Napisao sam malo opširnije svjedočenje.
Farizej
Mnogima je potrebno dotaći dno da otvore vrata srca i puste Isusa untra. Čitajući mnoga svjedočanstva, neki bi mogli krivo zaključiti kako je to dno neophodno za obraćenje. I zato mnogi pogledi sa strane vide vjeru kao jedan oblik psihoterapije kojom su se neki ljudi izvukli iz patnje ovoga života, kojom su izlječili neke svoje psihičke probleme. Ukratko, da je sve to u njihovoj glavi. Nekome je očito potreban psiholog, nekome tablete, a nekome Isus, kažu. Bolje da mole krunicu, nego da se drogiraju. I meni često govore da je Isus u toj mjeri (kao da je Kristova ljubav mjerljiva) za one koji imaju problema u životu, za one koji su se drogirali, koji su psihički nestabilni, koje su roditelji zlostavljali, za luđake, za stare babe, za usamljene ... To nije istina. On je za svakoga. Evo ja svjedočim, koji sam mislio da imam sve, da nisam imao ništa dok Isus nije ušao u moj život.
Zovem se Tomislav. Rođen sam u Zagrebu u "kršćanskoj" obitelji. Godinama sam bio ministrant, do negdje 7. ili 8. razreda. Prestao sam jer me je bilo sram. Iako mi se nitko zbog toga nije rugao, ja sam se osjećao neugodno da me ljudi vide iza oltara, bojao sam se da će me odbaciti, da se kao takav neću moći uklopiti u društvo. Moja vjera je bila mlaka. Išao sam ja više-manje svaku nedjelju na misu, jedva čekao da završi da to obavim, jer to se "mora". Ne zbog roditelja, nikada me nisu tjerali. Majka je isto išla svake nedjelje na misu, ali vjerujem da nebi dizala buku ako bih ja od mise odustao. Osjećao sam da je to moja obveza prema vjeri. U Boga sam vjerovao, i svaku noć sam se molio. Vjerujem da me je upravo to spasilo od raznih gluposti u koje sam zapadao tokom puberteta.
Gledajući iz jedne druge perspektive, u životu mi je bilo i više nego dobro. Ocijene su uvijek bile vrlo dobre, u srednjoj školi, a kasnije i na fakultetu. Imao sam dosta prijatelja, dobrih prijatelja. Novaca sam uvijek imao, puno više nego što mi je bilo potrebno. Tada sam smatrao da nemam potrebe za nekom roditeljskom ljubavlju, da nisam ja taj emocionalan tip. Sada vidim da je to zato, jer sam tu ljubav oduvijek imao . Nekakvih cura sam isto više manje imao. Istina, znao sam raditi neke velike gluposti iz kojih bi se isključivo Božjom pomoću izvlačio, poput opijanja, marihuana i sl. Ali, "to su svi radili" i to je bilo "normalno", tako da to nisam uzimao u obzir. Tada sam mogao reći da nisam imao ma baš nikakvih problema. Danas vrteći film unazad vidim da je problema bilo, samo što ih ja kao takve nisam prepoznavao. Meni je sve bilo super i sada će se netko zapitati što je meni Isus trebao u takvom životu.
Negdje nakon što sam krenuo na fakultet, nakon što sam se oslobodio pubertetskih hormona koji su mi dosta iskrivljavali sliku o svijetu, počeo sam uviđati nekakvu rupu u svom životu. Kao da nešto nedostaje. Kao da nisam cjelovit. Ponekad bih razmišljao o tome i nikako nisam mogao naći odgovor na pitanje što je to. Imao sam obitelj, prijatelje, djevojku (tada se to čitalo dobivao sam redovito), novaca, fakultet je išao odlično. Mislio sam da mi fali ljubav prema nekom hobiju. Vidio sam da svatko ima nešto čime se bavi. I prije sam nesvjestan tog problema tražio se u nečemu, ali početni entuzijazam za time je brzo spslasnuo. Tako sam neko vrijeme išao na utakmice, probao sam s pecanjem, dugi niz godina sam se bavio sportom, skupljanje maraka, ronjenje, biciklizam, kada sam navršio 18 krenula je ona faza opsjednutosti s autima, dionice, igrice na kompjutoru, fimovi ... Kako bih se ja brzo zagrijao za nešto, još bih se brže i ohladio. To bi samo na trenutak popunilo tu moju prazninu, ili bolje rečeno, na trenutak je izgledalo tako.
Na fakultetu sam upoznao jednog dečka. Tada je to bilo više poznanotvo nego prijateljstvo. Uglavnom, bio je ateist, ljevičar. Ne mogu se u biti točno sjetiti njegovih stavova, jer par puta kada smo se upustili u raspravu o politici, ratu, ideologiji bio bih pijan tako da se nikada nisam sjećao o čemu smo pričali. Uglavnom, nisam ja nikada previše obraćao pozornost na to. Bio sam ja tvrdi desničar, ali se nikada nisam voli svađati, tako da sam radije te teme izbjegavao. Da ne filozofiram sada previše, dogodilo se njegovo preobraćenje. I jednom, dva put na kavi iza predavnja, on spomene da ide u neku molitvenu zajednicu u sklopu Crkve i pitao me hoću li doći. I tako sam ja odlučio doći u Siget. I, za prvi dojam, jako mi se svidjelo biti tamo. To je bilo negdje u 6. mjesecu. Preko ljeta sam osjetio jednostavno da moram ići tamo. I bilo bi mi svaki puta sve bolje i bolje. Iako sam tamo sam dolazio. Trenutak mog ponovnog rođenja se dogodio u 9. mjesecu. Po gradu sam vidio plakate da neki fra Zvjezdan Linić ima neki seminar u Domu sportova. Traje 3 dana. Raspitao sam se malo o tome, i svi su rekli da je to super i da odem. Budući da je to 10 minuta pješke od mene, odlučio sam poći. Prvi dan mogu reći da mi je bilo fenomenalno. Drugi dan, pričao je fra Linić dio iz evanđelja kada je Isus došao na gozbu kod farizeja Šimuna i kada je odjednom u kuću ušla bludnica i oprala Isusu noge, kosom svojom ih obrisala i pomazala ga skupim uljima. Odjednom su se svi za stolom pobunili šta ona bludnica ima tu raditi. Farizeji su tada bili ugledni članovi društva. Ta riječ farizej je danas dosta omražena jer ih je Isus često prozivao, a na kraju su oni i skovali urotu protiv njega i dali ga razapet. U to vrijeme oni su spadali u vrh društva. Držali su se oni Zakona, živjeli bez skandala, bili su imućni i sl. I tada takvom čovjeku, koji ugošćuje Isusa, u kuću, za vrijeme zabave ulazi bludnica, najniži sloj, kriminalka i bestidnica i iskazuje Isusu neke geste. Isus kaže Šimunu: "Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza." Lk 7,44-46 Kako nastavlja fra Linić, Isus poručuje farizeju Šimunu: "Pretekla te je u ljubavi." To je bio trenutak moga obraćenja. Ja sam sebe vidio kao farizeja. Život ide super, obrazujem se, živim bez nekakvih skandala, ljudi imaju dobro mišljenje od meni, ali tada sam osjetio da to nije bilo "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim." Mt 22,37 I tu se nešto moralo promjeniti. Negdje sat vremena mi je dolazilo da se isplačem, ali sam zadržavao suze jer me je bilo sram da me drugi vide. Za to sam se poslije pokajao i sada svaki puta kada se sjetim toga trenutka, toga osjećaja suze mi naviru na oči. Ubrzo je postalo jasno kako je Isus ta praznina koja je trebala biti popunjena u meni. Nisam ga bio puštao u svoje srce. Kada sam to učinio, život je odjednom postao ljepši. Prestala su ona lutanja i traženja. Sada točno znam gdje želim ići, a to je k Isusu u zagrljaj. Polako su mise prestale biti dosadne, dapače, sada uživam u njima. Postala mi je jasna važnost svete čistoće koja mi je uvelike obogatila život. Ubrzo su i nestali neki problemi poput lošeg sna. Ja sam inače imao vrlo lagan san i mene su često ujutro ptice budile. Kada sam spavao u sobi je morao biti potpuni mrak jer i najmanje svijetlo mi je smetalo. Taj problem je jednostavno nestao. Prestao sam se bojati pasa. Prestale su nervoze kod upoznavanja novih ljudi. Dobio sam novi polet, novu snagu u životu - Duha Svetoga. Prepoznao sam poziv na svetost i apostolat koji je dan svakom čovjeku. Svakom danu se radujem jer je to nova prilika za približavanje Isusu i širenju Radosne vijesti. Slava Isusu. Aleluja.
|