Dragi Slugo, HVALA TI na divnim savjetima!!!

I mišljenjima...i stavovima...ma na sveeemuuu....
I ja se slažem s tobom!
Onome tko nam se iskreno sviđa, sigurno ćemo se i mi svidjeti!
Kod mene je tako bilo u 99 posto slučajeva!
Nije bilo samo u onome jednome, iako sam uvjerena da se i tom čovjeku sviđam, samo ne dovoljno!
Uvijek sam se vodila rečenicom koju sam pročitala u ranoj mladosti i koja me oduševila jer sam odmah spoznala da je istinita: LJUBAV PRIVLAČI LJUBAV.
Upoznavala sam stotine simpatičnih dečki i muškaraca, zaista raznolikih, i tko god mi je bio makar iskreno simpatičan..njegova je simpatija također bila uzvratna. Nisam se puno zaljubljivala, ali u koga god sam bila zaljubljena, i on se zaljubio u mene.
Za onog kolegu ne mogu reći da sam bila zaljubljena, nisam si to ipak htjela dopustiti, ali da, svim srcem sam imala želju bolje ga upoznati.
No to je gotova stvar, on nije iskreno zainteresiran, dobio je mnogo, mnogo diskretnih, ali jasnih, vrlo simpatičnih znakova da mi je divan kao osoba i da sam ga željela upoznati...spajali su nas dvije godine...ali nije uspjelo.... Ali - NEMA VEZE!!!
Bog je toliko dobar da nikad nisam osjetila ni patnju ni tugu u vezi te situacije, samo neku laganu tugu u početku, kad sam shvatila da se baš njemu ne sviđam dovoljno...
Zapravo sam zahvalna i za to iskustvo..ipak se ne možemo baš svakome svidjeti toliko da poželi cijeli život biti s nama! A to je i dobro..da je tako...ne može se svatko svakome svidjeti u preobilnoj mjeri...tad bi nastao totalni kaos...
Godine me za sad još ne brinu...iako sam od onih koji ne vole starenje i najradije bih cijeli život ostala tako mlada....No prije 2-3 godine me starenje više brinulo nego sad.... Sad sam već prihvatila da nemam više 20 godina i da nije to ništa loše...Nekako mislim da je zaista divno biti u 30ima...i po stanju duha, duše..ali i tijela..Čini mi se da ću ih pamtiti kao najljepše razdoblje u životu....iako ispada da sad "cendram"...
Vjerujem da je moguće jako lijepo i dostojanstveno starjeti i da čak ni nas žene ne treba brinuti što ćemo s godinama gubiti ljepotu i svježinu. Bolje je gledati na to kao da ćemo se preobraziti....na našem će se licu i tijelu vidjeti što smo proživjeli i kakvi smo ljudi....Ako budemo dobri, naravno da ćemo i dobro izgledati!
Jako mi se sviđaju Slugini savjeti o tome kako djevojka može mladiću pokazati da joj se sviđa..ili žena muškarcu....
Žene to jednostavno znaju jako lijepo i diskretno, a opet jasno, pokazati..kad su u prilici...tj. kad su uz tu osobu...
Nikad neću zaboraviti kako sam upoznala onog svog divnog bivšeg dečka.... Bio je na glasu kao zavodnik i kao pomalo hladan dečko...Ja sam došla raditi na Hvar kao animatorica....djevojke iz mog tima su mi ispričale o njemu sve najgore: Ma toliko je bahat...uopće se ne želi družiti s nama...misli da je valjda Apolon...(tako su ga i zvali)...
Ja nikako da ga danima upoznam, a do tad sam već stvorila loše mišljenje o njemu...
I muški dio tima mi je govorio sve najgore o njemu: Ma daj, samo pliva, samo se bavi sportom, uopće mu nije do izalazaka...ma neki čudan tip...
Kad sam se našla za stolom s njim (slučajno...sami nas dvoje)...ja nisam mogla skinuti pogled s njegove ljepote koja me tad kao mladu djevojku baš prenerazila..ali još više - nisam mogla više SRCE ODVOJITI OD NJEGOVOG SRCA kad sam vidjela s kakvom TOPLINOM, BLAGOŠĆU, SIMPATIČNOŠĆU I DOBRIM NAMJERAMA razgovara sa mnom...Mislila sam da to nije taj dečko o kojem sam danima slušala samo loše...da je hladan i umišljen....
No ono što nikad neću zaboraviti je ta moja tadašnja NEVINOST DJETETA. Meni nije palo na pamet da ga zavodim ili sl....on je mene toliko oduševio da ja nisam mogla SKINUTI OSMIJEH S LICA... Ja sam se toliko smijala da sam cijelo vrijeme samo govorila u sebi: Pa daj, prestani se smijati...pa mislit će da si luda, što se toliko smiješ!!!
To je bio takav osmijeh koji nisam mogla ni na sekundu zaustaviti...u cijelih sat vremena tog našeg prvog susreta i razogovora...Nisam ništa skrivala...iskrenošću dječjeg srca je iz mog srca provalio taj osmijeh koji ništa nije moglo zaustaviti....
I on se smijao cijelo vrijeme.... Imala sam osjećaj da ga poznajem cijeli život....
Mi smo se u tih sat vremena zbližili kao da smo oduvijek neki prijatelji ili par...
Iako sam mu tako brzo i lako tim svojim osmijehom (on se smijao mom osmijehu i pitao se kako se mogu toliko smijati mu...da ne govori baš toliko duhovite stvari...) spontano dala do znanja da mi se sviđa....ipak sam cijelo ljeto bila na oprezu...i tek na kraju ljeta sam, nakon svakodnevnog divnog čistog druženja donijela odluku da će on biti moj dečko....
Veza je potrajala skoro 10 godina....bio je to i jest najbolji dečko kojeg sam ikad upoznala, sto puta bolje osobnosti nego ja....Teška srca sam prekinula vezu jer sam se "ohladila" kad je zbog posla morao otići živjeti 500 km od mene.... i ni danas nisam sigurna je li mi to bila prava odluka...
No srce mi ne dopušta da se vratim, barem za sad...jer mislim da mu ne bih mogla dati dovoljno ljubavi. A on zaslužuje najbolje i najviše...
Uglavnom, DIVNI su ti počeci.....
I to sam primijetila, kad god je bila velika zaljubljenost u pitanju - ma to se odmah počelo samo od sebe nekako događati...doslovno u prvih par minuta ti vidiš da ti se ta osoba jako sviđa..da je želiš bolje upoznati...Nije čak bilo ni misli o tome: Kako da mu pokažem da mi se sviđa? Sviđam li se i ja njemu??
Nekako se to odmah vidjelo.
No to je tako valjda samo u ranoj mladosti.
Otad se kod mene sve promijenilo i kasnije nisam mogla lako pokazati da mi se netko sviđa....
Kad mi se zadnji put jedan čovjek svidio, 2008. g., UPLAŠILA sam se toliko da sam pobjegla i nisam mu se mjesecima javljala....Bilo me strah njegove ozbiljnosti, izgrađenosti...iskrenosti i žara kojim mi je pristupao i vidio me kao svoju djevojku....Trebalo je 2 godine da to prebolim. Pobjegla sam od drugog najboljeg čovjeka na svijetu kojeg sam do tad upoznala. On je sad već oženjen, zakasnila sam tad sa svojom reakcijom...ali nema veze, sad mi je to prekrasna uspomena.....
I tad sam naučila, te 2008. g., kad ponovno dođe netko tko će me oduševiti, pa makar će me to i plašiti, ja ću OSTATI! Ja ću ostati uz tu osobu pa makar ni glasa neću imati i makar neću znati ni što reći.... ni kako se ponašati....
Naučila sam na tom iskustvu da nikad više neću pobjeći kad mi divan čovjek izjavi svoje iskreno sviđanje i kad me obaspe nježnošću.
Sad sam opet kao ona 21 godišnja ja koja je onako spontano i hrabro dopustila svom srcu da pokaže sviđanje, toplinu i to daruje drugom čovjeku....
I hvala Bogu, sad sam puuno pametnija nego tad i neće mi se dogoditi neke greške koje sam tad zbog svoje nezrelosti počinila!