Nisam ja uveo termine veliki papa nego crkva.
Moje je mišljenje da je i Ivan Pavao II veliki papa i siguran sam da imam brojne istomišljenike.
Hrvati su voljeli tog poljaka.
Moje pitanje je odgovor na tvoje provokativno pitanje po čemu je papa Franjo mali.
Ako nije veliki ne znači da je mali.
Ali to je tvoja logika. Ako je crno nije bijelo.
Poanta je što dotični nema karizmu koju je imao njegov prethodnik.
Ti ignoriraš činjenicu da je Ivan Pavao II omiljen u hrvata. Umanjuješ značaj činjenice da je bio prijatelj Hrvatske.
Tvoja logika nije inženjerska kao moja. Očito si vješt u kominukaciji ali i nepotrebnom kompliciranju.
Po tvojoj logici ja sam reako da sam ja bez grijeha. Samo zajedljiv um može tako zaključiti.
Ako je oholost mater svakog grijeha ne znači da je svaki grijeh ujedno i oholost kao što ti i tvoja mater svaki ste svoja osoba. Niste jedna iako ti si proizašao od nje.
Jednostavno izvor svakog grijeha je oholost, pa kada čovijek teži savršenstvu i svetosti ide obrnutim putem ka izvoru grijeha tj. oholosti.
Sjetimo se sv.Pavla koji je imao trn da se ne uzoholi.
Skandalozan zaključak je tvoj zaključak. Moje je priznanje da imam brojne druge grijehe ali ne oholost.
Termin ignoriranja se odnosi na papu.
Ispada da što je u Poljskoj grijeh nije u Njemačkoj.
Nadam se da si čuo za pismo četvorice kardinala.
Odobrvaš li ti pričest za protestante?
Što je za tebe sveta misa? Jel to gozba ili žrtva?
Katolik nema šta ići na misu kod protestanata jer je to misa bez mise u kojoj je svatko i nitko svećenik, gdje nema euharistiskog Isusa....
Ni Adam nije kršten pa je spašen.
Nauk o prvoj dogmi je jasan.
,,Srcem vjerujemo i ustima ispovijedamo jednu Crkvu ne krivojernika, nego svetu Rimsku, katoličku, apostolsku, (i) vjerujemo da se izvan nje nitko ne spašava.’’ (Inocent III., Eius exemplo, 1208. god., DH 792)
,,Jedna je naime sveopća Crkva vjernika, izvan koje se uopće nitko ne spasava.’’ (IV. Lateranski sabor, 1. pogl. [Definicija protiv albigenza i katara], 1215. god., DH 802)
,,Nadalje, izjavljujemo, kažemo i defmiramo daje u potpunosti potrebno za spasenje, da svako ljudsko stvorenje bude podložno Rimskom prvosvećeniku.’’ (Bonifacije VIII., Unam sanctam, 1302. god., DH 875)
,,Čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda, “nitko tko se nalazi izvan Katoličke crkve, ne samo pogani” nego niti Židovi niti krivovjernici ili odvojeni ne mogu biti sudionici vječnog života, nego će ići u oganj vječni “koji je pripremljen đavlu i anđelima njegovim” [Mt 25,41], osim ako joj budu pripojeni prije kraja života; jedinstvo crkvenog tijela vrijedi toliko da crkveni sakramenti vrijede samo onima koji ostaju u njoj, kao što i postovi, milostinja i druga djela pobožnosti i vježbe kršćanske vojske postižu vječnu nagradu (samo u njoj). “Nitko se ne može spasiti osim ako ostane u krilu i u jedinstvu Katoličke crkve, koliku god on dijelio milostinju, pa za Kristovo ime prolio i krv”. (Firentinski sabor, Cantate Domino, 1441. god., DH 1351)
,,Ja isti N. koji ovime svojevoljno ispovijedam i istinito držim ovu svetu katoličku vjeru, izvan koje se nitko ne može spasiti, obećavam, zavjetujem se i prisežem da ću je najpostojanije, uz Božju pomoć, čuvati i ispovijedati u potpunosti i neokrnjenu do posljednjeg daha života, te da ću se truditi, koliko to bude do mene, da je čuvaju, uče i propovijedaju moji podložnici ili oni za koje ću se morati brinuti po svojoj dužnosti; tako mi Bog pomogao i ovo sveto Božje evanđelje.’’ (Pio IV., Iniunctum nobis [Tridentski sažetak vjerovanja], 1564. god., DH 1870)
,,Isto tako treba spomenuti i odbaciti najtežu zabludu u kojoj se neki katolici jadno nalaze, a koji misle da vječni život mogu postići ljudi koji žive u zabludama i koji su izvan prave vjere i katoličkog jedinstva. A to se naime najviše protivi katoličkom učenju.
Poznato je nama i vama, da oni koji se nalaze u nesavladivom neznanju oko naše presvete religije, i koji revno obdržavaju naravni zakon i njegove zapovijedi koje je Bog upisao u srca svih ljudi, i koji su spremni pokoravati se Bogu, koji provode pošten i ispravan život, mogu snagom božanskog svjetla i uz pomoć milosti, postići vječni život, jer Bog koji u potpunosti vidi, istražuje i pozna duh, duše, misli i sklonosti svih, po svojoj najvećoj dobroti i milosrđu ne može nikako trpjeti, da itko bude kažnjen vječnim mukama tko nema krivnje slobodno počinjenog grijeha.
Vrlo je poznata naime katolička dogma, da se nitko ne može spasiti izvan Katoličke crkve, i da ne mogu postići vječno spasenje oni koji prkosno ustraju protiv autoriteta iste Crkve i defincija, koji su tvrdoglavo odijeljeni od jedinstva iste Crkve i Petrovog nasljednika rimskog prvosvećenika, kojemu je Spasitelj povjerio čuvanje vinograda.’’ (Pio IX., Quanto conficiamur moerore, 1863. god., DH 2865-2867)
,, [Osuđene teze:]
16. Ljudi u obdržavnju bilo koje religije mogu pronaći put vječnog spasenja i postići vječno spasenje.
17. Treba biti barem u dobroj nadi u vječno spasenje svih onih, koji nikako nisu
bili u pravoj Kristovoj crkvi.’’ (Pio IX., Syllabus, 1864. god., DH 2916-2917)
,,Među onim štoje Crkva uvijek propovijedala, i što neće nikada prestati propovijedati, nalazi se i ona nepogrješiva tvrdnja kojom bivamo poučavani: ‘Izvan Crkve nema spasenja’.
Ipak, tu dogmu treba shvaćati kao stoje shvaća sama Crkva. Naš Spasitelj naime nije dao privatnim sucima tumačiti ono što se nalazi u pokladu vjere, nego crkvenom učiteljstvu.
Kao prvo, naime, Crkva uči, da se tu radi o najstrožoj zapovijedi Isusa Krista. On je naime izričitim riječima naredio svojim apostolima da poučavaju sve narode da vrše sve ono što je on sam zapovjedio. Među Kristovim zapovijedima najmanje mjesto ne zauzima ona, da se krštenjem mora ući u mistično tijelo Kristovo, a to je Crkva, i priključiti se Kristu i njegovom zamjeniku, preko kojeg on na vidljiv način upravlja Crkvom. Zbog toga se neće spasiti nitko tko odbije podvrgnuti se Crkvi, ili tko odbije poslušnost rimskom prvosvećeniku, Kristovom zamjeniku na zemlji, znajući da je Crkvu na božanski način osnovao Krist.
Naime, Spasitelj nije samo dao zapovijed da svi narodi moraju ući u Crkvu, nego je ustanovio da je Crkva sredstvo spasenja, bez kojeg nitko ne može ući u slavu nebeskog kraljevstva.
Bog je svojim beskrajnim milosrđem htio, da ona sredstva spasenja, koja su upravljena prema posljednjem cilju samo po Božjoj odredbi, a ne i po unutarnjoj nužnosti, pod određenim okolnostima i tada mogu postići učinke potrebne za spasenje, kada se koriste samo težnjom ili željom. Vidimo naime, da je to na svetom Tridentskom saboru jasnim riječima izrečeno kako za sakrament preporođenja tako i zasakrament pokore.
Isto naime treba reći i o Crkvi, ukoliko je ona opće sredstvo spasenja. Kako bi netko postigao vječno spasenje, ne traži se uvijek da on stvarno uđe u Crkvu kao njezin ud, nego se traži, da joj se pridruži barem težnjom ili željom.
Ta pak želja ne mora uvijek biti izričita, kao što se događa kod katekumena; nego tamo gdje čovjek trpi od nenadvladivog neznanja, Bog prihvaća i uključnu želju, koja se tako može nazvati, jer se ona nalazi u dobroj sklonosti duše, kojom čovjek želi svoju volju uskladiti s voljom Božjom.
To je jasno rečeno u [enciklici Pija XII.] … o mističnom tijelu Isusa Krista. U njoj naime vrhovni svećenik jasno razlikuje između onih, koji stvarnosti Crkve pripadaju kao udovi, i onih koji Crkvi pripadaju samo željom . . . . ‘Među udove Crkve treba stvarno pribrojiti samo one koji su primili kupelj preporođenja i koji ispovijedaju pravu vjeru, a nisu sami sebe jadno odijelili od cjeline tijela, ili ako ih zakonita vlast nije iz njega izopćila zbog učinjenih teških prijestupa’.
Potkraj te isti enciklike, (papa) vrlo ljubaznom dušom poziva sve one na jedinstvo, koji ne pripadaju cjelini Katoličke crkve, spominjući one ‘koji su upravljeni prema mističnom tijelu Spasiteljevom nekom nesvjesnom težnjom i željom’, te njih nipošto ne isključuje od vječnoga spasenja; s druge pak strane tvrdi, da se oni nalaze u takvom stanju “u kojem ne mogu biti sigurni za svoje vlastito vječno spasenje… jer im nedostaju toliki i tako veliki nebeski darovi, koji se mogu uživati samo u Katoličkoj crkvi’.Tim dalekosežnim riječima (papa) pobija kako one koji iz vječnoga spasenja isključuju sve one koji samo uključnom željom pripadaju Crkvi, tako i one koji lažno tvrde da se ljudi u svim religijama podjednako mogu spasiti.
I ne smije se naime misliti daje dovoljna bilo kakva želja za ulazak u Crkvu, da se čovjek spasi. Potrebno je naime da želja, kojom je netko upravljen prema Crkvi, bude prožeta savršenom ljubavlju ; a uključna želja ne može imati učinak ako čovjek nema nadnaravnu vjeru.,,A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.’’ (Heb 11,6). Tridentski sabor proglašava: (Dekret o opravdanju, pogl.
: ,,vjera je početak ljudskog spasenja, temelj i korijen svakog opravdanja, bez koje je nemoguće omiljeti Bogu i stići u sudioništvo njegove djece”.
Iz rečenog je naime jasno, daje ono što se iznosi u komentaru “From the Housetops”, fasc. III kao pravo učenje Katoličke crkve, jako udaljeno od nje, te da je ono vrlo štetno kako za one koji su u Crkvi tako i za one koji su izvan nje…. Isto se tako ne može razumjeti, kako Institut ‘St. Benedict Center’ može biti dosljedan sebi, ako za sebe kaže daje katolička škola, i takva želi ostati, a nije u skladu s propisima Kan. 1381 i 1382 Cod. Iur. Can., te daje postao izvor nesloge i pobune protiv crkvenog autoriteta, i uzrok mnogih zbrka u savjesti. Isto tako nije jasno, kako se redovnik, naime P. Feeney, prikazuje kao ‘branitelj vjere’, a u isto vrijeme se ne ustručava napadati katehetski naputak koji je predložila zakonita vlast.’’ (Pismo Sv. Oficija nadbiskupu Bostona, 1949., DH 3866-3873)
,,Sveti Sabor obraća se dakle prije svega na katolike. On pak uči, oslanjajući se na Sveto Pismo i Predaju, da je ova putujuća Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva; a On naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja (usp. Mk 16, 16; Iv 3, 5), potvrdio je time i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji, iako im nije nepoznato da je Katolička Crkva od Boga ustanovljena po Isusu Kristu kao potrebna, ipak ne bi htjeli ili u nju ući ili u njoj ostati…
Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evanđelje i Njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje djelom izvršiti Njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti, mogu postići vječno spasenje. Božanska Providnost ne uskraćuje pomoć potrebnu za spasenje onima koji bez svoje krivnje nisu još došli do jasne spoznaje Boga i nastoje, ne bez božanske milosti, postići pravi život. Sve što se kod njih nalazi dobro i istinito Crkva smatra pripravom za Evanđelje i kao dano od Onoga koji rasvjetljuje svakoga čovjeka da napokon ima život. Ali često su ljudi prevareni od Zloga bili zaluđeni u svojim mislima i zamijenili Božju istinu lažju, služeći više stvoru nego Stvoritelju (usp. Rim l, 21. 25) ili su živeći i umirući bez Boga u ovom svijetu, izloženi krajnjem očaju. Zato Crkva, da bi promicala slavu Božju i spasenje svih ljudi, sjećajući se zapovijedi Gospodinove: »propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju« (Mk 16, 15), marljivo nastoji oko misija i značaja Crkve.’’ (Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium, 14; 16)
Okomio si se na Međugorje.
Zar tvrdiš da to nije najveća ispovijedaonica današnjice?
Očito je da se po polodovima lako zaključuje da je tamo Gospa prisutna na poseban način.
Kako to da je Valtorta na popisu zabranjenih knjiga (o kojem nemaš pojma da je ukinut) a papa Pio XII je dao da se tiska.
Popis zabranjenih knjiga konačno je ukinut 14. lipnja 1966. godine, a ukinula ga je Kongregacija za nauk vjere na čelu s papom Pavlom VI.
Baš me zanima na koji popis ti misliš?
Opet kako obješnjavaš slučaj sv. Faustine. Ista je bila zabranjena a sada je jedna od čitanijih knjiga.
Osim PIA XII i Ivan XXIII sa svetim oficijem ju je osudio i to dva puta. Danas je to kongregacija za nauk vjere.
Prvu od dviju osuda Sveti je oficij donio na zajedničkoj sjednici 19. studenog 1958. Izjava je sadržavala tri zaključka o štovanju Božanskog Milosrđa proizišlom iz objava s. Faustini:
1. Nema dokaza o nadnaravnom porijeklu ove pobožnosti.
2. Ne treba ustanoviti nikakav blagdan Božanskog Milosrđa.
3. Zabranjuje se širenje slike i spisa posvećenih ovoj pobožnosti.
Svi smo vidjeli tu sliku, makar u prolazu, i mogli bismo je prepoznati. Ona kao daje imitacija slike Presvetog Srca Isusova, imitacija s jednim nedostatkom: ne vidi se Srce koje nas je toliko ljubilo da se dalo našim grijehom izraniti i probosti kako bi nas od njega otkupilo. Taj je nedostatak znakovit, jer pobožnost Božanskom Milosrđu proistekla iz objava s. Faustini podrazumijeva očekivanje bezuvjetnoga Božjeg milosrđa,ne zahtijevajući od nas nikakvu pokoru, nikakvo sudjelovanje u Kristovu ispaštanju za naše grijehe. Takva je pobožnost svjetovna, pa nije čudno što se, u duhu idolopoklonstva, onima koji budu štovali sliku Milosrdnog Isusa obećava pobjeda nad neprijateljima već u ovom životu.
Svoju drugu uredbu o štovanju Božanskog Milosrđa nadahnutom objavama s. Faustini Sveti je oficij objavio 6. ožujka 1959. U njoj opet zabranjuje da se širi slika Milosrdnog Isusa i spisi s. Faustine o čašćenju Božanskog Milosrđa, a kaže se i da je na biskupima da odluče o tome kako ukloniti one slike Milosrdnog Isusa koje su već izložene za javno štovanje.
Dvojica papa dakle snažno su opomenula vjernike na duhovnu opasnost od ove pobožnosti. Pio XII. stavio ju je na Indeks, a Ivan XXIII. dvaput osudio preko Svetog oficija. No onda ju je ponovo lansirao Ivan Pavao II., koji je već u prvoj godini svojeg pontifikata pokrenuo postupak za kanonizaciju s. Faustine te za ustanovljenje blagdana Božanskog Milosrđa.
Na Bijelu nedjelju, 30. travnja 2000. proglasio je s. Faustinu sveticom, a Bijelu nedjelju Nedjeljom Božanskog Milosrđa. I kako se ne zabrinuti zbog toga, pogotovo znamo li da je 30-40 godina prije s. Faustine jedna druga poljska redovnica, Marija Franciska Kozłowska, u istom gradu (Płock) primila objavu "božanskog milosrđa", u skladu s kojom je sa svećenikom Janom Kowalskim osnovala pokret mariavitâ. Ubrzo je Kozłowsku i Kowalskog papa Pio X. izopćio, a njihova sekta najprije se priključila starokatolicima, ali su je poslije čak i oni izopćili, zbog "mističnih zaruka" njezinih svećenika sa "sestrama". Jana Kowalskog je na čelu mariavitske "Crkve"naslijedila njegova žena, "biskupica". Sjedište je mariavitske sekte grad Płock s mariavitskom katedralom – "Hramom milosrđa i ljubavi", grad u kojem su objavu o "božanskome milosrđu" primile i s. Marija Franciska Kozłowska i s. Faustina Kowalska, zbog čega su se mariaviti veoma obradovali crkvenom priznanju ove druge objave, smatrajući ga neizravnim priznanjem one prve.
Ovo gore su činjenice. Ja nemam problema sa tom pobožnosti. Ovo sam naveo da se da se vidi kako pape mogu oprečno djelovati.