega moramo znati, što mislimo ili činimo, a onda moramo to s nekom dopadnošću i svojevoljno misliti i činiti. Ako zle misli, čim ih opazimo, otjeramo iz pameti, onda o kakvom grijehu nema ni govora. Napast može opet doći, ona me može čitav dan mučiti, ali griješim samo onda, ako se naslađujem u njoj. To sve vrijedi za sve napasti i kušnje, bile one kakove mu drago: rastresenost u molitvi, ljutitost, oholost, zavist, nečistoća i t.d. Tko se bori proti napastima, taj ne samo da nema nikakvog grijeha, nego dapače ima svaki put veliku zaslugu kod Boga. Steci si mnogo takovih zasluga time, da se uvijek postojano boriš proti raznim napastima. Kako ćeš se jednom u vječnosti veseliti radi toga!

Pravo sredstvo proti zlim mislima napastima je molitva i pomisao na nauku i primjer dragog Spasitelja. Ako si se naučio često preko dana moliti strjelovite molitvice, onda ćeš sigurno imati te molitve na ustima i onda, kad te napast snađe: »Isuse, budi uza me! Isuse, pomozi mi u napasti! Srce Isusovo, ne ostavi me! Sveti Josipe, moli za me! Sveti Anđele čuvaru, budi mi u pomoći!« i slično. Ako ti se ne da slušati, sjeti se poslušnosti Isusove u Nazaretu. Jesi li rastresen kod molitve, tad pogledaj na Spasitelja, kako je On na Maslinskoj gori molio. Snađe li te srditost, sjeti se riječi Gospodinovih: »Blaženi krotki!« Dođu li ti nečiste misli, tad pomisli na pakao ili na bičevanje Isusovo. Jesi li u pogibelji da slažeš, dozovi si u pamet izreku: »Lažljive usne Gospodinu su odvratne!« Učini čvrstu odluku za svetu Pričest! Misli danas često na nju!

[vrelo: Juraj Deubig, Put Srcu Spasiteljevu, Tisak Glasnika Srca Isusova, Zagreb, 1934., 204-206.]

Slikafree uploading site


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 lis 2019 12:07 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 638
Podijelio: 26 zahvala
Zahvaljeno je: 11 zahvala
O bližnjoj prigodi

Isus je bio triput napastovan od zločestog neprijatelja. Pogledajmo još jednom njegov sveti primjer. Spasitelj nije svojevoljno dozivao ili tražio napasti. Time nam je htio pokazati, da se bez potrebe ne izlažemo grješnoj pogibelji, nego da brižno izbjegavamo svaku bližnju grješnu prigodu. Bližnja grješna prigoda je sve, što koga obično navodi na grijeh na pr. osoba, društvo, kuća i sve, što je tome slično. Tko se tih prigoda ne će da kloni, taj se dakako ne treba čuditi, ako je napastovan ili ako sagriješi. »Tko ljubi pogibao, taj će u njoj i propasti.« Tko ne će da se oprži, neka bježi od vatre, i ako ne će da se zamaže, neka izbjegava nečistoću. Tako je i sa bližnjom prigodom. Kakav si ti u toj točki? Da li ti tvoja savjest predbacuje, da si i ti često lakoumno išao u grješnu pogibao? Pokaj se prije svete Pričesti za sve svoje nesmotrenosti i reci Spasitelju, da ćeš izbjegavati bližnju grješnu prigodu, kao i sam grijeh.

Katkada se može (također) dogoditi, da bez svoje volje dođeš u bližnju grješnu prigodu. Ti si na pr. u društvu, u kući, kod zabave, u školi, kod posla i t.d., gdje te zli ljudi dovode u pogibao nečistim razgovorima i gadnim šalama. Ni uz najbolju volju ne možeš odmah otići. Kako se moraš ponašati u takovu položaju? Ne boj se! Ako imaš dobru volju, ne ćeš sigurno nikada sagriješiti, jer gdje je nevolja najveća, tu je milost Božja najbliža. Kad zapadneš u takovu prigodu, upamti slijedeće. Prizovi odmah ime Isusovo ili izmoli nekoliko malih strjelovitih molitvica. Nadalje možeš svojom šutnjom i cijelim svojim ponašanjem pokazati, da prezireš takove stvari. Možda će ti također uspjeti kakovom ozbiljnom primjedbom zavodioce prisiliti, da šute. Ako je moguće, navedi govor na druge stvari. Samo nemoj kod takove prigode pokazati kakova straha. Ako dulje vremena moraš boraviti među zlim ljudima, podvostruči tada revnost u molitvi i stupaj dvostrukom revnošću na svetu Pričest! Bile napasti još tako jake, milost je Božja još sto puta jača. Uteci se Spasitelju u svetoj Pričesti i zamoli Ga, da te sahrani u svoje Presveto Srce i da te očuva od teških grijeha. Moli danas s osobitom pobožnošću prošnju u Očenašu: »Gospodine, ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen!«

[vrelo: Juraj Deubig, Put Srcu Spasiteljevu, Tisak Glasnika Srca Isusova, Zagreb, 1934., 206-208.]

Slikaupload my image


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 lis 2019 19:11 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 03 vel 2014 12:22
Postovi: 199
Lokacija: Sjever
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 18 zahvala
Ovo je tvoj drugi osobni forum o Cistoci.
Mora da ti fali sex dok ti se toliko ta tema mota po glavi.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 159 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 ... 16  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 10 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr