Ne može se ukratko napisati sve što se osjeća u srcu kada sretneš Isusa i ispuni cijelo tvoje biće. Ali evo moje "kratko" svjedočanstvo, nadam se da će barem jedna osoba imati strpljenja pročitati do kraja.
Sada kako se vraćam u svoju prošlost pronalazim puno situacija koje su mi bile teške. Bolno je i nisam nikada nikome pričala, no evo osjetila sam potrebu da vama trebam. Još od prije moga rođenja mama je imala problema s tatom koji je bio alkoholičar, bio je jako ljubomoran i mamu nije smio nitko pogledati a ne da ona nekoga pogleda, čim bi došla kući dobila bi svoju "zaslugu" za sve to. Tako je ispalo da ja nisam njegovo dijete, čak su me nazivali da sam "kopile" - ta mi riječ i dan danas nije jasna, ali eto, ljudi ju upotrebljavaju. I tako, rodila se mala Jasna. Svi su bili oduševljeni mnome i dao je dragi Bog da budem ista kao moj tata. Danas kad me gledaju sve ih podsjećam na njega. I tako sam ja rasla i gledala što se događa u mojoj obitelji, alkohol, udarci i da ne idem u detalje... Mama je bila na izmaku snaga, ali nikada nije izgubila vjeru u Boga, i sve te kušnje je izdržala, a onda su nestale. Bio je 19.08.1995., kraj rata..., i moj tata je taj dan poginuo, nisam još uvijek znala što se događalo tada, ali sada mi je jasnije, jer znam da je Bog tako htio. A on zna zašto... Ja sam cijelu osnovnu i srednju školu bila odličan učenik, svi su me hvalili, i ja sam voljela učiti, a i laskalo mi je sve to. A onda sam se zaljubila u trećem srednje, tako sam se jako zaljubila, ali i dalje sam učila i bila dobra, no onda odjednom su počeli ljubavni problemi. Bili smo godinu dana zajedno i "konzumirali svoju ljubav" , vjerojatno je to sve dovelo do raspada naše "prekrasne" veze. Još smo izdržali par mjeseci a onda je puklo sve. Tolika ljubav! Jako sam bila povrijeđena, iako sam ja prekinula vezu, bilo mi je u jednom trenutku žao svega što sam učinila, čak smo planirali i zaruke jer bili smo oboje zaljubljeni i voljeli smo se, i tako sam pala u duboku depresiju. Plakala sam satima, danima, mjesecima, mama nije znala što učiniti sa mnom, nije mogla ništa, ljutila sam se na sve, bila živčana, frustrirana i razočarana, za Božić su ukrašavali bor a ja nisam imala snage samo sam plakala, i tako šest mjeseci... Onda se pojavio jedan dečko u mome životu koji je imao burnu prošlost i ja sam se tajno viđala s njim jer je i stariji od mene. Jedno vrijeme nitko nije znao za nas, a onda je mama počela sumnjati i na kraju sam joj i priznala. No, ni ta "veza" se nije održala, jer sam ja njega silno htjela promijeniti, ali on nije osoba koja se želi mijenjati. U početku nisam ništa govorila jer sam htjela svidjeti mu se, i kada se to dogodilo onda sam htjela nešto drugo, mijenjati ga... Nije uspjelo i počeli smo se svađati. Ja sam svaki dan odlučivala kako ću ga ostaviti, kako to nije dobro za mene, ali nisam imala snage niti hrabrosti, kad god odlučim, on me zove na mobitel i ja se spremim i idem s njim, čak i kada sam bila u snu, probudim se i idem... uh... I tako sam pala u depresiju i zbog njega jer sam mu u više navrata govorila da ću ga ostaviti, a on mi nikako nije vjerovao a i sama sam znala da neću, jer nisam mogla, a u biti tako je to jednostavno... Samo sam jednu stvar trebala učiniti, a to je pozvati Isusa u svoje srce i dopustiti mu da preko mene On djeluje.... Moram vam reći da sam uvijek išla u crkvu nedjeljom jer mi nismo župa, ali puno toga se dogodilo u mojoj okolini da sam prorijeđivala odlaske na misu, ali opet kad sam ili zaspala ili nisam htjela ustati, otišla sam popodne u Osijek i tamo se pomolila. Išla sam sama, i molila sam se Bogu da mi da snage da izdržim sve to, i zbilja mi je dao to što sam tražila. "Što god zatražite, već ste to primili." I tako sam jednoga dana sjedila kod kuće, došli su naši prijatelji i počeli su govoriti o tome kako idu na molitvu u Sl. Brod, i što su doživjeli na karizmatskom susretu u Bjelovaru ove godine. Ja sam osjetila da mi treba nešto da me ispuni, osjetila sam da trebam otići u Sl. Brod i to sam učinila, toliko sam im dosađivala s pitanjima, a onda smo i otišli. Nakon Euharistije, imali smo molitvu, a onda smo išli kod jedne obitelji u njihov dom i pomolili su se nada mnom. Ja sam tako jako plakala, jer bilo mi je sve što me tišti u srcu, a nisam mogla nikome reći, nisam imala hrabrosti, nisam imala dovoljno vjere.
Pjevali su:
Lutao sam ovim svijetom, sam bez cilja i bez nade,
Umoran od svojih rana, umoran od svih lutanja,
Sve dok me tvoja ljubav Bože nije dotakla,
Sve dok me tvoja ljubav Bože nije podigla iz blata.
Nije bilo prijatelja, nije bilo nikog, ruku da mi pruži
Moju bol da podijeli.
Sve dok me tvoje boli nisu iscijelile,
Sve dok mi tvoje svjetlo nije sve moje rastjeralo tmine
Samo tvoja ljubav može učiniti da sve procvijeta,
Samo tvoja ljubav može upaliti nova svjetla
Samo tvoja ljubav Bože.
Nema takve pjesme, nema takvuh riječi
Kojima bih mogao hvalu ti izreći,
Neka ti život o moj Bože bude hvala
Neka ti život moj o Bože bude pjesma koja nema kraja.I ja sam plakala... znate i sami zašto...
Slijedećeg dana sam se tako lijepo osjećala bilo je to 03.04.06., zatim sam otišla na karizmatski susret u Veliku Goricu, prvo sam se izgubila u masi ljudi i kad sam ušla u dvoranu nisam vidjela nikoga od svojih, a onda jedna djevojka iz Broda me pozove k sebi i tamo sam ostala do pauze. Pjevali su pjesmu:
Dajemo ti slavu, čast i hvalu,
Tebi podižemo ruke tvoje ime slavimo
Jer velik si činiš djela velika
Nitko nije kao ti Isuse nitko nije kao ti.
Tu sam toliko zaplakala i onda me djevojka koja je bila do mene zagrlila, a ja sam još više zajecala. Onda je bilo lakše. Poslije sam se srela s mamom i premjestila se kod nje, a ona je sjedila s onim prijateljima skroz ispred oltara. O Isuse dragi, čime sam to zaslužila? Toliko sam se opustila i prepustila jecala sam, plakala sam, bilo mi je teško, a Isus je sve moje boli odnio, očistio sve moje grijehe. Bila sam presretna. Ali nisam se tada još promijenila, sve me to počelo mijenjati, no još sam padala... Išla sam i na seminar u Vinkovce koji je držao Tomislav Ivančić... tražila sam put, tražila sam izlaz, "tražite i naći ćete" i našla sam. Došao je dan kada smo odlučili osnovati svoju zajednicu i zamolili smo župnika da nam drži misu u našem mjestu, on je to učinio, ali nije bila obična misa, za mene je taj dan 26. 05. 06. bio poseban. Pričestila sam se pod Prilikama Kruha i Vina. Ja, ovako grešna, i meni moj Gospodin, moj Isus, moj Bog dopušta da jedem i pijem iz Njegove ruke. Tada sam zaplakala! Zbog svega što sam činila, osjećala sam se jadnom, a opet sretnom jer mi je dao novu priliku, novu nadu je moj Bog ulio u moje srce. I od toga dana, tek od toga dana ja sam druga osoba. Tu veče sam dobila dar govora u jezicima, totalno sam bila otvorenog srca i kada sam počela moliti, malo sam se smijala jer je bilo smiješno, a znate i sami,
a onda sam čula čovjeka koji je tumačio, i tada sam zaplakala, ali nastavila sam moliti u plaču, i svi su zajecali, jer riječi koje sam izgovarala bile su ove: Isuse otvaram ti se kao cvijet prema suncu, osjećam se tužnom, ja sam urezana u tvoje dlanove, ti si baš mene izabrao, imenom si me zazvao,hvala ti što mi stvaraš čisto srce i hvala ti što osjećam mir u svome srcu. A baš tako sam osjećala u svome srcu. Ja sam čula samo da se otvaram kao cvijet i da osjećam mir, drugo su mi rekli ostali koji su bili na kućnoj molitvi. Znate li koja je to radost bila? Koja je to sreća? Taj trenutak će mi ostati u sjećanju zauvijek. Neke osobe mi govore da nisam normalna, što se sa mnom događa, ja više ne izlazim već od kraja 3 mjeseca, ne pušim, ne slušam glazbu (svjetovnu), slušam samo duhovnu, naručila sam si pjesmaricu zajednice Dobri Pastir, gledam kasete sa susreta i upijam svaku riječ te prenosim dalje, drugima... Iako mi kažu da pretjerujem, ja mislim da u molitvi i naviještanju Riječi Božje ne možeš pretjerati, ja volim biti kako kažu "nenormalna i luda" jer sam osjetila Božju ljubav, On me voli, On me doista voli, i čini čudesa. Ne mogu dopustiti da netko govori protiv Njega, ne mogu ne upozoriti na ono što znam, što sam pročitala u Bibliji. Ja sam se jednostavno promijenila, moj život se promijenio. Išla sam na faks godinu dana, pala sam godinu i sada sam napustila faks jer se ne pronalazim uopće, mislim upisati teologiju ali ne znam hoću li, jednostavno nikada nisam sanjala o faksu htjela sam raditi nešto što volim, a ovo volim, i tu sam se napokon pronašla, volim navješćivati Riječ Božju, čitam duhovne knjige i Bibliju i redovito se molim i sve me to jača i vodi k Njemu, jedinome Izvoru života, volim kako kažu "sve gledati kroz Boga" jer Bog i jest sve. Moj Bog ima plan za mene, On je baš mene odabrao. "Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas." Hvalim te i slavim Bože zbog tih izgovorenih riječi, tako se osjećam posebnom, izabranom! Ti si me izabrao! Ti si moj početak i kraj, Alfa i Omega, Ti si moj život, Tebi dajem svoje srce, "čisto srce stvori mi Bože", samo Ti upravljaj koracima mojim, jer bez Tebe niti jedan korak ne bi učinila. Slavim Te Gospodine, Bože moj, vječna Ti hvala i slava! Neka Te svi upoznaju, i neka krenu pravim putem jer ti si jedini "PUT, ISTINA I ŽIVOT"!! "Isuse volim Te, više od sveg drugog volim Te, sve što je u meni želi pjevati, Isuse volim Te!"
Hvala vam što ste pročitali moje svjedočanstvo, Bog čini čudesa, a ja sam jedno čudo.
Neka Gospodin izlije obilje svoga blagoslova na sve vas!
Login
FAQ
Chat
Traži
