Htjela bih vam posvjedočiti kako sam jučer navečer bila na toplom čaju s Isusom...
Bilo je to ovako...
Još prije 2 godine uoči Duhova u Taboru sam bila na osobnom blagoslovu kod divnog svećenika. Sjećam se kako sam ipak htjela nekako završiti kod fra Zvjezdana (uh, kao da je to važno...), ali evo, ipak sam stigla do dotad meni nepoznatog mladog svećenika...Toliko mladog da izgleda kao da nema ni 20 godina, osobito dječji izgled.
I danas se sjećam svake riječi koja je bila napisana na mom papiriću, a za koju je on molio.
Nikad do tad nisam osjetila da je netko s toliko ljubavi, žara i vjere molio za mene. To me osvojilo, dirnulo, oduševilo, kao da je sam Isus stajao ispred mene i držao svoju divnu ruku na mojoj glavi i molio. U njegovim blagim i nasmiješenim očima zaista sam nekako osjetila Isusa.
Nisam tog svećenika vidjela godinu i pol, a nedavno je došao u župu u koju idem na misu preko tjedna, kad sam u Zagrebu.
Dogovorila sam prije nekoliko dana razgovor s njim.
Razgovor je bio jučer. Na kraju skoro nisam ni otišla jer sam pomislila: pa što da idem, nemam volje ni snage govoriti mu sve što me muči, a ionako ima ljudi koji su u puno većim problemima od mene..ma što ću mu krasti vrijeme...Ma najbolje da mu ja samo kažem nakon mise da mi ne treba razgovor, nego samo osobni blagoslov, tj. da se pomoli za mene kao što se pomolio prije 2 godine uoči Duhova u Taboru.
Kupila sam čokoladice Merci i planirala ih dati svećeniku kao znak pažnje i zahvale. Za slučaj da kaže da ne treba, rekla bih mu da je to za Isusa, da baš Njemu želim dati nešto slatko... i da on to mora uzeti.... I tako sam ja nosila u torbi bombonjeru i odlučila je pokloniti baš Isusu..
Nakon mise nisam znala kamo ići jer nismo spomenuli mjesto razgovora... Odlučila sam prići čovjeku koji je tamo dugogodišnji poslužitelj i kojega mi je uvijek bila želja upoznati. Iako se nikad nismo upoznali niti porazgovarali, uvijek bismo se pogledali i osmijehom ili pruženom rukom mira se nekako razumjeli. Znala sam da je samo pitanje dana kad ću i s njim porazgovarati i uvijek mi je taj čovjek bio osobito drag. Čini mi se da pobožnijeg laika nikad nisam upoznala.
Prije 2 godine sam pročitala u novinama da je imao susret s Isusom...da je šetao parkom..i imao ničime zasluženu i za mnoge neshvatljivu milost provesti 5 minuta u Nebu...s Presvetim Trojstvom, Marijom...vidio je koliko mu je bilo dano i duše u Čistilištu...
Kad sam to tad pročitala, nisam se nimalo iznenadila jer sam znala da taj čovjek ima posebnu ljubav prema Bogu i ljudima...bila sam jako sretna što je imao tu milost...i nimalo me nije začudilo što je Bog baš njega odabrao.
Nažalost, mene još u nekim trenucima uhvate stare sumnje da je Bog ipak samo utjeha za nas ljude koji se bojimo propadljivosti i da je Isus lik iz najljepše priče na svijetu.... Iako sam odlučila i u tom slučaju nevjere živjeti kao katolik i s ljubavlju vršiti sve Božje zapovijedi jer jednostavno ne znam bolji put da proživim ovaj život, ipak sam tužna kad me uhvate sumnje..Ja vjerujem srcem, ali često i prečesto razumom posumnjam u sve: dakle, u samo postojanje Boga. Ali jedno uvijek znam, ako Bog postoji, to može biti samo Isus.
Hvala Bogu, u zadnje vrijeme je moja vjera puno jača. Ipak, godinama sam molila Oca, ali samo ako je to potrebno za moje spasenje i ako je Njegova volja, da mi da milost preko ljudi da čvrsto povjerujem u postojanje Neba... Nekako sam u zadnje vrijeme na puno pogreba roditelja svojih prijatelja i kad vidim kako ih stavljaju u grob, zaista mi se učini da možda ipak propadamo kad umremo...i da možda ipak naša duša i duh ne postoje...
U ovih nekoliko zadnjih godina imala sam milost upoznati i sprijateljiti se s jednom prekrasnom osobom koja je bila u Nebu. Ona je moj veliki svjedok Isusa, njen me život nadahnjuje kad se umorim od svega i njeno svjedočanstvo jača moju vjeru. Po njenoj riječi ja uvijek povjerujem u Isusa, pa i kad mi razum ne da povjerovati. No srce moje vjeruje od djetinjstva.
Znači, tražila sam, ali ne zahtijevala, ako je Božja volja, nečije vjerodostojno svjedočanstvo o Isusu na temelju kojeg će se ojačati moja vjera. Pravi sam razumski nevjerni Toma, nažalost. No hvala Bogu da je naše srce u Božjem vlasništvu i da ga Zli ne može uzeti ukoliko ga posvetimo i predamo Bogu. Ja sam svoje srce predala Bogu, a razum je još pod utjecajem manipulacija Zloga...ponekad...
I rekao mi je jučer taj divan mladi svećenik da je sve u redu jer sam na pravom putu, tj. moje je srce kod Boga i Zli tu nema nikakav pristup. Da će napadi sumnje potrajati vjerojatno do kraja života, ali glavno je ono što je u srcu i kome smo predali srce...
Dakle, nakon mise sam otišla do onog divnog poslužitelja i rekla mu da imam dogovor s fra Igorom i da ne znam gdje da ga pričekam..Uputio me ispred župnog ureda...Došla sam tamo...Srela sam dvojicu dragih poznanika...Zorana i Stjepana... Njih me dvoica već 2 i pol godine svaku misu pozovu na kavu, ja uvijek odbijem rekavši da nemam vremena i oni se nikad ne naljute...Uvijek me dočekaju srdačno, sa zagrljajem...kažu da mole za mene..Nažalost, njih dvojica me, ni krivi ni dužni, uvijek podsjete na jedan moj veliki propust i zato sam izbjegavala kave s njima....jer me podsjećaju na nešto što želim zaboraviti..i najlakše mi je uvijek odbiti ih...
Oni se nikad ne ljute, kakvi dragi dečki..
U šali s njima ispred Gosipinog kipa i kipa sv. Antuna dočekala sam fra Igora...
Došao je nasmijan i srdačan kao da se znamo godinama i da smo najbolji prijatelji koji sad idu na kavu...
Ušli smo u kapelicu unutar crkve..praznu...zamračenu...prelijepu...prepunu mira i cvrkuta ptica izvana...
Ponudio mi je da sjednem i počeli smo razgovarati... Rekla sam mu da se nisam najbolje pripremila za razgovor i da ću mu samo ukratko reći za što bih ga zamolila da se moli... Ipak nisam bila tako kratka, u 20 minuta smo se uspjeli dotaknuti svih tema koje su me mučile.. Na kraju smo napravili kratki pregled svih molitava, tj. nakana za koje će on moliti za mene....
Poveo me do Presvetog... Položila sam svoju ruku na Njega...a tad je fra Igor počeo moliti.
Čudila sam se s kakvom preciznošću i ljepotom izriče moje nakane i kako moli za uslišanje... Naglas je govorio na hrv. jeziku, a u sebi nekim drugim jezikom (dar jezika)... osjetila sam da moli u sebi na nekom drugom jeziku jer sam vidjela kako se njegove usne miču u riječima koje nisu hrvatske i koje ne prepoznajem...ponekad bi tek laganim, laganim šaptom izustio koji slog te riječi i tako sam čula kako to lijepo zvuči,
iako nisam ništa razumjela.. osjećala sam predivnu toplinu iz njegove ruke koju je držao na mojoj glavi...baš kao da se izlijevao božanski balzam, melem...
Kad je molitva završila, znala sam da sam primila lijek i da sad samo trebam otvoriti svoje srce da on djeluje. Rekla sam mu: Kako ste divno sročili molitvu, toliko precizno i lijepo!
On se nasmijao svim srcem i očima prepunim blagosti i koje ulijevaju neizmjerno povjerenje i rekao: Vjeruj da ja nisam sročio nijednu riječ! Sve je ovo molio za tebe Duh Sveti!
Znala sam da jest i baš i je bilo smiješno kako sam ja to njega pohvalila "kako je sve divno i precizno sročio".. Čak je spomenuo u molitvi i jedan detalj koji nije mogao doznati iz razgovora sa mnom niti ga iščitati iz mog ponašanja jer me ne poznaje.. To me oduševilo.
Bila sam toliko sretna i gotovo lebdjela kad smo se rastajali da sam se tek vani sjetila bombonjere i kako je sad nisam dala Isusu...Svećenik je već otišao u samostan i ja sam se vratila u tišinu kapelice, u taj prelijep mir...došla skroz do Presvetog....i nježno i oprezno s velikom radošću i ganućem te veeelikom svjesnošću da je Isus TU ostavila bombonjeru na stolici kraj Presvetog ..Kakav je to bio trenutak...Kao da sam osjetila da se Isus nasmiješio kad je vidio da sam mu ipak poput nekog djeteta donijela bombonjeru...
Ja sama u polumračnoj kapelici koju su zaboravili zaključati..uz cvrkut ptica...donosim Isusu bombonjeru koja se zove Hvala...kakve li radosti.
Sretna sam izišla iz crkve, vani je još bilo dosta ljudi koji su čekali projekciju jednog filma.... Kad sam krenula otključati svoj bicikl, onaj predivan poslužitelj me pitao jesam li uspjela o svemu porazgovarati s fra Igorom..rekla sam da jesam... Tad smo se upoznali i ostala sam u razgovoru s njim i još nekim ljudima..Po laganoj kiši sam krenula s njim prema doma...Oboje živimo u susjednim kvartovima... Te večeri je molitva fra Igora bila uslišena za nekoliko minuta: dobila sam pravog svjedoka i onoga koji je bio u Nebu i koji je zaista došao ODOZGO.
To je obiteljski čovjek od 50ak godina, usko povezan s franjevcima iz Sigeta.
Kako je kiša sve jače padala, sjeli smo na terasu jednog kafića... Do 23:30h sam slušala Istinu u riječima tog blagoslovljenog Božjeg čovjeka...
Nije mi puno govorio o onome što je sve vidio i doživio u Nebu, ali rekao mi je upravo onoliko koliko je Duh Sveti dopustio i koliko je korisno za mene. Moram priznati da sam sve vrijeme molila u sebi: Isuse, molim Te, dopusti ovom čovjeku da mi kaže što više..koliko god mogu primiti, neka mi kaže, molim Te...
Prva stvar koja me dirnula kod tog čovjeka je bila da je u prvih nekoliko minuta, bez ikakvog razgovora o vjeri, rekao da vidi da mi nedostaje ljubavi prema Majci Mariji.
Ali to je rekao s toliko ljubavi i želje da mi približi Majku Mariju..nije to bila opomena..to je bilo tako blago rečeno...
Kako je čovjek koji nikad nije sa mnom razgovarao niti zna išta o meni mogao znati da ja prema Mariji ne osjećam ljubav ni približno kao prema Isusu? Znala sam da me sam Isus na nježan način upućuje kroz njega...Dao mi je divne smjernice kako da spoznam Mariju i kako da je zavolim puno više jer ipak ne može biti s Isusom onaj koji je "preskočio" Mariju, tj. ne smijemo rastavljati njihovu međusobnu ljubav...i ne može ispravno ljubiti Isusa onaj koji ne voli Mariju...
Nije mi to rekao direktno, ali sam osjetila da sam na krivom putu i da je moja pobožnost prema Mariji gotovo mrtva i da se svodi samo na Zdravo Marije, čak rijetko molim krunicu, puno mi je draža Božanskom Milosrđu i sve druge molitve Presvetom Trojstvu i svim svetima, nego molitve Mariji...Tužno.
Znala sam ja od početka da imam veliki problem sa svojom malkošću prema Mariji, ali evo - jučer mi je posviješteno da nema prave ljubavi prema Isusu ako ne ljubimo jednako i Mariju...A ja sam bila sigurna da Isusa jako dobro poznajem, kakve li zablude.
Nije mi čudno da sam tako ravnodušna zbog svih sumnji koje sam imala i imam u vjeri i sigurno je to uzrok tome. Moj je sad zadatak doći do Marije...puno više razgovarati s njom i moliti za ljubav prema njoj... Previše sam kristocentrična, a to je nije dobro i nije pravi put i Zli djeluje tako da nas želi udaljiti od Marije i čim je čovjek ravnodušan prema njoj, a da sve druge svete voli ne znam koliko, nije na pravom putu.
To je prva stvar koju mi je pomogao spoznati. Druga velika stvar i milost je što mi je Isus progovorio kroz njega i dao odgovor upravo na ono što ja Isusa pitam već godinama, a odgovor do jučer nisam čula. Nisam tog divnog čovjeka ništa pitala....to je pitanje bilo jučer u meni neizrečeno, čak ga ni u sebi nisam izrekla....ali je ipak bilo u mom srcu....
I čak u nekoliko navrata tijekom razgvora s najvećom ljubavlju, toplinom i blagošću taj je čovjek bio oruđe Božje preko kojeg mi je Isus odgovorio na moje pitanje...Inače me nije oslovljavao imenom, ali kad bi mi ponovio taj odgovor, tad bi uvijek započeo i završio s mojim imenom.
To je isti onaj odgovor koji sam dobila u zadnje vrijeme čitajući Bibliju, ali nisam bila sigurna jel to baš tako. Jučer sam vidjela da jest. Recimo da je to odgovor na pitanje o svim mojim sumnjama i da nisam mogla dobiti jasniji dokaz da me Isus čuo i odgovorio mi toliko direktno i bez ikakve mogućnosti da ostane neka sumnja. O daj Oče i Blažena Djevice Marijo, da Zli nikad ne odnese te riječi iz mog srca i da budu moja snaga i utjeha u teškim vremenima.
Rasvijetlio mi je još neke važne stvari, odmah je u meni uvidio sve moje probleme i borbe i postala sam svjesna koliko stvari ipak činim krivo, a mislila sam da su ispravne i čak na Božju slavu. Sad više ne stignem pisati o tim stvarima, ali ću se svakako vratiti na njih jer vjerojatno će pomoći i nekima od vas.
Jučer sam osjetila Mir.... Mislila sam da sam sve ovo vrijeme većinom u Miru...ali nisam bila...
Sve ovo vrijeme sam mislila da sam jako puno dobila od Boga i da se puno traži od mene, ali sam ipak postupala krivo u nekim stvarima misleći da radim dobro..i tako sam navukla na sebe brojne napade i probleme..iscrpila svoje snage i postala umorna od svega...
Hvala Isusu pa mi je jučer podario neizmjernu milost i s mnogo ljubavi mi poslao još jednog čovjeka koji je bio u Njegovom Kraljevstvu i donio mi poruku otamo! Onu koju sam bila spremna čekati koliko god treba.
Da netko ne shvati krivo i da ne misli "O, s kojim li je luđakom ona razgovarala...
"...vjerujte da sam pravi nevjerni Toma, daleko od ikakve lakovjernosti kad je u pitanju Bog, čovjek s kojim sam razgovarala je provjerena osoba priznata od strane Crkve.
Čak i svećenik franjevac nije molio naglas u jezicima, vjerojatno da me ne sablazni jer sam sumnjičava i prema tom daru, ali kad je u pitanju svećenik koji je godinama bio u Taboru i koji svakodnevno služi svete mise, ipak nisam sablažnjena i vjerujem da je to zaista pravi dar jezika Duha Svetoga.
Login
FAQ
Chat
Traži
