www.tebe-trazim.com

Evo izdrzala sam pola godine, bez bludnosti i ovog groznog grijeha, naravno uz Boziju pomoć i krunicu.
Svaki dan molim deseticu krunice za čistoću i uspijevam nekako, ali ponekad se teško borim s tim,
i dođem u napast, onda se sjetim koliko sam vec izdrzala i ne pokleknem.
Ponekad se pitam dokad cu tako izdrzati i da li me Bog kuša tim grijehom,
znajući da sam tu najslabija, da vidi kolika je moja vjera

Nisam mislila da nas Bog navodi na zlo nego da ponekad mozda
dopusti da nesto dogodi da vidi koliko smo jaki ili mozda slabi

Mislim da ste ovdje na krivom tragu. Ovo što ste vi napisali bi imalo smisla kad bi Bog bio sadist. On jako dobro zna koliko ste vi slabi ili jaki, I kolika je vaša vjera. A očito ste I vi toga svega svjesni. Dakle, koji bi bio smisao svega toga ako bi to bilo od Boga? Što bi On to vas mogao naučiti mučeći vas? I otkad to Bog muči? Ukratko, ne varajte se: prije će biti da je ovo što vam je Fran napisao.

Draga Nada1 Fran26 ti je dao tocan odgovor jer mi ljudi imamo tri neprijatelja ,a to su svijet ,tijelo i đavao svijet jer tamo cujemo vidimo pornografiju,silovanja ,kockanje i dr. , a tijelo ima svoje potrebe ,a to je hrana,voda itd., masturbacija je grijeh koji moze doci do ovisnosti ,a sotona tu koristi priliku da nas uvijek nekako potice na grijeh i on je taj koji koristi nase slabosti da bi nas naveo na jos veci grijeh i na kraju u ropstvo tom grijehu biti rob masturbaciji ili kad muz vara zenu ili obrnuto tu dolazi do loma brakova, raspad obitelji ,a sve zbog bludnosti i uzitka tijela i na kraju pate nevina djeca kojima se zbog necijeg uzitka tijela prekida bezbrizno djetinstvo i uvuceni su prerano u svijet odraslih i tu imaju opet djeca probleme radi roditelja koji se ne znaju ponasati i dati svemu granice i zivjeti pravi krscanski brak tako da je masturbacija samo pocetak ,a onda se prelazi sve dublje i covjek postaje zarobljen,a mi smo stvoreni kao slobodna bica i trebali bi zivjeti po Bozjim zapovjedima.

Moli se svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću jer on cijelog svog zemaljskog života čak ni mišlju nije bludno sagriješio!


I naravno da to nije nikakva Božja kušnja nego prava đavolska napast i grijeh tijela...
Vjerujem da ćeš možda baš od danas zauvijek napustiti taj grijeh jer si potpuno svjesna njegove odvratnosti.

Razumin šta si mislila. Ja san se javio jer si zamijenila riči kušnja i napsat, te uloge. Bog kuša, Sotona napstuje. Da i dalje ne bi bilo nesporazuma;

Za osobe koje ljube Isusa Krista nema teže muke od napasti. Naime, dok ih sve ostale kušnje, prihvaćene s predanošću, potiču da se još više sjedine s Bogom, napast ih potiče na grijeh, na odvajanje od Isusa Krista. Odmah moramo, međutim, pojasniti da napasti koje nas navode na zlo ne dolaze nikad od Boga, nego od đavla ili od naših zlih sklonosti: "Bog nikoga ne napastuje" (Jak 1,13); Gospodin, ipak, katkad dopušta da njemu najmilije osobe budu žestoko napastovane. Zašto? Ponajprije radi toga da u napastima upoznaju još više svoju slabost i potrebu Božje pomoći da ne padnu. Kada Bog obdari neku osobu duhovnim utjehama, njoj se čini da može svladati svaki neprijateljski nasrtaj ili da može izvršiti svako djelo koje je na slavu Božju. Ali kad je snažno napastovana, kad se nađe na rubu ponora u koji može svaki čas pasti, onda bolje upoznaje svoju bijedu i svoju nemoć da se opre, ako joj Bog ne pomogne. Slično je iskustvo imao i sveti Pavao koji piše: "I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim" (2 Kor 12,7). Osim toga, Bog dopušta napasti da se što više odcijepimo od zemlje i da većim žarom želimo doći u raj da ga ondje gledamo... Uz to, Bog dopušta da budemo napastovani kako bismo bili bogatiji zaslugama, kako je to rečeno u Svetom pismu: "Poslan sam tebi da te stavim na kušnju" (Tob 12,13). Kad je osoba napastovana, ne mora se, dakle, bojati da je radi toga u Božjoj nemilosti, dapače, tada se smije nadati da je Bog još više ljubi. Sv. Alfonz Liguori "Kako ćemo ljubiti Isusa Krista"


Dokle god ovdje živimo, ne možemo biti bez tjeskobe i kušnje.
U vatri se ispituje željezo, a u kušnjama pravedan čovjek.
Često ne znamo što možemo, kušnja nam otkriva što jesmo.
Nitko nije tako svet ni savršen a da ne bi pokatkad imao kušnji. Ne možemo sasvim bez njih.
Ipak kušnje, iako mučne i pogubne, često su vrlo korisne. Po njima čovjek stječe poniznost, pročišćenje i iskustvo.
Svi su sveci prolazili mnoge jade i kušnje i – napredovali.
Nema tako svetog reda ni tako sigurna mjesta gdje ne bi bilo kušnji i neprilika.
Dokle god čovjek živi, nije siguran od kušnji jer izvor je kušnji u nama.
U kušnjama i nevoljama provjerava se čovjekov napredak; tu njegova zasluga postaje veća, a krepost očitija.
Toma Kempenac "Nasljeduj Krista"


To nam i pismo kaže;

Jak 1,2-3 Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću.

Sir 2,1-5 Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak i ne nagli kad napast dođe. Prioni uz Boga i ne odmeći se, da bi bio slavljen na svoj posljednji dan. Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja.