nakon tog događaja, poželjela sam obaviti jednu pravu, iskrenu ispovijed, jer mi se činilo da nijedna ispovijed prije toga nije bila takva. napravila sam ispit savjesti, pripremala se, otišla i ispovijedala se. osjetila sam neopisivo olakšanje, ali istovremeno sam poželjela i napraviti životnu ispovijed. do tada nisam ni znala da je to moguće obaviti. međutim, nikako nisam mogla pronaći priliku.
na Cvjetnu nedjelju zaspala sam na jutarnju misu. bila sam u gostima, u jednom selu kod Velike Gorice u kojem je misa bila samo ta jutarnja u maloj kapelici. bilo mi je baš žao, počela me je gristi savjest što sam si dozvolila da ju propustim. odlučila sam otići vlakom do Zagreba, volim otići u crkvu Sv. Križa u Sigetu (idem tamo povremeno na posljednje utorke), međutim, nisam imala dobru vezu kako bih mogla doći doma na vrijeme i spremiti dijete u krevet. tražila sam na internetu crkvu koja bi bila negdje u centru, i koja bi imala misu u 17 sati, kako bih mogla uloviti večernji vlak. i odlučila sam otići u baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj. Zagreb poznajem poprilično dobro, snalazim se savim ok, ali ne znam točne nazive ulica u centru. a nisam se sjetila ranije pogledati kartu da vidim gdje bi ta crkva otprilike mogla biti. odlučila sam malo prošetati od Glavnog kolodvora prema trgu, i tamo pitati, jer sam nekako zamislila da bi ta crkva bila bliže trgu. u međuvremenu sam molila da, kada se već tako dogodilo da moram u Zg na misu, da barem obavim jednu valjanu ispovijed.
međutim, vlak je kasnio, pa sam odlučila putem prema trgu zaustaviti nekoga na ulici i pitati koja ulica je Palmotićeva. nikoga nije bilo na ulicama, sve pusto. počela sam moliti Duha Svetoga da mi pokaže put, da mi da neki znak. ali neka mi da znak tako da ja povjerujem da je to znak, jer ipak, ja sam znantvenica, i teško mi je povjerovati u čuda, iako sam ih već doživjela na svojoj koži.
prelazila sam semafor kod Zrinjevca, potpuno nesvjesna da sam zapravo blizu svog odredišta, i da se polagano od njega udaljavam. na semaforu je bilo crveno, pogledala sam u desno, gdje je bilo zeleno, i kao da mi je to svjetlo govorilo "hajde, skreni tu i nastavi u tom smjeru, ovom ulicom desno". odlučila sam poslušati taj unutarnji glas, i istovremeno se smijala samoj sebi što slušam te glasove. zatim mi je zabljesnuo prometni znak obaveznog skretanja u desno. pomislila sam - ma ti nisi normalna, misliš da Bog tebi tu šalje nekakve znakove, tko si ti Njemu da on tebe tako usmjerava. skrenula sam pogled, i opet je zabljesnuo taj znak na drugoj strani ceste, a u meni je unutarnji glas govorio "tu sad opet skreni desno". došla sam do tog raskrižja, skrenula desno, i pred sobom ugledala crkvu. nasmijala sam se sama sebi, i tome što sam molila Boga da me tu dovede, a skoro se dogodilo da Ga nisam poslušala.
ušla sam u crkvu sva van sebe, jer za mene je to bilo pravo malo čudo, nesvjesna da ću uskoro opet doživjeti jedno čudo. ugledala sam na lijevoj strani red za ispovijed, od samo nekoliko ljudi. i baš sam bila sretna što ću obaviti ispovijed. red nije bio velik, mislila sam da bih mogla biti i gotova prije prilčesti. međutim, red se jako sporo pomicao. misa je trajala dosta dugo, čak je i završila, a ja sam još uvijek stajala u redu. osvrnula sam se okolo i shvatila da postoje još dva reda, i pomislila se premjestiti jer tamo ide puno brže. ali gospođa iza mene je baš u tom trenutku šapnula "možda se radi o nekom posebnom svećeniku kada se ovdje tako dugo čeka". i odlučila sam ostati tu gdje jesam.
ušla sam u ispovijedaonicu, klekla, i ispovijed je započela sasvim "normalno" kao i svaka druga. kada sam izrekla grijehe, svećenik me je pitao "je li to sve?". rekla sam da se nadam da je, ali nisam sigurna jer sam na prošloj ispovijedi tako zaboravila reći neke stvari. on je samo rekao "sada ćemo mi sve iskopati". prvo mi je rekao neke stvari koje su me zaprepastile. nisam mu rekla koliko dugo sam u braku, on je znao točno koliko, znao je da smo prije braka živjeli nevjenčano iako mu to nisam rekla. još kada je rekao da imamo jedno muško dijete, bila sam šoku, kako je to sve mogao znati? nakon iznošenja tih činjenica, počelo je kopanje po mojoj duši. i zbilja je iznio na površinu sve ono što je bilo godinama duboko zakopano, pogodio je srž svega, moju glavnu slabost, izvor iz kojeg proizlazi većina mojih grijeha. dirnuo je moju najbolniju točku, koje do tada nisam bila ni svjesna. izašla sam duboko potresena, zdrmao je svaki najmanji djelić mene, i usmjerio me u pravom smjeru. kao da je netko u mrklom mraku odjednom upalio svjetlo. neopisivo iskustvo, mjerljivo s pravim pravcatim čudom.
|