www.tebe-trazim.com

Patnja = jedini put dolaska Bogu.

Kada je iskreno prihvatimo ona prestane raditi protiv nas, već za nas. Tada gubimo svu našu "snagu", a bivamo okrjepljeni Božjom. Vjerujem da je najteži stupanj patnje ono potpuno prihvaćanje križa, kada smognemo reći Bogu: Da, uzimam svoj križ i odlučujem ga nositi zbog Tebe. Istog trena On nas spašava. Kao kad bi se zatekli u pustinji i najednom bi nas orosio vodom. Tako bi to nekako opisala, mada nema riječi naravno...... najteži je put prihvaćanja, a kada to konačno smognemo pobjeđujemo.
Treba Bogu zahvaljivati na svakoj patnji, velike su to milosti... Patnja nas čini boljim čovjekom, suosjećajnijim.
Bez Biblije dakako ništa.

mislim da je to put koji svi moramo proći, često prethodno 'pasti' pod teretom toga križa zbog naše ljudskosti, prije nego ga možemo prihvatiti.
U suprotnom patnja ne bi bila na kraju tako trijumfalna i blagoslovljena. Sve što je lagano i ima širok put kako je Isus rekao ne vodi u Vrata Nebeska.
Ljudskost nam svakako otežava prihvaćanje križa, ali nas ne može omesti da jednog dana dođemo na vrh i pobjedonosno
kažemo: Da, prihvaćam te i nosit ću te. Da bi mogli nositi naše križeve, moramo prvo shvatiti zašto ih moramo nositi.
Sve drugo je borba s vjetrenjačama, zato čovjek treba svakodnevno jako puno raditi na svom duhovnom razvoju.
Ima savršena knjižica na tu temu: Kako trpjeti manje, kako trpjeti bolje. Novello Pederzinni. Preporučam od srca!!

Svatko može sebi sam posvijestiti razloge zbog kojih bi prihvatio patnju, tako to mogu biti: spoznaja da je ovo tek prolazna stanica i da nas čeka život vječni; da ljudi čiju naklonost i ljubav tražimo nam to ne mogu dati kao što Bog može te da se ne možemo u njih pouzdavati zbog slabe i grešne prirode, da je Gospodin savršena Pravednost i svakome daje po zaslugama te da sigurno možemo računati s njegovom Pravdom i Providnošću, kad pogledate ljude koji "sve imaju i sretni su", a duhovno mrtvi dođe vam da se odmah zahvalite Bogu što vam je dao neku patnju..... evo to su samo neki od razloga koji meni padaju na pamet, no najviše me krijepi pouzdanje u život vječni kao i sigurna spoznaja da mi Bog želi samo dobro i da ne želi patnju. A ako mi ju i daje to je na moje veće duhovno dobro i izgradnju i jakost, jer ću je s Njime nadvladati. Uostalom svaka patnja ima svoj rok trajanja.
Pravi primjer savršene poslušnosti je Job, koji se nikad nije ogriješio o Boga u najvećim mogućim patnjama, bolestima.. Mislim da u cijeloj Bibliji nemamo primjer tolikih kušnji i patnji koje je Job morao podnijeti. Kada je Bog to vidio, tu savršenu vjeru i pouzdanje stostruko mu je vratio. Umnožio imanje, produljio vijek (140 god je još dobio ), potomke....

Da ne vjerujem u ovakvog Boga, Pravednog i Silnog odavno bi digla bijelu zastavu...... iako nažalost daleko sam ja od Joba. Ali trudim se svakako što manje padati. Zato opet kažem bez Biblije ne možemo napredovati i znati ove stvari.. tko ne čita riječi Božje kako će znati što On od nas želi?

....svaka rec na mestu,u pravu si
...patnja ako ne rodi ljubav, onda je kao post bez molitve
...dijeta
....adoracija meni licno kao melem
..uz ostalo sto si spomenula

Mislim da patnja od te djevojke i njen križ nedolaze od Isusa, već od zloga koji je se ukorjenio među članovima njene obitelji kroz svađu, mržnju , zlobu...ona je su tu našla nevina, odbačena od članova svoje obitelji, ni dužna, ni kriva nije u lakoj poziciji, no ima sigurno još mnogo ljudi koji pate gore nego ona, al se nedaju, neodustaju.....sreća njene obitelji što imaju nju, i što bi uporna, ustrajna molitva od strane nje, mogla bi tu obitelj preobratit, pa tako da bi se kod njih moglo desiti : zlo za neko dobro...npr. kad bi ona otišla u časne... možeš komotno svojo prijateljici reći da joj jest teško, no da nije ona najnesretnija osoba na ovome svijetu, i ima sigurno i puno nesretnijih ljudi od nje, nikad nikad nezna kakve su čije patnje...
Mislim da nijedna patnja nedolazi od Boga, rijetko koga Bog kuša kao Joba, sve su to naši pogrešni izbori, vlastite pogreške, grijesi, ili grijesi predaka, koji nisu okajani, i koji nisu zadovoljili Božijoj pravdi, ili tuđa zloba....odatle patnja, proklestvo, svđe i razdori u obitelji...
Od Boga dolazi samo sreća, Njegovo Kraljevstvo...i on nam želi sve najbolje, sve je do nas, i sve ovisi kako ćemo mi izabrati u datom trenutku, dobro ili zlo...

Tako i ja nekako gledam na patnju...sve zlo koje nam se dešava nije od Boga, to je istina. Onaj trenutak koji opisuje kuraž je najmoćniji....konkretno, sad nedavo, trebalo mi je desetak dana da dođem do tog stupnja...predanja Bogu, prihvaćanja patnje u nekom višem smislu...patnja više ne radi protiv nas nego za nas...baš kako je opisano...ali čovjek se uvijek iznova iznenadi kad ga patnja pogodi, pa opet ne zna kako dosegnuti taj trenutak...ne znam, to su valjda ti padovi i uspinjanja...kad se ne možemo obratiti ljudima, jer oni imaju samo riječi...pa kad shvatimo da se možemo samo Bogu obratiti i da nam samo on može pomoći...sve to čovjek zna, a opet se osjeća izgubljeno i napušteno kad doživi sličnu situaciju kao ova djevojka.

Pa nije li sva patnja baš to - oboje: Sotonino maltretiranje, a ako se odupremo tome put je ka Božjem proslavljenju.
Nije li Sotona maltertirao i Isusa - a Isus se odupro tome i proslavio Boga.
Nije li Isus baš radi grijeha nosio svoj Križ - naših grijeha koji su plod popuštanja Sotoni i odabira lakšeg puta.
Patnja nam se ne događa jer nas Bog želi testirati, maltretirati i mučiti; nego baš radi naših padova i naših krivih odabira (a kako Crkva uči i "grijeha naših otaca"). Dakle, ne mora biti riječ o njenom osobnom padu, nego o nasljeđu koje nosi sa sobom (ako je takvo stanje u obitelji).

Ja mogu reci da u razdoblju dok patim, jace osijecam zelju i put prema Svevisnjemu. Patnjom smo blizi Bogu, vise ga trazimo, vise Ga zelimo. Ja svakako nebih rekla da patnja dolazi od Boga, jer od Boga proizlazi samo dobro, i zlo Bog preokrene u dobro. Također smatram da u patnji covijek duhovno raste, i to je razlog zasto Bog DOPUSTA patnju, ali ne i daje. Od Boga su dozvoljene i napasti, jer Bog kusa nasu vjernost. Bog nas stavlja u kusnju na taj nacin da dozvoljava Sotoni da nas napastuje, naravno onoliko koliko covijek ima jak duh. Svakako se trebamo radovati kada osjetimo da smo u kusnji, jer po njoj smo blizi Bogu. Zato smatram da je patnja uzrokovana u nasim kusnjama, i u patnji se okrecemo i priblizavamo Bogu, ali i duhovno jacamo i rastemo. Valja ju prihvatiti jer ako se njoj opiremo, udaljavamo se od Boga, slabi smo. Patnja je jedan velik dio puta (gotovo cijeli) noseci svoj kriz, i do Boga. Zato trebamo moliti za jakost, neprestano traziti pomoc Boziju, i naravno potpuno se pouzdati u NJega...... To je moje misljenje o patnji, prihvacajuci nju, prihvacamo i svoj kriz koji gotovo i sam patnja... Ustrajnost i poniznost dovodi nas blize Bogu, i valja se uvijek sjecati i imati na umu da nikada nismo sami niti napusteni, Krist je uvijek s nama... Samo vjeruj....... jer "vjera te tvoja spasila"....

http://www.youtube.com/watch?v=ehC63tQ3eII[youtube][/youtube]

Dragi prijatelji u Kristu,
htjela bih nešto reći na ovu temu, ali ne znam kako početi.
Ukratko ću pokušati reći što me tišti.
Imam problema sa sinom, i u toj bolesti sam se posvetila molitvi i postu.
U jednom periodu sam mislila da je Bog dao tu bolest da se moja obitelj pročisti,
da duhovno ojača i to je bilo tako. Međutim kako je vrijeme prolazilo stanje bi se malo
popravilo i opet pogoršalo. Pošto je on mladić a godine prolaze kraj njega a da nema cilja
ni radosti mnogo mi je teško to sve palo.Hodala sam po duhovnim obnovam, bila sam kod vel.Sudca, fra Ive Pavića,fra Zvjezdana Linića,fra Smiljana Kožula. Kod Sudca sam bila u Lošinju,na seminaru ali mislim da sam očekivala čudo ali sam tada ja i moj muž bili daleko u smislu duhovne razine, a kod FRA Zvjezdana i Smiljana kratko oko 10 minuta.Kod fra Ive na misi za bolesne.
Međutim zbunjuje me pristup tih svećenika oko pitanja patnje. Fra Ivo kaže da Bog ne želi bolest, nego to je zli duh kao da trbamo Duha Svetog da nas ozdravi .
Moj sin ne voli moliti ustvari skroz slabo kad molimo u kući jedva otvori usta.Sudac kaže da ga pustimo ne može na silu moliti a to traje već 5 godina.
Pitam se gdje grješim možda moj pristup molitvi je pogrešan jer ja ne spavam niti jedem bez misli u kojima je moj sin, mogu reći da ne živim samo formalno i da nemam drugog sina da bi i ja pala udepresiju.
Ja sam mislila u početku da mi je Bog dao patnju a onda sam kasnije mislila da nije od zloga ili
da nije urok.Moj muž više nije znao šta ćemo pa je išao vračaru protiv moje volje i on mu neke
stvari pogodio npr.moj spontani jer sam izgubila dijete i on mu rekao da je urok. Ja ne vjerujem
tim gataram vjerujem da samo Bog može pomoći ali ponekad sam na Boga ljuta jer bude teških dana.
Voljela bih kada bi mi neko od forumaša ko je duhovno potkovan mogao nešto reći da mi može pojasniti ovu situaciju.
MIR I SVAKO DOBRO VAM ŽELIM.