www.tebe-trazim.com

Zanimaju me vaša iskustva.. pogotovo ako ima nekoga tko je zaređen ili položio zavjete.. kako se to dogodilo? Da li je to ideja koja je došla od Boga pa onda mora proći jedan određeni proces i vrijeme da se osoba za to odluči, ili netko pak to zna od rođenja i slično.. ?
A što s onima koji ima cure/dečke? Dakle ako su u vezi, a nešto ih vuče k Bogu na taj osobit način.. treba moliti da se prepozna poziv i onda to s vremenom i bude tako, ili ta neodlučnost može trajati vječno?

Dakle, da li je stvar odluke ili se to jednostavno zna?

ovo sto cu sad napisat je iskljucivo moje misljenje i iskustvo

posto vec neko vrijeme razmisljam da odem u karmelicane mogao bi ti nesto pisati o redovnistvu

mislim da je potrebno dati si vremena da to sazrije polako u covjeku a ne odmah odjurit cim se osjeti neki poticaj... jer nemojmo zaboraviti da i djavao kuje svoje planove da skrenemo na zivotnom putu i tako se udaljimo od Boga i Njegove volje...

ono sto smatram da je jako bitno posvjestiti si prvo sto je poziv Bozji... na sto nas Bog poziva? nadam se da se nece krivo shvatiti ovo sto cu dalje napisat: Bog nas ne poziva na nesto (da budemo ovo ili ono), On nas poziva prije svega na zivot i zajednistvo dok je sve ostalo plod tog zajednistva... svi ljudi imaju isti poziv a on je da budemo u Bogu jedno...

iz tog razloga mi se nikud ne zuri... ne hitam odmah u samostan premda sam u kontaktu sa karmelicanima... odlazim na duhovne vjezbe kod njih gdje se upoznaje izblize njihov zivot... nekako sam si poslozio stvari u zivotu da prvo ganjam ljubav Bozju i zivim iz dana u dan u posvjescujuci si Njegovu prisutnost... ucim sa Njime, pjevam sa Njime, placem sa Njime...

neka se onda iz tog zajednistva izrodi i razbistri volja Njegova... da li ce to bit za mjesec dana, godinu dana, pet godina nije bitno... bitno je da Mu ostanem blizu, u Njegovoj ljubavi

na ono tvoje pitanje da li to ljudi znaju od rodjenja... misljenja sam da je to dosta individualno... jer Bog na razne nacine zove, progovara, svakom pojedincu na njemu svojstven nacin... nekom u ranom djetinjstvu, nekom u 20-oj godini, nekom u 30-oj (sto je danas nemali slucaj u Hrvatskoj da idu za svecenike oni koji imaju duzi radni staz ili zavrsen drugi studij)... stoga godine nisu nikakve prepreke



ni momak/djevojka nije prepreka ukoliko se istinski radi o duhovnom pozivu... preporucam ti da procitas svjedocanstvo jednog bogoslova koji se razisao sa curom zbog poziva:

http://bogoslovija-ri.hr/impressum/item ... 7-bogoslov



evo nadam se da sam bar malo pomogao tebi i onima koji traze svoje mjesto u ovom svijetu..

drzmo se Gospodina ustrajno iz dana u dan onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto

za kraj stavljam u vase molitve svoj put i put onih koji se skupa samnom jos uvijek traze

Ja sam upoznala neke osobe koje su zaredite. Svi su mi rekli da su osjecali unutarnji poziv od Boga. Ima i zena koja nisu uspjele odrzati vezu sa osobom koju su voljele pa su se odlucile zarediti.

samo mala ispravka

zene se ne rede u Katolockoj Crkvi vec samo muske osobe za svecenika... zene se zavjetuju Bogu na cistocu, siromastvo i poslusnost... do vjecnih zavjeta ima proci najmanje 5 godina iskusavanja da se vidi da li je prikladna za tu zajednicu za koju se odgaja...

ovo citirano gore na vrhu posta nije nikako u skladu sa duhovnim pozivom... "ako imam problema sa vezom/brakom bolje da se maknem ne drugu stranu"... nakraju zapadne covjek u jos goru krizu... duhovni poziv nije bjezanje od problema, bas naprotiv suocavanje sa svakodnevnim problemima, kusnjama...

onaj tko misli da ce u braku naci utjehu/lagodan zivot/zivot bez kriza jer se boji otic u svecenike/redovnike (a osjeca duboki poticaj) jednako zivi u zabludi kao onaj tko misli da ce u svecenistvu/redovnistvu naici na utjehu/lagodan zivot/zivot bez kriza bjezeci od braka i odgovornosti koje brak sa sobom nosi

ovo moram izdvojiti jer je dobro rečeno. takve odluke se ne smiju donositi u naglosti i brzopleto. Sjećam se iz knjige o sv.Leopoldu Mandiću da je jednom dečku rekao da on nije za svećenika i ako se odluči za taj poziv da mu ne jamči spasenje. Izgleda da su to ozbiljne stvari i Sotona ima svoje razloge da nas skrene sa puta Božje volje.
mislim da je najbolje normalno živjeti svoj život, moliti se za Božju volju dati šansu curi/dečku ako nešto osjećamo prema njima i biti otvoren za Božje zahvate.
što god odulučimo, mislim da nas zbog toga treba ispunjavati sreća i zadovoljstva tim pozivom a ne nesreća.
I ja sam na početku obraćenja mislila da osjećam poziv ali mislim da su to bile sotonske varke jer sam istovremeno osjećala veliku tugu i tjeskobu oko toga a prema obiteljskom životu sreću i zadovoljstvo i zato mislim da to nije bila Božja volja.
Bilo bi zanimljivo čuti ako je još netko imao slične dvojbe...

na to sam mislila... krivi izraz