www.tebe-trazim.com

Dobila sam otkaz sa svog prvog radnog mjesta početkom ljeta ove godine i još uvijek se nisam, nažalost, suočila s tom stvari- dobila sam otkaz!!! Jednostavno se ne mogu do kraja izmiriti s tim, dobila sam otkaz, nisam dala, nego dobila! Nisam htjela ići, nego sam dobila nogu!

Još u sebi imam neki gorak okus prema svim tim ljudima iz bivše firme, još se fokusiram na stvari koje sam radila tamo, kao da vjerujem podsvjesno da će mene netko zvati tamo opet, a neće... vjerojatno! Pa se želim usavršiti na stvarima koje sam radila... Uglavnom provodim vrijeme na tome kako ću usavršiti neke stvari koje sam tamo radila, umjesto da aktivno tražim novi posao... I znam ja to da to nije u redu, ali ne ide mi taj zaokret u glavi baš lako... Krenem, pa neće u meni nešto...

Da, to je bio posao mojih snova, nešto što sam željela... I istina, nisam se pokazala baš... Bila sam dobra, ali ne i najbolja... Mogla sam bolje i tu vlastitu krivnju ne mogu priznati, nego tražim nešto u šefu, kolegama... Južnom vjetru...

S druge strane, možda i nisam kriva ja, kriza je u svijetu, plaće su bile jedva isplaćivane... Rečeno mi je na početku, da neće biti lako i ipak sam prihvatila taj posao...

Htjela bih raditi to isto, ali se bojim doći negdje i da će mi netko reći, ti si nekompetentna, idi doma! Nije ovo za tebe...

A ja znam duboko u sebi da je to to! Znam da mogu, da bi mi inače jednostavno bilo... Da bi mi to bilo mačiji kašalj!

Dok sam tamo bila neku sam blokadu u sebi imala, na radnom mjestu sam napredovala koliko sam mogla, međutim, kada bi doma došla i trebala nešto čitati o tome... blokirana i ne ide...
I osjećala sam i ljubomoru mojih što bližnjih, što daljih, kao da nisam imala blagoslova...

Jako me je bolilo što mi majka nije čestitala niti izrazira radost kad sam diplomirala i dobila posao (jako dobar)... Ona, koja je prekinula studij da bi rodila mene, pa brata, pa sestru i još dvoje... I čitav život domaćica, u kući...
Kada bih u jutro na posao odlazila imala sam osjećaj kao da idem negdje gdje ne smijem...
I otac... Osjećao se ugrožen, jer je mislio da će mi plaća biti veća od njegove... pa mi je predbacivao ružne komentare...


I nakon svega toga, nitko nije izrazio tugu kad sam dobila otkaz... Čula sam da se naslađivala kasnije, ćaća utihnuo...

A ja još nezaposlena, još rastu troškovi života...
I sve više i više zatvorena u četiri zida, sve manje i manje spavam normalno, jedem normalno... Zatvaram se u sebe...

[b]Isuse, dođi i proslavi se, pomozi da križ skupa iznesemo...
Molim te...
Hvala ti![/b]

Što činiti kad zvanje dođe u pitanje? Ako kažem: "Izgubio sam svoje zvanje", podsjetit ću se da zvanje nije statička stvarnost; da se ono razvija uz moju suradnju i da ono blijedi zbog mojih propusta. Ako ustvrdim: "Prevario sam se... Nisam zrelo odlučio... Pod pritiskom sam se odlučio... Bitni uvjeti su se promijenili i moram revidirati izbor..."? - tada ni slijepa vjernost prvoj odluci, ni nagle promjene, nisu dobra rješenja. Trebam se u Božjoj prisutnost pitati zašto nisam siguran da je ovo Volja Božja i kako pronaći istinu i mir. Teoretske diskusije, vraćanje s gorčinom na prošlost ili nada da će mi promjena vanjskih okolnosti pomoći... nisu mi ni od kakve koristi.

Promjenom i obnovom vlastitog života postižem izgubljeni mir i slobodu.

Prihvaćanjem Božje Volje pobjeđujem sebeljublje, nezadovoljstvo, gorčinu i nemir.

Prihvaćanjem pametnih ljudskih savjeta, pa i kritika postajem mudriji i bolji.

Prihvaćanjem žrtve popravljam pokvareno, nadoknađujem propušteno.

Prihvaćanjem starog puta, ali sada s čistim, jasnim i bistrim motivima...

Ako uza sve to ne nađem mir, znak je da ovo nije moj put i da mogu tražiti drugi. BtB.

Htjela sam reći sljedeće: mi smo npr. u službi otkad ja radim imali 6 pripravnika (srednja sprema). I nitko nije ostao. Uglavnom su k tome i volontirali.. Neki su bili izuzetno dobri radnici, neki malo lošiji, za jednog sam stekla dojam da mu to baš i ne leži (taj i nije u struci, danas). Za svakog mi je bilo žao kad je odlazio, kao što mi je žao i što moja dva bratića već par godina sjede kod kuće...
Poanta koju sam htjela reći je da ti mladi ljudi nisu mogli baš ništa učiniti da ostanu, bez obzira kako kvalitetno radili. Jednostavno nije bilo potrebe, bili su višak.
Teška je situacija, velika nezaposlenost. Mislim da si u prednosti jer imaš fakultet, čini mi se da VSS ipak lakše nađe posao u struci, nego srednja ili viša. Želim ti puno ustrajnosti i dobre volje u traženju novog posla. Ne prepuštaj se malodušnosti, a pogotovo nemoj tražiti krivicu u sebi, nego hrabro u nove izazove. Božji blagoslov ti želim.

ps. I blagoslivljaj svoje roditelje, moli...

Draga sestrice
zasigurno ti nisi kriva za odlazak iz te firme.
Jednostavno to je bio tvoj put.
Zato ne tuguj, ne razmišljaj zašto i kako?
Već pregledaj natječaje,
predaj molbe i vidjet češ
Bog će dati posao.
Posao na kojem si potrebna
baš ti takva.
Sve će biti dobro,
sve je u Božjim rukama.
Ne strahuj,
ne brini,
ne postavljaj pitanja,
već hrabro sa Isusom
u novi početak.
Jer tebe čeka novi posao,
samo otvori svoje srce i prihvati ga
i prije nego napišeš molbu,
prihvati i zagrli posao
svim svojim srcem i uskoro
češ biti i imati ponovno posao,
i to bolji nego prije.
Sretno.!
Isus kročio s tobom
i pokazivao ti pravi put.

jedna osobu koju poznajem je imala 20 god odlican posao i do tada jako dobro placen... i sve se to guralo 20 godina... ona je dobro obavljala svoj posao i imala je "krug prijatelj" kojima je znala reci i intimne stvari jer im je naivno vjerovala... no kada je doslo otpustanje radnika... ona je bila visak... prije nego je dobila otkaz jedna osoba iz firme je rekla: ova tamo tvoja kuma i prijateljica nije ti prava prijateljica... sto je bilo sokantno... mislila je da ih ta osoba zeli posvadati... da prica gluposti... ali nazalost te rijeci su se obistinile...

kada su otpustali radnike... ta kuma je bila "iznad nje" i mogla se je zaloziti da ostane... no nije... okrenula je leda... i osoba koju poznajem ostala je na ulici... dobila je neku otpremninu ali to je tek toliko do mozes neko vrijeme prezivjeti... psihicki se slomila... kad je trebala neku potporu... samo da je netko iz te firme sa kojima je kumovala 20 godina nazvao i pitao da li treba pomoc ili kako je... malo znaka paznje... no nitko nije okrenuo broj... ostala je sama... sa velikom gorcinom...

upala je u krizu... nije vise htjela slusati nikoga... zatvorila se u 4 zida... nije htjela traziti posao... postala je nevjerojatno nervozna... sve ju je smetalo... kad joj se spomenuo posao.... ona bi u grceviti plac pala... lupala vratima... sve samo zato sto se nije mogla pomiriti...

na ulicu nije htjela uopce izaci... pa sto ce ljudi reci... do tada super placen posao... a sad kod kuce...

utjehu je nasla u djeci jer se posvetila odgoju djece... oni su tada isli u skolu... i njima je dala cijelu sebe... i tako malo po malo vrijeme je lijecilo rane...

pocela je nakon vise od 4 godine napokon traziti novi posao... pohadati tecajeve... usavrsavat se... i otvorila se Bogu... tada je zagrizla... ja cu naci posao... i sa Bozjom pomoci nasla je... sad radi iako je to bio jako trnovit put... 1000 puta su je odbili... usla u uzi krug od 8 ljudi na manje... i onda dode netko sa vezom... i svi otpadnu... ali Bog je dao snage i ustrajala je u trazenju...

nasla je drugi iako slabo placen... kao trgovac u ducanu jednom... dok je prihvatila taj posao kaze da je jedva uspjela prihvatit... jer se jos nije bila pomirila sto je izgubila toliko dobro placen posao koji je bio u skladu sa njezinim obrazovanjem... ali eto... ponizila se i prihvatila...





ovo sam sve pisao kako bi shvatila da ne moras odustajat... ustraj u trazenju posla... moli Bogu da ti pokaze put... kod trazenja... vec ce Bog urediti tvoj zivot... ali ti moras biti uporna... pobjediti strah (nekada zna biti dugotrajan proces) i krenuti naprijed... u nove pobjede...

neka ti bude sa Bozjim blagoslovom trazenje posla