Belive napisao:
Dobar dan.
Pročitala sam vaše postove i ne mogu ne skrenuti vam pažnju na nekoliko stvari.
Zasigurno je teško iz tri-četiri rečenice iščitati „stvarno stanje“ koje se događa – no kao prvo, možda ne bi bilo loše da promijenite gledište na taj „problem“ koji imate – od suza i očajavanja nema neke koristi.
Naime, s obzirom na to da ste napisali da vam sin ima 22 godine (ne znam radi li, studira li, živi li s vama, živite li u gradu ili u manjoj sredini), prva asocijacija koju sam dobila kada sam pročitala vaš post je da je vaš sin vjerojatno sada u nekakvom kasnom razdoblju negativizma. Kod mladih se u procesu odrastanja (sada, ne znam koliko je vaš sin emocionalno i psihološki zreo, kakav je bio u razdoblju puberteta) javlja (doduše, najčešće nešto prije nego u dobi od vašeg sina - ali napisali ste da to traje već nekoliko godina) prema svemu što ih okružuje svojevrsni negativizam.
U obitelji dolazi do suprotstavljanja autoritetu, najčešće roditeljima, dolazi do izrugivanja i neposlušnosti. I da, sve vrijednosti koje vi u obitelji držite bitnima, on jednostavno ignorira i „inati se“/suprostavlja vam se (kako god da se izrazim, mislim da znate na što mislim). Vaš sin je jednostavno u potrazi za vlastitim identitetom (zato gore ono pitanje – što radi trenutačno, ima li nešto što mu je posebno bitno i sl.). Jer, kada ste dijete, sve životne vrijednosti i stavovi vrlo su slični roditeljskim, i ne propitkujemo ih, uzimamo ih kao istine. Međutim, svakim danom sazrijevamo i naše kognitivno funkcioniranje je drugačije, jače je, snažnije je, dublje je pa svemu tome i težnja za ostvarivanjem dovodi do toga da se napuštaju roditeljski pogledi na svijet, a traže vlastiti.
Temeljna pitanja koja je svatko od nas postavljao – tko sam ja, kamo ja idem, što ja želim – i naravno, ovisno i o obiteljskoj klimi, okružju, pa i stilu vašeg roditeljstva – dijete (kao jedinka sama za sebe) reagira kako reagira.
Morate shvatiti da njemu vjerojatno sada vaši roditeljski odgovori su nedovoljni – pa to što vi u obitelji ne pijete alkohol njemu ništa ne znači – (i naravno, ja ne kažem da oni nisu ispravni, vrijedni – već jednostavno on sam mora doći do tih zaključaka).
On želi promjenu svijeta, on želi nešto drugačije pa se javlja i buntovništvo (kako vi kažete - bez razloga).
Također, ne znam koliko je sin vaš bio prije vezan za vas, kakav vam je bio odnos, ali nemojte zaboraviti da se dijete ne može stalno pokoravati i da se ono „mora buniti“ da bi odraslo. Definitivno, u ovoj sada situaciji (ponavljam, pišem ovo samo na temelju nekoliko vaših rečenica) nemojte raditi grešku i forsirati bilo što jer važno je prihvatiti ga onakvog kakav jest, a ne zahtijevati da se ono ponaša u skladu s roditeljskim idejama (makar mi svi ovdje vjernici znamo o čemu govorite i zašto vas pogađa sinovljevo ponašanje).
Što se tiče konzumiranja alkohola – naravno, nikako to nije poželjno, no opet – postavimo pitanje koliko vaš sin pije, kada pije, je li to konstantno ponašanje pa govorite o ovisnosti jer gledajte, nažalost, to je „sasvim normalna“ pojava. Zašto uopće pijemo alkohol? Poznato je da alkohol usporava središnji živčani sustav te stvara osjećaj dobrog raspoloženja, energije i topline, a ono još fascinantnije je da smanjuje osjećaj tjeskobe i stvara lažni dojam moći, jer ako se ne osjećamo dobro, da bi smanjili stres, da bi zaboravili na tugu i probleme s kojima se suočavaju, da bi pobjegli iz nečeg stvarnog u imaginarno, da bi se osjećali dobro, da bi doživjeli nešto novo, uzbudljivo ali i bili opušteni.
Vjerujem da se osjećate nemoćno i pitate se do kada tako i hoće li se vaš sin „popraviti“, ali probajte u idućim komunikacijama i svađama s njim imati i ovo gore na umu.
Ono za što se osobno zalažem jest, s obzirom na to da vaš sin ipak ima 22 godine i nije više dijete, da s njim postupate po formuli „koliko odgovornosti - toliko i slobode“, a vama kad vam bude posebno teško savjetujem da se sjetite one prispodobe o izgubljenom sinu jer Bog nije zahtjevan i poput oca iz prispodobe strpljivo čeka raširenih ruku.
Hvala Vam na odgovoru i trudu, Belive. Na žalost, ovo nije faza "buntovništva" kakve su normalne u pubertetu tj. općenito u odrastanju. Sve ovo što ste naveli uzeli smo odavno u obzir. Ne znamo, zapravo, što je na stvari, ali hladnoća koja iz njega upravo isijava upućuje nas na vrlo teške misli. Božja pomoć i zagovor Majke Božje i svih svetaca, a pogotovo sv. Josipa, jedno je u što se uzdam. Molim Vas da molite za njegov spas.
Login
FAQ
Chat
Traži
