|
Draga braco i sestre, evo moje price.
Odrasla sam sa mojjim roditeljima, nisam imala brace i sestara. Niti tada niti sada mislim da je to nekim minis niti plus. Imala sam majku, mog velikog prijatelja. Bila je skromna i jednostavna zena, koja se mucila ici na posao spremati kuci birinuti o meni i tati. Imala je svoje molitve i svoje price o svetcima i preveliko srce da nosi veliku ljubav za zivot i sve oko sebe. Donosila je price s posla vise smjesne, nego tuzne price, a bilo je i tuznih je je radila u bolnici za djecu. Molila se za djecu koja su tamo bila u bolnici, preporucivala majkama sestru Luku, to je casna sestra koja je sahranjena na Betaniji crkvenom imanju u blizini bolnice Jezero gdje je ona radila. Sestra Luka je casna sestra koja je umrla 1930 i neke godine na glasu svetosti. Uslisavala je molitve vec desetljecima Saralijama. Sve u svemu bila je dio mog djetinjstva i moje mladosti. Majka mi je uvijek pricala o cudima koja su joj se dogodila i uslisenim molitvama u Drugom Svjetskom Ratu kad je njena obitelj (tad je zivjela u Teslicu) zajedno sa susjedima molili da ih Gospa postedi zla rata.
Pricala mi je kako su klececi molili krunicu u kuci jedne pobozne zene. A ona je bila stroga, a oni djeca ko djeca nesto bi im bilo smjesno i oni bi svi u smjeh jedva nalazeci daha za rjeci molitve, ali pobozna susjeda ih je sredivala sa masicama. (Masice su metalne sipke koje su sluzile za rad sa ognjiste) Modrice od masica su zarastale, ali naucena stega u molitvi im je svima ostala u zivotu. I moja majka je nosila molitvu kroz zivot kao glavni oslonac.
Mada je ona meni stavila molitvenik u ruke, i povela Kristu. Ja sam nju upoznala sa Poboznoscu Prvih Devet Petaka, Prvih Pet Subota Gospi. Ja sam uvijek volila citati knjige i molitvenike, pa bi njoj prepricavala a ona je uzivala.Kako smo tatu obratili je duga prica ali cu je skratiti: pocetak veliki psovac Boga, gdje stigne i kako stigne do velikog molitelja krunice i vjernog molitelja Dugu Svetom i cak je pripadnik Treceg Franjevackog Reda, kao u ostalom moja mama i ja. Ovo uslisenje nasih molitava Svetog Brigiti. Znate ono o obecanje o 15 gresnika koji su u rodu, jos us neki ljudi koji su mi u rodu zahvaceni ovim vrtlogom obracenja, koji su doista bili zli ljudi, oholice, grabezljivci sada su totalno izmjenjeni i vjerujem da je rezultat molitve Svete Brigite.
Sve u svemu moje djetinjstvo i mladost mi je protekla sa to dvoje jednostavnih i dobrodusnih ljudi koji su mi bili vise moji prijatelji, nego roditelji. Niti su mi sta branili, niti sa tjerali, sve su mi pustili na volju, jedino su me znali prekrasno voljeti sa djetinjim pogledom u ocima.
Cak sam se ja kad sam poodrasla vise brinula o njima, imali smo problem sa stanom pa smo to nesto morali ganjati sudom, sve sam ja to odradila oni su imali ogromno povjerenje u mene. Oboje su mi dali punomoc za njihova primanja, tako da sam sa nekim sedamnaest godina, vodila racuna o placanju rezija, cekovnim knjizicama i svim tim stvarima. Ja sam to nekako voljela, a oni imali povjerenja u mene.
I tako smo mi zivjeli neki svoj zivot, sasvim drukciji od svog svijeta, sve do 1992. Dobro se sjecam da sam u januaru te godine zavrsila Devetnicu Prvih Devet Petaka. Taj dan mi se dogodilo nesto vrlo cudno. Vec smo nekoliko godina ima prekrasnog psa koker spanijela, bila je to dobrocudna kujica, svi smo je volili, mazili i pazili. Taj dan me je iz cista mira napala, izgrizla mi ruke, da je to bilo stravicno, situacija je bila takva da je bilo najbolje otici u hitnu; ali ja sam trebala na misu, i to nesto ranije zbog ispovjedi. Ako odem ljecniku, necu stici na misu, a to je bio Deveti Prvi Petak, jos sam danas i gotova je Devetnica. Odlucila sam da samo zamotam ruke i u crkvu, pa cu poslje kod ljecnika. Tako je bilo. Otisla sam na Misu, ali nisam otisla kod ljecnika poslje jer nisam osjecala niti da trebam. Niti mi je sto bilo. A jos i danas imam oziljak na ruci. Ja sam dubokog uvjerenja da me taj dan zapravo nije napao moj pas, nego netko drugi koje bio strasno ljut sto zavrsavam svoju Veliku Devetnicu. Zavrsila sam je hvala dragom Bogu.
To je bilo dva mjeseca prije pocetka rata u Sarajevu. Prvog marta su osvanule barikade i tako je krenuo rat u mojoj ulici, u mom naselju sarajevskoj Grbavici. Iskreno da vam velim kao vecina Saralija u to vrijeme stvarno nisam vjerovala da je to rat, nego tako procice, koja naivnost, zar ne? U maju je definitivno grad podjeljen mi se nasli na srpskoj strani. Bilo je stravicno, nismo nigdje mogli izaci, samo je tata odlazio na prisilni rad ujutro, vracao bi se navecer. U blizini nas je bio i samostan casnih sestara Sluzavki Malog Isusa, tu smo isli na nedjeljnu misu ako je svecenik iz zupe Svetog Ignacija mogao doci. Nikad u zivotu nisam niti prije niti poslje imala toliko povjerenje u Boga, toliko sam mu vjerovala da nas cuva, da sam mirne duse sjela i citala knjige satima, sjecam se da sam procitala cijelu kolekcijau Hemigvejevih knjiga. Molili smo vise nego ikad, sloznije nego ikad do tada.Nevjerojatno kako smo uopce prezivjeli, tek kad su nas 30. septembra istjerali na drugu stranu sa jos 500 nasih sugradana saznali smo ko je sve ubijen ili bolje receno zaklan. A i tak prelazak preko Vrbanje mosta, na kome su samo tenkovske mine i mulj, te snajperi sa obje strane. Da bi shvatili kako smo tuda prosli da nitko na nas nije pucao, bit ce vam jasno samo ako vam uporedim sa prolaskom zivdova Crvenim Morem. Tako je nama bilo, bez bozije ruke nismo mogli proci. Ljudi su pokusavali preci Miljacku, mjesecima prije,koja uzgled budi receno, i nije duboka mozda do koljena; mnogi su ubijeni u tom pokusaju. Ali mi smo prosli, nevjerojatno.
Sam rat u Sarajevu, sve sto nam se dogadalo, je jedino prica o tome kako se Bog brine o svom stadu, kako su te granate padale, prstala stala stakla (dok ih je bilo) po stanu u kojem smo zivjeli, snajperi pucali. Isli smo po vodu, (zapravo tata najvise) nitko od nas nije povjeden.
Prosao je rat, udala sam se za Bozic a sljedece godine na Badnjak rodila moju curicu, cetiri mjeseca kasnije smo otisli za Canadu.Molitva je i tada bila moj najbolji prijatelj. Bilo je dobro, dok sam molila, ali nije bilo zajednistva u molitvi izmedu mene i mog muza. On je toliki negativaca, negativno o svemu, o nasem dolasku u Canadu, o svemu u Canadi. Slusala pokusala objasniti, da ma kako da je nam se je jedino uzdati u Boga i da ce opet sve biti dobro, ali jok. Ko kuka i iskuka, zadnjih nekoliko mjeseci prije nego smo se razisli toliko je bilo tesko za mene. Navrjedao me je cim i kako je stigao, a bilo je u tuce. Djeca su bila mala, ova manja je tada imala8-9 mjeseci. Toliko me je to skrhalo da vise nisam imala snage da molim. Mama koja mi je uvijek bila glavna potpora u molitvi i zivotnim teskocama umrla je godinu dana prije. Nedostajala mi je puno. Tad sam doista bila slomljena, na koljenima. I samo sam jedno jutro pogledala u nebo i rekla: Isuse, molim te rijesi ovo, danas. Danas molim te. I... Odvela sam stariju djevojcicu u skolu i otisla u obliznu crkvu da se narazgovaram sa casnom sestrom. Ispricala joj moj problem, a ona kako su inace jako dobro organizirani, ponudila smjestaj meni i djeci. Tako je i bilo, nas tri smo iselile sa najpotrebnijim stvarima. Dali su nam stancic, jako je ljep, i tu zivimo u miru. Ucila sam ponovno moliti Boga, nasla sam ponovno u njegovom okrilju mir.
Jednom sam napisala sam email Centru za Duhovnu Pomoc u Zagrebu. Drustvo je osnovao dr. Tomislav Ivancic. S obzirom da sam se do tada toliko nacitala njegovih knjiga u odgovoru na moj email, prepoznala sam literalini rukopis dr. Tomislava Ivancica. Iako ga nije potpisa dubokog sam uvjerenja da ga je on napisao. Iako je napisano prije neke cetiri godine jos uvijek imam to pismo, ono je moja smjernica.
Pismo me je pozvala na duhovni razgovor sa mojim muzem sa kojim bilo koja druga komunikacija nije bila moguca. Evo kako je to napisano u pismu: " Za supruga molite na sljedeci nacin:
1. U duhu s Isusom doci do supruga i zamoliti da Vam oprosti sve sto ste krivo ucinili.
2. Vi njemu opostite stogod mu zamjerate
3. Odlucite da o suprugu necete nista negativno milsiti niti govoriti, tj. da cete se truditi vidjeti ono dobro u njemu.
4. Zavolite ga kao bespomocno, bolesno dijete koje treba Vasu pomoc.
Osim toga molite da:
- ga Isus blagoslovi, da ga ozdravi u korjenu njegova bica
- zahvaljujte Bogu za njega
- molite za voljuBozju za Vaseg supruga. "
Jedino sam mogla otici sa Isusom do njegove duse, kad bi pokusala sama. Nazvao bi me nekoliko minuta poslje i psovao sto bi stigao i kako bi stigao. Kada bi sa Isusom posla u te pohode bilo bi sasvim drukcije. Cula sam njegove misli kao da mi govori, a znao bi me i nazvati, poslje jedne takve duhovne komunikacije. Jednom me je nazvao i rekao da se moli Bogu da osjeca prema meni ljubav. Takva komunikacija je bivala sve jaca i snaznija da sam mogla osjecati svaki puta kad bi me ogovarao, osjecala sam bol i tugu. Onda sam stala, valjda sam rekla sve sto sam imala. Uglavnom mi je ostalo da se molim za njega
Naucila sta znaci oprastati, i da je to proces, nije to sekunda. Nije to revolucija, nego evolucija. Kao sto voda mjenja oblika kamena tekuci preko njega godinama, desetljecima, stoljecima, tako i oprastanje je proces gdje se mjenja moja savjest i moja dusa .Nekih dana je bilo da mu nije oprsteno, a sto je vise vremena prolazilo, moja je dusa sve vise oprastala, a manje bila ljuta. Zapravo, tek tada sam shvatila, koliku sam srecu imala, imati takve roditelje, koliko je vrijedila njihova ljubav vise nego da su posjedovali svo blago ovog svijeta. Usadili su u mene ljubav, tek sam tih godina razumjela znacenje Uskrsa, i Isusove patnje.
Razumjela sam znacenje Prvih Devet Petaka u potpunosti tek tada, i danas znam da je moja majka u miru i sa Isusom, jer joj je bilo receno da ce umrjeti i iako je bilo tesko bolesna Bog joj je dao snage da ode i to pjeske do crkve na ispovjed. Cak je na kalendaru napisala: Dosao je sv. Pavao. Umrla je da dan sv. Pavla od Kriza.
A moj muz, e on se projmenio. Sad kaze da voli djecu, da mu nedostaju; prije je govorio da su teret da se samo slomis oko njih a oni odrasu i odu. I takve gluposti. Ja se molim za njega, najvise da se spasi, ne da se vrati nema sange za to. Ali on oce sada da zivimo zajedno. Meni se ne da. Meni je dobro ovako. Ali opet kazem Isuse ne kako je moja volja, nego tvoja. Brak je crkveni, nismo se nikad razveni niti civilno. Teoriski smo u braku, prakticno ne.
STa ce biti dalje, ne znam. Voljela bih samo da se u sve dane mog zivota cvrsto drzim Isusu za ruke, i da me on vodi. Za ostalo bas me boli brige. Iako zivimo u Canadi gdje se moze puno zaraditi i imati. Ja prednost dajem mom najvaznije poslu: majcinstvu. Pa eto i ne zaradim puno, nego toliko da nam moze biti. I zadovoljna sam usudujem se reci i zadovoljnija od onih koji imaju mnogo vise.
Imam i mnogo vise stvari koje bih vam mogla napisati o mom Bogu, koliko je velik i dobar i kolika je ljubav Njegova. Ali za sada toliko od mene.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
