www.tebe-trazim.com

U mom novčaniku su moći sv. Leopolda.... Tog prekrasnog, simpatičnog sveca s kojim sam se "upoznala" ovog svibnja... Priča ide ovako...

U 12. mjesecu prošle godine sam dala otkaz u odličnoj firmi (jedna banka), ali se moja odluka pokazala pogrešnom - novi posao je bio vrlo opasan, radilo se o mafiji, i to ruskoj - nevjerojatno!
Pobjegla sam od tog posla i otišla kući... ostavila Zagreb nakon 8 godina života u njemu i - mislila se posvetiti završetku studija...
No, htjela sam i raditi, naučena sam na rad od najranije mladosti...
Jako sam žalila što sam dala otkaz odličnom poslodavcu...

No, ta tri i pol mjeseca koja sam provela sa svojom divnom obitelji - su mi možda najljepša do sad. Tad su se kod nas održavale pučke misije, upoznala sam divne svećenike, družila se s njima i dubokim vjernicima i tu je počeo onako ozbiljno moj poces preobraćenja...uvidjela sam koliko sam i ja bila tradicionalna po pitanju vjere... Toliko milosti sam primila u ta tri i pol mjeseca... neizrecivo...sve se u meni promijenilo...
Tiho i gotovo neprimjetno sam svaki dan dobivala nove spoznaje, sve više sam uviđala svoju grešnost i krivi način života... Sve sam ispravljala...Sve je išlo lagano i svakim danom sam se osjećala bliže Bogu...

U svibnju je u moje ruke slučajno došao životopis sv. Leopolda... Knjiga je imala blizu 400 stranica...pročitala sam je u dva dana...Kad sam počela čitati, bila je nedjelja navečer...Bila sam zadivljena, nijedan me čovjek nikad nije toliko oduševio kao sv. Leopold...Te večeri sam odlučila započeti devetnicu po njegovom zagovoru... Brzo sam je našla na Internetu i s veelikom vjeru izmolila, znači tek prvi dan devetnice...Molila sam za posao, ako je moguće - natrag u Banku...
Do tad mi se uopće nisu javljali...mjesecima...

Drugo jutro me probudio poziv iz Banke (Zagreb) ! Pitali su me jesam li zaintresirana za jedno radno mjesto.... Čuli su da sam nezaposlena... Bila sam jako sretna...
Palim kompjuter da im pošaljem prijavu...a kad tamo - čeka me mail iz iste Banke, ali iz poslovnice u mom rodnom gradu - također me zovu na razgovor za čak dva radna mjesta.... I nakon toga, u roku od pola sata zovu me iz jedne druge firme da sam primljena kod njih...

Kakvo je to bilo čudo... Izišla sam u papučama i trčala prema mami govoreći sva ozarena: Mama! Mama! Kako je sv. Leopold bio brz!!!!

Kakvo je to bilo čudo.... Tad sam trebala odlučivati hoću li prihvatiti posao u Zg ili u Vž... Jaaako sam se vezala opet za obitelj...plačući i grcajući u suzama sam ipak prihvatila posao u Zagrebu jer postojala je ipak šansa da ovaj u VŽ možda i ne dobijem, a u Zg su htjeli da dođem odmah na edukaciju...

Prije nego sam krenula na bus za Zagreb, otišla sam u crkvu kraj Autobusnog kolodvora gdje je kip sv. Leopolda... Plakala sam i molila Ga da mi reče što da učinim - da ipak ostanem kod kuće jer za Zagreb me više ništa nije vezalo...ili da ipak prihvatim taj posao u ZG...Bio je to posao koji mi se i nije baš previše sviđao, nisam imala ni znanja za tako nešto...prava ekonomija...a ja tako ne volim ekonomiju...

I nakon sat vremena molitve i plakanja, ipak sam nekako otišla u ZG... Na edukaciji sam vidjela da mi se taj posao ipak ne sviđa baš jako... Nisam htjela potpisati ugovor i lijepo sam im zahvalila i odlučila se vratiti kući...Posao nije imao veze s mojom budućom strukom, tražio bi puno ulaganja i snage, a nekako sam osjećala da to nije za mene... No, kad sam išla reći šefici da ipak osutajem od svega (već sam imala i kofer sa sobom!!) - nekako me uspjela (to mi ni danas nije jasno kako??) odgovoriti od mog odlaska i tako sam potpisala ugovor... Na novom radnom mjestu dam radila 5 dana i taj je u naš odjel dolazio novi direktor kojem je hitno trebala asistentica...Banka je bila u velikim promjenama i on nije imao vremena tražiti novu asistenticu i tako je moja šefica mene poslala kod njega kao njegovu privremenu asistenticu...rekli su - 2 tjedna... No, prošlo je već 6 mjeseci i ja sam još na toj zamjeni...Puuuuno mi je ljepše nego na radnom mjestu gdej sam "službeno".... Kako me moj voljeni sv. Leopold maknuo s tog mjesta na kojem se nikako nisam vidjela....

I...ovih dana će se odlučiti što će biti sa mnom...postoji šansa da ostanem na ovom lijepom radnom mjestu...još uvijek mi nedostaje znanja i stručnosti i na tom području - ali neopisivo mi je ljepše ovjde nego tamo gdje bi me možda vratili...
I sad molim sv. Leopolda da mi ipak izmoli da zadržim ovu poziciju....

Naravno, prihvatit ću što god bude, ali zaista nisam pravi čovjek za onaj prvi posao...Ovo je ono što mi "leži"...

Zahvalna sam sv. Leopoldu što me ipak posalo u Zg jer vidim da je moj život vjerojatno ipak ovdje... Sve je u redu...Iako i dalje čeznem za obitelji, ipak ih viđam svaki vikend...a i dobro je da se malo odvojim od njih jer moram početi misliti i o svojoj novoj obitelji...ja sam kao dijete, a već bih trebala i ja razmišljati o stvaranju svoje obitelji...

Dragi moji,

htjela bih nešto s vama podijeliti...

Zadnjih sam mjeseci u vrtlogu nekih promjena i sve je to poremetilo moj "normalni" život - baš sam na izmaku snaga...ponajprije tjelesnih, ali i duhovnih...
Sve se oko mene neprestano mijenja, a konstantno u moj život dolaze i novi ljudi... Sve je to tako ubrzano da me umorilo...ne odgovaram na poruke, na pozive... mnoge ljude sam spletom okolnsoti zanemarila...jer - nemam vremena...ni snage...ni volje...
Moja je molitva zadnjih dana bila iznimno loša - tako mi se nije dalo moliti, u meni je bila sam praznina... nikakvi lijepi osjećaji...ni ružni...samo praznina i umor...
Osobito mi je teško bilo ovih zadnjih dana kad sam bila u našim molitvenim nakanama. HVALA vam na molitvi jer jučer sam osjetila njene plodove!!! Vi ste me sigurno "nosili" kroz ove dane jer ja sam jedva molila...sve je bilo mehanički i bezvoljno...

I jučer...nakon još jednog napornog dana...razmišljala sam hoću li na misu i klanjanje ili ne... Odlučila sam da ne jer sam preumorna. I ipak - nešto me neodoljivo odvuklo na misu...
Na kraju mise je fra Smiljan Kožul rekao da će davati sakrament Bolesničkog pomazanja...
Osjetila sam da mi je to jako potrebno...iako nisam jako bolesna...
Razmišljala sam desetak minuta jl u redu da primim taj divan sakrament - tj. jel opravdano da ga baš ja primim... Tako sam se osjećala loše...slomljeno i bez imalo snage...i ŽEĐALA sam za time da primim taj sakrament...
Tad je fra Smiljan rekao da možemo pristupiti svi koji osjećamo da nam ponestaje snage za život po Isusu, da nije to samo za teške bolesnike...

Presretna sam stala u red i s velikom čežnjom, željom i ljubavlju čekala da primim Bolesničko pomazanje...
Baš sam se osjećala bolesno...duhovno i tjelesno iscrpljeno..bez ikakvog poleta...
Kad je došao fra Smiljan do mene - rasplakala sam se i smijala...u isto vrijeme... neobično je to što su mi ruke u trenucima pomazivanja postale ledene, neopisivo hladne... Fra Smiljan ih je uzeo u svoje tople dlanove i malo me tako držao s prelijepim osmijehom... Kao da mi se sam Isus smiješi... To me rastopilo... Kakva očinska i nježna Ljubav...

I nakon toga - opet je u moje srce te večeri ušao onaj poznati Mir, onaj spokoj i radost... svi problemi su se učinili ništavnim...sve je bilo nevažno...jedino Isus i Ljubav su bili važni...
Jučer sam molila možda najljepše nego ikad do sad u životu... Osjećala sam takvu očinsku ljubav...
Sad je ostao samo tjelesni umor, drugi umor je nestao... Opet se jako pouzdajem u Isusa...koji će pomicati "planine" koje su se ispriječile na mom putu...

Presretna sam što sam se odvažila primiti sakrament Bolesničkog pomazanja jer vidim da mi je bio jako potreban...Kad sam jučer čula da će ga dijeliti - znala sam da sam i ja pozvana...

Jeste li i vi primili taj sakrament i onda kad niste bili jako bolesni?

Jučer mi je bio rođendan i prvi put u životu sam baš na taj dan osjećala koliko želim zahvaliti Isusu na prekrasnom daru života.
Na poslu mi je bilo teško jer sam dobivala zadatke koje nisam znala riješiti i gnjavila sam okolo kolege da mi pomognu, uglavnom - loš dan na poslu...cijelo vrijeme neka napetost...
Ipak, cijelo sam vrijeme neprestano primala pozive i poruke za rođendan ...javili su se neki ljudi s kojima već godinama nisam u kontaktu i baš su me jaako iznenadili... Ipak sam u toj ludnici na poslu cijelo vrijeme osjećala: "Bože, hvala Ti što si mi dao život! Hvala Ti za svaku godinu koju sam proživjela - sve je bilo toliko bogato...svime..."

Negdje oko polovice radnog vremena je do mene došao jedan kolega koji nije znao da mi je rođendan, kolega s kojim ne komuniciram puno i znate što mi je donio?? Najljepšu krunicu koju sam ikad vidjela... Ja samo onako gledam zabezeknuto i pitam ga: Dragane, to je za mene??? Pa zašto??
Tako mi je to darovao iskreno i od srca i rekao: Zato jer si ti jedina osoba koja je rekla da će se pomoliti za mene!
(To sam mu rekla jednom prilikom i to više onako, usput...)
Najsimboličnije u ovom događaju je to što je on - ateist...
Krunica je ručni rad njegove punice i stvarno sam pomalo "problematična" kad su u pitanju krunice, skoro nijedna mi se estetski baš i ne sviđa (no, znam da nije važno kako krunica izgleda), ali ova je prelijepa - baš kao da je stigla direktno iz Neba!! Nikad nisam vidjela ljepšu, jednostavniju, a opet - tako posebnu i drukčiju.
Bio je to jako lijep poklon za rođendan...od čovjeka koji je ateist (barem on tako misli) i koji nije ni znap da mi je rođendan.
Danas ću mu tek reći na koji dan mi je poklonio tu divnu krunicu.

Maloprije je ovdje na sastanak došao kolega iz drugog odjela. Tog sam kolegu vidjela svega nekoliko puta u 4 godine otkako ovdje radim.
No, čini mi se kao da sam s njim bliža nego s ovima koje viđam svakodnevno. Uvijek je imao neka tako normalna i ljudska pitanja i otvoren pristup u tim rijetkim minutama kad bismo se slučajno sreli na poslu - jedan od onih kod kojih osjetite blagost, smirenost i ljudskost i onda kad još nisu progovorili ni riječ.

Prije godinu dana sam otkrila što je to u njemu tako privlačno i toplo: velika i duboka vjera. Prošle godine nam je svima poslao prelijep službeni mail o pozivu na duhovnu obnovu povodom Korizme - on je sve to organizirao za cijelu banku.
Nedavno sam u Glasu Koncila pročitala njegovu ispovijest o vjeri i o tome kako se oženio za prelijepu djevojku koju mu je Bog poslao - također velika vjernica.

Danas je taj kolega došao na jedan sastanak s drugim kolegama. Kakve li razlike, dragi moji, u načinu ophođenja, razgovora, u pogledu oka, u izrazu lica... Kakva je to blagost, kakva toplina u očima...
Danas sam tako jasno vidjela tu razliku - kakav treba biti kršćanin među drugim ljudima - taj je kolega usitinu danas bio svjetlo, blagost, toliko drukčiji od svih koji su sjedili s njim... U svakoj njegovoj riječi i kretnji sam vidjela našeg Isusa...

Eh, kako je to lijepo...Kako je lijepo vidjeti jedno predivno janje među vukovima... Nažalost, kod mene ima puno ljudi u odjelu čija me ispraznost ponekad šokira i zaista je često teško provoditi vrijeme s njima. No, trudim se vidjeti ono najbolje u njima.

Dragi Bože, daj nam što više milosti da svi budemo što sličniji Tebi, da zaista budemo sol ovom bljutavom svijetu!

Što se meni dogodilo jučer...Ništa spektakularno, ali mene je tako razveselilo... Bilo nam je Valentinovo jučer... Na poslu mi je bila strka, nisam se stigla "ni okrenuti" ni odmoriti mozak, smiriti misli, jedva sam imala vremena pomisliti na Isusa...Žurno sam nešto dovršavala jer sam morala stići na neko testiranje na drugom kraju grada... Taman sam gasila kompjuter i tad mi je stigla jedna prekrasna poruka meni jako drage osobe povodom Valentinova..od osobe od koje to uopće nisam očekivala..a koja je osobito draga mom srcu...To me baš razveselilo, pogotovo jer poruka nije bila "isprazna"...
Nakon testiranja sam prošetala par minuta i vidjela svuda oko sebe zaljubljene i pomislila: "Blago njima!" Ali nije ni meni bilo tako loše, iako sam bila sama...
Došla sam u stan i tamo zatekla divno raspoložene i zaljubljene moju cimericu i njenog dečka...i ja sam od njega dobila ružu...Pomislim: Evo, pa i ja sam dobila čak i ružu, iako nemam dečka! Hm..ipak sam i ja osjetila da je Valentinovo...
Odjurila sam na Misu....Nešto me jako vuklo tamo... Pomislim ja: Ima li ljepšeg sastanka na Valentinovo od sastanka s našom Isusom???
I tako sam dotrčala u crkvu...koja je bila gotovo prazna...sve stariji ljudi, 3-4 djevojke i jedan mladić...ostale nisam vidjela...
Bila je prelijepa misa...Tako sam osjetila neku radost i mir...Nestao je moj umor, vjerojatno i povišena temperatura i ja onako smirena i radosna izlazim van iz crkve laganim korakom...i razmišljam: Bože, tako sam sretna...Iako se od mene traže neke velike odluke ovog trenutka i iako ja još ne znam što ni kako odlučiti - vjerujem Ti...vjerujem Ti i predajem se Tebi i znam da će sve biti dobro...Znam da ćeš mi Ti podariti svoje misli i svoje srce...Hvala Ti...Hvala Ti..oprosti što sam nestrpljiva...

U trenutku kad sam zatvarala ulazna vrata crkve za sobom i vadila mobitel - dvojica mladića iza mene me upitaju: Oprosti, jel znaš koliko je sati?
I ja sam počela paliti mobitel da im kažem koliko je sati i tad se oni počnu tako lijepo i slatko smijati: "Ma znaš, mi smo te primijetili na početku mise i odlučili smo ti nekako "uletjeti" pa evo, zato smo te pitali koliko je sati! Ništa drugo nam nije palo na pamet!"
Svo troje smo se tako smijali, oni su tako lijepo i iskreno, baš poput neke djece tražili moj broj mobitela i priliku za ponovni susret... Jednog od njih poznajem iz viđenja, s vjeronauka Tomislava Ivančića. Drugi mladić je također vrlo simpatičan i drag i pravi vjernik. Razgovarali smo ispred crkve možda i sat vremena, malo se i smrzavali, vjerujem da smo svi i pomalo zakasnili na svoje dogovore koji su nas čekali, ali tako nam je bilo drago to naše upoznavanje koje će postati prijateljstvo - tako smo se dogovorili i ja se nadam da ćemo imati vremena, volje i snage to ostvariti...
Tako se vidjelo da nas vodi isti Duh...
Evo, tako sam provela Valentinovo... Isus mi je poklonio dvojicu novih predivnih mladića koji će vjerojatno postati moji prijatelji...

Dragi Vjeko, dragi Zorane - od srca vas pozdravljam i čast mi je što sam vas upoznala...kao što smo rekli - ne postoje slučajnosti i drago mi je da ste dobili nadahnuće prići mi...sretna sam što sam upoznala takve divne mladiće.

Naravno, pozvala sam ih na naš Forum, Zoran za sad nema Internet kod kuće, ali mislim da ću Vjeku nagovoriti da nam se barem on pridruži!

Zašto sam zapavo ovo ispričala...Ponajviše zbog toga jer sam baš nekako ovih dana mislila: Eh, kako ja uvijek naletim na dečke koji i nisu baš neki vjernici... Gdje žive ti pravi dečki vjernici, osim na našem TT forumu???
Čak i oni koji se smatraju vjernicima, ne žive tako...I evo, jučer mi je Bog poslao čak dvojicu kod kojih sam osjetila onaj istinski Mir..i radost - radost koju može dati samo Isus.

Ove mi se noći dogodilo nešto neobično, čitala sam, čini mi se i na našem Forumu o tome... Nešto između sna i jave...Vrlo neugodno.

Spavala sam i sanjala sebe kako spavam i ležim u svom krevetu (barem mislim da sam sanjala, iako bi moglo biti i stvarno - ne mogu procijeniti). Sanjala sam da sam se nečeg jako uplašila, ležeći sam osjetila nečiju prisutnost iznad sebe - prisutnost nečeg nevidljivog i strašnog... Probudila sam se od tog straha - strah je ostao...Više nisam znala jesam li taj strah osjetila u snu ili na javi - uglavnom, strah je ostao jednako snažan..Pogledala sam na mobitel - bilo je 2h u noći... I više ne znam jesam li opet zaspala ili je to bio neki polusan, ali osjetila sam trenutak kasnije da (ležala sam na trbuhu) me obavila neka nevidljiva prisutnost nečega - strašan osjećaj - odmah sam pomislila: To može biti samo Sotona...
Kako me sve nešto čudno pritiskivalo, htjela sam se oduprijeti tome, ali nisam mogla -
užasnuto sam osjetila da ne mogu pomaknuti nijedan djelić svog tijela - potpuna paraliza - grozan osjećaj... Znam da sam se jako trudila, čak sam i plakala od jada, ali nisam mogla ni prst pomaknuti, a kamoli cijelo tijelo... Gledala sam u mraku plačući svoju ruku kraj lica i nisam je mogla pomaknuti...Onda sam odlučila moliti...ali nisam imala glasa...Nisam mogla otvoriti usta..Nikakav zvuk nije izlazio iz mene...trudila sam se moliti Oče naš, ali nisam mogla doći do glasa... Kako nisam odustajala od molitve, polako sam čula da ipak iz mene izlazi teškom mukom neki glas..moj očajan glas sav slabašan koji se trudi moliti... I tad sam uskoro jasno čula zvonko svoj glas kako normalno moli Oče naš...Ali uz veliki trud, muku i plač, kao da sam dala zadnji atom snage da progovorim.
I više ne znam što je bilo...
San je bio sigurno, možda neka noćna mora, no čini mi se da je možda moglo biti i stvarno jer tako sam jasno čula svoj glas i sjećam se da sam nakon svega brisala suze, tj. mokro lice.

Je li vam se ikad dogodio sličan san ili događaj?

Zadnja dva dana sam provela iznimno intenzivno - i duhovno i tjelesno...

Kao što smo pisali mi koji smo bili - bila je studentska duhovna obnova koju je vodio fra Ivo Pavić... Tamo sam napokon i fizički upoznala nekoliko dragih članica našeg Foruma... Bili smo zajedno te dvije večeri... Prve sam večeri bila toliko umorna i gladna da nisam mogla baš ni normalno pratiti naš razgovor...Drugi je dan također bio pun napora, ali sam odlučila da me ništa neće spriječiti u odlasku na duhovnu obnovu - pa makar se onesvijestila od slabosti i umora koji me pratio...

Već prve večeri sam osjetila neke plodove..Isus mi je postao još bliži, a jedna se odluka u mom srcu iskristalizirala - više nije bilo dotadašnje neodlučnosti..

Druge sam večeri odlučila obavezno ići na osobni blagoslov i polaganje ruku, htjela sam dožvijeti taj osobni susret s Isusom o kojem je fra Ivo govorio... Unatoč umoru i ponekad nemogućnosti koncentracije zbog velikog društva oko sebe u tom kinu gdje je bila obnova - sve što sam mogla sam uložila u to da želim potpuno pripadati Isusu - iskreno sam se odrekla baš svakog grijeha...i bez straha sam htjela do kraja postati Isusova...
Nakon ispovijedi sam stala u red za polaganje ruku i osobni blagoslov...Uh, imala sam tremu - znala sam da idem na osobni susret s Isusom... Uvjeravala sam Ga cijelo vrijeme u mislima da sam spremna odreći se svega i da Mu želim služiti...Osjećala sam veliko strahopoštovanje, nije mi bilo svejedno...Bila je nak glasna i brza pjesma - to me dekoncentriralo i mislila sam: Ah, zašto pjevaju tako glasno i tako brzo...
Meni oduvijek više leže laganije pjesme, volim da je sve nježno i lagano..
I taman kad sam doalzila na red, počeo je psalam:
Gospodine, Ti si pastri moj..ni u čem ja ne oskudijevam...
To je moj omiljeni psalam, to je moja omiljena melodija, to je moje omiljeno čitanje na Misi... Nošena zvucima omiljenog psalma krenula sam na binu...Kroz glavu mi je samo prolazilo: OK, Isuse, spremna sam..Jesam...
Zadnje riječi kojih se sjećam su: Trpezu preda mnom prostireš...
...Tad sam sklopila ruke i čekala fra Ivu..Prilazi mi i smije se..blsitav osmijeh i samo me gleda bez riječi...I ja gledam njega s velikim osmijehom, gotovo sa suzama od sreće... I tako se mi gledamo i onda on kaže: Spremna?
Ja kažem s osmijehom: Jesam!
A on: Onda idemo!
Ja: Idemo!

I tad se više ne sjećam niti jel položio ruku na moju glavu, niti jel mi dodirnuo ruke, samo sam ojsetila kako me nešto nježno i lagano povuklo prema dolje. Svega sam bila svjesna, nisam osjećala ništa spektakularno, ali sam bila vrlo, vrlo sretna i mirna u tim trenucima...
Nakon toga je nestao moj umor i osjećala sam se kao da sam spavala 2 dana, a ne da sam premorena i kad sam došla kući - bila sam potpuno odmorna i svježa..
Divno mi je kako me fra Ivo pitao baš: Spremna?
Upravo te riječi sam neprestano ponavljala u sebi 2 dana i stvarno sam se osjećala spremnom da se potpuno, baš u svemu sve predam u Božje ruke.
Osjećam da sam sad još sigurnija i sretnija nego sam bila!
Isusa nikad nisam osjećala bližim i živijim...
Predraga Elenora mi je puno pomogla jednim savjetom - odgovorila mi je na moja višemjesečna pitanja i nedoumice... I nestalo je neodlučnosti - sad se napokon potpuno pouzdajem u Boga...

Bilo je na toj duhovnoj obnovi i dosta "popratnog sadržaja" - bili su ili tamo, ili su me dopratili tamo, ili sam ih vidjela poslije duhovne obnove - svi oni s kojima sam bila povezana simpatijom - i sad mi je napokon sve jasno - raščistila sam u ta dva dana sve neraščišćene odnose...tj. Isus je sve to sredio i uzeo u svoje ruke, a ja se samo divim plodovima bratske Ljubavi prema bližnjemu...

E da...i taman kad sam dolazila nakon osobnog blagoslova na svoje mjesto - dočekala me divna poruka naše Gospe koju mi je proslijedila voljena Moya...


Sve vas volim, a osobito pozdravljam sve rage forumaše: Elenoru, Anušku, Cvjetića, Mayu Mary i Matiju!

Teška je noć iza mene...Bolji je ipak izraz: naporna i besana...puna nekog košmara...

Našla sam se jučer sa svojim bivšim dečkom da se oprostimo jer odlazi u Split, tamo je dobio radno mjesto. Kao što znate, bila sam neodlučna što poduzeti u vezi naše moguće zajedničke budućnosti. Neodlučna sam bila i jučer, nikakva odluka u meni...
Na kraju smo odlučili da ćemo sve predati u Božje ruke i uz nastavak kontakta vidjeti jesmo li stvarno jedno za drugo.
Kao što znate, on nije katolik. Vjeruje u Boga i prekrasan je čovjek, ali ne pripada nijednoj religiji...
Nisam se uopće (osim molitvom) pripremala na to što ću mu reći sad "na kraju"... Znala sam da smo oboje sigurni, iako opet ništa ne odlučili...
Na kraju sam osjetila da mu moram reći neke važne stvari, samo mi je to u trenutku došlo i rekla sam mu ovo:
-neka se uvijek kad sagriješi pokaje za svaki svoj grijeh pred Bogom i neka ga se odrekne (Tomislav Ivančić mi je rekao da na taj način oproštenje dobivaju ljudi koji nisu pripadnici nijedne religije i nemaju mogućnost sv. ispovijedi)
-rekla sam mu neka to čini često i objasnila mu da je i najmanji grijeh velika prepreka između njega i Boga i da njegove molitve neće biti uslišane ne ispovijeda li svoje grijehe, neka pazi da uvijek bude u milosti Božjoj
-napomenula sam mu sve što znam o anđelu čuvaru i neka se oslanja na njega i neka mu se neprestano obraća u molitvi
- za njega sam se posebno molila sv. Leopoldu i papi Ivanu Pavlu II: rekla sam mu da sam zamolila Isusa da mu njih dodijeli kao njegove zaštitnike i neka se moli i njima i neka ih uvijek osjeća uz sebe jer oni su sada njegovi zaštitnici
- naravno, rekla sam mu da uvijek može računati i na majčinsku ljubav naše Marije

Eto, to sam mu dala "za poputbinu"...taj je izraz u knjizi "Dobra sreća" jako lijepo upotrijebio Stjepan Lice...
Moj je bivši dečko bio iskreno dirnut svime što sam mu rekla i znam da je ozbiljno shvatio tih nekoliko savjeta koje sam mu rekla samo s jednom namjerom: željom da se spasi i da bude u Vječnosti...
Nije bilo tuge na rastanku, nikad moj odnos s nekim ne ovisi o blizini ili daljini koje nas dijele...

Kad sam došla kući - nikako nisam mogla zaspati...Izmolila sam sve molitve...S velikom vjerom. Molila sam sa željom da mi Isus da nekoliko sati sna jer jako sam iscrpljena, a čeka me težak dan na poslu...

Nažalost, sna nije bilo... Zaspala sam tek poslije 5h ujutro...na 45 minuta... No, što sam sve uspjela sanjati u tih 45 minuta: užasne snove... Ja inače ne mogu vidjeti nikakvu ranu na koži, jako sam osjetljiva na to (mogu vidjeti krv, ali ne ranu).. I sanjala sam kako mi je cijelo tijelo strašno izranjeno...Sanjala sam sebe kako ležim u krevetu sva izrezana po tijelu - gotovo sam fizički osjećala strašnu bol i s užasom promatrala kako mi se tijelo raspada - komadi mesa su padali s mene !!! Najveću sam bol osjećala u stopalima i kad sam pogledala ranu na stopalima - od užasa sam se probudila... To je bilo nešto negledljivo i jako bolno. U tim sam trenucima pomislila: Kako li je tek Isusu bilo...Kad sam ustala i išla u kupaonicu - mene su stvarno jako boljela stopala i nisam mogla stajati na njima, sve me peklo...
Nekako sam se spremila i s velikom glavoboljom krenula na posao i shvatila da sam - sinoć izgubila novčanik i sve dokumente... No, za to se uopće nisam brinula - čim sam zamolila sv. Antuna da mi pomogne oko novčanika (nisam nimalo sumnjala da ću ga naći) - nazvala sam restoran u kojem sam sinoć bila i oni su rekli da me čeka novčanik...

Znam da se neki neće složiti sa mnom oko mog doživljaja te besane noći (koje su česte kod mene) - ali ja sam sigurna da se to sam Sotona pobunio protiv mene jer je moj bivši osjetio snagu i istinitost "naputaka" koje sam mu dala jučer..I znam da će ih se držati koliko god će moći...


No, ja sam dobro - već je moje tijelo naviklo na malo spavanja!

Malo, ali slatko svjedočanstvo o tome kako Bog spaja srca i putove...


Ima jedna meni predraga članica na ovom Forumu... Po godinama bih joj mogla biti kći i nije da se puno dopisujemo, ali riječi koje razmijenimo su - predivne... Riječi koje spajaju naše duše...
Sjećam se kad mi je stigla njena prva poruka - bila sam presretna... Otad sam s njom kao vezana nekim finim nitima...
S mnogima sam se čula telefonom ili vidjela, s njom nikako da stupim u kontakt...

Riječ je o divnoj Magdaleni1...

Prije nekoliko dana sam joj ostavila svoj broj mobitela u poruci...

Prije dva-tri dana na moj službeni broj na poslu je nazvala jedna fina i topla žena... Tražila je moju kolegicu koje nije bilo...

Prije dva dana me Magdalena zabunom nazvala na mobitel (nisam se uspjela tad javiti) i jučer sam joj uzvratika poziv...Tad se nije ona mogla javiti..Kad me kasnije nazvala - rekla mi je da me zabunom nazvala, mislila je da je to nečiji drugi broj..

I tako mi lijepo razgovaramo, prvi put u životu i ubrzo se dotaknemo naših poslova i tad smo shvatile da je ona ljubazna žena koja me poslovno nazvala prije dva-tri dana na bila upravo MAGDALENA!!! Razgovarale smo jedna s drugom, a da to nismo ni znale...

Kako je to predivno.... Kako nas Bog spaja... Na kakve sve načine..

Jedno malo svjedočanstvo...

Molili smo prije nekoliko mjeseci za zaručnika moje prijateljice koji je naglo dobio neke psihičke smetnje... Nisu živjeli vjernički, iako su službeno katolici...
Njemu se stanje nije poboljšavalo, sve se više bojao i bio zarobljen raznim strahovima..Sve se dogodilo preko noći..Vjenčanje su morali odgoditi... U jednom telefonskom razgovoru (kad je moja prijateljica bila na rubu snage= - rekla sam joj neka se obavezno moli sv. Leopoldu za pomoć i zagovor, dala sam joj devetnicu Njemu u čast i ispričala joj par situacija u kojima je meni Leopold odmah pomogao...Povjerovala je u njegovu pomoć kao dijete... Prva nakana je bila da joj zaručnika iz sobe s rešetkama prebace u običnu sobu..Ta je molitva bila uslišana odmah drugi dan nakon prvog dana devetnice... Nazvala me presretna kako to Leopoldić brzo pomaže...
Nagovarala sam ih da idu u Tabor, ali uvijek je nešto iskrsnulo i nisu mogli ići... No, barem su počeli odlaziti na Misu...Što prije nisu..Shvatili su da im jedino Bog može pomoći...Kaže da joj je svake večeri zaručnik rekao: Nemoj mi zaboraviti "izmoliti Leopolda"...

Prije 4 vikenda su odlučili ići na seminar na 3 dana u Tabor... Prvi put u životu su sudjelovali na nečemu takvome... Prije me moja prijateljica nikad nije razumjela kad sam joj pričala o duhovnim seminarima, nije uopće to shvaćala i pitala se što je sa mnom (znamo se od 5. godine života)...
Prvo malo predivno čudo je bilo (ja sam ih prijavljivala) što su njenog zaručnika smjestili u sobu u Taboru koja nosi ime upravo sv. Leopolda Mandića!!!
E, kako ih je i tamo lijepo dočeako sv. Leopold... Svoje nove vjernike, nove vraćene duše...

U nedjelju me nazvala moja prijateljica, nakon seminara - ni sama nisam baš mogla odmah povjerovati - ali ona se POTPUNO obratila... SVE je shvatila... SVE joj je postalo jasno nakon 28 godina života... Bila je spremna primiti dar prave vjere... Rekla mi je da se osjeća kao da je zaljubljena... Njen je glas toliko sretan, veseo - nikad je nisam takvu ni vidjela ni čula... Već želi početi i s molitvama sv. Brigite, neprestano čita duhovne knjige, sluša duhovnu glazbu... Ona se obratila u trenutku... Kakve li radosti u njenom žviotu..Ona je uvijek bila divna osoba, ali ipak pomalo udaljena od Boga, pogotovo zadnjih 10 godina... I evo je sad - moja Senka je postala prava vjernica...
Kako se većinom čujemo telefonom, bojala sam se da će je možda pustiti taj njen žar...Molila sam Boga da joj povratak u svakodnevicu ne otme taj njen dar koji si joj poklonio...I nije se predala!!! I dalje joj je teško i na poslu, i u obitelji (bolesni i majka i otac) i zaručnik nije još do kraja ozdravio (ali je neusporedivo bolje! ) - ali ona sad na sve gleda drugačijim očima... Vidim da je čvrsto odlučila slijediti Isusa... Prije sam s njom mogla razgovarati samo o nekim općenitim stvarima, a sad - sad ne možemo prestati razgovarati o Bogu....
Njen se zaručnik također promijenio, tj. približio Bogu, ali čini mi se da je ipak ona bila otvorenija i spremnija na novi život..No, ne sumnjam da će i on uskoro postati pravi obraćenik - već i sad je na divnom putu...

Hvala vam, Isuse, Marijo i sv. Leopolde na obraćenju moje prijateljice i njenog zaručnika!