Evo nešto iz knjige:
Učenik - Izloži točno i podrobno pojam prelasti. Šta je to prelast?
Starac - Prelast je ozlijeđenost prirode ljudske lažju. Prelast je stanje sviju ljudi, bez izuzetka, izazvano padom praotaca naših. Svi smo mi u prelasti (Početak Treće besjede Prepodobnog Simeona Novog Bogoslova. Izdanje Optinskog manastira, 1852.). Poznavanje toga predstavlja najbolju predohranu od prelasti. Najveća je prelast držati sebe za slobodnog od prelasti. Svi smo mi prevareni, svi smo prelašćeni, svi se nalazimo u stanju obmanutosti, i potrebujemo oslobođenje istinom. Istina je Gospod naš Isus Kristos (Iv. 8, 32; 14, 6). Prihvatimo ovu Istinu vjerom u Nju; zavapimo u molitvi toj Istini, i Ona će nas izvući iz bezdana samoprelašćenosti i prelašćenosti od demona. Žalosno je stanje naše! Ono je - tamnica iz koje se molimo da bude izbavljena duša naša, da se proslavi ime Gospodnje (Ps. 44, 7). To je stanje ona zemlja mračna u koju je neprijatelj, pozavidjevši nam i počevši nas goniti, strovalio život naš (Ps. 143, 3). Ono je "tjelesno mudrovanje" (Rim. 8, 6) i "lažno nazvano znanje" (1. Tim. 6, 20), i njime je zaražen sav svijet, koji ne priznaje bolest svoju, no je proglašava za pucanje od zdravlja. Ono je "tijelo i krv", koji "ne mogu naslijediti Carstva Božjega" (1. Kor. 15, 50). Ono je vječna smrt, koju iscjeljuje i uništava Gospod Isus, "uskrsnuće i život" (Iv. 11, 25). Takvo je stanje naše. Sagledavanje njegovo predstavlja novi povod za plač. Zavapimo s plačem Gospodu Isusu da nas izvede iz tamnice, izvuče iz bezdana zemaljskih, istrgne iz čeljusti smrti. "Gospod nas Isus Kristos", kazuje prepodobni Simeon Novi Bogoslov, sišao je k nama upravo stoga što je zaželio da nas "otrgne iz zarobljeništva i iz najgore prelašćenosti" (Početak Treće besjede).
Učenik - Ovo tumačenje nedovoljno je pristupačno mojim predstavama: potrebno mi je jednostavnije objašnjenje, bliže mome poimanju.
Starac - Kao sredstvo za odvođenje roda ljudskoga u propast pali anđeo upotrijebio je laž (1. Mojs. 3, 13). Iz toga razloga Gospod je nazvao đavola lažom, ocem laži i čovjekoubicom od iskoni (Iv. 8, 44). Predstave o laži Gospod je tijesno povezivao sa predstavom o čovjekoubistvu, jer je ovo potonje neizostavna posljedica prvog. Riječju "od iskoni" ukazuje se na to da je od samog početka laž poslužila đavolu kao oruđe za čovjekoubistvo, i stalno mu služi kao oruđe čovjekoubistva, upropaštenja čovjeka. Početak svih zala je lažna misao! Izvorište samoprelašćivanja i demonske prelasti je lažna misao! Posredstvom laži đavo je vječnom smrću porazio čovječanstvo u samom korijenu njegovom, u praocima. Praoci naši prelastiše se, odnosno priznaše laž za istinu, ozlijediše sebe ne iscjeljivo smrtonosnim grijehom, što je posvjedočila i pramajka naša. "Zmija me prevari", kaza, "te jedoh" (1. Mojs. 3, 13). Od toga doba priroda naša, zatrovana otrovom zla, i voljno i nevoljno stremi ka zlu, koje se i nasladom izopačenoj volji, i izopačenom razumu, i izopačenom srdačnom osjećanju prikazuje kao dobro. Voljno - zato što u nama još postoji ostatak slobode u izboru dobra i zla. Nevoljno - iz razloga što taj ostatak slobode ne djeluje kao potpuna sloboda; on djeluje pod neotuđivim utjecajem ozlijeđenosti grijehom. Mi se rađamo kao takvi; mi ne možemo da ne budemo takvi; i zato se svi mi, bez ikakvog izuzetka, nalazimo u stanju samoprelašćenosti i demonske prelasti. Iz ovakvog pogleda na stanje ljudi u odnosu na dobro i zlo, na stanje koje je neminovno svojstveno svakome čovjeku, proizlazi sljedeće određenje prelasti, koje je objašnjava na potpuno zadovoljavajući način: prelast je usvajanje laži prihvaćene kao istina. Prelast najprije djeluje na način mišljenja; kada bude prihvaćena i kada izopači način mišljenja, ona se bez odlaganja prenosi na srce i izopačuje srdačna osjećanja; kada ovlada suštinom čovjekovom, ona se razliva na čitavu djelatnost njegovu, otrov svoj ostavljajući i na samom tijelu, koje je Tvorac neraskidivo povezao sa dušom. Stanje prelasti je stanje pogibli ili vječne smrti.
Od doba pada čovjekovog đavo je zadobio stalno slobodni pristup njemu (citat iz Prepodobnog Simeona Novog Bogoslova, u Slovu Nikifora Monahujućeg, Dobrotoljublje, dio II. - Prepodobni Makarije Veliki, Slovo 7, gl. 2). Đavo ima pravo na taj pristup: njegovoj se vlasti, naime, pokoravanjem njemu, čovjek voljno potčinio, odbacivši pokornost Bogu. Bog je iskupio čovjeka. Iskupljenom čovjeku dana je sloboda da se pokorava ili Bogu, ili đavolu, a kako bi se ta sloboda izrazila bez prinude, đavolu je ostavljen pristup čovjeku. Veoma je prirodno to što đavo ulaže sve napore da čovjeka zadrži u prijašnjem odnosu prema sebi, ili da ga čak dovede do još veće porobljenosti. Radi toga on koristi svoje nekadašnje i svagdašnje oružje - laž. On nastoji da nas prelasti i da nas obmane, oslanjajući se na naše stanje samoprelašćenosti; on uskovitlava naše strasti, te bolesne težnje; njihove pogubne zahtjeve on zaodijeva u privlačnu vanjštinu, starajući se da nas privoli da udovoljavamo strastima. Onaj tko je vjeran Riječi Božjoj ne dopušta sebi ovakvo udovoljavanje, nego obuzdava strasti, odbija napadaje neprijatelja (Jak. 4, 7); djelujući pod rukovodstvom Evanđelja protiv vlastitog samoprelašćivanja, kroteći strasti i time postepeno poništavajući utjecaj palih duhova na sebe, on polagano izlazi iz stanja prelasti u oblast istine i slobode (Iv. 8, 32), čija punoća se zadobiva osjenjenjem blagodati Božje. Onaj tko nije vjeran učenju Kristovom, tko slijedi vlastitu volju i razum, podčinjava se neprijatelju, gubi ostatak svoje slobode i postaje potpuno podčinjen đavolu. Stanje ljudi u demonskoj prelašćenosti biva veoma raznovrsno, shodno onoj strasti kojom je čovjek prelašćen i porobljen, i u skladu sa mjerom u kojoj je čovjek rob strasti. Ali svi koji su upali u prelast demonsku, odnosno koji su kroz napredovanje vlastitog samoprelašćivanja stupili u općenje sa đavolom i u ropstvo njegovo, u prelasti prebivaju i kao takvi jesu hramovi i oruđa demona, žrtve vječne smrti, življenja u tamnicama paklenim.
|