www.tebe-trazim.com

rođena sam u katoličkoj obitelji, koja se nazivala katoličkom više zbog tradicije, nego što je to bila.
u djetinjstvu je baka bila zadužena za vjersko obrazovanje. naučila me je osnovne molitve i objasnila mi da postoji Bog. Bog koji nas je stvorio, koji nas voli, ali koji je istovremeno okrutan i kažnjava. usadila je u mene strah od takvog Boga.
moji roditelji nisu bili religiozni, ali mene su upisali na vjeronauk, i "obavili" sve što se "mora" - pričest, krizmu...
tek u višim razredima osnovne vjeroučiteljica mi je malo približila vjeru, nevjerojatno koliko malo poticaja je bilo potrebno da me nešto privuče Bogu, a istovremeno su me druge stvari s lakoćom odvraćale od Njega.
u srednjoj školi sam se priključila zboru mladih u našoj župi. više mi se svidjelo pjevanje, manje mi se sviđalo što smo morali svake nedjelje pjevati baš na sv. misi. ali sve do upisa fakulteta i odlaska od roditeljskog doma ipak nisam bila toliko daleko koliko se to može biti.

studentski život u Zagrebu nudi svašta, vrlo lako je zalutati. prve dvije godine sam još nekako plivala u svemu tome, ali kasnije... proživjela sam jedno "teško" razdoblje, koje je bilo teško samo u mojoj glavi. realno, problema nije bilo, osim onih koje sam imala sama sa sobom. sve više sam se udaljavala od vjere, moja razmišljanja o Njemu bila su bliže nekakvom new ageu. vjerovala sam da postoji netko ili nešto tko drži svijet u šaci, tko upravlja svime. obzirom na vrstu studija, bilo je nemoguće ne shvaćati da svime upravlja neka viša, nama nepojmljiva intelignecija. ali moja razmišljanja su otišla predaleko od kršćanskog vjerovanja.

duboko u sebi osjećala sam da polagano tonem, da mi nešto u životu nedostaje, ali nisam znala što. život mi je bio poprilično isprazan - puno sam izlazila, za što mi je bilo potrebno malo više novaca nego za dotadašnji studentski život. stipendija i ono što su mi moji slali nije više bilo dovoljno, pa sam po danu radila kojekakve studentske poslove, da bih mogla po noći izlaziti. tulumarilo se, i radilo sve što ide uz te tulume - između ostalog puno pilo, i natezalo sa suprotnim spolom po mračnim kutovima.
tražila sam zadovoljštinu u beskrajnim provodima, mislila da mogu zadržati taj trenutak lažne euforije dok polupijana plešem uz treštajuću glazbu. svako iduće jutro bilo je još mučnije od prethodnog, s još više mamurluka, i još više onog osjećaja ispraznosti života. nisam bila zadovoljna sama sa sobom, odlučila sam pronaći ono što mi je nedostajalo, a da nisam ni sama znala što mi to toliko nedostaje.

nekako sam osjećala da mi u životu nedostaje ljubavi. čekala sam svog princa na bijelom konju koji će doći i "okrenuti taj ringišpil u mojoj glavi". kada je naišao netko tko me je duboko iznutra uzdrmao, bila sam iznenađena što se radi o osobi koja je sve suprotno od onog ideala koji sam si u glavi zamislila. nikako se nije uklapao u okvire koje sam sama postavila. svejedno, osjećaj ljubavi nadvladao je sve, i ja sam odlučila prihvatiti sve "nedostatke", zažmiriti, duboko udahnuti i uploviti punim jedrima u tu vezu...

bila sam jako zaljubljena, do te mjere da nisam vidjela u kakvu situaciju sam se uvalila. ostala trudna bez diplome, s nekoliko ispita do kraja. bez vlastitih primanja. bez krova nad glavom. s dečkom koji je bio još nesvjestan života i svih obaveza koje nosi roditeljstvo, od moralnih, financijskih, do onih najbanalnijih poput hranjenja, presvlačenja, kupanja djeteta, buđenja u sred noći i svega što ide zajedno s tim.

u trudnoći su nastupile komplikacije, skoro cijelu trudnoću sam preležala kod roditelja. porod je bio jako težak, minute su nas dijelile od smrti, spasili su nas hitnim carskim rezom. i baš kada smo pomislili da je ono najgore iza nas, jer smo izvukli živu glavu, dijete je tu, mogu ga konačno zagrliti, uslijedio je novi šok - bebini zdravstveni problemi, prva operacija s mjesec i pol njegovog života, i zatim još njih 9 do trećeg rođendana. stalni boravci u bolnicama, čekaonicama, stalna strepnja od ishoda, stalno iščekivanje novih komplikacija...

bila sam shrvana. nisam se snašla u svemu tome. nisam mogla prihvatiti stvari onakvima kakve jesu. u meni je zavladao nemir, ali i tuga.
brak nam je bio u rasulu, komunikacija jako loša, snašli su nas svi mogući problemi koji mogu snaći jedan bračni par. ljubav kao da je nestajala. ponekad mi se činilo kao da je nije ni bilo.
financijski smo bili jako loše. još uvijek bez krova nad glavom. suprug ostao bez posla, ja se nisam mogla natjerati završiti fax. pitala sam se - čemu, kad ionako radi jdeteta ne mogu raditi. tko bi me primio na posao, da bih mogla stalno biti na bolovanju.
povukla sam se u sebe, patio je i društveni život.

negdje u trenutku kada sam pomislila da gore zbilja ne može biti, i odlučila se prepustiti depresiji jer nisam više imala snage za dalje, osjetila sam da bih trebala početi moliti. ali nisam znala kako. molila sam, a molitva mi je bila isprazna, kao i moj život koji mi se tada činio praznijim nego ikada. svejedno sam odlučila moliti, i priključila sam se jednom malom lancu molitve, u kojem nas nekoliko moli svaki dan po jednu deseticu krunice, za sve naše nakane.
tada nisam shvaćala, ali vjerujem da me je upravo ta molitva dovela tu gdje sam sada. usmjerila me je na prava mjesta.

jednog dana, nakon mjesec, dva molitve, jedna prijateljica je pozvala mene i supruga na misu za ozdravljenje fra Ive Pavića, koja se održavala u Hrv. Tišini.
sama pomisao na to mi je bila odbojna, jer sam već ranije čula za "tog fra Ivu", jednom davno i pogledala snimku na youtubeu, čula kako ljudi mole u jezicima i prestrašila se toga. suprug je zagrizao, i molio me je da idem s njim. naši odnosi bili su već dugo potpuno poremećeni, i nisam htjela da se stvore novi problemi, pa sam, njemu za volju, odlučila ići. dijete smo ostavili mojoj mami na čuvanje, koja je bila nezadovoljna što idemo, jer je tih dana padao snijeg i njegova visina dosezala je nekih pola metra.

putem se u autobusu molila krunica. u isto vrijeme pokušavala sam na papirić napisati nakanu s kojom idem. taj papirić sam planirala ubaciti u košaricu, koju fra Ivo jednom tjedno pregledava, čita nakane i moli. nisam znala što bih napisala. olovka mi je drhtala u ruci. razmišljala sam o sebi i o svom životu, i nisam našla nijedan segment u kojem nije bilo problema. činilo se kao da sve ide nizbrdo. rekla sam u sebi "Bože, ja više ne mogu ovako, ne znam dalje, nemam snage, nemam ni volje. od sada Ti vodi". na papirić sam napisala "Isuse, predajem ti sve, cijeli moj život u Tvoje ruke". suze su krenule, nisam ih mogla zaustaviti.

prije molitve i mise, fra Ivo je govorio o Krštenju u Duhu Svetom. nisam znala što je to, o čemu on to govori. na kraju je rekao neka dođe bliže 5 ili 6 ljudi, koji znaju o čemu se radi, koji su možda pročitali njegovu knjigu i spremni su to doživjeti. ja sam se pokušavala probiti u red za ispovijed, prvu nakon dvije godine. ali gomila je nahrupila, i nekako sam se našla u blizini oltara. nisam željela biti među onima na koje fra Ivo polaže ruke, ali nekako sam se našla upravo u prvom redu, i on je značajno pogledao u mene i pokazao da dođem bliže.

gledala sam kako polaže ruke na ljude, i kako oni "padaju". pomislila sam u sebi - ma ja sigurno neću pasti kao oni. njih je povelo to nekakvo raspoloženje, euforija, možda su psihički malo labilniji. ja nisam baš tako labilna, prošla sam svašta, mene neće srušit jedno polaganje ruku. dvojica koji su "hvatali" ljude pokazali su mi gdje da stanem, fra Ivo je prišao, a ja sam samo utonula.

"pala" sam, a nisam pala. nisam osjećala gravitaciju. suprug mi je kasnije opisao da je to izgledalo kao da se svijeća srušila. našla sam se na podu, potpuno nepomična. čula sam oko sebe pjesmu i molitvu, ali nekako kao u daljini. u meni je odjednom nastao mir, onaj neopisivi, Božanski mir. ustala sam i vratila se na mjesto. za vrijeme molitve otklinjanja osjetila sam snažan udarac u trbuh, i ponovo pala. počela sam osjećati Boga, Njegovu prisutnost, i ljubav. osjetila sam kao da me doslovno grli, kao da me nosi, tješi, govori mi da me voli, da me nije zaboravio, i da će sve biti u redu. počela sam nekontrolirano plakati, jecati, nisam se mogla zaustaviti. bilo mi je malo čak i neugodno što tako na glas plačem, ali kada bih pokušavala prestati, gušilo me je, i moralo je nekako izaći van. zatim radost, ona prava, istinska. ne euforija (dobro sam znala što je euforija) nego baš radost.

od toga trenutka, kao da mi se sve razbistrilo. shvatila sam da je Bog živ. još kako živ. i da je tu. da je ogromna Njegova ljubav. u trenu mi se vratilo sve što sam još davno učila na vjeronauku, stvari su sjedale na svoje mjesto. počela sam redovno ići na sv. misu, ispovijed i pričest. počela sam doslovno gutati vjersku literaturu. milijun pitanja u mojoj glavi dobivalo je tako jasne odgovore, stvari koje su mi godinama bile neshvatljive sada su postale kristalno bistre.

rekla bih da sam tog dana, 11.02.2012., dobila dar vjere. u jednom trenutku počela sam vjerovati, i više nitko i ništa me nije moglo pokolebati.
ja sam se promijenila iznutra. rekla bih da sam se vratila doslovno obnovljena, ozdravljena. nestao je osjećaj tuge, osjećaj promašenosti života. nestale su beskonačne brige. konačno sam se mogla odmoriti i naspavati. dobila sam unutarnji mir. okolnosti se nisu promijenile, problemi su i dalje ostali, ali ja se s njima sasvim drugačije nosim. Bog mi je dao snagu za dalje. osjećala sam da je napravio upravo ono što sam Ga zamolila - počeo je voditi me kroz život, uzeo je uzde da se ja mogu malo odmoriti od svega. beskrajno Mu hvala na tome

nakon tog događaja, poželjela sam obaviti jednu pravu, iskrenu ispovijed, jer mi se činilo da nijedna ispovijed prije toga nije bila takva.
napravila sam ispit savjesti, pripremala se, otišla i ispovijedala se. osjetila sam neopisivo olakšanje, ali istovremeno sam poželjela i napraviti životnu ispovijed. do tada nisam ni znala da je to moguće obaviti. međutim, nikako nisam mogla pronaći priliku.

na Cvjetnu nedjelju zaspala sam na jutarnju misu. bila sam u gostima, u jednom selu kod Velike Gorice u kojem je misa bila samo ta jutarnja u maloj kapelici. bilo mi je baš žao, počela me je gristi savjest što sam si dozvolila da ju propustim.
odlučila sam otići vlakom do Zagreba, volim otići u crkvu Sv. Križa u Sigetu (idem tamo povremeno na posljednje utorke), međutim, nisam imala dobru vezu kako bih mogla doći doma na vrijeme i spremiti dijete u krevet. tražila sam na internetu crkvu koja bi bila negdje u centru, i koja bi imala misu u 17 sati, kako bih mogla uloviti večernji vlak. i odlučila sam otići u baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj.
Zagreb poznajem poprilično dobro, snalazim se savim ok, ali ne znam točne nazive ulica u centru. a nisam se sjetila ranije pogledati kartu da vidim gdje bi ta crkva otprilike mogla biti. odlučila sam malo prošetati od Glavnog kolodvora prema trgu, i tamo pitati, jer sam nekako zamislila da bi ta crkva bila bliže trgu. u međuvremenu sam molila da, kada se već tako dogodilo da moram u Zg na misu, da barem obavim jednu valjanu ispovijed.

međutim, vlak je kasnio, pa sam odlučila putem prema trgu zaustaviti nekoga na ulici i pitati koja ulica je Palmotićeva. nikoga nije bilo na ulicama, sve pusto. počela sam moliti Duha Svetoga da mi pokaže put, da mi da neki znak. ali neka mi da znak tako da ja povjerujem da je to znak, jer ipak, ja sam znantvenica, i teško mi je povjerovati u čuda, iako sam ih već doživjela na svojoj koži.

prelazila sam semafor kod Zrinjevca, potpuno nesvjesna da sam zapravo blizu svog odredišta, i da se polagano od njega udaljavam. na semaforu je bilo crveno, pogledala sam u desno, gdje je bilo zeleno, i kao da mi je to svjetlo govorilo "hajde, skreni tu i nastavi u tom smjeru, ovom ulicom desno". odlučila sam poslušati taj unutarnji glas, i istovremeno se smijala samoj sebi što slušam te glasove. zatim mi je zabljesnuo prometni znak obaveznog skretanja u desno. pomislila sam - ma ti nisi normalna, misliš da Bog tebi tu šalje nekakve znakove, tko si ti Njemu da on tebe tako usmjerava. skrenula sam pogled, i opet je zabljesnuo taj znak na drugoj strani ceste, a u meni je unutarnji glas govorio "tu sad opet skreni desno". došla sam do tog raskrižja, skrenula desno, i pred sobom ugledala crkvu. nasmijala sam se sama sebi, i tome što sam molila Boga da me tu dovede, a skoro se dogodilo da Ga nisam poslušala.

ušla sam u crkvu sva van sebe, jer za mene je to bilo pravo malo čudo, nesvjesna da ću uskoro opet doživjeti jedno čudo. ugledala sam na lijevoj strani red za ispovijed, od samo nekoliko ljudi. i baš sam bila sretna što ću obaviti ispovijed. red nije bio velik, mislila sam da bih mogla biti i gotova prije prilčesti. međutim, red se jako sporo pomicao. misa je trajala dosta dugo, čak je i završila, a ja sam još uvijek stajala u redu. osvrnula sam se okolo i shvatila da postoje još dva reda, i pomislila se premjestiti jer tamo ide puno brže. ali gospođa iza mene je baš u tom trenutku šapnula "možda se radi o nekom posebnom svećeniku kada se ovdje tako dugo čeka". i odlučila sam ostati tu gdje jesam.

ušla sam u ispovijedaonicu, klekla, i ispovijed je započela sasvim "normalno" kao i svaka druga. kada sam izrekla grijehe, svećenik me je pitao "je li to sve?". rekla sam da se nadam da je, ali nisam sigurna jer sam na prošloj ispovijedi tako zaboravila reći neke stvari. on je samo rekao "sada ćemo mi sve iskopati".
prvo mi je rekao neke stvari koje su me zaprepastile. nisam mu rekla koliko dugo sam u braku, on je znao točno koliko, znao je da smo prije braka živjeli nevjenčano iako mu to nisam rekla. još kada je rekao da imamo jedno muško dijete, bila sam šoku, kako je to sve mogao znati?
nakon iznošenja tih činjenica, počelo je kopanje po mojoj duši. i zbilja je iznio na površinu sve ono što je bilo godinama duboko zakopano, pogodio je srž svega, moju glavnu slabost, izvor iz kojeg proizlazi većina mojih grijeha. dirnuo je moju najbolniju točku, koje do tada nisam bila ni svjesna. izašla sam duboko potresena, zdrmao je svaki najmanji djelić mene, i usmjerio me u pravom smjeru. kao da je netko u mrklom mraku odjednom upalio svjetlo. neopisivo iskustvo, mjerljivo s pravim pravcatim čudom.

sva ta iskustva su me duboko promijenila.
više nisam mogla zamisliti dan bez molitve. ali tu su krenuli problemi, pogotovo kod molitve krunice.
doživljavala sam razme kušnje. krunice su mi se raspadale u rukama, nekad i po nekoliko puta na dan. čim bih počela moliti, osjećala sam neku prisutnost u sobi. krenula bi hladnoća, i trnci po tijelu, osjetila sam kao da me netko gleda. čula sam razne zvukove, od laganih lupkanja do nekakve ružne galame, i to me je sve poprilično zaplašilo. skoro sam odustala od moljenja krunice.
ponekad bih mislila da možda umišljam, jer sam molila uglavnom navečer. jednom sam tako odlučila mlliti dok smo bili u vlaku, u sred dana, i dogodilo mi se isto. bilo mi je jako hladno, bacila sam svoju i suprugovu jaknu na sebe. dok su on i dijete bili lagano obučeni i nije im bilo nimalo hladno, ja sam drhtala, zubi su mi cvokotali. u mene se uvukao nemir, strah.
srećom, nisam odustajala od molitve. počela sam moliti svaki dan molitvu "U Ime Isusovo", i s vremenom, kušnje su nestale.

sada, ponekad dok molim, također osjetim nečiju prisutnost, osjetim trnce po tijelu, vidim svjetlucave iskrice u zraku, ali nema onog osjećaja hladnoće, nema straha, nemira, samo blaženi mir. prestala sam obraćati pažnju na te pojave, i smetnji više nema.

nastavila sam ići na karizmatske duhovne obnove kad god sam imala priliku. jednom sam tako u Sigetu na posljednjem utorku stajala pored dečka koji je molio u jezicima. sjetila sam se kako sam se bojala toga, jer mi je djelovalo nekako nepoznato i zastrašujuće, i nasmijala se samoj sebi što sam tako razmišljala. pomislila sam kako bi bilo lijepo da i ja imam taj dar. u tom trenutku, dok sam molila, vilica mi se ukočila i počela nekako tresti, jezik mi je postao vruć i nekako se saplitao dok sam molila. a molila sam s posebnim žarom, brzinom kao nikada do tad, kao da sam htjela izgovoriti što više molitvi. molila sam za ljude za koje sam gotovo zaboravila da postoje, i inače ih se nikada ne bih sjetila.
nisam znala što se događa, tek kasnije sam shvatila da sam dobila taj prekrasni dar.

u početku je zvučalo smiješno, kao afrički jezik u onom filmu "Bogovi su pali na tjeme", pomiješano s klingonskim. zatim su krenuli slogovi "barararar...", a tek nakon nekoliko tjedana prve riječi.
nedavno sam bila u Sloveniji, na duhovnoj obnovi oca Jamesa Manjackala. rekao nam je da položimo ruku na osobu s naše lijeve strane i molimo za nju. ja sam položila ruku na rame jednog čovjeka, i počela moliti u jezicima. odjednom sam osjetila kako mi kroz ruku prolazi kao neka topla struja. pomislila sam da mi je to možda od vratne kralježnice, inače imam problema s njom i trnu mi prsti na rukama, međutim, nije to bio taj bolan osjećaj, nego neki skroz ugodni, topli trnci. malo sam odmaknula ruku i prestalo je. kada sam ju opet vratila na rame, opet sam to osjetila. još sada ne znam o čemu se radilo, ali volim vjerovati da je to bilo djelovanje Duha Svetoga, koji je uslišao moju molitvu za tog čovjeka, poslužio se sa mnom kao sredstvom da djeluje na njega. ja nisam znala ni što molim, ni što se događa, ali osjećaj je svejedno bio predivan.
nakon toga, u jednom trenutku molitva u jezicima prerasla je pjevanje. pjevala sam kao nikad do tad, nekakvim visokim tonovima, potpuno svjesna da ja sama nikada ne bih mogla proizvesti te zvukove, tako lijepo oblikovane. inače ne znam tako pjevati, ali često sam znala poželjeti da mogu slaviti Boga nekom lijepom pjesmom. i On mi je to omogućio

bilo je tu još mnogo toga, ali to su već privatne stvari koje ne mogu ovako javno napisati. Bog se odjednom upleo u moj život i počeo slagati komadiće koje ja sama nisam znala složiti. zapravo, nije se "odjednom" upleo. upleten je On oduvijek, samo Mu ja nisam dozvoljavala da mi pomogne.
kockice se polagano slažu, već sad se vidi da On čini sve kako bih ja bila sretna. ponekad se dogodi da mi pofali povjerenje u Njega, ponekad moje misli odu u nekom krivom smjeru, ponekad podlegnem kušnjama koje su postale sve manje očite, i sve suptilnije i podmuklije. ali kasnije shvatim da On točno zna u kojoj mjeri treba dozirati ono što mi daje, i točno zna trenutak kada nešto trebam od Njega primiti.
za uzvrat ne očekuje ništa drugo nego da Mu se prepustim.
kako je divan taj naš Bog, tko ne bi poželjeo pjevati Mu do vijeka

Predivno je tvoje svjedočanstvo i još jedna potvrda kako je naš Bog dobar i milostiv prema nama .Slava Mu i hvala velika.

Aleluja! Hvala Isusu!