Pa evo iz prve ruke "splitsko stanje uma" jedne iz srednjih dvadesetih.
Mashno, istina je da se danas ljudi većinom odlučuju za brak u srednjim dvadesetima, kasnim dvadesetima ili pak i tridesetima. Ja osobno tu ne vidim ništa loše jer mislim da je uredu pričekati na neke stvari do onog trenutka dok nisi spreman za to (iako, s druge strane što je sigurno? I može li išta biti sigurno?

Čeka se da siguran posao, kuća, auto... . A dok se čekaju sigurne prilike, život s prilikama, onim sigurnim i nesigurnim, prolazi... Pa i sama sam takva - čekam da se stvori idealno riješenje i to kao da je zapisano negdje u ljudima i mislim da svaki pojedinac treba raditi na tome).
Koliki je postotak ljudi koji se skrasio iza 30te ne znam i sada govorim isključivo iz svog iskustva, na temelju ljudi iz svoje sredine i na temelju onih koje poznajem.
Danas, imamo više "kategorija" pa tako najčešće imamo one koji su veze započinjali dosta mladi, ušli su u rutinu, kasnije im se (iako im neke stvari nisu odgovarale) jednostavno nije dalo tražiti nešto novo, u to bi vjerojatno u međuvremenu se dogodila i trudnoća te oni sada npr. već u srednjim/kasnim dvadesetima žive u braku s djetetom ili djecom (zadovoljni ili ne - u to ne želim ulaziti).
Tu su oni koji su bili u vezama čisto da budu i koji nikada nisu mislili da bih mogli završiti u braku s tom osobom, ali eto - dogodi se dijete, pa i brak je nešto što onda najčešće dolazi kao "prirodan tok".
Naravno, ima i onih koji su bili nekoliko godina u vezi, sada u kasnim dvadesetima ili početku tridesetih je brak nešto sasvim normalno što slijedi. Nekako, još uvijek su ovi u većini i to je nešto što daje neki optimizam.
Istina je možda da što si stariji, teže se odlučuješ i "više biraš", ali ono što je Mashna rekla:
"A i one koje su se udale, nisu se baš udale za momka koji bi im bio prvi izbor, odnosno udale su se za momka kojeg u dvadesetima ne bi ni pogledale" -

ja nekako u ovome ne vidim ništa loše. Sad, možda se ne razumijemo, ali ako njihov odabir nije bio isključivo "daj šta daš", ok mi je da netko s 20 i netko s 30 nema iste prioritete i vrijednosti. I (sada ću banalizirati), ako ti je s 20 bio dosta bitan fizički izgled, sada ti je to možda najmanje bitna stvar ili ako ti je s 20 bilo ok što je on nepismena budala, sasvim ok je sada tražiti da netko bude elokventan i pismen. Mislim, ne poznajem nikoga tko nije promijenio neke stavove u srednjim dvadesetima (da ne govorim tridesetima) naspram onih stavova koje je imao kada je tek izašao npr. iz srednje škole.
Lalelu, gle, svi smo doživjeli sretniju i bolniju stranu ljubavi, i bili napušteni i razočarani i postavljali si milijun pitanja, a nisi dobio odgovor niti na jedno. Svi su sumnjali tada najčešće u Božji naum, pa i u Božju prisutnost. Pretpostavljam da ne vidiš ništa dobro u trenutnoj situaciji. Poznato mi je i to, ali Bog nikada ne želi da patiš i da budeš nesretna. Nikada. (a ako ćeš mi sad napisati da ti nije uslišio molitve, nemoj se ni truditi jer me to ne zanima i ne želim uopće o tome pričati, pa ne uslišuje ni meni uvijek sve molitve - i šta onda? Ništa).
Jedini problem je (vjeruj mi znam o čemu govorim) u tome što je tvoja volja (da bude točno onako što i kako ti želiš) jača od tvog pouzdanja. Ako sada nije onako kako želiš, vjeruj mi da je to najčešće zato jer dolazi nešto bolje. Pa koliko puta se meni dogodilo da nije bilo onako kako sam željela, a nedugo nakon toga sa "zahvaljivala" Bogu jer bih uvidjela da je i bolje tako.
Ja mislim da ti ne želiš vidjeti/osjetiti ono što sada imaš i što ti Bog nudi već samo brineš, i konstantno tupiš o jednom te istome. Zastani i razmisli - što imaš trenutno? Vjerujem da ćeš nešto pronaći. Ne mora to isključivo biti partner. Na kraju krajeva, ako ti je "suđeno" biti sama, pa nije li bolje ovaj život ovdje proživjeti sretna i ispunjena (s nekim drugim stvarima - obitelji, prijateljima, hobijima), nego živjeti nesretna i ogorčena čekajući ono što neće doći.
S jedne strane bih se složila, a s jedne strane se ne bih složila u tome da što si stariji je teže naći nekoga. Prije bih rekla da i kada pronađeš nekoga, teško je izaći iz komfort zone jer mnogi žive u nadi i iščekivanju slike koju smo stvorili u svojoj glavi.
Čekamo savršenstvo, pri tom zaboravljamo da savršenstvo postoji samo u Bogu. Ne u čovjeku. Ljudi propuštaju dobre ljude i dobre prilike jer se nisu spremni boriti, a kod "boriti" mislim na to da nisu spremni prihvatiti mane onoga drugoga, pokušati naći razumijevanje ili stati sami sa sobom i promisliti pa vrijedi li možda i ono što kod te osobe "nije onako kako mi želimo" prigrmiti jer ostatak paketa ti odgovara. Naravno, ništa nije crno ili bijelo i nikada ne treba ići toliko od sebe (jer se onda ipak ta razlika negdje reflektira - apropo našeg zavodnika sa Žnjana - možda ode sa starijom tetom, ali eto s mlađom ipak nije na kraju želio pit kavu

, pa sad, na koliko ćete u životu naići primjeraka koji imaju neki "problem" i s kojima stvarno treba oprezno

- to je očito neka vrsta lutrije).
No, dobro. Bez obzira na sve - ne treba biti ni isključiv. Ja uistinu poznajem nekoliko brakova koji su svoja poznanstva počeli (a nedugo nakon toga se i vjenčali) u ranim 30tima, neki u srednjim, a znam i dva primjerka onih u 40tima i uistinu, vjerujete mi - ništa im ne nedostaje.