www.tebe-trazim.com

Možda nije pravo svjedočanstvo ali eto došlo mi baš iz srca .

Oče, što si me stvorio takvu kakva jesam…
Zaista si mislio da ću sve ovo moći nositi sama? Što Ti vidiš u meni?
Dani prolaze, Ti si uz mene i kada Te ne osjećam i kada sve ide nizbrdo.
Nakon tko zna koliko godina osjećam sebe kao živu, pravu, ženu sa svim prednostima i
nedostacima.
Moje srce može biti veliko kao kuća, ali i bol može biti isto toliko velika kada to srce bude ranjeno. Volim osjećat tolikom jačinom, ali kada boli, boli previše.
Zato Te pitam što si me stvorio takvu kakvu jesam?
Sviđam Ti se ovakva? Voliš me ovakvu? Hoćeš da budem upravo takva?
Ok, dragi moj Tata neka bude tako! Neka to moje srce i duša budu ono što Ti hoćeš.
Tebi vjerujem, samo Tebi!
Koračat ću snažno kroz život Tvojim koracima. Neka moje misli budu Tvoje misli.
Moje srce neka bude što je moguće sličnije Tvome!
Ja Te volim Isuse moj!
Volim Te svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim ili barem pokušavam tako dok me moja čovječnost ne zaustavi, ali Ti to razumiješ jer si bio jedan od nas.
Vodi me svake sekunde moga života, daj mi da proživim ono što Ti misliš da je najbolje za mene jer ja samo Tebi vjerujem!
Nakon dugog iščekivanja i zvanja ušao si silno u moj život. Tako silno i snažno da ništa nije moglo stat na Tvome putu ljubavi. Tvojim prolazom sve se pregrade ruše, a na kraju će ostati samo Ljubav, ona prava koja neće nestat nego će biti dostatna samoj sebi.
Ja sam glina u Tvojim rukama zato jer Ti si moj Tata i činiš me upravo onakvom kakvom trebam bit!
Ja Te volim Isuse moj!

Evo možda da ipak ide pravo svjedočanstvo života i vjere mic po mic na slavu Božju i po Njegovom nagovoru .

Uglavnom, kada se čitaju svjedočanstva je zato da se možda nekako spojimo sa doživljajima i životom osobe koja piše pa da u tome nađemo nadahnuće za naše probleme i životna iskustva.
Rasteš u obitelji koja daje puno ljubavi. Kaže meni tata ti niti ne znaš koliko sam ti ja pusa davao dok si bila mala. Možda onoliko koliko ja sada dajem mojem malom anđelu .
Naravno da nije sve bilo krasno i bajno, ali taj osjećaj ljubav pratit će me dok sam živa.
Kada smo odlazili kod none i nonića na selo, a bilo je to skoro pa svaki dan, uvijek ali baš uvijek i pri dolasku i pri odlasku pozdravljale smo ih i sestra i ja poljupcem i to tako dok su umrli u dobi od 90 godina. Hvala Bogu na tome!
Sjećam se živčanosti moje mame za koju sada shvaćam da je zaista bio samo umor osobe koja osim što je radila dvokratno imala još 1000 drugih problema. Vidim sebe u tome puno puno puta i uvijek i iznova to ispovijedam i molim Isusa da ispravi to ponašanje. Tate se sjećam u tim danima kao nekoga tko je mogao svijet pomaknut, ali nažalost se to na kraju nije baš pokazalo takvim…
Trajalo je to sve tako do mojih 15 godina.
Tada je u naš život ušla osoba (neću imenovat i neću opisat na način da se shvati tko je) koja je poremetila taj miran život.
Ovdje su se počeli prvi puta pojavljivati križevi koje ću nositi i dalje kroz život.
Bez obzira što sada, sve naravno uz Božju pomoć, mogu sa tom osobom komunicirat, pogledat u oči i čak pomoći ako bude bila u potrebi, kroz dugi niz godina nije bilo tako.

Zlostavljanje ostavlja duboke posljedice. U ovom slučaju nije došlo do većih fizičkih kontakata, makar i sada kada se toga sjetim osjećam mučninu, ali ništa više od toga.
Moram priznat da ne bih sa tom osobom htjela ostati sama nikada i nigdje jer bez obzira što su se stvari promijenile narav ipak ostaje ista, ako se u potpunosti ne prepustiš najboljem Lječniku.
Detalji nisu bitni, nije bitno što se događalo i kako. Bitno je jedino to što mi je jučer rekla jedna meni jako draga žena:
„Žao mi je zbog loših iskustava, koja si morala proživjeti...al' možda su te baš ona dovela tu gdje jesi, da postaneš nova osoba..do tvoga obraćenja!“

Mogla bih nekoliko riječi napisati o mojoj vjeri tada u tom prvom teškom periodu mog života.
Imala sam već sve Sakramente, ali prorijedile su se jako sv. Mise.
Prije toga znam da je to bilo ono pravo dječje. Vjeruješ baš skroz, moliš se onako kako djeca to čine bez razmišljanja što će biti ako će biti…
Imali smo krasnu časnu sestru koja nam je bila na vjeronauku (tada je bio popodne i odvojen o škole). Jako smo ju voljeli, brinula se i o nama curama. Nakon Krizme uzela je nas nekoliko curica pod svoje okrilje. Učila nas je svemu, ali nažalost u jednom trenutku je to prekinuto.
Jednom sam ju srela kada sam već bila odrasla i sa svojim dečkom (budućim mužem) i odmah me je prepoznala. Uzela je moju ruku i stavila na raspelo koje je nosila oko vrata. Sada to shvaćam da je to bio njezin blagoslov meni da me Isus čuva. I hvala joj na tome! Isus je to od svoje zaručnice shvatio ozbiljno .
Dakle, vjere je i dalje bilo i kroz taj ružan period, koji je trajao ni manje ni više nego 13 godina. Sada kad sam ovo izračunala ne mogu vjerovat da je to tako dugo bilo.
Bilo je pauzi u tome jer sam se odselila za studiranje, ali opet predugo je to za bilo što…
Kroz moje studiranje Isus je i dalje pokušavao zvat me i čak Mu je i uspjelo u nekom kratkom periodu, ali nisam to prihvatila na način na koji sam prihvatila kasnije.
Bila sam i ljuta na Njega zbog svega što se događalo, zbog inercije mojih roditelja…
Ono čega se sjećam i koje me sigurno držalo kroz taj niz godina bilo je molitva. Možda ne duboka, možda i ne sa vjerom uvijek, ali konstantna svaku večer.
Oče naš…
Zdravo Marijo…
Slava Ocu…
Anđele čuvaru mili…

Molitva je lijek i snaga.

Kroz život prolaziš svakakve kušnje i napasti. Jedna veća za mene je bila ulazak u svijet new age-a i ostalih kvazi duhovnih pojava. Hvala Isusu mome i tada me čuvao i pazio jer ipak nisam duboko zaglibila nego je to jednostavno bilo samo bacanje pogleda sa margina tih pojava.
Bilo je tu svašta nešto od vježbanja yoge, pokušaja meditacije, feng shui, odlazaka kod bioenergetičara… Sve ono što se danas može naći po raznobojnim stranicama novina, uglavnom za žene…
Sve su te aktivnosti trajale jako kratko. Niti jedna nije kod mene bila „hit“ neke su trajale možda godinu dana, neke par mjeseci, neke i kraće.
Sve je to počelo na fakultetu gdje sam upoznala jednu curu koja je „zabrazdila“ u tome i baš je djelovala onako cool. I tada sam počela čitati te knjige, upuštati se u neke, sada meni nepojmljive stvari.
U svim tim trenutcima nisam osjetila nikakve negativne pojave u mom životu, nije bilo onih nekih manifestacija što se znaju pročitati po raznoraznim svjedočanstvima.

Međutim, onda kada sam se vratila crkvi i mom Prijatelju eee tada sam osjetila taj neki nazovimo hladni i ružni osjećaj nekog tko me jako nevoljko htio pustit.
Sjećam se da sam, nakon obraćenja, jednoj osobi kojoj sam objašnjavala zašto je to sve skupa loše rekla kako nisam sigurna da li bih tada, dok sam radila to što sam radila umrla, ušla u Raj…

Dakle, pustila sam sve, pobacala, spalila sve što je imalo čak i malo veze sa tim stvarima. Svako toliko bih pronalazila neke zaboravljene knjige pa bih i to dala da se blagoslovi i spali. Zaista preokrenula sam život za 360 stupnjeva. Nisam nešto previše o tome nikome govorila, ali svako toliko bi netko došao sa pitanjem zašto je to nešto loše ili zašto recimo više ne idem bioenergetičaru ili zašto zašto zašto…
Nikada mi nije bilo jednostavno odgovoriti na ova pitanja jer su najčešće dolazila od ljudi koji su bili blizu mene, ali daleko od crkve. Kako nekome objasniti da je to grijeh ako u grijeh ne vjeruje? Možeš nekome i reći da su to samo gluposti, ali nije baš neki argument.

Puno puta mi se i sada zna desiti da me ljudi oko mene pitaju nekim takvim stvarima, ali to bude u manje žešćoj mjeri sada, uglavnom je tu o horoskopu riječ, pa kada kažem da jednostavno neću odgovoriti kada sam rođena onda me gledaju u čudu.
Neki dan sam jednoj kolegici rekla da kako može vjerovati da zvijezde i planeti imaju toliki utjecaj na odnose koje ona sama ima sa drugima nije ipak znala što reć, ali i dalje vjeruje tim ćiri biri glupostima.

Isus je Put, Istina i Život! Nitko me više tome ne može razuvjeriti!
Isuse moj, drži me čvrsto čvrsto uz Sebe i ne puštaj nikada!

Ovo je točno, i ja sam to iskusila. U jednom periodu života sam se bavila new age-om, jogom, silva metodom, meditacijama, hipnozama, svime što mi je palo pod ruku, a što je po meni bilo sfera psihologije. Ali tek sam kasnije shvatila da to nije psihologija, nego sotonističko djelovanje. A trebalo mi je biti jasno po tome što u tom periodu nikako nisam mogla moliti. Pođem, ali nešto me sprječava. Bilo mi je to čudno , i ispovjedala sam to, ali nitko mi nije znao reći zašto. Dok nisam konačno negdje nabasala na članak o tome o čemu se radi u ovim "metodama". Onda sam to sve pobacala, ispovjedila, i počela moliti krunicu. ALi ispočetka mi je bilo jako teško jer kako kaže Rora, "netko" te ne pušta baš tako lako. Ali sve je bolje i bolje, i ne vraćam se nikad više tome

Grijesi su ti koji su raspeli našega Isusa. Svi naši grijesi prošli, sadašnji i budući.
Bunimo se kada nije po našem, pokušavamo se izvući iz raznih kriznih situacija na isti način kao što su Apostoli pobjegli pred križem.
Boli nas neshvaćanje drugih, neprihvaćanje, nepomaganje, odvraćanje glave u drugom smjeru….
Naše greške kroz život se uglavnom nagomilavaju, ali kada shvatimo da smo pogriješili i idemo to ispovijedati skrušenog srca onda tu nailazimo na veliku Očevu milost koja ne vidi naše razapinjanje Njegovog ljubljenog Sina.

Moj prvi dečko kasnije je postao i moj muž, ali tada nisam bila u vjeri kao sada. Upravo jučer na Uskršnji ponedjeljak pita me nona moje prijateljice da li smo bili vjenčani prvih godinu-dvije dok smo živjeli skupa. Kažem nismo. Ona onako okrene mrvicu glavu i bilo joj je teško, ali iskreno teško zbog tog grijeha. Kažem znam na što mislite i imate pravo to je grijeh kojeg sada ne bih ponovila nikako, ali tada je bilo tako.

Dakle, upoznala sam ga nakon zadnje godine faksa kada su mi ostali samo ispiti za položiti. Nakon dugog niza godina odbijanja od strane muške populacije i mišljenja da nisam dovoljno ovo ili ono stigao je on. Hodali smo sveukupno 7 godina prije braka i nije to bilo čisto hodanje, naravno…
Krivo TOTALNO skroz krivo. Uvidjela sam to i u toku tog zajedničkog življenja, ali eto pripisuješ to nečem drugom, a ne grijehu ili samom sebi što si donio takvu odluku.

Da li zajednički život u grijehu, splet drugih okolnosti, smrt moje mame (koja je i mom tadašnjem dečku – kasnije mužu bila također kao prava mama), njegovi neuspjesi u poslu, odbijenice sa svih strana, kasniji okrutni odnosi prema meni od strane moje rodbine ili štogod drugo pretvorili su dotadašnjeg dobrog muškarca u jednog koji se mijenjao iz dana u dan u sve goreg…
Sada mi je teško odvojiti te dvije osobe u njemu. I pitam se da li je zaista moguće da se čovjek kući ponaša toliko loše i zlobno na trenutke, a vani izgleda sve kao da je najsvetiji čovjek na svijetu? (Ovo nikako ne pišem sa nekom gorčinom ili nekim negativnim osjećajem prema mome mužu jednostavno pišem iskreno i bez ikakvih drugih primisli.)
Tek sam nedavno shvatila da se takvo destruktivno ponašanje zove psihičko zlostavljanje. Ovo i ovako napisano izgleda veliko, ogromno i teško. I tako je i bilo, ali ne uvijek i ne svaki dan, ali u tim danima kada se događalo izgledalo je da nikada neće proći i da će to ipak biti posljednji put.
Nije on to shvaćao, ali svoje negodovanje, teškoće i ostalo izbacivao je u kući, na meni.

Sve se to događalo nakon vjenčanja. Nisam mogla zatrudnit zbog ovećeg stresa, što zbog njega što zbog moje rodbine koja se okomila na mene zbog inih stvari….
Vremenom se sve to skupa smirilo. Nije bilo često tih nekih ispada.
Zatrudnila sam, Bogu hvala, nakon dvije godine mojim lijepim anđelom. On nije pokazivao, barem meni, neko pretjerano veselje. Vani, rekli su mi, pričao je konstantno o tome kako sam dobra majka i kako jako voli našu kćer. Zašto to nije u kući govorio ne znam, ali ostavio mi je u svojim posljednjim željama to zapisano, ali tada je već postao drugi čovjek.

Razbolio se, opakom bolešću, za koju smo znali da nema baš velikih šansi za preživljavanje kada je naša kćer imala nešto više od dvije godine.
Kolikogod bila nepravedna ta bolest što je odnijela jednog tako mladog čovjeka bila je spas za njega, njegovu dušu, a čak mogu reći i za naš brak.
Kćer je upoznala oca, a otac shvatio da ima divnu kćer koju je jako zavolio. Ležao je satima i danima, u bolovima i suzama, ali dobio je milost vjere i spasio je dušu.
Meni je Otac dao najveći poklon, u njegovim zadnjim mjesecima života, vratio mi je muškarca u kojeg sam se zaljubila. Time mi je htio pokazati da je On taj koji mijenja i najokorjelija srca i duše.

Moj je muž na lijepom i mirnom mjestu sada, sa Njime u vječnosti, a ja sam mirna jer znam da sam učinila najviše što sam mogla sve uz Njegovu neizmjernu pomoć.
Isuse, još jednom hvala Ti!

Uvijek imam na umu jednu stvar, a to je da smo svi mi slobodna djeca Božja. U svakoj odluci, ponašanju, skretanju biramo i to svaki dan svaki čas mada toga nismo možda puno puta niti svjesni. Čitam tu na forumu raspravu da li mi biramo ili je to sve dio većeg Božjeg plana. Po mom mišljenju to je nekako sve spojeno, nama nedokučivo. Istina Bog je redatelj svemu, ali opet nama ostavlja slobodnu volju da učinimo ono što u tom trenutku mislimo da je ispravno.
Sloboda djeteta Božjega je jedna jako velika stvar, udišeš punim plućima jer znaš da stojiš točno tamo gdje te On postavio, kročiš stazama onako kako bio On htio da kročiš jer jednostavno biraš da ne ulaziš u grijeh, OK barem pokušavaš jer ti baš ne uspijeva svaki puta.

U svim mojim previranjima, razmišljanjima, molitvama uvijek na kraju kažem „Bože, neka bude volja Tvoja ma koliko to meni teško bilo…“
A što ako ti Otac u srce usadi neku želju, čežnju za koju do pred neko vrijeme nije bilo mjesta? Netko može reći da to jednostavno nema smisla jer kako mi Bog može usaditi nešto što sam ne želim, ali koji puta je to baš tako.

Dakle, spojiš Njegovu i tvoju želju i još onda tu spojiš današnje ideje, vrijednosti koje to nisu i što dobiješ? Puno previranja, razmišljanja i molitvi da jednostavno dobiješ snagu da možeš i dalje kročiti tim uskim Putem. To je put Ljubavi jer je to Njegov put, ali zna i zaboliti jer sa sebe skidaš svu svoju sebičnost, želje, prohtjeve….

Gledajući unazad sada mogu slobodno reći da nema veze koliko zabolilo, koliko teško padalo i koliko se vrpoljili u neizvjesnosti trenutnog stanja ako slijedimo Njega nećemo NIKADA pogriješiti.

Isuse tvoj Put je jedini i pravi put! Molim Te da me uvijek usmjeravaš i vodiš!