ostadoh duzna jedno malo -veliko svjedocanstvo za 18.svibnja kad smo skupa molili
par dana prije mucio me jedan mali zdravstveni problemcic, nista strasno, ali dostatno da bude smetnja.
dan prije mi se cinilo da vise ne mogu cekati i da moram kod lijecnika. radilo se o jednom gnojnom apscesu, za koji mi je trebao antibiotik, postalo je vec prilicno bolno i nelagodno.
jutro 18-og, zanimljivo cim sam sjela za komp -na TT naravno

, problem se rijesio, na nacin da vise nisam trebala lijecnika.
ono sto je bitno da bi ova sitnica bila svjedocanstvo nije problem koji je bio nerjesiv, jer bih se izlijecila i obicnim antibiotikom (no, ja zasita ne volim ici kod lijecnika, i idem uvijek u zadnji cas).
ali... to jutro mi je proslo kroz glavu da bi dragi Bog, ako zeli, mogao i tu sitnicu rijesiti. nisam molila za to, samo pomislila. vec sam i zaboravila na tu svoju misao, ali kad se dogodilo, bila sam silno sretna i uzbudjena i rekla sam spontano hvala.
zbog svog osobnog odnosa spram toga mislim da nije slucajnost (zbog prirode problema mogla bi i biti), vec zasluzuje da bude svjedocanstvo.
jos nesto...istog dana, sasvim slucajno

, bila sam sa svojom obitelji u molitvenim nakanama za taj dan. ima puno podrucja mog i naseg obiteljskog zivota na koje bih volila da se milost Bozja spusti. zasto je dragi Bog odabrao ovu sitnicu ja zaista ne znam. znam samo da Duh puse gdje hoce i kad hoce. i usudim se vjerovati da nece prestati puhati...
i jos malo objasnjenje za kraj, htjela sam svjedociti jos isto jutro, ali sam odlucila pricekati da se i sama uvjerim kako je u redu. kako je moguce da sam kasnije "zaboravila" to uciniti, ne znam. istina... na momente mi se cinilo i da ne pripada onim svjedocenjima koje svi ceznemo citati.
ali jutros...znam samo da sam jutros osjetila snazan poticaj da to ucinim.