www.tebe-trazim.com

Pitao sam se kako početi pisati ali eto neka riječi idu same. Još me nekoliko mjeseci dijeli od 28-og rođendana, a tek nedavno sam vratio u svoj mali život vjeru. Previše godina prošlo je u mom, neću ga nazvati nevjerovanju u Boga, nego sam jednostavno to zatomio u sebi. Mise i molitva u mom su životu postojale samo kada se išlo na vjenčanja ili sprovode, eventualno onda kada mi je bilo toliko teško da jedino što mi je preostalo je da se pomolim i da za pomoć pozovem Boga. Zapravo sam vjeru počeo micati u stranu još odlaskom u srednju školu u Zagreb, i to četverogodišnje loše iskustvo je toliko promjenilo moj život da sam zapravo jedini izlaz od problema nakon toga pronalazio u nekim čudnim vezama, izlascima, varanju mnogih dobrih cura koje su bile sa mnom, da ne spominjem rijeke alkohola na brojnim tulumima. Onda, jedne subote navečer prije gotovo 6 mjeseci, izašao sam s prijateljima u grad i iako mi se nije išlo na to relativno popularno mjesto mojim sugrađanima frendovi su me nagovarali ideš,ideš i ono,ajde idem na 10 minuta. To moje 'idem' je rezultiralo time da sam upoznao jednu prekrasnu osobu koja je iz temelja promjenila moj život. Ispočetka,kada mi je govorila da ide na misu, mislio sam ok,odi, ali cijelo vrijeme mi je nešto govorilo da idem s njom. I počeo sam ići na mise i polako se u mene počelo vraćati ono što sam godinama držao negdje pod ključem u sebi. Svakoga dana uz tu sam predivnu djevojku doživljavao nešto novo, nešto što mi je govorilo,dokazivalo i pokazivalo da 'tu ipak nečega ima'. Sada, nekoliko mjeseci nakon toga, izlasci u grad za mene ne postoje, kada se okrenem oko sebe vidim kako mnogi ljudi kao što sam nekada ja tako utaman troše taj kratki život, jedina briga je kako zgrnuti što više novaca ili što obući slijedeću subotu navečer za grad. Takvi prazni izlasci za mene više ne postoje. Ono što me najviše veseli je vrijeme provedeno s mojom Dinki, gotovo svakog dana odlazimo na mise, postimo petkom, zajedno molimo krunice i ono što je možda najbolje od svega, veza nam je već neko vrijeme čisto duhovna, suzdržavamo se do braka. Zaboravih napomenuti da sam se prije Božića nakon više od 10 godina pričestio, da ne govorim koji je to krasan osjećaj bio. Iako nekada kada mi se dogode neke loše stvari pomislim da čemu sve to, čemu vjera i žrtva ako sada patim, znam da kako je Isus patio da nama bude bolje,moja patnja je jako sitna mrvica i jednoga će dana biti bolje. Sada mogu čvrsto, bez bojazni i srama reći da vjerujem u Boga.



Hvala mojoj TetiDi.