 |
| Registrirani korisnik |
 |
Pridružen: 05 pro 2012 19:49
Postovi: 11
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
|
Samuel napisao: Citat: APOSTOLUS
Krećem na duhovne obnove kod patera Smiljana, Linića, i drugih, nama svima poznatih svećenika. Moja duša je tako bila žedna Boga! Tako sam jako žeđala za Živim Bogom!!
Iz Međugorja i sa Duhovnih obnova donesem mir, ali on ne traje dugo. Ubrzo se sve vraća na staro. Bude i gore. Nemiri, tjeskobe, svađe, srdžbe. Kao da mi netko hoće naplatiti dobivene milosti. Više nisam mogla nanizati 5 dana da sam dobro.
Priča ona meni da je položio ruke na nju, pomolio se u Ime Presvetog Trojstva. Trebaš napraviti životnu ispovijed, kaže mi, da se u potpunosti izmiriš sa Bogom. Tu su ispovijed sastavili Misionari Krvi Kristove na Mlinovima i ostavi mi skriptu. Još mi kaže - živi po 10 Božjih zapovijedi. Nedjeljna Sveta Misa neka ti bude kao kruh. Ako imaš potrebu, odi i češće na Svetu Misu. Moli svaki dan, a srce će ti samo kazati što je tvoja pobožnost.
Ja je slušam i mislim " Isuse moj, zar da idem laiku??? Isuse mili, nemoj dopustiti da odem na krivo mjesto. Bolje da me sada ovog trenutka više nema, nego da odem nekome tko ne djeluje u Ime Trojedinog Boga, u Ime Isusa, kojeg je rodila Majka Božija Marija!!??!!"
Uvijek mi je Isus bio centar, i kada sam bila u blatu moga života. Ali u meni se tada lomilo sve što sam znala. Svećenici, karizmatici, duhovne obnove, zajednice, uzastopna upozorenja svećenika na lažne proroke....
Davor diže ruke, diže pogled ka nebu, čujem riječi : Abba, Oče..... Zna srce moje da se obraća Presvetom Trojstvu, i da Isus kroz slugu svoga polaže ruke na glavu moju i oslobađa dušu moja, koja je cijeli život to čekala!
Srce mi jeca od nepoznatih emocija, čuo me je Otac moj Ljubljeni, nije zaboravio na mene, mada sam ja tako rijetko mislila na Oca! U mislima mi samo jedno - Oče hvala Ti što sam Tvoje dijete!!!!!! Citat: Btb<3
Na prvi pogled mislila sam da sam upoznala nekoga koga ću brzo zaboravit, kao što sam brzo zaboravila neke naše svećenike po duhovnim obnovama u koje sam najviše nade polagala, ali sam uvijek nekako zbunjena i s osjećajem nepotpunosti odlazila s tih obnova, jer moj duh nije bio obnovljen. No, kada je on počeo svjedočiti, draga moja braćo i sestre ma kako da ne vjerujem, kada sam osjetila Istinu, ljubav onakvu kakvu nam samo Gospodin može podariti. Osjetila sam to znajuć da je takvo što moguće samo kad je sam Bog prisutan i to mi je bilo dovoljno. Nisam neki intelektualac, mudrac kojeg je trebalo nagovarati i sve mu racionalizirati, ja sam bila ranjena duša koja je tražila Isusa da ju izliječi, a Davor je bio taj poštar, sluga Božji, koji mi je samo predao ono što je dragi Isus meni namijenio.
Tresla sam se kao šibica od zlih duhova koji mi prljaše dušu, tresla sam se jer su oni znali ko je pred njima. Nisu htjeli izać iz mene, ali nema toga zla koje se ne boji Isusa i Njegove ruke. Po zapovijedi Boga Oca Davorove ruke postale su Kristove, njegove laičke ruke, kako ga nazivate, njegove jadne i bijedne ruke. Moja duša je bila čista i napokon sma sjedila sam za jednim stolom, za Božjim. Ma ljudi moji Gospodin izabra lude ovoga svijeta da posrame mudre, a slabe da posrame jake, tako je i Davora izabrao, buntovnika, griješnika koji je dotakao dno, a onda ugledao svijetlost koja mu je bila već odavna upisana u knjigu života, kako bi izgonio zle duhove u Njegovo ime. Znaš da je to istina kad mu ne treba 5, 10 redara da drže zaposjednutu osobu već samo snaga Kristova. Citat: NEDOSTOJNI:
Evo moga svjedočanstva: Dragom Bogu hvala na toj milosti, nekako sam u životu uvijek nailazio na divne svećenike, preko kojih je Bog djelovao i polako me privlačio k sebi..Svetu katoličku Crkvu uvijek sam smatrao majkom,i u toj vjeri sam i odrastao, išao na svetu Misu,primao sakramente. U dobi od 17god. kada sam se prvi put odvojio od roditelja zbog školovanja osjetio sam još veću čežnju za duhovnim stvarima,u grad bi izlazio uglavnom na sv. Misu, a nedjeljom bi nekad bio i dvaput na Misi. Ljudi koji su me poznavali vidjeli su moju vanjštinu,znali me kao pobožnog. U dubini duše i srca ja sam zaista tražio Boga..Međutim, uvijek je nešto nedostajalo..Počinio bih neke teške grijehe i po par mjeseci bi živio bez ispovijedi i svete Pričesti. Onda bi došla nekakva duhovna obnova, seminar,i Bogu hvala,vratio bih se u život sa Bogom. Bogu hvala na svakom svećeniku ispovjedniku preko kojega mi je Bog progovorio riječima utjehe,ohrabrenja, nade, ljubavi. Utemeljitelj kontroverznog Opusa Dei sveti Josemaria Escriva kaže: "Svećenik,kakav god bio, uvijek je drugi Krist." I ja sam to zaista mnogo puta iskusio da sam u njima mogao prepoznati Krista. I moje je uvjerenje da svaki svećenik,bez obzira da li je u grijehu, kada vrši bilo pretvorbu,bilo udjeljuje odrješenje u ispovijedi, ili blagoslov, da mi Bog daje ono što trebam dobiti,a svećenik će ako je u grijehu odgovarati...A na meni je opet da ako mogu biram onoga duhovnijeg svećenika..I tako su godine prolazile.. Neki moji grijesi su postali česti,grešna navika,nekih se nisam mogao nikako osloboditi,a bili su teški grijesi. i tako ja na ispovijed,iskreno se kajući i odlučujući da neću više,ali do sljedeće nedjelje opet teški grijeh,pa opet bez Pričesti i tako stalno..Prošle godine upoznao sam Davora. Svjedočila mi je jedna osoba. Prvo sam bio nesiguran i bilo me strah da nije kakav iscjelitelj,ili lažni prorok,ali kako mi je svjedočila ta osoba nisam prepoznao ništa protivno Crkvi,i odlučio sam doći do Davora. Po toj osobi mi je poručio da imam nešto na sebi i da je to zloduh. O slava ti i hvala Gospodine Isuse, jer si točno znao što mi treba reći. To me je isprva zbunilo,kakav je to sad nauk,pa nisam ja opsjednut,ja to ne želim,ja sam normalan,ali uzeh Novi zavjet pa pročitah kako su Isusu donosili mnoge bolesnike i opsjednute i iz mnogih je izgonio zle duhove. Zanimljivo je kako u večini ovih svjedočanstava pokazuju Davora kako im je rekao da idu na Ispovijed , na Misu i da čuvajau 10 zapovijedi Božjih, pa me zanima gdje su dosada bili jer se to podrazumjeva, djeluje mi kao izmišljanje tople vode. Zanimljivo je to kako im svečenici nisu "pomoli", nego su baš Davora trebali i njegove ruke, kao da po ostalim svečenićkim rukama Bog ne djeluje. Zanimljivo je kako svatko ko mu je došao, Davor mu je dijagnosticirao opsjednutost Sotonom, pa ga je istjerivao, i ako nam je totalno nepoznato da li ima dozvolu svete Crkve za to, pa se sjetim izreke jednog sveca da je najgori đavao pobožni đavao! A sad ću vam dati još jedan tekst sv. Ivana od Križa, pa proučite!! O duhovnoj neumjerenosti
O četvrtoj mani, a to je neumjerenost, ima mnogo toga da se reče, jer se među početnicima teško nađe pojedinac koji, kako god se dobro vladao, ne bi upao u koju od mnogih nesavršenosti što se na njima zapažaju s obzirom na ovu manu, a te nesavršenosti uzrokuje užitak što ga u početku uživaju u pobožnostima. Zaista mnogi početnici, namamljeni slašću što je nalaze u tim vježbama, pribavljaju više duhovni užitak negoli duševnu čistoću i trijeznost, a ove dvije stvari Bog traži i cijeni na čitavom duhovnom putu. I zbog toga, osim nesavršenosti koja se sastoji u tom da traži takve užitke, njihova pohlepa čini da prevršuju mjeru i prekoračuju granice opravdanog služenja sredstvom, u kojem služenju se kreposti sastoje i stiču. I zaista, privučeni ugodnošću što je uživaju, neki se uništavaju čineći pokoru, drugi oslabljuju postom, posteći više negoli njihova slaboća može podnijeti, i to bez zapovijedi ili savjeta drugih, dapače izbjegavajući osobu koju bi u tom morali slušati; a ima i takvih koji se usuđuju činiti protivno negoli im je naloženo.
Ti su najnesavršeniji, čeljad bez mozga, koji manje drže do pokornosti i poslušnosti - što je pokora razuma i vlastitog presuđivanja te je zato kod Boga ugodnija i bolje primljena žrtva od svake druge - negoli do tjelesne pokore, koja bez poslušnosti nije drugo nego životinjska pokora, na koju su kao životinje potaknuti ugodnošću i užitkom što ga u njoj nalaze. Stoga, budući da je svako pretjerivanje nesavršenost i budući da na taj način oni čine svoju volju, slijedi da rastu radije u manama, a ne u krepostima, jer radeći po svojoj volji u najmanju ruku zadovoljavaju svoju neumjerenost i oholost. Đavao pak toliko potpiruje njihovu neumjerenost pomoću želja i užitaka što ih pridodaje sa svoje strane, da - kad ne mogu činiti drugo - mijenjaju ili povećavaju naložene pokore, jer je za njih u ovoj stvari svaka poslušnost tvrda i oštra; dapače, neki dolaze do tolikog zla, da kad moraju iz poslušnosti izvršiti kakvu vježbu u mrtvenju, upravo zato gube volju, jer je njihova želja da čine samo ono na što se oni sami osjećaju pobuđenima: ali u takvom slučaju bi, možda, bilo bolje da to i ne čine.
Mnoge ćeš od njih vidjeti gdje mole svoje duhovne učitelje velikom upornošću i svojeglavošću da im dopuste što traže, i na kraju to postizavaju skoro na silu; ili se, ako ne postignu, stanu mrgoditi i biti zlovoljni, kao djeca, jer im se čini da već ne služe Bogu kad im se ne pušta da rade po svojoj ćudi. Budući da su privrženi svome ukusu, koji drže svojim Bogom, netom im ga tkogod povrijedi da bi ih složio s voljom Božjom, ražalošćuju se, ohladuju i malakšu. Oni misle da zadovoljiti sebe znači služiti Gospodinu i njemu ugađati.
Još ima drugih koji, zbog duhovne neumjerenosti, tako malo poznaju svoju niskost i bijedu i toliko su zaboravili na sveti strah i dužno poštovanje prema Božjoj veličini, da bez oklijevanja uporno uznemiruju svoje ispovjednike da im dopuste vrlo se često ispovijediti i pričešćivati. A najgore je što se usuđuju približiti svetom stolu bez dopuštenja savjeta službenika djelitelja svetih tajna, samo po svom nahođenju, trudeći se da njemu sakriju istinu. Zbog iste neumjerenosti vrše ispovijed i bilo kako, samo da pričeste, više želeći da se hrane negoli da to čine savršeno i čistim srcem: gdje bi bilo spasonosnije i svetije imati protivne želje i moliti ispovjednike da nam ne zapovijedaju odveć često pristupati pričesti premda je od jednog i drugog bolje držati se ponizno u ravnodušnosti. Ali prevelika smionost im se često osvećuje te mogu očekivati Božju kaznu za svoju drskost.
Takvima je, kad se pričešćuju, sve nastojanje u tome da pribave kakav osjećaj ugodnosti, više negoli da se klanjaju i da ponizno hvale Gospodina koji je u njima, tako da kad ne izvuku osjetnu utjehu misle da nisu postigli ništa, a to znači suditi o Bogu vrlo nisko: oni ne razumiju da je najmanja korist koja dolazi od Presvetog Sakramenta ona koja spada na osjete, dok najveća ona nevidljiva korist milosti što se daje duhu. Ako im Bog često uskraćuje svaku osjetnu ugodnost i užitak, to čini zato što hoće da uprave prema njemu pogled vjere. Oni bi, naprotiv, htjeli uživati Boga, tu kao i u ostalim duhovnim vježbama, kao da bi on bio dohvatljiv i pristupačan: a to je, jer je znak da manjka čista vjera, veoma velika nesavršenost koja se veoma protivi Božjem značaju.
Na isti se način vladaju u molitvi te misle da najviše vrijedi znati u njoj naći osjetnu pobožnost, pa se naprežu da je postignu, štono se reče, silom mišića, utvrđujući i umarajući duševne moći i glavu. Ako pak ne uspiju istještiti onaj sok pobožnosti, ostaju bezutješni misleći da nisu postigli ništa; pa zbog svoje isprazne težnje gube pravi duh pobožnosti koji se sastoji u tom se ustraje u molitvi s ustrpljenjem i s ponižnošću, ne pouzdavajući se u sebe, da se ugodi samo Bogu. Stoga, ako jedanput ne okuse slast u ovoj ili onoj vježbi, vrlo se ozlovolje i mrze ponovo poći na molitvu, te je katkad napuštaju: slični upravo maloj djeci koja se pokreću na djelovanje ne putem razuma nego samo očekujući ugodnost. Za njih se sve svodi na to da traže duhovne užitke i ugodnosti, i zato im nikad nije dosta čitati knjige; pa odabiru sad jedno razmatranje sad drugo, idući u potragu za užicima u Božjim stvarima. Takvima se Bog s mnogo prava i s mnogo ljubavi uskraćuje i skriva, jer, da ne bi tako činio, njihova bi se zla zbog duhovne neumjerenosti umnožila bez kraja. Zato je za njiih veoma potrebno ući u tamnu noć da bi se očistili od svih svojih sitničavosti.
K tome, oni koji su tako skloni duhovnim užicima, imaju, također jednu drugu veliku nesavršenost, a ta je da hodaju vrlo polako po tvrdom putu križa; jer duša koja voli ugodnost, naravno, mršti lice kod svake neugodnosti pri vlastitom odricanju. Odatle se kod njih rađaju mnoge druge nesavršenosti što ih Gospodin vremenom liječi kušnjama, suhoćom i drugim neugodnostima koje spadaju u tamnu noć.
Sv. Ivan od Križa, "Tamna noć"
Dragi i poštovani Samuel, evo baš sam malo pročitala postove, pa i ovaj tvoj zadnji, izuzetno mi je drago kada vidim da pišeš kulturno i argumentirano, zaista nije bitno na čijoj je tko strani mislim na forumaše, već je bitno da smo svi pristojni i u ljubavi. Dapače baš mi je drago čitati tvoje ovakve postove kao i ova zaista važna razmišljanja Sv. Ivana od Križa , inače jednog od mojih najdražih Svetaca. Čitala sam njegovu Tamnu Noć, prelijepa knjiga. Oprosti Samuele, ako sam te bilo čime povrijedila, ja sam samo ponekad osjetljiva na nepravdu, Bog te Blagoslovio i molim te daj još ovakvih divnih isječaka od Sv. Ivana od Križa ili drugih. Hvala ti , s poštovanjem jedna mama !
|
|
Login
FAQ
Chat
Traži
![Tema je zaključana [ne možeš uređivati postove ni odgovarati na postojeće].](./styles/subsilver2/imageset/hr/button_topic_locked.gif "Tema je zaključana [ne možeš uređivati postove ni odgovarati na postojeće].")
