Isus nikada nije molio da bi nekoga izliječio. Najteže ćete nekoga izliječiti molitvom. Jer molitva je znak da ti ne vjeruješ.Zato i moliš. Hočeš Boga navesti da ipak posluša tebe. Ni apostoli nisu nikada liječili molitvom. Mi naprotiv kršćani stalno molimo, molimo i uništavamo ono bitno...
Isus kaže nemojte blebetati kao pogani. Nećete biti uslišani zbog mnoštva riječi koje izgovarate u molitvi. A mi upravo suprotno radimo.Izmolimo 3 krunice, 7 Očenaša Kad naučimo da Isus govori o vjeri a ne o molitvi onda ćemo biti dobri hagioasistenti. Kad molimo onda sumnjamo da ćemo dobiti. I onda hoćemo Boga prisiliti da nam nešto dadne. I redovito ne dobivamo ništa. Mnogo molitve nam zatvara vjeru. Evanđelje je prepuno tekstova o vjeri. A vjera je sigurna spoznaja da me Bog voli. Isus kaže kad molite vjerujte da ste već dobili ono što molite. I vjera je očekivanje da će dobro doći od Boga. Prvo, vjera je spoznaja da me netko voli. Drugo, vjera je sigurno očekivanje dobra. Treće, vjera je projekt. Ja u duhu već vidim što će se dogoditi. Isus pita slijepca Što hočeš da ti učinim? Slijepac ne kaže Ja sam slijep, nego kaže Da progledam. Isus mu kaže Progledaj. To što vjeruješ i kažeš to će ti biti. Mi moramo potpuno od A, B, C učiti moliti. Mi molimo poganski. Mi molimo previše i time ubijamo vjeru. Niječemo Isusove riječi.
Obratiti se znači povjerovati da te Isus voli. Gledati svoje zdravlje ili zdravlje pacijenta i tako ga izvući iz bolesti. Vjera je svemoguća, ne molitva. Kad bi danas naučili dobro moliti, čudesa bi bila normalna, realnost našeg života. Mi smo od molitve napravili idol. Nama je važno što smo molili.Molitve od svetaca, od sv.Brigite, od sv.Franje. Mi vjerujemo u riječi molitve, a ne u Boga kome se molimo. Molitva je susret s Bogom. Molitva je gledanje u njegove oči. Molitva je put do vjere, ako je prava molitva. Naše molitve nas naprosto odvode od vjere. Kad molimo devetnicu za nekog bolesnika,onda govorimo E kad bi Bog njega ozdravio. Mi molimo, a ne vjerujemo. Mi stavimo ruke na glavu ili rame bolesnika i onda molimo, a u sebi duboko osjećamo Od tog neće biti ništa. Molitve nas odvode od vjere, evanđelja i Isusa. Najteže je sa pobožnim đavlom. Đavao vas neće navesti na grijeh, nego nas zavodi na otpad od Boga. On će tražiti da puno molimo a u to ne vjerujemo. Da se svaki dan pričestimo, a odmah zaboravimo da je Isus u nama. On će te navesti da puno čitaš Sveto pismo a ništa ne razumiješ. Ili će tražiti da razmišljaš ali krivo. Više ti nije važan Bog kojem se moliš nego molitva koju moliš. To je najteži problem naše crkve. Zbog toga postoji ateizam. Kako je moguće toliko moliti a ništa ne dobivati. Ili Isus ne govori istinu ili mi ne činimo ono što on kaže. Jer on kaže Molite i dobit ćete. Mi molimo i ne dobivamo. I ostajemo dalje dobri kršćani.Tko tu laže?
On kaže kucajte i otvorit će vam se.Kad si zadnji put kucao? Znaš li koja su to vrata na koja se kuca. Isus je vrata.I on je put do Oca. I ako prihvatiš njegovu riječ čitavim srcem, to je kucanje na njegova vrata. Isuse, ti si rekao i ja ti vjerujem. On je rekao tražite. Tražiti znači ići na sve strane kao da si nešto izgubio. A mi na njegovu riječ Molite i tražite i kucajte uvijek izmolimo molitvu. I očekujemo od molitve rezultat.A ne od Gospodina. To je teška bolest naše crkve. I kao što smo rekli da je opasno biti dobar vjernik, jer dobri vjernici ne vjeruju u evanđelje nego u svoju dobrotu, iako je jasno da je samo Bog dobar. Opasno je biti kršćanin. Kršćanin ne vjeruje u evanđelje. Kršćanin, to je jedan kulturološki pojam i stvarnost. Od sto krštenih kršćana 10 ili 15 ide u crkvu. A od njih sto možda samo dvojica koji zaista vjeruju u evanđelje. I zato se kršćani moraju evangelizirati. Treba crkvu reevangelizirati. Međugorje nije tu da bismo mi bili takvi kakvi jesmo, nego da mjenjamo svoj mentalitet. Da mjenjamo prema evanđelju svoj život. Kršćani trebaju prestati biti kršćani i postati Isusovi učenici. Bit Isusovih vjernika je obrat, obraćenje.
Kršćanin je ponizan kao sv.Petar.I on viče Idi Gospodine ja sam čovjek grešnik. A Isus kaže Ajde za mnom Petre, lovit češ ljude. Kršćani su kao Petar dobri pa kažu Isusu Ti nesmiješ ići na križ i trpjeti. A Isus im odgovara Odlazi od mene sotono.Jer ti ne misliš kao Bog nego kao svijet. Kršćani se stalno busaju u prsa da će oni biti vjerni do kraja Isusu. A onda već u uredu ili u javnosti kažu Ne, nisam ga nikada poznavao. To je bio Petar,prvi papa. Ali tek onda kad je sve to promjenio, kad je shvatio da je grešnik ali ga Isus oslobađa od grijeha.Kad je prihvatio da isus treba umrijeti jer će uskrsnuti , da je to put a ne kako Petar misli.Tek kad je vidio da ne branimo mi Isusa, nego Isus brani nas. Mi živimo suprotno od evanđelja a smatramo se kršćanima. Bit hagioterapijskog zdravlja je obraćenje. Naše gledanje života je bolesno. Isusovo gledanje je savršeno zdravo. Evanđelje je apoteka za duhovno zdravlje.Ne tvoja privatna religioznost. Tvoja slika Boga te ubija. Uzmi Isusa i njegovu sliku o Ocu.Ja i Otac smo jedno.Otac je u meni i ja u njemu.Tko di mene, vidi i Oca. Čitajte Matej 5, 6,7 poglavlje. Lako je obratiti ateista.Teško je obratiti vjernike kršćane. Jer kršćani imaju prepuno navika, i imaju previše uzaludnih molitava iza sebe.
Česti su prigovori nekatoličkih skupina da se ne bi smjelo moliti ponavljajući iste obrasce ili zazive. Potkrijepljuje se to poznatim Isusovim riječima iz evanđelja: ,,Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih.’’ No ipak, vidjeti ćemo da je ovdje riječ o uobičajenoj boljci fundamentalističkog pristupa tumačenju sv. Pisma i vjerskoj zbilji, gdje se uopće ne pravi razlika između značenjskog sadržaja određenog pojma i njegove izvanjske pojavnosti.
Da bi nam bilo najočitije jasno kako ovaj prigovor ne može stajati, konfrontirajmo ga najprije sa samom činjenicom da se u Starome i Novome zavjetu koriste brojne molitve – koje su ili pradviđene za ponavljanje jer sadrže ponavljajuće zazive, ili se kao takve stvarno izriču. Tako npr., sto trideset i šesti psalam sadrži 26 ponavljajući litanijskih zaziva, kao odgovor na poziv na hvalu Bogu: ,,Hvalite Jahvu jer je dobar: vječna je ljubav njegova! Hvalite Boga nad bogovima: vječna je ljubav njegova! Hvalite Boga nebeskog: vječna je ljubav njegova!’’ (Ps 136, 1-2. 26) Isto tako u hvalospjevu trojice mladića u peći, gdje imamo 37 zaziva: ,,Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših, hvaljen i uzvisivan dovijeka! Blagoslovljeno, slavno i sveto ime tvoje, hvaljeno i uzvisivano dovijeka! Hananijo, Azarjo, Mišaele, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!'' (Dn 3, 60-61. 97) Knjiga otkrivenja prikazuje nam anđele koji neprestano prinose Bogu iste molitve: ,,Ta su četiri bića - u svakoga po šest krila - sve naokolo i iznutra puna očiju. Bez predaha dan i noć govore: "Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!" I kad god bića dadu slavu i čast pohvalnicu Onomu koji sjedi na prijestolju, Živomu u vijeke vjekova, dvadeset i četiri starješine padnu ničice pred Onim koji sjedi na prijestolju i poklone se njemu - Živomu u vijeke vjekova. I stavljaju svoje vijence pred prijestolje govoreći: "Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno!" (Otk 4, 8-11) A naposljetku, i sam Isus ponavlja iste zazive: ''I ode malo dalje, pade ničice moleći: "Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti." I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: "Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo." Opet, po drugi put, ode i pomoli se: "Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!" I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi.'' (Mt 26, 39-44) Iz čega pak je definitivno jasno da ovaj prigovor nema nikakvog smisla, i da smisao Isusovih riječi mora biti drukčiji. Kakav točno, otkrit ćemo ako pogledamo nastavak govora: ,,Vi, dakle, ovako molite: 'Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!'' (Mt 6, 7-9), u kojem nam Isus donosi obrazac poznate molitve Očenaša. Svaki obrazac kao takav jest predviđen za ponavljanje, stoga mora biti da Isus upozorava na nešto drugo. Naime, molitveno ponavljanje zaziva može se činiti s dvojakim uvjerenjem: da će nas Bog uslišiti ,,zbog mnoštva riječi’’, odnosno same činjenice da smo formalno izrekli molitvu, ili da će nas uslišiti zbog našeg pouzdanja u njegovu milosrđe. Pogani su činili ovo prvo, a Isus nas upućuje na drugo. Osim toga, pogledajmo i apsurde do kojih nas dovode implikacije uvodnog prigovora. Iz tumačenja da se ne bi smjele molitve izricati ustaljenim zazivima, ispada da bi svatko morao smišljati neprestano nove molitve, i da bi to bio jedini kriterij ispravnog pristupanja Bogu. No, i time bi se podjednako moglo doći u situaciju da ,,blebećemo kao pogani’’ ako bismo vjerovali da nam sama ta činjenica može postići da budemo uslišani. Kod pokušaja da molitva uvijek drugačije izgleda, ona se pretvara u intelektualni misaoni uradak - dolazi iz razuma, a ne iz srca i kao takva nije više iskrena niti autentična nego zbog uljepšavanja biranim riječima, postaje neizravna, pretenciozna i Bogu naporna. A iskrenost i nevinost kod djece, koju nam Isus stavlja za uzor (Mt 18,3), očituje se baš u neumornom ponavljanju istih molbi. Stoga bi se prigovor mogao usmjeriti prema suprotnoj strani. Poznati obraćenik na katoličanstvo Scott Hahn primijećuje da se nedostatak sakramenata kod protestanata često pokušava nadomjestiti usiljenim propovijedanjem i nekvalitetnim 'treštanjem instrumenata', gdje se više ne nalazi prostor za osluškivanje Božjeg glasa u tišini. Nasuprot tome, Isus nam poručuje da je posve nebitno molimo li ,,iz molitvenika’’ ili ,,svojim riječima’’ ako smo svim srcem predani Bogu i pristupamo mu s potpunim pouzdanjem u njegovo milosrđe.za promicanje BOOK časopis....... kršćanskih vrednota
|