Možda da se ovo što piše Nemir premjeti u neku posebnu temu?
Draga Nemir...
..vjeruj da nam je svima ponekad kao tebi!!
Evo, tebi se iz mog pisanja čini da se Bog toliko proslavio kroz moj život...i zaista jest, ali i ja sam nekad toooliko nezahvalan stvor da je to nevjerojatno!
Nikad nećemo biti do kraja dobri, nikad do kraja radosni, nikad do kraja sretni...uvijek će u nama biti nešto što ili nedostaje (ili to mi sami krivo mislimo da nedostaje) ili što nas čini nesavršenima u ljubavi prema drugima i prema samima sebi... Uvijek će biti takvih loših raspoloženja, takvog nekog jada i muke....
Ovo za odbacivanje i prijezir...tu ipak duboko vjerujem da će jednog dana sve doći na svoje! Duboko vjerujem da ćeš naići na razumijevanje kod te osobe ili kod tih osoba. U neko vrijeme, koje sad samo Bog zna, dobit ćeš priliku i reći i čuti sve što treba...Tvoje će srce sigurno dobiti mir na tom području. Ponekad samo sve treba pustiti, tj. doslovno predati Bogu i - više se ne okretati za time, ne se obazirati....
Melem će doći.
Kažeš da si pala u grijeh.... i to je sve normalno... Pokušaj ipak dati sve od sebe u toj borbi. Znaš ono kako kaže sv. Pavao: Pa niste se baš do krvi oduprijeli u borbi protiv grijeha!
Probaj se malo više boriti....sačuvati dobru namjeru!
Najvažnije je da imamo tu dobru namjeru, tj. da ne želimo sagriješiti.
I ja često pomislim da je sve tako besmisleno... Kao da imam sve, a zapravo nemam ništa! Što mi vrijedi što sam još mlada, što imam posao, što sam zdrava, što imam puno pažnje oko sebe (i prijateljske i muške), što imam divne roditelje, što toliko dragih ljudi nekad doslovno trči za mnom jer misle da bih im uljepšala život (i oni moj), što mi sve to vrijedi kad svaku večer (sad već i svaki dan) većinom ostajem sama.... Uvijek sam sama sa svojim najvećim brigama i problemima, nema tu onog muškog oslonca za kojim valjda svaka žena čezne. Vjerojatno je dobra obitelj, tj. voljeni supružnik, možda ipak najveće blago koje čovjek može steći na ovome svijetu. Što mi vrijedi što mi toliko njih govori kako će biti sretan onaj čija ću ja biti žena....kad taj uopće ne dolazi? Mladost prolazi, nestaje one divne mladenačke ljepote a da nikome nije uljepšala život! Ali što sad, ne može se tu ništa, prihvatiti i očekivati najbolje!
Znaš, nije sve onako kako nam se čini! Sve ima svoje zašto, sve ima svoje vrijeme..... Najvažnije je da Bog sve vidi, sve zna....
A ovo za odbacivanje i prijezir..... Jednom sam mislila da sam bila odbačena...tako je izgledalo...mjesecima... Nije mi bilo jasno kako se to moglo dogoditi.
Na kraju je ispalo da ipak nisam bila odbačena, danas je taj čovjek najveće sunce mog života, moja najveća utjeha i nada, moj uzor, zaista zemaljsko sunce koje grije sve praznine koje nekad nastanu u mom srcu. Znaš ono, ako nešto nije dobro, to samo znači da još nije kraj!
Kad god ostaješ na Božjoj strani i daješ samo dobro od sebe, ma nema šanse da tako ne dobiješ i zauzvrat!
I otkrila sam još jedan recept: Na muci se vide junaci.
Kad ti je teško i kad sama trebaš utjehu, tad izađi među ljude (ma koliko ti se ne da) i pomaži im, ti njih utješi, razveseljuj ih.... E, tad ti uvijek dolazi nagrada u obliku mira, ali i radosti! Kad god sam se "žrtvovala", kad god sam ljudima davala osmijeh (a nije mi bilo do toga), kad sam tješila i govorila da će sve biti dobro ( a najradije bih se negdje sakrila i plakala) - stvarno je i bilo na kraju sve dobro.... Kad je nama samima teško, pođimo u susret onima kojima treba utjeha, razgovor.... To liječi i njih, ali i nas!
Login
FAQ
Chat
Traži
jel da naggar.... 