|
u posljednje vrijeme imam potrebu posvjedočiti o veličanstvenim stvarima koje je Bog učinio u mom životu, ali nekako uvijek posustanem jer ne može se to opisati bez iznošenja nekih detalja iz osobnog života.
moje obraćenje je opisano na početku ove teme, došlo je naglo i iznenada. bila sam na dnu dna, utapala se u problemima koji su došli kao logični slijed nakon odvajanja od Boga, valjanja u kaljuži vlastitih grijeha, misleći da sam visoko iznad svih radi vlastite oholosti i samoljublja, dok sam zapravo tonula sve dublje.
morala sam pasti vrlo nisko, da bih uopće poželjela prihvatiti ruku koju mi je On cijelo vrijeme pružao.
u prvom dijelu nisam puno pisala o tome, samo sam spomenula da sam u braku imala mnogo ozbiljnih problema.
odnos mene i moga supruga bio je duboko poremećen. povjerenja između nas nije bilo ni u tragovima.
nije bio baš sjajan suprug i otac, zapravo je bio vrlo, vrlo daleko od toga.
težak život, kakav je imao od samog rođenja, oblikovao ga je kao surovog čovjeka, s debelim obrambenim zidom. nije dozvolio da mu se itko približi, da slučajno ne bi bio povrijeđen. zato je on duboko vrijeđao druge, ponižavao na sve moguće načine. bio je pravi psiho-majstor, jedan od onih manipulativnih ljudi, koji bi iscrpli sve iz tebe, da bi te držali zgaženog pod njegovim nogama kako bi imao barem neko uporište. ja sam mu tu bila prva pri ruci, pokušao me je slomiti, valjda je navikao da će ljudi slomiti njega ako prije on ne slomi njih. to je bio pravi psihički teror, nešto radi čega nikada nisam više mogla biti ona stara nasmijana, vedra, bezbrižna ja.
osim toga, bio je ovisnik. ne o drogi, ali kao da je. o kocki. ovisan o adrenalinu koji bi bio to veći što je ulog bio veći. doveo nas je doruba egzistencije, uveo u dugove, istovremeno lagao i igrao svoje psiho-igrice kako bi prikrio štetu koju je napravio.
imamo dijete s teškoćama u razvoju. pisala sam već o tome, prvih godinu dana njegovog života više smo proveli po bolnicama nego doma. Bogu hvala, dijete je sada dobro. ima određenu teškoću s kojom i on i mi učimo živjeti, ali uglavnom je dobro, nema više toliko potrebe za operacijama, samo za redovitim kontrolama.
meni je to sve bilo preteško, kao da mi briga oko djeteta nije bila dovoljna, niti to što još uvijek nisam diplomirala i nemam posao ni vlastiti novac, imala sam još i njega pored sebe, koji, umjesto da mi je pružao potporu i sigurnost, još mi je i zagorčavao život i dovodio do ludila.
imao je i drugih pored mene, i, iako to nije bio najveći problem, dodatno me je ponižavalo.
nakon godinu dana takvog života, skupila sam dijete i otišla od njega.
radi svega bila sam u depresiji, na dnu. i Bog me je podigao, dao smisla mom životu, dao snagu boriti se za sebe i za svoje dijete.
nakon početnog zanosa koji mi je davao vjetar u leđa kada sam se obratila, suočila sam se s prvom teškoćom. osjećala sam da svom mužu moram oprostiti.
nije bilo lako, oprostiti laganje, prijvaru, manipulaciju, brojne uvrede, stavljanje vlastite žene i djeteta na posljednje mjesto u svom životu... često su mu bili važniji izlasci, još češće kocka, radije je častio u bircu nego donio doma kruh, radije je sebe počastio nekim oblizekom nego mislio na to da mu je dijete gladno...
opraštala sam dio po dio, otpuštala polagano, sve uz Božju pomoć. sama to nikako ne bih mogla. da nije On na križu molio za oprost onima koji su ga razapeli, vjerujte mi, nikada ne bi niti ja mogla oprostiti. povremeno sam osjećala kao da mi On sam skida s leđa ogromni teret, dok se konačno nisam mogla ispraviti.
ponekad još uvijek zaboli, još ima rana koje su svježe, peku, ali nema toliko gorčine. hvala Mu i slava radi toga! dušu mi je ozdravio!
negdje paralelno s tim procesom opraštanja, krenula je i molitva za njega. srećom, nisam molila sama, imala sam opet one iste ljude koji su na "mom" početku molili sa mnom. i polagano, mic po mic, u njemu su se počele događati sitne, ali bitne promjene.
on je dobio volju za obiteljskim životom, počeo je spominjati kako bi htio pomiriti se, ponovno početi živjeti zajedno, spominjao da će sve biti drugačije...
nisam mu vjerovala, i bilo mi je teško zamisliti naš zajednički život. nisam ga mogla zamisliti drugačije od onog kako je bilo ranije. razmišljala sam o rastavi braka.
rastala bih se i ranije, sigurno, da sam imala snage. a sada, kada sam dobila snagu odozgo, nešto me je sprječavalo. nešto mi nije dalo da predam već skoro gotove papire i da ga zamolim za potpis. imala sam osjećaj kao da to ne bi bilo ispravno, ne bi bilo u redu, iako, racionalno, nisam mogla ni zamisliti svoj život s njim.
dobila sam savjete čak i od svećenika, da smijem ostati odvojena od stola i postelje, i da smijem predati zahjtev za rastavu (jer to bio bio jedini način da ga natjeram plaćati alimentaciju za dijete). to ne bi bio grijeh, nego spašavanje vlastitog duševnog zdravlja, i zdravlja našeg djeteta.
u očima većine ljudi, to bi jedino bilo ispravno.
ali mučilo me to nešto iznutra, dovodilo gotovo do ludila.
tražila sam rješenje, vapila Bogu, tražila od Njega da mi kaže što je Njegova volja, što On želi, ja ću se pokoriti. On je šutio.
nisam znala što da radim, bih li prihvatila taj križ ili ne. u mojim mislima stalno je bila ta dvojba.
čas bih pomislila da trebam pokušati pomiriti se i da će Bog pri tome pomoći i kroz to mi reći što dalje. a onda za koji trenutak želudac bi mi se zgrčio od same pomisli na zajednički život, i nisam se mogla za to odlučiti.
mučila me je ta dvojba punih godinu dana...
|
Login
FAQ
Chat
Traži
