|
Evo nesto napisano jako davno,
mozda se koji PUSAC okoristi,
Ucini prvi korak
Tog jutra ucinio sam isto sto cinih u mnoga jutra iza mene. Ustajem, kroz poluotvorene oci pozdravljam Isusa na krizu koji se ne moze ”izbjeci” jer visi na zidu ispred mene i odlazim direktno u kuhinju. Dok pripravljam aparat za kavu onako usput pogledom provjeravam jesu li cigarete i upaljac na svom uobicajenom mjestu. Tek uvjeren da je sve u redu, ostavljam aparat da odradi svoje, te odlazim u kupatilo na nezaobilazno odjutravanje. Sve je spremno za moju svakodnevnu jutarnju nikotinsko-kofeinsku seansu . Ispijam jednu salicu kave, ispusim jednu cigaretu. Zatim slijedi druga salica i druga cigareta a odmah zatim treca i treca cigareta. Dobrano napusen i kavom razjutren kretao sam na posao do kojeg je samo desetak minuta hoda, kojih normalno, iskoristim za jos jednu cigaretu. Radni dan zapocinjao bih takodjer sa jos jednom cigaretom, jer mogao sam pusiti na radnom mjestu sto je bilo veoma, veoma neuobicajeno za zemlju u kojoj zivim. Itd. i.td. Na litre kave, nekoliko paketa cigareta morao sam racunati svaki dan. Borio sam se s tim porokom godinama. Pokusavao smanjiti i jedno i drugo, pokusavao prestati, prestajao na duze ili krace vrijeme pa onda opet zapocinjao ali uvijek sve zesce i zesce. Napominjem takodjer da u to vrijeme nisam bio sklon jutarnjoj molitvi niti sam je uopce imao jer sam tek tada nekako stidljivo ulazio u taj molitveni svijet. Tog jutra, a niti u to vrijeme, nisam bas puno razmisljao o tome da prekinem pusiti. Molio Boga da mi u tome pomogne jesam, ali, nakon tolikih neuspjelih pokusaja, gotovo sam povjerovao da se i sam dragi Bog umorio od moje neodlucnosti.
Dakle tog jutra, nakon sto sam ispio tri salice kave i ispusio tri cigarete i obavio sve sto je trebalo poleti mi ruka za cigaretama i upaljacem, koje ni u snu nisam mogao zaboraviti prije no sto krenem na posao.Svi oni koji puse ili su pak pusili to vrlo dobro znaju. Prije bih bez glave krenuo na posao nego bez cigareta. I tek sto je ruka bila iznad cigareta, spremna da ih pokupi, zacuh glasno i veoma razgovjetno ”UCINI PRVI KORAK”, GLAS, koji me je gotovo prepao, te sam se trgnuo i poceo okretati oko sebe trazeci mu izvore. Nikoga tu nije bilo osim mene, i kad sam po drugi put ( kada mi je ruka ponovo bila iznad cigareta) zacuo taj isti glas” UCINI PRVI KORAK” progovorio sam i ja, takodjer glasno, ” A, STO, PRVI KORAK” jer sam bio zbunjen i nista nisam razumio. Zbunjenom i tako ukocenom sa rukom iznad cigareta nakon nekoliko sekundi bi jasno, ne uzimaj cigarete, ostavi ih. Nisam to cuo ali mi je bilo jasnije receno u toj tisini nego da sam to cuo.
NISAM uzeo cigarete!
Otisao sam na posao. Radio cijeli dan a da niti jednu jedinu sekundu nisam pomislio na njih. To nije bilo cudo, to je bilo cudo nad cudima.
Dolazim s posla i onako pobjednicki, ma ni Napoleon mi nije bio raven, ispricam supruzi sve sto se desilo te sav sretan i odusevljen konstatiram kako sam konacno pobjedio i sebe i taj prokleti porok, cigarete. Ali. Nakon rucka ispusim jednu cigaretu. Ah, jednu, moze, nije to nikakav problem jer sada, ja vladam a ne cigareta. Jos jednu prije spavanja, nije ni to nista, jer sam obicavao ispusiti na desetke poslije rucka i prije spavanja. Sav sretan, novi covjek, pobjednik, odlazim na spavanje. Novo jutro, opet sve po starom. Tri salice kave, tri cigarette, ali nema problema, ja vladam situacijom, NE UZIMAM cigarette i krecem na posao. Aliiiiiiii,,,,, vec na samim izlaznim vratima osjetih strasnu bol u stomaku tako da sam morao malo zastati i cucnuti. Na putu do posla koji, kako rekoh vec, nije duzi od desetak minuta, nekoliko puta sam zastao i gotovo se preznojio od muke. Ne pretjerujem jer nije se radilo samo o nikotinu nego i o zlu. Mislim da sam taj dan bio u paklu. Na trenutke me obuzimala tako uzasna tuga, kao da mi je neko od najmilijih umro, a odmah zatim probadala me uzasna bol u stomaku koja je bila tako strasna da me je na momente gusila. Znojio sam se, zatvarao se u WC-u da me kolege na poslu ne vide i plakao. Na kraju sam bio prisiljen prekinuti i otici s posla.. Ali, nisam otisao po cigarette, nego sam otisao u obliznju sumicu, park gdje me nitko nije mogao cuti. Skvrcen od bola, oslonjen na jednu malu brezicu zaurlao sam iz sveg glasa, plakao sam: ”NE SOTONO, NE. USPJETI NE CES. EVO, UZMI.! HOCES LI MOJ ZELUDAC, UZMI ! BUBREG MOJ, UZMI ! OCI MI VADI, SRCE ISCUPAJ, RUKE KOMADAJ, UBIJ ME, UNISTI ME, UBIJ ME, ALI CIGARETU U MOJIM USTIMA VISE VIDJETI NE CES ! HOCES LI MOJU DJECU, UZMI IH, MOGA OCA, BRATA, MAJKU, ZENU, PRIJATELJE, UZMI, ALI CIGARETU U MOJIM USTIMA VISE VIDJETI NE CES !
NE CES, NE CES, NE CES I NE CES !
Plakao sam,cvilio, Boga molio, zazivao.
OPROSTI MI BOZE, OPROSTI MI MOLIM TE. ODBIH TVOJU TOLIKO PUTA PRUZENU RUKU. OPROSTI MI !
Bio sam potpuno mokar, ne znam jeli vise od suza ili pak od znoja koji je zasigurno dosao od bola i gusenja. Ta bol bila je istinska bol, materijalna i zasigurno ju je prouzrokovalo zlo kako bi me ponovo dobilo za svoje. Poslije je to preslo u nesto drugo. Bih svjestan, kao da sam razalostio dragoga Boga, odbijajuci toliko puta nudjenu mi pomoc.( masu puta sam prekidao cak ponekad i po sest mjeseci, pa onda opet zapocinjao) Bio sam gluh, toliko gluh i zasljepljen svojim hedonizmom da mi je na kraju morao tako glasno progovoriti. A sto ucinih kad Ga napokon cuh. Nista. A po obicaju bio sam i ovaj put sklon to opravdati Njegovom voljom, tj da sve to nije bilo u Njegovoj volji ( da prekinem sa pusenjem), a ne mojom voljom da ne prekinem. Da, ON je uvijek tu, Njegove su ruke uvijek ispruzene. On je uvijek spreman, da prihvati sve nase zelje, nase potrebe, bolesti, probleme, nase grijehe, nasu nemoc I slabost. Da, On je spreman. On ceka. Ceka da napokon povjerujemo, prvo da je On uvijek tu, a ne samo kada ga zazovemo, ( ja Ga u trenutku kada sam cuo one rijeci“ ucini prvi korak“ nisam zazivao), drugo, da nas toliko silno ljubi da zaista ne moze uciniti ama bas nista protivno nasoj volji ( zbog toga me je pustio da prodjem onu paklenu agoniju, muku ) kako bi „uvjerio sebe“, mene da ovaj put zaista istinski zelim reci tom poroku-zlu, NE. Jos me je necemu naucio. S Njim u komunikaciji ne mozemo reci sada hocu, sada necu ili pak malo hocu, malo necu. Ili smo s Njim ili nismo s Njim, ali kada nismo s Njim zasigurno nismo niti sami, zlo to odmah koristi. Zlo se nije moglo pomiriti da mu jedno uze na kojem me je drzalo godinama tako lako izmice iz ruku pa je pokusalo opet da me pati ali sada u snu. Strasno je bilo kada sam u snu vidjao sebe kako pusim, ali pravi uzas je nastupao onda kada bih u snu bivao svjestan toga, a time i svjestan da sam i opet iznevjerio onu divnu ispruzenu Ruku. Nista nisam mogao uciniti.,nisam se lako mogao probuditi a kada bi se probudio te bivao svjestan da je sve to ipak bio san, zbilju sam zaista dozivljavao kao raj. Trebalo je zlu nekoliko mjeseci da se pomiri s cinjenicom da mu to uze vise ne funkcionira. Ali,,,,,ne ce zlo lako odustati. Gubeci jedno uze odmah je podebljao drugo. Otvario mi apetite pa ono sto nikada u zivotu nisam volio niti jeo sada sam odjedanput zavolio. Ali, sada je lakse. Znam da je On tu. Svjestan Njegove,divne, uvijek ispruzene ruke ne treba mi govoriti. Znam da mi je i opet uciniti PRVI KORAK, a onda jos jedan, pa jos jedan, pa jos jedan,,,,.
OH, DOBRI OCE, mnostvo je tih prvih koraka, koje mi je ciniti. Hvala ti na ljubavi, strpljenju i vremenu koje mi posvecujes. Molim Te budi strpljiv prema meni jos samo malo, i jos malo, i jos malo. PROHODATI NE MOGU BEZ TVOJE RUKE !
|
Login
FAQ
Chat
Traži
