www.tebe-trazim.com

Samo će se duhovni folkloraši pozivati na privatne objave. Pored katekizma, Ratzingera, Tome Akvinskog, Sv. Augustina i brojnih drugih bi se trebali pozivati na privatne objave, napose one upitne autentičnosti. Taman posla.

Svaka objava je privatna nakon smrti Ivana apostola.
Njegovom smrću završava Biblija i dio koji je sigurno nadahnut Duhom Svetim.
Naravno da Bog u punini vremena djeluje kroz povijest spasenja.
Zato postoje privatne objave, od kojih neke su priznate od Crkve, a neke (još) nisu.
Omalovažavanje privatnih objava je ishitreno i brzopleto.
Očito nisi upoznat sa njima.
Duhovni folklor? Znaš li ti što je folklor?

Svakako oprezan treba biti prema pismu:

sv. Pavao jasno upozorava: »Sve provjeravajte: dobro zadržite…« (1Sol 5,21);

Bog pak neumorno svakome od nas po Pismima govori:

»... ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna, bit ćeš usta moja« (Jer 15,19b).

»Neka mi narod nauče razlikovati sveto od nesvetoga, lučiti nečisto od čistoga« (Ez 44,23, govoreći o Lev 10,10).

»Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati «(1Kor 2,14).

»Svakomu se daje objava Duha na opću korist... jednomu sposobnost razlikovanja duhova« (1Kor 12,7,10).

»... već po zloći budite djeca, a po razboritosti budite zreli ljudi« (1Kor 14,20).

»I ovo je moja molitva: Neka vaša ljubav sve više raste u pravoj spoznaji i svakom rasuđivanju« (Fil 1,9).

»Uistinu, koji je god još pri mlijeku, ne snalazi se u nauci o pravednosti, jer je dijete. A jaka je hrana za odrasle, za one koji navikom imaju uvježbana osjetila za razlikovanje dobra i zla« (Heb 5,13-14).

»Ljubljeni, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu« (1Iv 4,1).

Da, Billy, znam što je folklor i mogu ti sa sigurnošću reći da su te "privatne objave", osim onih koje je Crkva priznala (iako ni od njih bas nema koristi za pojedinca), kao i karizmatski pokreti a.k.a kristofori, ništa doli duhovni folklor i da pojedinac nemam apsolutno nikakve duhovne "koristi" od toga.

Nek ti Bog prosvijetli pamet jer nisi svjestan sto govoris. Ti dakle dopustas da objave mogu biti od Boga,a to su barem one koje je Crkva priznala,a onda kazes da su i te bozanske objave potpuno beskorisne. Ne mogu shvatit tu logiku. Kao da Bog moze ciniti beskorisne stvari. Evo ti samo nekoliko primjera koliko mogu biti korisne:

1. Objave sv. Margarete M. Alacoque iz kojih je proistekla divna poboznost Presvetom Srcu. Kolike su duse u toj poboznosti pronasle put spasenja i posvecenja
2. Objave sv.Brigite Svedske. Procitaja na ovom forumu kolike duhovne plodove ubiru vjernici koji pobozno mole 15 molitava sv.Brigite koje su joj dane u privatnoj objavi
3. Objave sv.Katarine Laboure u kojim Gospa daje Cudotvornu medaljicu. Kolika su se cuda dogodila po toj medaljici. Procitaj kako se cudesno obratio u Rimu onaj bezbozni zidov Alfons Ratisbone. I to obracenje plod je jedne privatne objave i ne moze se onda reci da je ta objava bila beskorisna.
4. Objave u Lourdesu. Koliki su tu cudesno ozdravili jer je sv.Bernardica povjerovala u tu privatnu objavu.
I mogo bih jos nabrajat stotine primjera iz kojih se jasno vidi koliku vaznost za zivot Crkve i za spasenje vjernika mogu imati te privatne objave

Ja jos ne kuzim kako Katolik moze vjerovat da ljudska osoba ne moze pogrijesit. To mi nikako nije jasno Niko ne kuzi o cemu Boni prica. No, meni se cini da je Boniju problem prihvatit poniznost. Eh, to je vec druga stvar...



Koliko kuzimo ona nije ni blizu toga da postane svetac, a knjige su jos na indexu zabranjenih knjiga. Dakle stav Crkve je jasan. (Kad su knjige o kopernikovom svjetonazoru bile na indexu, onda su bile tamo s razlogom, jer se taj sustav nije mogao dokazat jos stoljecima unaprijed. No bojim se da Valtrota nikad nece biti proglasena sveticom. Stoga, dakle, prestani predstavljat to kao Katolicki nauk).

Apropo objava kako onda tumačiti riječi sv. Ivana od Križa:
Mi više nemamo razloga ispitivati Boga, niti On ima motiva da nam govori kao prije, jer od kada nam je darovao Sina, koji je Riječ, On nema drugih riječi za nas i sve nam je rekao u jednom hipu, i nema nam više što govoriti.

Ofc da moze (ljudska osoba pa prema tome i papa) pogrijesit', samo je ovdje puno svetijih od pape menščini, uključujući i Bonija.

Privatne objave upravo mogu pojedinci biti od važnosti za rast u vjeri. O Kristoforima neznam puno, pa ih neću komentirati.
Možeš biti savršen i svet katolik, a da uopće ne vjeruješ u ‘privatne’ objave. Upravo stoga jer one ne donose ništa novo, jer već sve imamo u javnoj objavi, nismo dužni vjerovati niti u one ‘privatne’ objave koje imaju imprimatur od strane Crkve. Ipak one mogu pomoći pojedincu u duhovnom rastu. Zato ih ne treba odbacivati ili omalovažavati.

Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca. Kršćanska vjera ne može prihvatiti objave koje žele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. To se javlja u nekim nekršćanskim religijama, a i u nekim novijim sektama koje se zasnivaju na takvim ‘objavama’.

Sve što sadrži ‘privatna’ objava potvrđena imprimaturom od strane Crkve, ono je što je već sadržano u Svetom pismu. Ovo je i jedan od kriterija provjere je li ‘privatna’ objava došla od strane Duha Svetoga; ukoliko nema suprotnosti s objavom u Svetom pismu. Dokument Verbum Domini (pod brojem 14) govori nešto opširnije o ‘privatnim’ objavama – koji im je smisao i svrha te kako se ispravno odnositi prema njima: „Kriterij za istinu privatne objave jest njezina usmjerenost na samoga Krista. Kada se ona udalji od njega, tada ona zacijelo ne dolazi od Duha Svetoga, koji nas vodi unutar Evanđelja, a ne izvan njega. Privatna objava je pomoć za ovu vjeru, i očituje se kao vjerodostojna upravo zato što upućuje na jedinu javnu objavu. Stoga crkveno odobrenje privatne objave ukazuje uglavnom da dotična poruka ne sadrži ništa što proturječi vjeri i dobrim običajima; dopušteno je tu poruku javno obznaniti, i vjernici su ovlašteni da je u razboritom obliku prihvate. Privatna objava može uvesti nove naglaske, izložiti nove ili produbiti stare oblike pobožnosti. Ona može imati određenu proročku narav (usp. 1 Sol 5,19-21) i može biti valjana pomoć za bolje razumijevanje i življenje evanđelja u sadašnjem času; stoga je ne treba zanemarivati. Ona je pomoć koja se nudi, ali nije obvezujuća njezina upotreba. U svakom slučaju, to mora biti stvar hranjenja vjere, nade i ljubavi, koje su za sve trajni put spasenja“.

Popis zabranjenih knjiga je ukinut 14. lipnja 1966. godine, a ukinula ga je Kongregacija za nauk vjere na čelu s papom Pavlom VI.
Pitam se zašto si se referirao na nešto što ne postoji?
Hoće li biti netko proglašen svetim tebe neće pitati pa nas tvoje mišljenje ne zanima.

Štovanje Presvetog Srca Isusova
je pobožnost nastala na privatnim objavama koje Crkva koristi kao moćno sredstvo spasenja.

Želimo li dozvati u pamet važna razdoblja, kojima je ovo štovanje prolazilo tokom povijesti kršćanske pobožnosti, odmah vidimo, kako nam se pred očima javljaju imena nekih, koji su u toj stvari stekli posebnu slavu, i koje moramo smatrati pionirima jednog oblika religioznog štovanja, koji se privatno i postepeno sve više širilo u redovničkim zajednicama. Navodimo, među onima, koji su učvrstili to štovanje Presvetog Srca Isusova, koji su postepeno doprinosili njegovu razvitku i koji su, na taj način, za nj posebno zaslužni, na primjer: sveti Bonaventura, sv. Albert Veliki, sv. Gertruda, sv. Katarina Sijenska, bl. Henrik Suzo, sv. Petar Kanizije, sv. Franjo Saleški. Sveti Ivan Eudes je sastavio prvu liturgijsku službu u čast Presvetog Srca Isusova, čiji je svečani blagdan, uz odobrenje mnogobrojnih francuskih biskupa, proslavljen prvi puta 20. listopada 1672. god. Ali zacijelo, među onima, koji su promicali ovaj vrlo plemeniti način štovanja, najodličnije mjesto zauzima sveta Margareta-Marija Alacoque. Ona je, sa svojim duhovnikom, blaženim Klaudijem de la Colombiere uspjela, svojom žarkom revnošću, da se ta pobožnost, već vrlo razvijena, utemelji, na veliko udivljenje vjernika, i da se razlikuje od ostalih vrsta kršćanske pobožnosti svojim vlastitostima ljubavi i zadovoljštine Miserentissimus Redemptor."

("S radošću ćete crpiti vodu na izvorima Spasiteljevim"Enciklika Pape Pija XII. o štovanju Presvetog Srca Isusova)


OBJAVE PRESVETOG SRCA ISUSOVA

Prva objava Srca Isusova

Prva objava Srca Isusova klauzurnoj redovnici Pohoda Marijina, svetoj Margareti Mariji Alacoque dogodila se 27. prosinca 1673. na blagdan svetog Ivana Apostola i Evanđelista u samostanu Paray-le Monial. O tome sveta Margareta govori:

"Jednom dok sam bila pred Presvetim Sakramentom, potpuno uronjena u tu božansku nazočnost tako silno da sam zaboravila na samu sebe i na mjesto gdje se nalazim, prepustila sam se tom božanskom Duhu, predala sam srce snazi njegove ljubavi. On me potaknuo da veoma dugo počivam na njegovim božanskim prsima, gdje mi je otkrio sve divote svoje ljubavi i nerazjašnjive tajne svoga Presvetog Srca koje mi je uvijek sakrivao. Ovdje mi ih je prvi put otkrio. Tada mi reče: "Moje božansko Srce tako žarko voli sve ljude, a posebno tebe da nije moglo više zadržati u sebi oganj svoje žarke ljubavi. Ti ga moraš proširiti i objaviti ljudima da bi se obogatili tim dragocjenim blagom što ti ga otkrivam. Taj oganj u sebi nosi posvetnu milost i spasenjsku milost, koje su potrebne da ljude sačuvaju od ponora propasti. Izabrao sam tebe, koja si u sebi poput ponora nedostojna i u neznanju, da se ispuni veliki plan i da sve to bude moje djelo." (AB 63)
Druga objava Srca Isusova

Druga objava se vjerojatno dogodila 2. lipnja 1674. Sveta Margareta Marija Alacoque je ovako opisuje: "To presveto Srce pokazalo mi se kao sunce, koje je blistalo sjajnom svjetlošću poput prozirnih kristala. U tom vanjskom sjaju Srce Isusovo je bilo okrunjeno krunom koja simbolizira rane što mu ih zadajemo svojim grijesima. Nad Srcem se nalazio križ koji je ondje od prvih časova njegova utjelovljenja, a to znači od časa kad je bilo oblikovano i presveto Srce." (AB 65)

Treća objava Srca Isusova

Treća objava se vjerojatno dogodila 1674., također u mjesecu lipnju, oko blagdana Tijela Kristova. Sveta Marija Margareta to opisuje ovako:

"Jednom dok je Presveti Sakrament bio izložen, nakon što sam se osjećala sva povučena u svoju nutrinu, u neobičnoj sabranosti svih mojih osjetila i moći, ukazao mi se Isus Krist, moj božanski Učitelj. On je sav bio u sjaju slave, sa svojih pet rana što su blistale poput pet sunaca. Iz tog svetog čovještva izlazili su sa svih strana plamenovi, a osobito iz njegovih klanjanja vrijednih grudi, koje su izgledale poput kakve peći. Kad su se otvorile, otkrio mi je Srce tako milo i ljubazno, koje je bilo živo vrelo tog ognja. Tada mi je otkrio nepojmljive divote svoje čiste ljubavi i kako ju je preobilno pokazivao ljudima. Oni su bili tako nezahvalni i pravili se da ga ne poznaju. Rekao mi je: "Pažljivo slušaj moj glas i ono što od tebe zahtijevam kako bih te raspoložio da izvršiš moje nakane." (AB 76)

Četvrta objava Srca Isusova

Četvrto ukazanje Srca Isusova, takozvana Velika objava, dogodila se u vrijeme Tijelovske osmine između 13. i 20. lipnja 1675., najvjerojatnije 16. lipnja. Sveta Margareta Marija Alacoque pripovijeda:

"Dok sam jednom bila Pred Presvetim Sakramentom, u osmini Tijelova, primila sam od svoga Boga izvanredne milosti njegove ljubavi…Pokazujući mi svoje Božansko Srce reče: "Evo Srca koje je ljude toliko ljubilo te nije ništa štedjelo sve dok se nije iscrpilo i istrošilo da bi im posvjedočilo svoju ljubav. Kao zahvalnost ja od većine ljudi primam samo nezahvalnost, njihovim nepoštivanjem i svetogrđima, njihovom hladnoćom i njihovim prezirom što mi ih iskazuju u tom Sakramentu ljubavi. Najviše me to boli što su to srca meni posvećena koja se tako odnose prema meni. Zato te molim da prvi petak nakon osmine Presvetog Sakramenta bude posvećen posebnim blagdanom da bi se častilo moje Srce tako da se toga dana prima pričest i tako da se naknadom dade zadovoljština za uvrede… Obećavam da će se moje Srce otvoriti da bi obilno izlilo moć svoje božanske ljubavi na one koji mu iskažu tu čast i koji nastoje da se ona njemu iskazuje."
Odgovarajući na to kao da ne znam kako ću moći ispuniti ono što je od mene tako dugo želio, naredio mi je da se obratim na njegova slugu što mi ga je poslao za dovršetak tog nacrta. (AB 110)


Uz četiri objave, Otkupitelj je dao posebno obećanje koje se nalazi u pismu, vjerojatno iz svibnja 1668., koju je svetica pisala majci De Saumaise, svojoj bivšoj poglavarici. Prisjeća se da je joj je jednog petka, za vrijeme svete Pričesti, Isusu putio ove riječi: "U prekomjernom milosrđu svoga Srca, obećavam ti, da će njegova svemoguća ljubav udijeliti milost konačne pokore svima onima, koji se budu pričestili kroz devet prvih petaka uzastopce. Neće umrijeti u mojoj nemilosti, niti bez svetih sakramenata. Moje Srce bit će im sigurno utočište u tom posljednjem času."