www.tebe-trazim.com

Mislila sam da nikada neću imati snage za ovo...
Od malena idem u crkvu, zbog odgoja, tradicije...ali tek nedavno sam počela shvaćati smisao.. Čula sam za karizmatski susret i željela ići. Prvi puta je sve bilo čudno, neobično. Drugi puta sam bila oduševljena..uključila sam se i u molitvenu zajednicu.

Ali moj stari način života i dalje ima utjecaja. Prije sam živjela za izlaske, zabavu, muškarce, alkohol...to se u velikoj količini smanjilo, ali ja i dalje imam svojih slabosti i padova. Dižem se, padam, dižem se.. Bojim se da nemam dovoljno ljubavi u sebi, da ne mogu u potpunosti otvoriti svoje srce i predati se Gospodinu, da ne znam kako to učiniti. Počela sam i sumnjati u sve to, jednostavno su mi se javljala pitanja da li je moja vjera uistinu ona prava, da li je moj Bog jedini Bog. Koliko god su me te sumnje proganjale ja sam se i dalje molila, makar i bez volje i kada nisam bila sabrana u molitvi, mislila sam da ne smijem posustati, jer nisam se željela izgubiti. Osjećala sam se nesretno i usamljeno, a nekada tako sretno..
Prestale su moje sumnje i znam da je ISUS PUT, ISTINA I ŽIVOT, ali ne znam kako se čvrsto držati toga puta?!!
Ne radim, molim se za posao, ali se bojim raditi jer mislim da sam nesposobna. Molim se za ljubav, za pravu ljubav, bračnog partnera......vjerujem da će Bog uslišiti moje molitve, On najbolje zna kada i šta mi treba.
Znam da nemam ljubavi kojom bih mogla voljeti nekoga, ali želim tu ljubav...možda je nemam zato jer su mi muškarci prije bili samo zabava, bez osjećaja, ništa drugo i možda sam se ja izgubila u tome svemu.
Znam da mi je Bog oprostio moje grijehe, donekle sam i ja oprostila sama sebi, ali nekada ja ponavljam iste svoje pogreške, zašto?!....tada se osjećam nedostojnom Božje ljubavi.
Još u svemu tome ima mojih briga i problema, možda malih, možda malo većih...možda ću drugi put i o tome.

Želim se predati Isusu u potpunosti, želim biti bolja osoba, voljeti druge ljude, imati jaku vjeru.....znam i vjerujem da će i taj dan doći.. HVALA TI ISUSE!

Prije nekoliko dana pala sam..osjećala sam se grozno, užasno tužno, imala sam osjećaj kao da mi se cijeli svijet ruši..sve je bilo protiv mene.
Svaki pogled..svaka riječ..sve kao da je bilo upučeno protiv mene..
Plakala sam tri dana..vapila..molila se..onda sam dobila pismo od najbolje prijateljice..rekla mi je da su mi to pismo napisali ona i Isus..
..sa riječima utjehe..ohrabrenja..te večeri sam se bolje osjećala i sve je prošlo..
Ali taman kad pomislim da je sada sve u redu, ja opet padam..
..ali ovoga puta sa sumnjom u Božju ljubav..ne želim to, a ne mogu protiv toga..
Dolazim u Zagreb na mjesečni susret duhovnih vježbi..sretna što idem..ali tamo, ja se pitam što radim tu i zašto sam došla..
Borim se protiv toga..teško je..odlazim na ispovijed..pa Sveta Misa..Pričest..i tuga prestaje..nastupa radost..

Par dana poslije opet sumnja..pa dokle više, pitam se..
..i opet riječi utjehe, riječi ljubavi moga dragoga Isusa..

Duhovne vježbe su nešto predivno što mi se dogodilo..
Kada sam počela ići na molitvenu, ponovo redovito u crkvu, sve više upoznavala Isusa..
...sve je bilo lijepo..ali došao je i osjećaj nesretnosti..osjećala sam da nisam sretna..
..da sam prije bila sretnija nego sada..ali sam mislila na to kako Bog najbolje zna i kako će sve doći na svoje..
.....i došlo je, barem donekle, sada sam sretna..
..i iako neke moje molitve nisu uslišene..za nešto što jako želim..
ipak mogu reći da sam sretna, sada sam sretna..i opet znam da će sve doći na svoje!

Hvala Ti Isuse moj, Kralju moj!!

Evo nešto malo a meni opet važno...
Uvijek sam imala neki strah "javno" nešto govoriti,,npr. u školi, pod nastavom nikada nisam htjela nešto dodati, komentirati..na faksu kad bih trebala čitati seminar, pa i pred petero ljudi meni nije bilo dobro..tresla sam se..grozno..Na molitvenoj da bih izrekla molitvu zahvale..na glas..ma neee..kada bih htjela srce bi mi počelo jako lupati i ne bih mogla skupiti snage za to..ili hrabrosti..

I onda sam jednom na tjednom susretu DV malo posvjedočila jedno razmatranje....nakon toga veliko olakšanje sam na srcu osjetila!
Nekoliko puta na glas izrekla hvalu Isusu....kako je to lijep osjećaj!!

Na veliki četvrtak sam išla sa svojom molitvenom u Aljmaš, tamo smo išli moliti Križni put...i tako prije nego smo krenuli pita naš voditelj hoćemo li podijeliti postaje..tko će čitati.....uh, a ja u sebi odmah skontam da ja želim. I ohrabreno se ja javim za četvrtu postaju...pa tako dobijem da čitam i četrnaestu.....
Nisam ja bila puno u problemima ni na putu tamo....nadam se samo da neće srce početi lupati i da ću ja to moći....i zaista uživala sam!! Bez ikakve treme..ništa...nisam mogla vjerovati i bila sam baš happy!!
Hvala Isuse!!

E još se nadam da ću jednom skupiti hrabrosti i za čitanje na Misi..voljela bih to!!

BVB!!

Sinoć sam bila na duhovnoj obnovi u Nijemcima. Bila je to duhovna obnova od četiri dana, predvodio je svećenik iz Zadra. Ja sam bila samo zadnji dan. Taj zadnji dan bila je Misa za obiteljsko stablo i poslije je bilo klanjanje.
Dan prije uvrijedila sam jednu osobu..bilo mi je kasnije jako žao i nisam imala mira, kopalo me i htjela sam se ispričati. Isprika je prihvaćena i osjećala sam da trebam i moliti za tu osobu.
Na klanjanju je svećenik rekao da prikažemo i druge za koje želimo moliti, koji su nam se preporučili u molitvu. To mi je bilo divno..
Poslije sam osjetila samo ljubav prema toj osobi i vjerujem da je to stvarno iskrena Kristova ljubav.
Da se vratim na klanjanje…u blizini mene bila je moja ujna i sestrična, s kojima, na žalost u zadnje vrijeme odnos ne štima. To je opet priča za sebe…
Nakon završetka klanjanja sjedili smo u istoj klupi i ništa…ne obraćaju mi se niti jedna… srce me boli…
Trebam krenuti, pozdravljam se sa drugom ujnom i ujom…i ne želim samo tako otići, ljubim i grlim ujnu i sestričnu….hvala Isusu na tome, što sam mogla to učiniti..znam da tu ništa ne mogu svojom voljom napraviti..znam da tu ima puno stvari koje se trebaju riješiti…prepuštam sve Isusu i molim Ga i vjerujem da će sve izaći na dobro..

Tijekom klanjanja uglavnom je bila molitva za iscjeljenje duhovnih rana…
U ni jednom trenutku nisam suzu pustila…ništa…kako je svećenik nabrajao rane, molitvu, ja sam samo zahvaljivala….zahvaljivala Isusu što se u ničemu nisam pronašla, u ni jednoj toj dubokoj rani…kada bi npr. spomenuo oca alkoholičara ja sam zahvaljivala na mom tati i što nije nikad bio pijanica…
Kasnije sam shvatila da je Isus izliječio moje rane…
Postoje tu još sigurno male rane….ali velikih nema….hvala Ti Isuse moj!!