Dugo sam razmišljala o tome da napišem svoje svjedočanstvo ovdje, ali uvijek me nešto sprječavalo...
Sada sam napokon odlučila jedan dio svog života podijeliti s vama, dragi moji forumaši...
Krenut ću od samog početka, kako je Bog vratio na pravi put mene i moju obitelj...
Sve se počelo odvijati prije otprilike 2 godine.
Odrasla sam u katoličkoj obitelji, uvijek smo vjerovali u Boga, ali sve je to bilo nekako površno, tradicionalno...
Prije nekih desetak godina stvari su počele ići nizbrdo... Roditelji su pokušavali naći izlaz iz "bezizlaznih" situacija, ali na žalost na krivim mjestima.
Bolesti, financijski problemi... Mama i brat su išli kod bioenergičara na nagovor susjede koja je tvrdila da on uklanja sve negativno...
Mama je bila 2 puta, ali je brat išao dosta često... Nakon tih njihovih odlazaka tamo sve je postajalo samo još gore...
Brat je prije 6 godina otišao raditi u Split. Tamo je proveo 3 godine, odao se alkoholu(a imao je samo 22 god kad je otišao), 2 puta je pokušao samoubojstvo, doktori su sve činili da bi ga spasili...I uspjeli su(tada sam mislila da je to samo njihova zasluga što je ostao živ).
Ja sam prestala ići u crkvu, molila sam svaki dan, ali kao da nisam... Nakon što bih završila s molitvom nisam se sjećala niti jedne izgovorene riječi...
Sve je trajalo do prije 2 godine. Brat mi se razbolio, našli su mu neku izraslinu na debelom crijevu koju nisu smjeli operirati jer bi trajno oštetili crijevo... Imao je neizdržive bolove u stomaku, pa su počele glavobolje kojima nitko od doktora nije znao uzrok jer su svi nalazi bili uredni.
Sva očajna povjerila sam se tetki. prvo što mi je rekla bilo je da uzmem sve knjige što imamo u kući od onog bioenergičara i da ih zapalim što sam ja i učinila. Rekla mi je da odem na ispovijed i počnem moliti srcem. Dala mi je molitvu opraštanja koju sam molila mjesec dana. Stvari su se počele mijenjati... Bratu su neobjašnjivo nestali bolovi u stomaku, izraslina na crijevu se drastično smanjila, gotovo da je nije niti bilo.
Tada sam shvatila- da, to je Božje djelo.
Počela sam sve usrdnije moliti, redovito išla na ispovijed i sv.misu...
Stanje u kući postajalo je sve bolje i bolje. Nisam odustajala, išla sam i dalje!
Otišla sam u Međugorje gdje sam doživjela nešto najljepše u životu, počivanje u Duhu...
Kad sam se vratila iz Međugorja čula sam da će u jednom selu kod Vinkovaca biti trodnevna duhovna obnova koju je vodio fra Smiljan. Mama i ja smo odlučile ići, ali je bilo pitanje kako odvesti brata koji je tada govorio da ne vjeruje u Boga i da mu On ništa dobro nije dao u životu.
Zamolile smo ga da nas on vozi. rekli smo mu da idemo na misu, a njemu nije bilo jasno zašto baš idemo tamo na misu, a imamo toliko crkvi u Vinkovcima.
Nismo mu rekli zašto idemo i što će to tamo biti.
Išao je s nama, i na mamino i moje veliko iznenađenje ušao je u crkvu s nama.
Baš tada, na toj misi fra Smiljan je govorio o tom bioenergičaru kod kojeg je moj brat išao... Nekoliko starijih gospođa koje su imale na lančićima privjeske koje prodaje taj čovjek tada su izlazile iz crkve. Bojala sam se da će i moj brat izaći, ali on je ostao.
Za vrijeme molitve pred Presvetim Oltarskim Sakramentom fra Smiljan je molio za bolesne. Molio je za one koji imaju velike glavobolje i rekao neka stvave svoju ruku na glavu i molio Isusa da ih izlječi.
Okrenula sam se prema bratu, a on je držao obje ruke na glavi i ljuljao se...
Kolika je tad radost bila u meni... Znala sam da Duh Sveti djeluje i da ga Isus ozdravlja... Samo sam mu zahvaljivala...
nakon toga, moj brat je shvatio da pripada SAMO i JEDINO Bogu. Prestao je piti, a njegove glavobolje-kao rukom odnešene... Nakon toga više ga glava nije zaboljela.
Sve je krenulo na bolje. Tata i mama su se nakon 25 godina braka vjenčali u crkvi... (tata do tada to nije htio, a onda je on predložio da odu i vjenčaju se u crkvi)!!!!!
I taman kad je naša vjera postajala sve čvršća i čvršća, ove godine u 5.mj saznali smo vijest koja nas je sve šokirala.
Tati je otkriven rak u zadnjem stadiju. Baza mu je bila pod jezikom, a proširio se na cijelu donju čeljust i jedna limfni čvor u vratu. Moj svijet se srušio...
Pripremala sam se za prijemni ispit, a stalno sam mislila na tatu... Dane i noći provede u suzama i molitvi uz pjesmu TATICE, tima za slavljenje Dobrog Pastira...
Diktori su rekli da je gotov, nema tu pomoći... Previše je tkiva uhvaćeno, a što je najgore i kost...
Tada je na moju veliku radost moja vjera još više ojačala...Niti u jednom trenutku nisam pitala-zašto Bože? Prihvatila sam to kako je i molila... Mama, brat i ja neprestano smo molili i prikazivali mise za tatu.
8.6. sam otišla u Međugorje i na Križevcu, pod križem, vapila Isusu da mi ozdravi tatu jer mi je još uvijek jako potreban... Jecala sam od boli... Tada sam opet počivala u Duhu, dvoje ljudi je nadamnom počelo moliti u jezicima, a ja sve jače plakala... Tada mi se dogodilo nešto što ću pamtiti cijeloga života. Ležala sam dolje počivajući u Duhu i vidjela pred sobom Isusa u predivnoj bijeloj haljini kako mi govori-Ana, tata će ozdraviti... Suze su stale... Rekli su mi ljudi koji su bili oko mene da im je bilo jako čudnošto sam toliko plakala i onda najednom na licu mi se pojavio ogroman osmijeh... Svi su se piatli što se to događa, a ja nisam mogla progovoriti... Tada sam shvatila da će tata zaista ozdraviti.
Otišao je na operaciju u Zagreb, tako pun volje za životom, ali nesšto ga je boljelo...Boljelo ga je to što neće biti uz mene kad bude moj prijemni na faksu da me zagrli i poljubi kad vidi da sam prošla...
Otišao je na operaciju... Mama me na dan operacije zvala u 8 ujutro iz Zagreba i rekla da ga voze u salu. Pomolila sam se, predala ga Bogu i tada prvi put nisam zavapila Bogu da mi ga ne uzme, rekla sam-neka bude volja tvoja, ti znaš što je najbolje.
Operacija je trajala 8 i pol sati. za to vrijeme sam bila potpuno smirena, kao da se ništa ne događa. Nakon operacije mama mi je javila da je sve prošlo u redu. Na naše veliko iznenađenje, moj tata je nepunih 48 sati nakon tako teške operacije sjedio u krevetu i čitao novine!!!!!!!!!!
Doktori su se čudili, nikad nisu imala takav slučaj da netko nakon takve operacije tako funkcionira... Dijagnoza nakon operacije je bila-NEMA NIŠTA!!!!!!!!!! Nije išao ni na kemoterapije, a zračenje je provedeno samo radi sigurnosti.
Dan nakon operacije ja sam išla na prijemni i-nisam prošla. Nism gubila nadu, otišla sam na drugi rok kad je tata već izašao iz bolnice i prošla sam, ali sada je on bio tu da me zagrli i poljubi i tu radost podijeli sa mnom.
Moj tata je sada zdrav, potpuno, samo još uvijek malo teže priča.
Ali ti nije kraj mojoj priči. Brata mi je Gospodin blagoslovio na najljepsi način...u 7.mjesecu postat će tata... I odlučio je da, ako bude bio si, zvat će se EMANUEL!!!!
Radio je do danas u Zgrebu u mercedesovom servisu samo na probnom radu i danas javlja da je dobio stalni posao!!!!
VELIK JE BOG!!!!!!!!
SLAVA MU IHVALA U VIJEKE!!!!!!!!!!!
Sada shvaćam da je Bog jedini koji nas prati, čuva, brani i voli...
U mojoj obitelji ne čuju se psovke, a Božje ime se hvali neprestano.
HVALA TI MOJ DOBRI BOŽE!!!!
Login
FAQ
Chat
Traži
