www.tebe-trazim.com

EVO MOJE SVJEDOCANSTVO... neki od vas znaju da sam imala, a i jos uvijek imam zdravstvenih problema. Prije sam zbog toga uzasno bila ljuta na Boga i nisam mogla shvatiti zasto bas ja? Pa ja nisam nista skrivila! nikad povrijedila nekoga! a gotovo uvijek bila povrijedena!( zlostavljali su me u osnovnoj skoli).. ljudi moji, ja sam vam prestala ici na mise,a kad sam isla na silu (jer me tata tjerao) umirala sam od dosade i gledala na sat. Sve se to desavalo do prije nekih godinu dana, kada sam otisla na karizmatski susret. Vec prvi put, na prvom susretu.. Ajme, kako se kocim kad ovo pisem...
na prvom susretu osjetila sam takvu snagu duha i takvu toplinu da su suze same tekle, jecala sam od boli i plakala, plakala bez prestanka.. Toliko me je bolilo jer sam patila... I sve sam rekla Bogu, da se ljutim na njega, a to ne bih htjela osjecati. Da osjecam da me je napustio, a ni to ne bih htjela.. A nakon susreta?? prava divota, radost i ljubav, samo ljubav. nestalo je ljutnje... Zamislite-meni se i dalje uzasno vrti u glavi gotovo svaki dan, ali NEMA LJUTNJE!!! samo ljubav i ljubav.. Placem od srece... Svaki dan.. dok pisem ovo placem, kada sam na forumu placem, kada sam na misi placem.. OD SRECE!!!!!
jer znam da je Isus tu...
( vidjela sam ga na krovu dvorane u Velikoj Gorici!-ali nisam htjela nikom reci jer bi mislili da sam luda ) to samo vi znate..
PREDRAGI MOJI, MOLITE I MOLITE!! RAZGOVARAJTE S ISUSOM KAO SA SVOJIM PRIJATELJEM! bas kao i ja.. i osjecat ce te se bas kao i ja-PRESRETNO! PUSAM VAS, LJUBIM I MOLIM ZA SVE VAS! vasa Anchi

Imam vam nesto za posvjedociti.. jucer sam imala prometnu nesrecu u Draskovicevoj.. Bila sam totalno uvjerena da me je Bog cuvao.. Poljubila sam kriz milijun puta i zahvalila. Malo sam jos u soku, pa ne znam sta bih uopce rekla.. Danas ujutro me je zvao prijatelj koji je bio u Medugorju i rekao je da je molio za moje zdravlje. Popdne sam dosla u Goricu i u svakom momentu sam imala osjecaj da cu plakati.. i kao da je vlč.Radigović znao , rekao je:"nemojte se stiditi svojih emocija! Ako vam se plače, plačite"
i tako je bilo.. Krenula je molitva.. a sa njom i moje suze.. Nekako sam tiho plakala,, pa kasnije jecala, jecaji su se pretvorili u vriskove.. Dosla je jedna zena do mene (mislim da je bila redar-imala je crvenu majcu)... Stavila ruku na moja leda i tjesila me... Pitala me kako se zovem ali od transa nisam mogla nista odgovoriti.. Vec sam rekla ovdje prije na forumu svoje probleme, tako da mi se ne da bas ponovno pisati.. Ali samo da vam kazem vidjela sam Isusa, dotaknuo me, stao ispred mene i pruzio ruke prema meni, kao da ce me zagrliti. osjetila sam da sam u njegovom narucju. prije susreta osjecala sam se napeto, vrtilo mi se u glavi (sto je posljedica mojih neuroloskih problem)
LJUDI MOJI, VRTOGLAVICE VISE NEMA!!!!!NEMA NAPETOSTI!!!!
SAMO OSMIJEH NA LICU!!!!

evo i moje xy svjedocanstvo... doduse malo cudo, ali opet svjedocanstvo i dan vrijedan uspomene u mom srcu...

proteklo je nekoliko dana unatrag otkako sam bil au losijim odnosima sa svojim tatom. A to nam je oboma tesko padalo jer se jaaaako volimo.. ja sam mu provorodena jedina kcer, a on meni tata kojeg ne bih mijenjala ni za sto na svijetu. Uvijek, ali uvijek je bio uz mene, na mojoj strani, nekad cak i bespotrebno.. pa dobio zbog toga i po nosu od mame i ostalih...
No dosla je i ta kusnja.. Nekako je odustao od svake nedjeljne mise.. Kao da sam ga ja zamijenila.. Ne krivim ga, ljudi ga zovu sa svih strana, pa izlet u Zagorje, pa daj napravi ovo, napravi ono. Ode na misu kad stigne, svaka druga nedjelja, eventualno svaka treca... no zato, zamolila sam Boga da mu to ne uzme za grijeh, jer sam ga ja zamijenila, ja cu moliti za njega, jer on to zasluzuje...
i eto, moja prva zamjerka je bila da kako se mogao udaljiti od Boga? a On je ozdravio njegovu kcer? Voljela bih da isto tako i mamu natjera u crkvu, kao sto je natjerao mene i brata.... dosta sam zbog toga bila tuzna. ali opet, shvacala sam ga... Posao..
i Krenula je svada... on me pitao s kim sam u vezi.... (koliko god rijetko isao u crkvu, ne bi mogao podnijeti da mu je kcer u vezi sa muslimanom..)
pokusavala sam to prikriti nekih mjesec dana dok ne vidim gdje ta veza ide, sve do prekjucer.. Tata me procitao; doduse kad me tako izravno pitao, nisam mu mogla ni slagati u oci!
i kazem njegovo ime:Sefa, s njim sam u vezi!!!
Da jesam li ja normalna? Da prekinem vise s njim! Njega je sram na poslu i strah da mu netko od kolega ne sazna tu gorku istinu!
-Ali tata, on nije kriv sto je Albanac!
-ne kceri, mi smo krscani i samo ces sa krscanima biti!
-Ali tata, on me voli, uz mene je bio kad sam bila bolesna, ljuta, tuzna, u svadi.. tjesio me.... I ja sam svjesna da se necu moci udati za njega, zbog te razlike (za koju mi je nevjerojatno zao), ali da zelim uzivati s njim u vezi.. Smatram da imam pravo na svoju srecu kakva god bila... Ne radim nista lose... I dalje volim svog Boga, idem u Crkvu i ne osjecam da se moja vjera smanjuje..
-Kceri, ILI ON ILI MI!!! BIRAJ!!!
-Tata, veceras necu spavati doma! Idem kod prijatelja, prijateljice, ne znam gdje... samo... nemogu ovu noc provesti doma...
-I tu je krenulo... Rekao je da ce me premlatiti na mrtvo ime, da cu u bolnici zavrsiti, a on u zatvoru.. ali da iz kuce necu izaci... (AJME MENI, MOJ TATA NIKAD MENI NIJE TON PODIGAO, A KAMOLI RUKU!!!)
koliko me to samo bilo pogodilo....

doslo mi je... da odem.. samo da odem.. negdje, gdje je mir.. u neku kapelicu, crkvu, pred kamenita vrata- i placem!!!

uzela sam Bibliju, privinula je na sebe i ispustila takav jecaj da mi i sad suza tece.. "Kriste, molim te pomozi.. Pokazi mi put! pomozi da se sve sredi! ja dalje nemogu i ne zelim... bez svog tatice... ali i on mora shvatiti da ja imam svoj zivot i svoju srecu..."

i odjednom osjecam, kao da ta biblija postaje Isusovo rame!!! Uistinu!!!
Imala sam osjecaj kao da me netko tjesi!!! Znala sam!!! da je dosao.... i odmah sam mirnije legla u krevet.. doduse, jos tuzna, ali mirnija...


i svane drugi dan.... (to je bilo jucer...).. otisla sam s deckom na kavu, da razgovaramo... -predlozio je da tati kazem nesto lijepo, neku poruku posaljem ili nesto.. da mu dam do znanja da mi je stalo do njega....
-"TATA VOLIM TE I NE ZELIM DA SE LJUTIS NA MENE!" -sms

-zvoni mobitel, na displayu pise :Tata: ,,,, kaj da se javim,, ili ne.. ma ipak hocu... i ja se javim....
LJUDI MOJI..... ON JE TAKO JECAO, ON JE TAKO PLAKAO DA MU JE DOSLO DA SE UGUSI..... I NIJE PROSAO NI TRENUTAK I KRENULE SU I MOJE SUZE...
:kceri moja, ja tebe toliko volim,, ja sad placem, i ja jesam osjetljiv, priznajeem... ali...
-Tata? Nemoj plakati molim te....
-evo kcer,i ja sam tu na autocesti, idem iz karlovca... skoro sam sudar napravio koliko su mi se oci zamaglile od suza...
-Tataaaa neee!! Nemoj molim te. smiri se... stani malo... odmori i rijesit cemo sve doma..

--i napokon.. dolazi doma....

tako sam mu poletila u zagrljaj!!!!! Kao Bogu dragomu, Isusu mojemu.... I krenuli smo opet plakati!!! on me grli, ljubi, govori koliko me voli, a i ja njega... (U sebi zahvaljujem mom Isuseku) znam da je to njegovo djelo! hehe

i sad malo humora--dok smo se tako grlili, plakali i tjesili...
dode baka: "Zeljko!!! Pa kaj je ovo sad? A kaj s ti pijan? Ana? Si trudna? Ko je vrml? kaj ste oboje pijani?"
a tata joj veli-joj baka,,,, nist ti ne kuzis....



ETO..... IMALA SAM TOLIKO VJERE U BOGA, I ISUSA, MAJKU MARIJU, A DOSLO MI JE DA SE LJUTIM NA NJIH.... NO HVALA BOGU, LJUBAV JE PREVLADALA I MOLILA SAM DA SE SVE RIJESI... ZAHVALILA BIH ELI BREDI, KOJA MI JE PONUDILA SVOJ STAN U SLUCAJU DA ODEM IZ KUCE NA TU NOC. I SVIM OSTALIM PRIJATELJIMA (koji nisu ovdje sa foruma), UISTINU.. MOLILI SU ZA MENE, MOG TATU, MOJU OBITELJ....
I NAPOKON!!!!! OSJECALA SAM I PRIJE TE SVADE DA OVO NIJE BOZIC KOJI ZELIM...
I PROSLA JE SVADA.... I TEK SADA OSJECAM PRAVO ZNACENJE BOZICA.. TAJ MIR, KOJEG NIJE BILO PRIJE "RATA". OCITO DA SE MORA SVE RIJESITI, I RECI SVE STO IMA ZA RECI A ONDA CE TEK U MOME SRCU BITI MIR! slava Isusu sto mi je pomogao rijesiti problem!

evo i moje xy svjedocanstvo... doduse malo cudo, ali opet svjedocanstvo i dan vrijedan uspomene u mom srcu...

proteklo je nekoliko dana unatrag otkako sam bil au losijim odnosima sa svojim tatom. A to nam je oboma tesko padalo jer se jaaaako volimo.. ja sam mu provorodena jedina kcer, a on meni tata kojeg ne bih mijenjala ni za sto na svijetu. Uvijek, ali uvijek je bio uz mene, na mojoj strani, nekad cak i bespotrebno.. pa dobio zbog toga i po nosu od mame i ostalih...
No dosla je i ta kusnja.. Nekako je odustao od svake nedjeljne mise.. Kao da sam ga ja zamijenila.. Ne krivim ga, ljudi ga zovu sa svih strana, pa izlet u Zagorje, pa daj napravi ovo, napravi ono. Ode na misu kad stigne, svaka druga nedjelja, eventualno svaka treca... no zato, zamolila sam Boga da mu to ne uzme za grijeh, jer sam ga ja zamijenila, ja cu moliti za njega, jer on to zasluzuje...
i eto, moja prva zamjerka je bila da kako se mogao udaljiti od Boga? a On je ozdravio njegovu kcer? Voljela bih da isto tako i mamu natjera u crkvu, kao sto je natjerao mene i brata.... dosta sam zbog toga bila tuzna. ali opet, shvacala sam ga... Posao..
i Krenula je svada... on me pitao s kim sam u vezi.... (koliko god rijetko isao u crkvu, ne bi mogao podnijeti da mu je kcer u vezi sa muslimanom..)
pokusavala sam to prikriti nekih mjesec dana dok ne vidim gdje ta veza ide, sve do prekjucer.. Tata me procitao; doduse kad me tako izravno pitao, nisam mu mogla ni slagati u oci!
i kazem njegovo ime:Sefa, s njim sam u vezi!!!
Da jesam li ja normalna? Da prekinem vise s njim! Njega je sram na poslu i strah da mu netko od kolega ne sazna tu gorku istinu!
-Ali tata, on nije kriv sto je Albanac!
-ne kceri, mi smo krscani i samo ces sa krscanima biti!
-Ali tata, on me voli, uz mene je bio kad sam bila bolesna, ljuta, tuzna, u svadi.. tjesio me.... I ja sam svjesna da se necu moci udati za njega, zbog te razlike (za koju mi je nevjerojatno zao), ali da zelim uzivati s njim u vezi.. Smatram da imam pravo na svoju srecu kakva god bila... Ne radim nista lose... I dalje volim svog Boga, idem u Crkvu i ne osjecam da se moja vjera smanjuje..
-Kceri, ILI ON ILI MI!!! BIRAJ!!!
-Tata, veceras necu spavati doma! Idem kod prijatelja, prijateljice, ne znam gdje... samo... nemogu ovu noc provesti doma...
-I tu je krenulo... Rekao je da ce me premlatiti na mrtvo ime, da cu u bolnici zavrsiti, a on u zatvoru.. ali da iz kuce necu izaci... (AJME MENI, MOJ TATA NIKAD MENI NIJE TON PODIGAO, A KAMOLI RUKU!!!)
koliko me to samo bilo pogodilo....

doslo mi je... da odem.. samo da odem.. negdje, gdje je mir.. u neku kapelicu, crkvu, pred kamenita vrata- i placem!!!

uzela sam Bibliju, privinula je na sebe i ispustila takav jecaj da mi i sad suza tece.. "Kriste, molim te pomozi.. Pokazi mi put! pomozi da se sve sredi! ja dalje nemogu i ne zelim... bez svog tatice... ali i on mora shvatiti da ja imam svoj zivot i svoju srecu..."

i odjednom osjecam, kao da ta biblija postaje Isusovo rame!!! Uistinu!!!
Imala sam osjecaj kao da me netko tjesi!!! Znala sam!!! da je dosao.... i odmah sam mirnije legla u krevet.. doduse, jos tuzna, ali mirnija...


i svane drugi dan.... (to je bilo jucer...).. otisla sam s deckom na kavu, da razgovaramo... -predlozio je da tati kazem nesto lijepo, neku poruku posaljem ili nesto.. da mu dam do znanja da mi je stalo do njega....
-"TATA VOLIM TE I NE ZELIM DA SE LJUTIS NA MENE!" -sms

-zvoni mobitel, na displayu pise :Tata: ,,,, kaj da se javim,, ili ne.. ma ipak hocu... i ja se javim....
LJUDI MOJI..... ON JE TAKO JECAO, ON JE TAKO PLAKAO DA MU JE DOSLO DA SE UGUSI..... I NIJE PROSAO NI TRENUTAK I KRENULE SU I MOJE SUZE...
:kceri moja, ja tebe toliko volim,, ja sad placem, i ja jesam osjetljiv, priznajeem... ali...
-Tata? Nemoj plakati molim te....
-evo kcer,i ja sam tu na autocesti, idem iz karlovca... skoro sam sudar napravio koliko su mi se oci zamaglile od suza...
-Tataaaa neee!! Nemoj molim te. smiri se... stani malo... odmori i rijesit cemo sve doma..

--i napokon.. dolazi doma....

tako sam mu poletila u zagrljaj!!!!! Kao Bogu dragomu, Isusu mojemu.... I krenuli smo opet plakati!!! on me grli, ljubi, govori koliko me voli, a i ja njega... (U sebi zahvaljujem mom Isuseku) znam da je to njegovo djelo! hehe

i sad malo humora--dok smo se tako grlili, plakali i tjesili...
dode baka: "Zeljko!!! Pa kaj je ovo sad? A kaj s ti pijan? Ana? Si trudna? Ko je vrml? kaj ste oboje pijani?"
a tata joj veli-joj baka,,,, nist ti ne kuzis....



ETO..... IMALA SAM TOLIKO VJERE U BOGA, I ISUSA, MAJKU MARIJU, A DOSLO MI JE DA SE LJUTIM NA NJIH.... NO HVALA BOGU, LJUBAV JE PREVLADALA I MOLILA SAM DA SE SVE RIJESI... ZAHVALILA BIH ELI BREDI, KOJA MI JE PONUDILA SVOJ STAN U SLUCAJU DA ODEM IZ KUCE NA TU NOC. I SVIM OSTALIM PRIJATELJIMA (koji nisu ovdje sa foruma), UISTINU.. MOLILI SU ZA MENE, MOG TATU, MOJU OBITELJ....
I NAPOKON!!!!! OSJECALA SAM I PRIJE TE SVADE DA OVO NIJE BOZIC KOJI ZELIM...
I PROSLA JE SVADA.... I TEK SADA OSJECAM PRAVO ZNACENJE BOZICA.. TAJ MIR, KOJEG NIJE BILO PRIJE "RATA". OCITO DA SE MORA SVE RIJESITI, I RECI SVE STO IMA ZA RECI A ONDA CE TEK U MOME SRCU BITI MIR! slava Isusu sto mi je pomogao rijesiti problem!

ehhh... evo ja imam dva svjedocanstva... pa cu to staviti pod jedan post.....

Taman dosla iz crkve na veliki petak doma, i mama mi kaze:Ana, sutra se ranije malo dizemo i nemoj glumiti slucajno da ti nije dobro ili nesto, jer se treba raditi francuska, kolaci, pisanice....
Legla ja u krevet, pomolila se i zaspala.. i sljedece jutro, otvorim oci.. pogledam na sat, kad ono 8:20... moji svi jos spavaju.. Meni smrdi sto sam se tako rano probudila, jer inace se uvijek zadnja probudim.. Idem do wc-a.. i ... ajme Boze moj... kako je ovo tesko... Uhvatila me takva vrtoglavica, mucnina, na povracanje... Primam se za zidove.. spustim se na pod.. Pocnem plakati... "Ajme sto je ovo? Zar bas danas? Cemu? Kako?"... placem, mislim, sto raditi? kako mi tesko bilo pri srcu.. Sto ce roditelji reci? gledati nisam mogla od tolike muke.. Posaljem Stjepanu poruku na mobitel za dobro jutro i legnem nazad u krevet.. Izmolim dva, tri Ocenasa i Zdravo Mariju.. Rekoh:"Boze, ja sam zdrava, sve ovo je samo jedna prolazna faza. Ali moja je vjera cvrsca od toga. Molim te, pomozi, da se ustanem, i pomognem svojoj obitelji u pripremi za slavljenje uskrscnuca Tvoga Sina..." I zaspala... sjecam se, spavala sam suzama u ocima neko vrijeme.. Zvoni mobitel.. Stjepan zove... I tako mu kazem kako mi nije dobro, lose mi.. Kad ono, pita on:Kakvo je vrijeme kod vas?" Ja se ustanem.. kadli ono..... MENI SUPER!!!!! NEMA VRTOGLAVICE, NEMA MUCNINE, NEMA NICEG!!!!!! JA SAM SVA SUPER ZDRAVA!!!! ODMORNA I SPREMNA ZA POMOC OBITELJI!!!!! Kazem svom Stjepanu:"Tu pada kisa", a mislim u sebi:"a u meni sunce grije!"

eto.. mozete misliti koliko sam samo plakala od srece.. Sto i koliko znaci kad ste sigurni da ce sve dobro zavrsiti, pouzdajete se u Boga, molite.. i tako ispadne....


A drugo svjedocanstvo je vezano uz Korizmu...
Odrekla sam se jedne lose stvari, cije mi je odricanje pomoglo da ucvrstim svoju vjeru, i da shvatim sto zelim u zivotu.. Inace, preko godine mi bilo tesko izdrzati bez "toga" kojih pola mjeseca, mjesec... A kamoli 40 dana... i Mislila sam da necu izdrzati tako dugo.. No ipak...odlucila sam da bude tako, pa kako ispalo-ispalo.. trud je najvazniji, bez obzira uspijes li ili ne.. na sam pocetak sam zamolila Isusa da mi pomogne, da izdrzim, jer u dubini duse ja to stvarno zelim... Iako sam bila sigurna da ce mi pred sam kraj biti jaaako tesko i jedva cu cekati da dode taj 40. dan.. da bude gotovo pa da mogu nastaviti starim zivotom..
... i eto... prijatelji moji.. Ja izdrzala... i toliko sam sretna i ponosna na sebe..
da vam jednostavno ne mogu opisati.. i jos nesto... Uopce nije bilo tesko.. i mislim da iako je proslo ovih 40 dana, ne bi bilo lose da ova Korizma traje cijelu godinu.. da se ne vratim starom zivotu nikada vise.. Za mene Korizma jos traje...

ETO IMAM I JA OPET JEDNO SVOJE MINI SVJEDOCANSTVO..
sanjala sam ove noci jedan jako ruzan san da su moji starci digli kredit da bi mogli platiti jedan drugi kredit, koji bi ja otplacivala.. svaki mjesec 1000kn.. i to je sve bilo u redu dok ja nisam dobila otkaz.. a bila sam na ugovor.. postala sam "tehnoloski visak", a buduci da sam najnovija zaposlena, nikoga drugoga nisu htjeli otpisati.. i tu je krenuo plac, sto s kreditom. tuzit ce nas svi.. propast cemo...
i onda budenje....
spavala sam na ledima, kolko se sjecam.. i pokusam se okrenuti na bok.. kad ono vrtoglavica.. tako silna mi doslo na povracanje.. nije bio napadaj, ali.. uhh. necu se ni sjetiti.. vratim se ja na ledima - pa bilo malo lakse..
prekrizim se ja.. i opet vratim na bok- nista.. opet isto..
za nekih 20-ak minuta zvoni budilica.. moram se ustati za posao...
ustrajno se dizem iz kreveta.. pocinje novi dan... samo kakav dan? ne znam..
pad na pod, suze, plac, jecaji, molitva... NE VJERUJEM... opet??????????
NEMA SANSE.. JA SAM ZDRAVA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
hvatam mobitel, da napisem kolegici da necu doci na posao.. vrte se slike mog otkaza, jer sam na probnom roku - ne smijem si dozvoliti da izostanem s posla.. zatim slike kredita.. slike propasti svega...
dvoumim se... sta napraviti? gdje otici? umjesto posla u crkvu isplakati se mom zupniku? JER DEFINITIVNO NEMOGU VISE... zadnji atomi snage.. i nade da je dobro... molim, molim, gledam na sat da ne zakasnim.. molim... i kazem u sebi: ja odustati necu, ovo je samo kusnja, a Ti zelis vidjeti koliko se pouzdam u tebe.. e pa ja cu krenuti na posao pa kud puklo da puklo.. Ako se srusim na cesti neka.. ali ja sam bar pokusala..
i konacno... precvikalo se nesto u meni...
3
2
1
nova osoba, sa suzama u ocima se dize... ovo je nova Ana... neka nova dimenzija... neki drugi svijet.. nemogu doci k sebi koliko me nosi... ta snaga.. nije zemaljska.. nije moja snaga.. LJUDI, NIJE MOJA SNAGA!!! KAZEM VAM.. NE BIH SAMA MOGLA.. ne znam dali da placem od srece ili od jada.
ma od srece.. izlazim van, pogledam u nebo.. prepuno sivih oblaka.. i mala, skroz mala povrsina plava.. beskrajno plava...
To je moj Isus.. On me nosi u ovim sivim oblacima.. u ovoj kiši tereta...
ja sam bila nova... nema vrtoglavice, nema mucnice, cijeli dan sam bila u humoristicnom, veselom raspolozenju sa krunicom u ruci tijekom cijelog radnog vremena i suzama radosnicama u ocima...
TO JE MOJ BOG BIO DANAS... MOJ ISUS.. SVE MOJE..

evo konačno i drugi dio mog velikog svjedočanstva, za kojeg su me mnogi od vas podupirali da ga napišem... i evo... došao je taj dan...

Sjećam se tog mirisa lavande. kao da ju ovog trena udišem. Bila sam sva u mukama i grču i sa opterećenim mislima išla prema plaži..
mirno malo apartmansko naselje idealno za odmor, a u mojoj glavi kaos.
prelazim ulicu. Dijeli me samo pločnik do plaže..
kad zazvoni mobitel..
Na displeju piše:Učenik-tt. To! moj spas!! Misleći u sebi da je on jedan od onih koji će me izvući iz pakla vrtoglavice.. Nakon kratkog upoznavanja rečeno mi je da legnem na leđa i zatvorim oči.. Oh Bože-pomislila sam u sebi:"Pa ja sam na cesti doslovce!". Ma, boli me briga za sve. leći ću na pločnik, pa kud puklo da puklo.. U najgorem slučaju može me pregaziti bicikl koji vozi po pješačkoj stazi. "Oh Bože što sam luda, ljudi će mi se smijati..." nisam ni završila misao, veću su me povele Samirove riječi. Zatvorila sam oči, opustila se i prebacila u neku drugu dimenziju, duhovnu dimenziju. Razmišljala sam samo o
Važnosti tog trenutka bez obzira gdje se nalazila. Počelo je. NeŠto osjećam.
Neka vrućina. Neka sila jaka, prejaka…
Nekud vuće, a ne znam kud.. vrtoglavica, sve jače i jače.. suze … potekle su kao potoci bez kraja.. moji jecaji… strah.. „Bože što mi se događa?“ bojim se…. Jako….
I onda Njegove riječi:“Ne boj se, s tobom sam!“. A tek taj Samirov miran glas… glas pun vjere, snage, odlučnosti, ali i mira, sućuti i nježnosti.. glas poput anđela..
Polako se vraćam u svoje postojanje.. stvarnu dimenziju Koja će mi otkriti jesam li još uvijek na pločniku ili negdje drugdje lebdim.. jesam li još uvijek u ovom prljavom svijetu ili na jednom lijepom otoku koji leži na oblaku. Budim se.. oči se otvaraju.. pomalo mi je još mutno zbog suza koje brišem, ustajući se..
Pokušavam sama sebi dokučiti što sam, gdje sam i što se uopće dogodilo. Sjećam se glasa:“ana jesi tu? Halo?“
Ništa…
„Ana,javi se!“ trgnulo me..
„Hej, evo me.. tu.. živa i zdrava.. ovo je bilo.. nekako neopisivo.. Hvala ti!“
Trnci su me dobrano prolazili još nekoliko minuta.. ipak sam još uvijek na prljavom pločniku prljavog svijeta, ali sretna.. ne znam zašto, ali znala sam da se u meni nešto promijenilo na bolje onog trenutka kada je Učenik počeo moliti. Ne znam kako da zahvalim tom čovjeku, kako da zahvalim Isusu , koji je čuo njegove molitve. U jedno sam sigurna.
Da nije bilo foruma tebe-tražim, Učenika, Marije-Nade, Ane_Vk a i svih ostalih koji su sudjelovali u akciji“mojeg spašavanja“ ja danas ne bih bila ovdje gdje jesam..
Sretna djevojka, ZDRAVA djevojka, sa životom koji joj se skroz sviđa.
HVALA VAM SVIMA…

sjecam se da sam prije neka dva mjeseca stavila na shoutbox i u molitve zamolbu da se moli za mene.. i za moj posao....
obecala sam da cu ispricati sto se dogada kada se sve stisa i slegne i eto.. ja sam tu sad i odlucna da napisem ono sto imam za reci...č

ja sam Ana, 22 su mi godine, zavrsila sam srednju Upravnu skolu, smjer administrativni tajnik, trenutno studiram u Zapresicu, privatan faks, kojeg sama placam, smjer menadzment u kulturi, godina je 12.000 kuna, voljela bih ici i na specijalisticki, ali on ce kostati 20.000 kuna, tako da ne znam hocu li moci...

od 03.mjeseca 2008. zaposlila sam se u jednoj drzavnoj firmi. placa dode na minutu, godisnji imam pravo iskoristi kada god hocu, regres i bozicnica su koliko - toliko (s obzirom na stanje u drzavi) relativno sigurni..
placa je bila dosta nezahvalna s obzirom na posao koji sam obavljala jer je bio jako odgovoran, bila sam tajnica jednog covjeka koji je vodio Odjel koji je stalno na udaru medija zbog ulaska Hrvatske u EU.

i tu krece moja prica.. ja sam mijenjala kolegicu koja je bila na porodiljnom.. ukupno vrijeme koje sam provela tamo je godina i pol... fino sam se uhodala i zavoljela sam taj posao.. uistinu zavoljela, mada je jako stresan.. zena koja je sjedila sa mnom u sobi, druga tajnica me nikako nije zavoljela... nikako joj nisam pasala.. tocno sam imala osjecaj...
ipak, pocele smo pricati, ja sam joj se otvarala s nadom da ce me prihvatiti, da ce se i ona otvoriti, ta i ona je VJERNICA, velika, svake nedjelje ide u crkvu.. i tako... Bog neka joj oprosti.. za sve...

blizio se kraj mojeg "mandata", kolegica se krajem 10.trebala vratiti sa porodiljnog...
a ja sam imala "rezervirano" prazno mjesto u tom istom odjelu samo na drugom radnom mjestu..

jednog dana, zvoni telefon, javila sam se i cula s druge strane jednu zenu koja je daaaavno radila kod nas, pa se prebacila u drugu ustrojstvenu jedinicu da bude blize kuci.. trazila je mog sefa, ali buduci je on imao sastanak, nije mogao zaprimiti poziv, pa joj je receno da nazove kasnije..
i tako.. kasnije zove ona opet, ja se nisam uspjela javiti, pa se javila ta kolegica, druga tajnica.. i prespoji poziv nacelniku..
nacelnik nakon 10-miinutnog razgovora zove tu moju kolegicu u svoju sobu i pita ju jeli ima kakvih prazih mjesta... a ona mene pogleda, i ude kod njega u sobu i zatvori vrata....

MUKA, OSJECAJ NA POVRACANJE, VRTOGLAVICA, VRUCNINA.. sve te osjecaje sam imala od tog trenutka... izasla je guja.... (majko Bozja sto sam ljuta... )iz njegove sobe.. pogledala me onimm pogledom, kao da me proklinje i slatko se nasmijesi, ja knedle gutam, nisam znala o cemu se radim..
dan, dva, prolazi. dan za danom.. blizi se moj zadnji radni dan.. i odlucila ja pitati sefa, da li ono radno mjesto stoji jos rezervirano za mene?
a on onako sav zacuden:"pa meni je jucer D.rekla da ova zena koa je jucer zvala ide na to radno mjesto, jer si ti sama sebi nesto vec nasla... "
i opet muk, ljutitost, agresija u meni, crvenim se od ljutnje, od jada. od bijesa.. nemogu vjerovati s kim sam sjedila do sada cijelu ovu godinu u sobi i dijelila tajne razmisljanja...

sutim,izlazim iz njegove sobe.. pravim se kao da nista ne znam... sutim i ja,suti i on.. osjecam ogovaranja, cujem, percipiram oko sebe..
kako me je izvrijedala samo iza leda...

i predzadnji dan.. je dosao... nesto je bilo... kolega je jedan dosao po papir i ostavio vrata slucajno ostavio otvorena, a ona kaze:"Neka, ostavi otvorena vrata, da propuh izvuce odavde neke ljude koji me smetaju" a jedino ja u sobi....
i ona..

ljudi moji.. osjecala sam se ko zadnji ološ....

sve sam joj nabila na nos, pukla doslovno, knedla u grlu a u ocima puno ljutnje i osjecaj gadosti.. ispalo je da je ona ljubomorna jer su mene kolege nazivali "tajnicom" a u biti je ona "glavna" i njeno je ime na vratima, a ja sam samo obicna zamjena, balavica, mlada zenska, sa velikim plavim ocima, deckom i ljubavnim zivotom, cura koja uspjesno studira...

a ona jos zivi sa mamom i sestrom koja nema muza nit decka nit djecu, a godine ih pregazile....

nisam znala sto bih rekla, samo sam sutila i rekla da sam se jako razocarala u nju kao u osobu, pokusavala sam se maksimalno zbliziti s njom.. ljudi su ne zavoljeli na odjelu, rekoh ako mogu svi, moze i ona...
i eto....
dosao zadnji dan...
kupim svoje stvari..
nisam znala gdje cu.. plakala skroz.. uleti jedna kolegica, kaze, treba tajnica ... u jednom, višem rangu, isla bih u Upravu, zamjena za zenu na porodiljnom, ali sama bih bila u sobi, sama svoj kompjutor, vodila Odjel sa puno manje ljudi i tako.. jednom rjecju uzivala bih..
sve je to bilo o.k. ali meni su ovi ljudi tako prirasli srcu. .ma sve sam ih zavoljela...

i cekala sam.. zadnji dan... izlazim iz sobe, i zaustavlja me voditeljica odsjeka odjela na kojem sam radila... kaze:"ana, sad si nasa, ides u sobu i na mjesto koje je isprva bilo rezervirano za tebe".




JAO, ,ljudi moji.. koja sreca.. pitam sto je s kolegicom koja je trebala doci, tj. dobiti premjestaj.. rekli su:nije joj odobreno....

ja sam danas u sobi sa 4 muskarca i 1 zenom.. toliko mi je divno i prekrasno... i tako se svi slazemo divno, ma opustena atmosfera, evo, voditelj grupe me bas danas zagrlio, jer je vidio da sam iscrpljena skroz,
nedavno bila bolesna, imala upalu bubrega, i escherichiu coli na kraju dobila, ooni su meni svaki dan čaj nosili, peciva me ujutro cekala na stolu i prije nego sto sam usla uopce u zgradu.
bolesna na posao isla, dva dana, i treci dan su me potjerali doma, odveli me, prakticki do kreveta odvezli autom, i bila na bolovanju. nakon tjedan dana se vratila, tako su sretni bili...


prosli tjedan sam saznala da mi majka ima rak s metastazama.. stitnjacu je izvadila.. navodno je bio na stitnjaci, danas je isla na pretragu jodom, da vide valjda kolko se je prosirio, ako i jest...


neznam, MIRNA SAM skroz... ne bojim se. uopce. netko bi rekao da mi nije stalo do majke jer ne molim previse, ali... nije istina, plakala sam duuuugo kada sam saznala da je bolesna.....
i mislim da sam ja tu svoju molitvu izmolila placuci, a i jednostavno osjecam da joj jos nije vrijeme, da ce ju Bog jos pustiti da zivi, da joj je ovo samo bilo upozorenje da se ne smije sekirati tolko koliko se do sada sekirala....

tuzno je pomalo ovih dana... radim tu gdje radim.. nisam za stalno.. trebat cu nekako novceke za skolovanje, ne zelim nikakvu pomoc, nisam je dostojna, jer ima ljudi kojima je potrebnije, kolege s posla su htjeli skupiti novac, ali nezelim niti lipe..
ja samo zelim dobiti posao za stalno, da mogu dici kredit i platiti si skolovanje i mamici terapiju...
tata dobije van 1.900, naivcina uzeo preveliki kredit pa sad patimo.. onak.. nije bas lijepo, ali meni drago sto mi nije zima i sto nisam gladna..
racuni dolaze, opomene pred iskljucenje svega.. placa se samo to.. tek tolko da ne iskljuce..

vidi mene, rekla sam da necu puno pisati, a prsti samo rade..
valjda je i ovo jedan moj tip molitve....

o draga moja anchi, samo hrabro

eto toliko, ja ti bas nisam od velikih rijeci