www.tebe-trazim.com

Kad sam se registrirala na TT obećala sam napisati svoje svjedočanstvo pa evo da krenem...
Muž i ja smo se zaručili nakon 33 dana 'hodanja' i vjenčali 7 mjeseci kasnije. Napravili smo si stan u potkrovlju obiteljske kuće, riješili sva bitna egzistencijalna pitanja. Nešto prije druge godišnjice braka dobili smo sina Gorana i sve je biilo kao u bajci... 1.1.2004. godine su počele zdravstvene smetnje kod mog supruga i na samom početku je sve izgledalo kao gadna upala ždrijela... Goranu je bilo devet mjeseci kad sam opet ostala trudna. Ono što je na početku izgledalo kao upala ždrijela pretvorilo se u Hodgkinov limfom tj. rak limfnih čvorova. Iz naše bajke smo se odjednom našli u noćnoj mori... Goranov prvi rođendan je proslavljen nakon tatine druge kemoterapije... Muž je teško podnosio kemoterapije, povraćao bi po par dana i imao užasne glavobolje. Polako smo prihvatali bolest, Goran je rastao kao i beba u utrobi. Dobili smo prekrasnu kćer deset dana nakon muževe zadnje kemoterapije. Olivera je bila apsolutna najljepša i najmirnija beba koju nam je Bog mogao podariti. Izgledalo je kao da se naš život polako dovodi u normalu kad je muž napipao neku izraslinu na testisu. Zbog njegove cjelokupne zdravstvne situacije su mu savjetovali da odstrani testis što je i uradio pred sami kraj te iste 2004 godine. Nalaz koji je stigao mjesec dana kasnije je rekao da se radi o još jednom raku tj. embrionalnom karcinomu testisa. Nakon toga je usljedila još jedna teška operacija, prva te vrste izvedena u Mostaru. Izgledalo je kao da agoniji nema kraja...

U ovoj situaciji smo imali i izrazito pozitivno i krajnje negativna iskustva s lječnicima; upoznali smo svoje pijatelje i kumove...poredali životne prioritete i u cijelosti spoznali koliko smo mali i bespomoćni...

Bili smo prosječni katolici; ja sam se molila Bogu isključivo za muža i ništa više nisam tražila, samo da on ozdravi...Ne znam kako sam funkcionirala u to vrijeme, djeluje mi kao da je bio uključen nekakav automatski pilot jer se mnogo stvari iz tog perioda i ne sjećam... Kad su nas prijatelji i rodbina pitali kako nam mogu pomoći ja sam govorila da mole za nas... Mnogi su molili i postili za nas, posebno naše majke...

Neću pričati o tome kako se osjećao moj muž jer je njegovo svjedočanstvo priča za sebe...

Ja sam bila 'hrabra' pred svima i uljepšavala sam situaciju, masu stvari prešutjela i o nekim čak i lagala... Svi su mi se divili kako se nosim sa svim, dvoje male djece, muž na bolovanju, ja na porodiljnom, smanjena primanja, povećani troškovi, kontrole, lijekovi, dodaci prehrani, krediti... Da su samo mogli zaviriti u moje misli i moje srce ispunjeno strahom i tjeskobu koja me pritiskala i prijetila da me potpuno ostavi be daha vidjeli bi kako sam 'hrabra'. Da su samo mogli zaviriti u moje besane noći i sve strahove koji su poput mača visili nad mojim mislima...
Bila sam opterećena ako bi muž ili djeca pojeli nešto što nije organskog porijekla, ako ne bi dobro i kvalitetno jeli ja sam mislila bolest će se vratiti a djeca će oboljeti... O limfomima i karcinomu testisa sam znala gotovo sve, glava je bila puna statistike i liječničkoh prognoza. U liječnike sam gledala s toliko povjerenja i kad bi oni zakazali ja sam tonula...

Djeca su rasla i bila zdrava, lijepa i pametna... Prava radost za roditelje... Iz njih smo i muž i ja crpili snagi i volju za životom...

Na poziv školskog kolege muž je krenuo na molitvene susrete i ja sam bila presretna zbog toga jer sam brzo uvidjela promjene na njemu i pouzdanje u Boga kojeg prije nije bilo. Sve rijeđe se čulo ono pitanje ' Bože. Što baš ja?'. Nedjeljna misa je postala obvezna za nas četvero kao i večernja molitva s djecom prije spavanja koja je u skladu s njihovim uzrastom, kratka ali za mene apsolutni vrhunac dana...

Prije godinu dana je došlo do pogoršanja stanja kod mog supruga i završio je u Sarajevu na zračenju. Tada sam upoznala učenika i sestru Katarinu iz muževe molitvene skupine koja ga je gotovo svaki dan zvala da čuje kako je... Nju sam bespovratno zavoljela i kasnije je postala mojom voditeljicom u molitvenoj zajednici u koju sam se upisala na zozyin poziv. Nakon njihove molitve za mog supruga i utjecaja koji je imala na njegovo zdravstveno stanje sam prvi put u životu shvatila da je Isus stvarno živ i da je tu za nas...
Moj prvi osobni susret s Isusom se desio za vrijeme klanjanja pred Presvetim... To je bio i početak potpuno novog života... Tada mi se tako puno stvari razjasnilo...Počeo je proces ozdravljenja, opraštanja i oslobađanje od strahova...
Prestala sam se toliko brinuti ako muž pojede paštetu i salamu jer sam shvatila da nije hrana ta koja ga liječi; bitna jeste ali ne i presudna...Oslobodila sam se one gorčine i mržnje koju sam osjećala prema nekim liječnicima koji su se krajnje neljudski ponašali prema nama...Neke sam htjela tužiti, nisam im željela ništa dobro... S druge strane sam shvatila zašto su oni vrhunski stručnjaci stavljeni na naš put i kako su se nekim čudesnim putevima našli u našim životima kad je izgledalo da su izgubljene sve nade...

Ono što je najvažnije je što sam shvatila koliko je silan Bog a koliko smo mi maleni i nemoćni... Bili smo potpuno bespomoćni, apsolutno poništeni a onda je božja ljubav učinila da sve dobije svoj smisao i dođe na svoje mjesto...
Mislim da je taj zahvat božje ljubavi došao u posljednji trenutak jer ne znam dokle bih se uspjela nositi sa svim strahovima...

I danas živimo s bolesti, s križem koji nas je doveo do Križa... Ne volimo kontrolne preglede, CT-ove, PET-ove, markere ali smo naučili da se nosimo s njima. Ne lutamo više, znamo čiji smo i tko skrbi za nas...Znamo u čijem smo dlanu zapisani i tko nam je izbrojao vlasi na glavi...

Ja sam danas slobodno djete božje koje se utječe Božanskom Milosrđu i Prečistom Srcu Isusovu... To je moj recept za svaki dan...

Po našem križu sam naučila:
što je sakrament vjenčanja i što stvarno znači 'u zdravlju i bolesti';
što je bezuvjetna ljubav i kako izgleda voljeti bližnjeg svog, ne samo, kao sebe nego i više;
živjeti svaki dan kao da je posljednji i ne brinuti se za se sutra;
uživati u djeci koji mi je Bog dao i odgajati ih u ljubavi;
uživati u životu i živjeti punim plućima...

Kad sam upoznala Isusa zahvalila sam Mu se na ovom našem križu jer tko zna koliko dugo bismo još lutali da ga ne bi...

Muž, malci i ja smo bili na moru...bili smo najglasniji na plaži...prskali smo kupače jer nismo uhvatili svaku loptu...uživali smo jer tata nije bio s nama prošle godine na moru, bio je u bolnici...
Znam da su mnogi mislili kako smo vesela, bezbrižna i neopterećena obitelj i Bogu hvala da je tako...

Završiću najdražim mi ulomkom iz Lukina Evanđelja:
A tko od vas zabrinutošću može svojemu stasu dodati lakat? Ako dakle ni ono najmanje ne možete, što ste onda za ostalo zabrinuti? Promotrite ljiljane, kako niti predu niti tkaju, a kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra se u peć baca Bog tako odijeva, koliko li će više vas, malovjerni!" "Zato i vi: ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!"