www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 19 sij 2018 22:09

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 26 stu 2017 16:35 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 15 sij 2017 16:07
Postovi: 419
Podijelio: 9 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Nikakav Mjesec, zvijezde – samo nebo. Naime, da me poznajete in RL znali bi koliki sam ja obožavatelj neba, i to neba koji nije granica nego smjer i cilj naših života. Isto tako bi znali da najčešće kada ne znam riječima iskazati (da dogodi se da i ja ostanem bez riječi) emocije, njonjavost, ljubav, dirnutost - moja „šifra“ je do neba. Oni koji me znaju – znaju i što to znači, i baš takvo nebo je ovih dana dobilo još jednu dimenziju.

Također, blentava kakva jesam, ne gledam baš serije i filmove. Ako želite sa mnom o tome razgovarati – priznajem, bit cu grozan sugovornik. Lice će mi se ozarit na spomen Prijatelja, Izgubljenih, Nikite, Soprana, Three Hill-a, Tri metra iznad neba, Znaka…; ali to je sve što ćete od mene dobiti.
Ali, ako mi spomenete neku knjigu – tu sam na svome. Bez pretjerivanja, mislim da sam u životu pročitala popriličan broj knjiga, od trasha do svjetskih klasika, i uvijek bih na pitanje koja ti je najbolja knjiga slegnula ramenima jer takvo što ne postoji (ni knjiga, ni boja, ni pjesma), niti čitam knjige po nekoliko puta. Da, ima onih knjiga koje bi me bacale na dupe (Ana Karenjina, Večernji akt, Davidova pjesma, Zimski vrt, Alkemičar, Mali princ, Galeb J. Livingstone), kao i onih za koje bih nakon čitanja rekla „to je to“ (poput Udaj se i budi podložna).

Pitajte me danas koja knjiga mi je najbolja u svim konkurencijama – odmah ću odgovoriti Rođeni smo i nikada nećemo umrijeti (autori: Simone Troisi i Christiana Paccini).
To je knjiga koja je od prve do zadnje stranice punila mi oči suzama, knjiga koja je ostavila takav dojam na mene da sam se premišljala i pitala jesam li dostojna da uopće pišem (čak i ovdje) o njoj, knjiga koja je i mene na jedan način promijenila, knjiga koja me pronašla i knjiga koja je dala plesku „mom petogodišnjem planu“ i svim „idolima“ kojima sam težila.
To je knjiga koje mi je pokazala što znači biti Njegova, koja mi je pokazala što znači ljubiti, koja mi je pokazala kakva treba biti ljubav muža i žene, majke prema djetetu, prijateljice...

Knjiga / svjedočanstvo govori o životu Chiare C. Petrillo koja je u 28. godini umrla na glasu svetosti, ženi koja je do te dobi nadživjela dvoje, a umrla nakon rođenja 3. djeteta, ženi koja je dopustila Bogu da učini velike stvari u njezinu životu pretvorivši vlastitu svakodnevnicu u pozornicu ljubavi, a brak poziv na svetost, doživjevši mnogo proloma oblaka u svom životu.
Knjiga je izašla u nakladi Glasa koncila, a u predgovoru je don Jakov Rađa napisao: „učimo kako živjeti s pouzdanjem u Božji plan, kako Bog svaku sitnicu okreće na dobro i kako Bog može preobraziti život ako smo otvoreni djelovanju Njegove milosti.“

Na početnim stranicama knjige stoji Chiarina bilješka: „Voljeti jednu osobu znači prihvatiti da ne razumiješ sve o njoj, biti spreman promijeniti se, a to znači žrtvovati se, odreći se čega zbog nje.“
Chiara je svog muža Enrica upoznala u Međugorju, hodali su šest godina sa svađama i prekidima, ali zato njihov brak postaje nosivi stup svega, a milost se u sakramentu ženidbe umnažala. Enricu je otac umro što je bila zapreka da Chiaru u potpunosti zavoli jer je morao prihvatiti da osobe koje voliš umiru od danas do sutra. Voljeti Chiaru za njega je bilo preteško i kada bi prekinuli, osjećao bi se slobodnije – međutim, isplati se živjeti samo ako si spreman istinski voljeti.
Promjena u njihovom odnosu se dogodila onda kada ju je vidio da plače. Naime, krivio ju je za sve loše što mu se dogodilo. To je bila reakcija na sve rane i boli koje su mu veza s Chiarom i život uzrokovali. Smatrao je da ima pravo loše se ponašati prema njoj i da mu ona nešto duguje. Chiara je bila njegov „križ svetog Damjana“ pred kojim je mladi Franjo shvatio da je netko drugi prava žrtva. To je osoba koja stoji njemu nasuprot i koja ga ljubi onda kada se on na nju ljutito obrušuje.
Kasnije svjedočeći kaže: „Tvoja smrt, ljubljena moja, bila je potrebna da slijepi progledaju, žedni se napoje, umišljene oholice budu raspršeni…“

Vjenčavši se, njih dvoje su pokazali da brak nosi u sebi sposobnost stvaranja svetaca, ali za to je potrebno ljubiti onako kako je Isus ljubio Crkvu, u potpunosti i do kraja; gdje vrijedi logika križa: učiniti prvi korak i darovati se ne tražeći ništa od ljubljenoga. Ubrzo nakon vjenčanja, Chiara ostaje trudna te već tada kaže: „…čini mi se kao da ovo dijete nije moje, kao da nije za mene,“ a na drugom pregledu doznaje da djevojčica nema lubanju te postaje jasno da ne može preživjeti nakon poroda.
S obzirom na to da Enrico, igrom slučaja nije uz nju, pita se kako mužu saopćiti da stanje njihova djeteta nije spojivo sa životom. Međutim, Enrico joj na tu vijest kaže da će oni svejedno biti uz svoje dijete koliko god budu mogli (te ni u njega ne postoji opcija za prekid trudnoće). Tada Chiara shvaća da mala Marija koja raste u njenoj utrobi je pravi dar od Boga koji je poslao da pokaže Chiari koliko ju njen suprug voli i da je spreman zajedno s njom svakog dana izgovarati „Evo me.“ Maria je Božji dar, a Božji dar je uvijek Božji dar i u njega se ne dira. Čovjekom se ne postaje zbog posla, kuće, zdravlja ili ugleda, već zbog ljubavi. U ljubavi nema osrednjosti, niti se može živjeti od kamata.

Zbog velike količine plodne vode (normalno 1l, u Chiare 7l) Chiarin trbuh je i veći od uobičajenog prisiljavajući je da svjedoči velika Božja djela. Chiara i Enrico svjedoče da biti roditelj ne znači imati pravo na dijete te shvaćaju da je njihova zadaća djevojčicu pripremiti na susret s Bogom odmah nakon poroda. Sve odluke koje drugi nisu prihvaćali su zajedno donosili što ih je povezivalo na jedinstven način.
Trudnoća je komplicirana te iako im se savjetuje carski rez, Chiara želi roditi prirodnim putem i upućuje molitve Gospodinu. Iako djevojčica nema mozga, a samim time ni hipofizu – ne postoji mogućnost da se rodi prirodno; međutim, kada na dan dogovorena porođaja dođe u bolnicu, liječnik utvrdi da se Chiarino tijelo pripremilo na porod te da ima trudove. Maria je rođena te iako se očekivalo da će odmah po rođenju umrijeti, poživila je onoliko dugo da se krsti, da je njeni roditelji upoznaju te je 40 minuta kasnije (kako njena mama svjedoči) rođena za nebo.

Otprilike pola godine kasnije, Chiara je opet trudna, prve pretrage pokazuju da je sve ok, ali daljnji pregledi pokazuju da mali David je dijete s brojnim deformacijama, a bračni par pita Gospodina „Kamo nas vodiš?“. Zbog pritiska okoline rade pretrage ne bi li saznali krije li se neka genetska nepravilnost, no nalazi su jasni – u oba slučaja riječ je o slučajnosti, a kako kasnije svjedoče uistinu, bez Boga sve postaje slučajnost te se pitaju – ako Bog stvara život za vječnost, trebaju li mu oni kazati „ne“?
I ovdje, kako trudnoća odmiče, nalazi sve jasnije potvrđuju da i mali David ima „zakazan sastanak na nebu“.
Opet joj se savjetuje da rodi ranije, ona odbija te ovoga puta dobije trudove i prije predloženog datuma. Nakon rođenja, krštenja, nakon što se David upoznao s bakama i djedovima, rodbinom, nakon 38. min. odlazi u nebo, a njegov sprovod (kao i sprovod male Marije) postaje znak vječnog života. Chiara i Enrico postaju poput Torinskog platna – tko ga promatra, može odlučiti na njemu vidjeti samo znakove muke, ali tko želi – može uočiti i znakove uskrsnuća. Mali David je na dar od Boga dobio veliku zadaću – oboriti u svojim roditeljima velike Golijate i njihovu moć da o njemu i za njega odlučuju. Pokazao je da Bog čini čuda, ali ne po ljudskoj ograničenoj logici (nadilazeći naše želje i očekivanja).

Otvoreni su životu i Chiara je treći put trudna, djetetu odluče dati ime Francesco. Njoj se na jeziku pojavi velika afta, a zahvat koji je napravila ukazuje da je riječ o karcinomu. Nakon zahvata ne može govoriti, gutati, jedino protiv bolova može uzeti paracetamol (da ne našteti djetetu) te za noć koju proživljava i sama kaže da je doživjela „bolno iskustvo pomračenja vjere“.
Nalazi biopsije pokazuju da Chiara boluje od jednog od najagresivnijih tumora (koji najčešće pogađa 60godišnje muškarce pušače) – zmaja (kako ga ona naziva).
I po treći put joj liječnici preporučuju prijevremeni porod radi uspješnijeg liječenja, ali ona to odbacuje te moli Gospodina da se na bilo koji način odgodi operacija jer život ima smisla samo ako se potroši na drugoga, a Chiara nije umrla za Francesca, već je dala svoj život za njega. Prije poroda piše: „Molila sam Boga da me samo pusti da budem mama, kako bi ispunila svoju majčinsku dužnost što je bolje moguće. Znala sam da je ono što za njega mogu napraviti da ga štitim dok je u trbuhu, da ga potom dojim i tako mu pružim ljubav i antitijela. To sam morala učiniti i nitko me u tome nije mogao zamijeniti.“ I tako je Francesco rođen u 37. tjednu, prirodnim putem.

Znajući da mora ići na vlastitu operaciju te da ga neće moći dojiti moli svoje dvije prijateljice nazivajući ih „hraniteljicama“ objašnjavajući to riječima „moguće je ljubiti samo ako se prihvatiš takav kakav jesi“. Ona se mora podvrgnuti zračenju i kemoterapijama, jede kroz cjevčicu u trbuhu, ima mučnine, krvarenja po koži, a njihovi bližnji su svjedoci kako ljubav jednog bračnog para rađa plodovima neizmjerne radosti, pred kojom su problemi i poteškoće kao prepone na atletskoj stazi – „Tugu ću im u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveseliti (Jr 31, 13).
Njeno stanje se pogoršava, iskašljava krv, odustaje od dojenja kako bi se u budućnosti Francesco lakše navikao na odvojenost od majke, a novi nalazi pokazuju mnoštvo metastaza i iznenađujuću brzinu širenja tumora.
Istodobno i Enrico se mora suočiti sa svojim prvim i najvećim strahom – da će ostati sam. On ne zna gdje je teže – biti na križu ili pod križem jer je po treći put (nakon smrti Marije i Davida) pitan: „Voliš li me više od svega ovoga?“ Ubrzo ga doktor poziva na razgovor, on je taj koji svojoj Chiari mora reći da će umrijeti, odlaze u kapelu te istu večer iz bolnice jer bi joj se od nove terapije eventualno život produžio za nekoliko mjeseci.

O zadnjim stranama knjige, a ujedno i zadnjim stranicama njihova zajedničkog ovozemaljskog života, uistinu (koliko god ja bila vješta s riječima) nisam dostojna pisati na način da riječima prenesem kako „iako ju je bolest ogulila i iscrpila do kraja, Chiarin život je izgorio poput svijeće zbog nečeg drugog, zbog ljubavi prema mužu i sinu“, ali vjerujte mi da knjigu vrijedi pročitati jer ovaj bračni par uistinu je bio pozvan „putem propovijedati evanđelje“. Chiara iscrpljena kaže: „Nakon mene doći će puno sposobnija osoba od mene (op. koja će se brinuti za njena Francesca). Ja sada želim uživati u svome mužu. Ne mogu vam reći koliko mi je žao što ga sada moram pozdraviti.“
Po posljednji put s rodbinom, prijateljima, poznanicima odlazi u Međugorje, mjesto gdje je prvi puta susrela Enrica, kreće na put poput hodočasnika neznajući hoće li se vratiti te se penje na podbrdo s nakanom „moliti za svijetlo na putu koji im preostaje.“ Vrativši se u Italiju, Enricovo srce je svakim danom sve spremnije. Pitao se „Zar da budem nesretan ako moja žena odlazi nekomu tko je voli više od mene?“
Chiara umire onog trenutka kada su svi bili spremni prihvatiti njen odlazak (pa i majci koja je do posljednjeg trenutka molila Boga za dar ozdravljenja ona govori da odustane i da je pusti), a u posljednjim trenutcima uz nju je njen Enrico koji će je ispratiti na nebo i koji joj šapuće na uho: „Čim legnem; odmah u miru i usnem; jer mi samo ti; Gospodine; daješ miran počinak“.

Chiara i Enrico su svojim životima pokazali da uistinu vrijedi ona „visoko je iznad zemlje nebo; tako su puti moji iznad vaših putova, i moje misli iznad vaših misli“ te da u životu nije važno postići što, već samo biti rođen i dati se voljeti.
Mene je njihov život, njihovo svjedočanstvo (i hrabrost žene koje je umrla u dobi nešto starija od mene, učinivši s Bogom od svog života čudo) pokazalo (kao što piše i u knjizi) da je srce zemlja kojoj ne poznajemo granice, bijedu i veličinu. U njezinim dubinama izmjenjuju se noći i zore, a neka mjesta možemo otkriti u pravi čas. Chiara je pokazala kako je život poput goblena okrenutog na stražnju stranu, neurednu i puno konaca. Ipak, ponekad nam vjera omogućuje da vidimo i djelić prednje strane.

Rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti: svjedočanstvo Chiare Corbelle Petrillo / Simone Troisi i Cristiana Paccini
Nakladnik: Glas Koncila; Biblioteka: Svjedočanstva i razgovori; Godina izdanja: 2014.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 27 stu 2017 12:56 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik
Avatar korisnika

Pridružen: 04 lis 2017 11:25
Postovi: 59
Podijelio: 7 zahvala
Zahvaljeno je: 6 zahvala
Vjeroispovjest: Katolik
Moja Believe, divan osvrt, hvala ti na ovako iscrpnom uvidu u ovu jedinstvenu knjigu :grlim te:
Nisam ju pročitala još, ali sam par puta vidjela na internetu osvrt na ovu knjigu, i dojmila me se jako, iako niti jedan od tih osvrta nije ni priblizno stvaran kao ovaj tvoj :)
Bez obzira što pišeš da nisi dostojna prenijeti neke dijelove ili da ti nedostaje riječi, mislim da itekako znaš prenijeti svaki svoj dojam na članove ovog foruma, odnosno buduće čitatelje. Hvala! :grlim te:

_________________
Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.

Sv. Augustin


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 27 stu 2017 16:30 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 kol 2007 22:51
Postovi: 221
Podijelio: 28 zahvala
Zahvaljeno je: 17 zahvala
Vjeroispovjest: kršćanin
Belive napisao:
Mene je njihov život, njihovo svjedočanstvo (i hrabrost žene koje je umrla u dobi nešto starija od mene, učinivši s Bogom od svog života čudo) pokazalo (kao što piše i u knjizi) da je srce zemlja kojoj ne poznajemo granice, bijedu i veličinu. U njezinim dubinama izmjenjuju se noći i zore, a neka mjesta možemo otkriti u pravi čas. Chiara je pokazala kako je život poput goblena okrenutog na stražnju stranu, neurednu i puno konaca. Ipak, ponekad nam vjera omogućuje da vidimo i djelić prednje strane.

Rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti: svjedočanstvo Chiare Corbelle Petrillo / Simone Troisi i Cristiana Paccini
Nakladnik: Glas Koncila; Biblioteka: Svjedočanstva i razgovori; Godina izdanja: 2014.


Lijepo da i dalje pises na ovom forumu. Nadovezao bi se na ovo djelo jos jednim zanimljivom knjigom dr.Raymond Moody: Život poslije života. On u ovoj knjizi donosi više svjetla da sa smrću život ne prestaje. Izdavač: Prosvjeta, Zagreb 1980


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 stu 2017 08:55 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 15 sij 2017 16:07
Postovi: 419
Podijelio: 9 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Hvala. Doslovno sam još pod dojmom. Mislim da me nikad nije toliko nečiji život dojmio, ali i posramio, zadivio, rasplakao i pokazao koliko smo jadni i mali i koliko se opterećujemo svime i svačim nepotrebnim i nebitnim.
Ali Chiara je Chiara i od trenutka kada sam je „upoznala“, moram priznati da nekada i sada u danu pomislim na njenu priču. Čitajući knjigu pomislila sam kako je hrabra, kako je odvažna bila, i iskreno – pokušala sam sebe zamisliti na njenom mjestu – ni do nožnog prsta joj nikada ne bih mogla biti – ja koja sam sa samo rijetkim ljudima u real life-u otvorena, sramežljiva i mutava, pravi kreten kada treba nekome uživo nešto reći intimno, nešto što će me izložiti i učiniti ranjivom (ali zato je papir uvijek bio medij koji bi trpio svaku moju riječ, emociju, osjećaj.)

Isto tako, iako mi je poznavanje talijanskog uistino loše, moram priznati da sam nakon čitanja knjige malo parlala italiano i naišla na tekst u kojem njen muž kaže da se nikad nije sama javila da odgovori na pitanje u školi - pomislivši ej, Chiara, pa to sam i ja! Također u knjizi piše – Chiara je osoba koja treba nešto važno reći, radije piše nego govori (pa svome mužu; ne znajući kako će reagirati na bolest Marije prvotno piše pismo) te sam pomislila kako bi to učinila tipična ja koja i dan danas će nekome srce na dlanu dati, ali ako me postaviš ispred te osobe – vjerojatno više od rumenila i zamuckivanja nećeš dobiti - pokazavši da Bog računa i na nas male, jadne, koji smo prepuni "falingi" - iako je ona bila sve, samo ne to.

Međutim ono, po meni bitnije, što nekako vraća nadu, vjeru... u jednom razgovor njen muž je kazao: Chiara i ja zajedno smo plakali, ali, da budem iskren, nikada nismo odbili križ. Bog nam je udijelio milost da sve prihvaćamo na pravi način, od samog početka … Bilo je to mučno i teško, ali znali smo da je on s nama. Time je meni (koja sam pocela sumnjati u neke stvari) pokazao da nisu ljudi koji su ljubili i radili velike stvari neki čudotvorci imuni na boli i nedaće, već da se i sami (ruku pod ruku s Njim) suočavaju i s onim „mučnim“ i onim „teškim“.
On kaže: „Plakali smo, očajavali, molili zajedno i nalazili utjehu u Bogu. To je bila naša snaga! Uvijek smo bili ujedinjeni, uvijek zajedno.“ – pa nije li to dovoljno, nije li to bit? – Ja mislim da jest i nitko i ništa me ne može uvjeriti u suprotno!

P.S. I sada, čitam ovaj post gore, mislim da može ući u top 5 mojih najnesuvislijih postova na ovom forumu, ali jednostavno neke stvari ni ovaj „papir“ ne može pritrpiti, a ja ne mogu iskazati koliko mi je ovo svjedočanstvo „ušlo pod kožu“. Sa svakim retkom Chiarin život me sve više i više ostavlja bez teksta i uistinu se nadam da će brzo završiti proces njene kanonizacije.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 pro 2017 13:05 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 15 sij 2017 16:07
Postovi: 419
Podijelio: 9 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Pisala sam gore o ovoj knjizi u jednom dijelu knjige piše:

Promjena u njihovom odnosu se dogodila onda kada ju je vidio da plače. Naime, krivio ju je za sve loše što mu se dogodilo. To je bila reakcija na sve rane i boli koje su mu veza s Chiarom i život uzrokovali. Smatrao je da ima pravo loše se ponašati prema njoj i da mu ona nešto duguje. Chiara je bila njegov „križ svetog Damjana“ pred kojim je mladi Franjo shvatio da je netko drugi prava žrtva. To je osoba koja stoji njemu nasuprot i koja ga ljubi onda kada se on na nju ljutito obrušuje.

I cijelo me vrijeme (već kazah da sam teološki slaba sa znanjem) me zanimalo što je bilo s tim križem i svetim Franjom pa sam malo istraživala (da ljude okolo ne pilam) i naišla na to da je u crkvici Sv. Damjana sveti Franjo čuo glas Raspetoga: Franjo, idi, popravi moju ruševnu Crkvu! Dršćući i diveći se nakon tih riječi dao je svoj posvemašnji pristanak, ispunila ga je silna radost i čudesno svjetlo zbog riječi kojih bijaše dostojan tako da je u svojoj duši zbiljski osjetio Krista raspetoga koji mu je govorio.

Ali je istodobno osjetio i bol u srcu. Životopisac kaže: Srce mu je bilo ranjeno i posve mekano kad god bi promišljao Gospodinovu muku. Istodobno je to bila i bol zbog vlastita neobraćena života, neriješenih životnih nedoumica. Silina iskustva otvorila je njegovu nutrinu, dodirnula sve mračne zakutke vlastite duše i srca. Svaki čovjek nosi u sebi svoje tamne strane i svoje sjene. Suočiti se s njima, to je životna zadaća.
Naime, on je osjećao slast Božje blizine, ali su ga stalno mučile i tamne strane vlastite duše, ali svjetlo koje ga je obasjalo u sv. Damjanu bijaše snažnije od svega ostaloga što ga je poticalo prema novim zamašnjacima, novim odricanjima i usrećivalo novim iskustvima.
Time se vidi Bog koji nas poziva: 'dopustite si da budete ljubljeni'. Iako je On umro za naše grijehe, iako iz njegove svježe rane šiklja otkupljujuća krv, Krist nas zasigurno ne osuđuje.
Veli nam: 'Bez obzira na svoje grijehe, dopustite si da budete ljubljeni. Bez obzira na svoju prošlost, dopustite si da budete ljubljeni. Bez obzira na sve vaše nesavršenosti u ovom trenutku, dopustite si da budete ljubljeni. Gledajte u mene. Ja sam Ljubav koja visi pred vama, Ljubav koja vas poziva, Ljubav koja oprašta, Ljubav koja ljubi. Ne bojte se. Dopustite si da budete ljubljeni.' Za neke od nas, teško je dopustiti Bogu da nas ljubi. Ali oni koji to mogu doživljavaju radost i spokoj svojstven ljudima podno križa sv. Damjana. Dopustiti Bogu da nas ljubi donosi mir kojeg ništa drugo na svijetu ne može donijeti. 'Dopustite si da budete ljubljeni'.

Eto, pa ako nekog čudaka (poput mene) zanima, a nije znao...
Izvor: Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja u Splitu, prema: tumačenju Mons. Crispina Valenziana.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr