|
Potaknut svjedočanstvima i raspravama rebeke, Lea i vikice, odlučih i ja napisati dio svog svjedočanstva.
Imao sam loše djetinstvo. Nikakvo. Od sedme godine sam postao dijete rastavljenih roditelja. Oni su se grčevito borili da pridobiju skrbništvo nad sinom jedincem, moju naklonost, ljubav ... A ja sam samo želio da oni budu opet zajedno, da se vole a meni kako bude. Plakao sam danonoćno, godinama, moje oči su postale oštećene od potoka suza, moje srce je bilo ne probodeno već razlomljeno. Moje suze, moje vapaje nitko nije vidio jer sam ih vješto skrivao, samo Bog zna kako mi je teško bilo. Roditelji su znali da patim ali ne koliko patim pa su se u nekoliko navrata vraćali, zajedno živjeli (zbog mene), opet rastajali a ja pucao po svim šavovima. A u društvu sam važio kao uzorit dječačić, u školi među nastavnicima... Ne bih više ulazio u pojedinosti ali to je ono što nikom ne bi h želio.
Kao dijete izvukao sam životno iskustvo što je čovjeku dobro činiti za svoju djecu, svoju obitelj, kako se žrtvovati za to blago da se nikome ne dogodi nešto slično a kamoli mojoj budućoj obitelji, mojoj ženi, mojoj djeci. Prošlo je djetinstvo, srednja škola, krenuo fakultet. Sreo sam osobu u kojoj sam vidio svoju budućnost, čitav svoj život, ostvarenje svojih snova, brak, djecu, obitelj, sakramente. Nismo živjeli u potpunoj čistoći i ona je ostala trudna. Ni jednog trenutka (normalno u dogovoru s njom) se nisam dvoumio što učiniti. Želio sam brak, djecu, krščansku obitelj. Želio sam tu utkati sve ono što ja nisam imao, zajednicu koja će pucati od ljubavi. Nije mi bilo teško žrtvovati karijeru, fakultet, mladost (22g.). Bilo je ipak teško, u početku oboje bez posla, dvoje djece u godinu dana, život u jednoj sobici, problema tisuću. Međutim, kad je ljubav vodilja, kad je vjera jaka, kad se boriš, Bog ti nekako sve okreće na dobro. S vremenom, kroz godine, kad je sve postajalo gotovo idealno, moja brižnost nad brakom, obitelji, djecom, nije dozvoljavala ni djeliću problema da nas okupira. Postalo je to pretjerano, opsesivno, bolesno. Primao sam srcu i manje probleme kao brodolome. Pogotovo sam se bojao za djecu, da im slučajno nešto ne bi nedostajalo kao meni. Kažem, totalno bolesno. Vjerovatno, nedostatak čvrste vjere u Boga. Došlo je do toga kad mi se učinilo da imam sve a nemam ništa. To se primjećivalo i kod ostalih članova obitelji. Onda su došle kušnje, životne kušnje, brodolomi, bolesti, nemoć, apatija, bezizlaznost. A svi su mislili da je stanje kod mene idilično, za primjer svim ostalima. Sve sam pokušao da se stanje popravi, ali nije išlo. Sve sam pokušao samo ne jedno, pozvati u pomoć Onoga koji mi je najveći prijatelj, Onoga koji mi je ufanje, nada, prava ljubav, spas.Ništa nije nedostajalo osim Njega, osim vjere u Boga. Ništa nisam imao. I onda jednog dana se Nebo otvorilo, zapuhao je orkanski vjetar, vatra, a onda zrake svjetlosti, snage, mira i ljubavi, praštanje, sve se spustilo na moju obitelj. Prvo je Duh Sveti dotaknuo jedno moje dijete, zatim suprugu, mene, oca. Put. Novi Put. Jedini Put. Zakoračivši na taj Put, kaoo obitelj postali smo jedna karika. Ti trenutci su dosta intimni i emotivni, pa ne bi želio o tome. Mogu samo reći da je dragi Bog preko svoga izaslanika, Duha Svetoga, ostavio na nama neke svoje neizbrisive tragove (darove), vjerovanja, ozdravljenja (i duhovnog i tjelesnog), počivanja u Duhu, dar jezika, kako kome već. Hvala i slava mu. Kroz sve to vrijeme me pratila i osnaživala ova prekrasna stranica TEBE TRAŽIM, pa hvala ti Bože i na njoj što ovdje svojom snagom i voljom dotičeš i ozdravljaš ljude. Ljudi, volite se, ljubit, žrtvujte za svoju obitelj, svoju suprugu, supruga, djecu ali sve na način kako je volja Njegova, jer On je naš pravi Otac, Put, Istina i Život.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
lijepo!!!!
