www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 07 ožu 2021 15:20

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
Autor Poruka
PostPostano: 31 srp 2007 09:55 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 09 stu 2006 18:04
Postovi: 80
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
O ČITANJU SVETOG PISMA I SVETIH OTACA

Da bismo čitali Sveto Pismo i svete Oce, moramo najprije da imamo istu vjeru kao sveti Oci. Zato je istinski početak svega upoznavanje sa osnovnim kršćanskim učenjima, onim što i daje snagu i jednomislenost svim Ocima. No, spasenje sa kojim se upoznamo i u koje povjerujemo mora se razviti, osjećati, imati u sebi, jer je bez toga vjera mrtva.

Kako to učiniti?

Sljedeći svetim Ocima!

Jedini put spasenja je slijeđenje savjetima svetih Otaca. Treba znati da Oci svjesno grade jedan na drugom. Njihovo je stvaralaštvo u tome što oni učenja svojih prethodnika primjenjuju na sebi i svom vremenu, te istinu nepromijenjeno prosljeđuju dalje - istinu koju i mi moramo primjeniti na sebi.

Istinsko pravoslavno(pravovjerno) obrazovanje se danas odvija u manastirima sa duhom svetosti i iskusnim starcima, parohijama na čelu kojih je svećenik koji ne odobrava grijehe svoje pastve, već je stalno bodri na viši duhovni život, te u bogoslovijama starog kova sa učiteljima koji svoju vjeru žive, što je sve danas veoma rijetko.

Glavno zanimanje novo obraćenog kršćanina, kao i iskušenika u ćeliji, treba da bude proučavanje Evanđelja. Sveto Pismo čuva se na za to naročito određenom mjestu u našem obitavalištu, a i noseći ga prema njemu se moramo odnositi sa poštovanjem. Čitanju treba da prethodi skrušena molitva, puna vjere i ljubavi prema Kristu, da nam Gospod otvori duhovne oči i ispuni srce blagodaću, da osjetimo i shvatimo istinu i život napisanih riječi.

Drevni kršćanski običaj je da se prije uzimanja Knjige ruke operu, te da žene za vrijeme čitanja imaju pokrivenu glavu, a muškarci otkrivenu. Sveti Oci preporučuju čitanje u osami, stojeći ili klečeći. Ono treba da bude uporno, i da se čita što je moguće više, tako da nam se um, kako kažu, kupa u Svetom Pismu. Počinje se postojanim učenjem zapovjedi danih u Matejevom i Lukinom Evanđelju. Otvarajući Sveto Evanđelje, budi svjestan da ćeš po odnosu prema njemu biti suđen, da će to odrediti tvoj vječni udio. Njime ćeš saznati kakva je Božja volja i koliko si udaljen od nje. Učenje zapovjedi je neodvojivo od njihovog izvršavanja. Izvršavanjem evanđeoskih zapovijedi i ostali dijelovi Pisma postaju lakše razumljivi.

Sveto Pismo nije tek knjiga, već život, i možemo ga pojmiti jedino ako ga živimo. Čini da bi razumio! Sa Pismom uspoređuj i ocjenjuj ne samo svoje postupke, već i misli i želje. Tako se stječe trezvenost. Uzmi jednu vrlinu i neka njeno ispunjavanje bude tvoja glavna dnevna dužnost. Kad ti ona pređe u naviku, osvajanje svake sljedeće vrline će biti lakše i lakše, sve do posljednje. Ugledajmo se na Presvetu Bogorodicu, Koja reče: Neka mi bude po riječi tvojoj (Lk. 1, 38), Koja čuvaše sve riječi ove i slagaše ih u srcu svojemu (Lk. 2, 19), i Koja i nama zapovijeda: Što god vam reče učinite (Iv. 2, 5).

U Pismu je opisano porijeklo, smisao i svršetak svega i svakoga. Pošto je ono sveta povijest cijelog svijeta, osobito Naroda Božjeg - Crkve, i povijest otjelovljenog Boga Slova, i zbirka brojnih žitija(života), pošto mu je svaki djelić povezan sa našim životom, ono nam nikada ne može dosaditi. Dok ga čitamo, sam Krist govori svakome pojedinom od nas, a čitanjem se mi molimo i pričamo sa Njim. Čitanje Pisma usredsređuje naš rastrešeni um i, ako se trudimo na očišćenju od strasti, daruje znanje o Bogu. Sve što nedostaje našoj duši i duhu, kao i odgovor na svako moguće pitanje, nalazi se u Pismu, a ako ga ne možemo naći, pribjegnimo pomoći Otaca.

U Pismu nema ništa nevažno, svaka riječ je vječna istina, pa se ono prvi put obično pročita brzo, a zatim sve sporije i sporije. Svaka pročitana riječ je sjeme bačeno u našu dušu, i ono neprimjetno i polagano prelazi u prirodu duše, čisteći nas, osvećujući i preporađajući. Jer, svaka riječ Pisma je riječ Božja i ima moć da lijeći i tjelesna i duhovna oboljenja. Sve od apostolskog doba pa do ovih naših posljednjih vremena, Sveto Pismo je služilo i služi kao oružje za izobličavanje lažnih učenja i kao čuvar prave vjere. Poučavati druge Pismu i tumačiti ga prije no što steknemo očišćenje nije dozvoljeno, jer bismo tako govorili bez Duha, sami od sebe, te ispali mudri u svojim očima, podležući kletvi iz Pisma (Iz. 5, 21; Prič. 26, 12). Svojevoljno razumijevanje božanske Knjige prati postanak svake herezi(krivo učenje).

Postoje izvjesni demoni koji nam, dok smo još početnici, tumače Sveto Pismo. To najviše vole da čine slavoljubivim srcima, a pogotovu ljudima koji su učili svjetske nauke, da bi ih, varajući ih malo po malo, bacili u herez(krivo učenje). i bogohulstvo. To bogoslovlje, bolje reći bogoborstvo, prepoznat ćemo po uznemirenju i nekoj zbrkanoj nečistoj radosti koja se u tim trenucima javlja. Zato je obavezno i čitanje tumačenja od svetih Otaca, prvenstveno blaženog Teofilakta ili besjeda svetog Ivana Zlatousta, čime se izbjegavaju naša olaka objašnjenja. Jedino onima koji dostignu duhovno savršenstvo Gospod otkriva duhovni smisao Božje riječi. Otačka tumačenja i uopće sve njihove spise naročito mrze heretici svih vremena: spisi Otaca otkrivaju pravi smisao Svetog Pisma, koji bi neprijatelji istine htjeli da unakaze radi utvrđivanja svojih umovanja.

Herezonačelnik Evtihije je, želeći da razdvoji nerazdvojivo, na jednom saboru lukavo rekao: Sveto Pismo treba više poštovati nego Oce. Pravoslavna Crkva, naprotiv, ući svoja čeda da se u svemu povinuju otačkim uputstvima, zadržavajući ih od gorde svojevoljnosti i drskosti prema riječi Božjoj, te samim tim dokazuje svoje duboko poštovanje prema Svetom Pismu. Pratimo kako su povezana čitanja iz Starog i Novog zavjeta na službama Božjim, koristimo pravoslavne unakrsne napomene koje povezuju različite dijelove Svetog Pisma, gledajmo na svakoj stranici Krista. Ipak, budimo svjesni da nikada nećemo moći sve razumjeti i prodrijeti u sve dubine božanstvene Riječi. Srazmjerno čistoći duše, javlja joj se Bog, otkrivajući joj Božju riječ, koja je za tjelesne oči prikrivena neprozirnom zavjesom ljudske riječi.

Dok su zapadni naučnici, nadahnuti duhom prelesti(obmane), isjeckali Pismo na komadiće, pravoslavni(pravovjerni) Knjigu promatraju kao nerazdjeljivu cjelinu. Dok prvima više ništa nije jasno i sve im postavke bivaju ubrzo oborene, drugima Bog sve potrebno razjašnjava i potvrđuje ih u vjeri. Mi čitamo uvijek u zajedništvu sa svim članovima Tijela Kristovog, po svim krajevima svijeta i kroz sva pokoljenja. Živeći po Pismu, biće nam lako i da pamtimo njegove stihove, koji inače teško ostaju u srcu. Učenje Pisma naizust je beskorisno i štetno ako to nije popraćeno životom po njemu.

U duhovni život i borbu postepeno ulazimo, po osnovnim savjetima sv. Teofana Zatvornika, sv. Ignjatija Brjančanjinova ili sv. Tihona Zadonskog, kao nama vremenski najbližih i najrazumljivijih, a i stoga što se kod njih mogu naći iscrpni odgovori na najrazličitija pitanja. Poslije ovakvog utvrđivanja možemo početi i sa čitanjem otačkih savjeta za teže podvige, svetih abbe Doroteja, Teodora Studitskog, abbe Barsanufija i Ivana Proroka (počev od 216. odgovora), Ivana Ljestvičnika, Efrema Sirina i Ivana Kasijana. Tek poslije izvjesnog vremena može se preći i na dublje duhovne knjige - Dobrotoljublje, egipatski (skitski) Otačnik, djela svetog Simeona Novog Bogoslova.

Nije dovoljno pročitati samo jednu ili dvije knjige: ta, i pčela ne skuplja med sa jednog ili dva cvijeta, već sa mnogih. Tako jedan otac poučava vjeri i pravilnom mišljenju, a drugi poslušnosti, smirenju i trpljivosti, jedan samounižavanju i ljubavi prema Bogu i bližnjem, a drugi tihovanju i molitvi. Mada svi pravoslavni(pravovjerni) borci, bilo monasi ili svjetovnjaci, početnici ili iskusni, vode jedan te isti duhovni život, ipak nisu ni sve podvižnicke knjige za svakoga - jedni su savjeti za otšelnike, drugi za monahe u opštežiću, treći za svjetovnjake; jedni su za početnike, drugi za vještake. Vrlo je važno i znati da upražnjavanje umno-srdačne molitve postaje moguće jedino u uslovima monaškog poslušanja, sa iskusnim duhovnim rukovođom!

Oci su priznavali monaško poslušanje za naručiti dar Svetoga Duha, koji brzo dovodi do svetosti. Poslušanje mogu izvršiti jedino oni ljudi koji od Boga prime taj dar odozgo. No podvig punog poslušanja kod iskusnog duhovnog nastavnika (koji vidi u dušu) nije dat našem vremenu, čak ni u manastirima. Osam vjekova poslije Roždestva Kristova, crkveni sveti pisci su počeli da se žale na nestajanje duhovnih rukovođa i na pojavljivanje mnoštva lažnih učitelja. Što je više vremena prolazilo od javljanja na zemlji Božanstvene Svijetlosti, to se povećavao nedostatak istinitih nastavnika, povećavalo se obilje lažnih učitelja. Oci su već tada zapovjedili da se zbog nedostatka nastavnika obratimo ka čitanju otačkih spisa.

Ali, šta uopće znači monaška vrlina poslušanja? Ona je priznanje da je ljudski razum pao, a zatim i njegovo odbacivanje silom vjere. Mada je duhonosnih rukovođa gotovo svugdje nestalo, suština poslušanja ostaje! Nama su, kako kažu svi pozniji sveti Oci, za rukovođenje dati Sveto Pismo i otački spisi. Rukovođenje tim spisima teče mnogo sporije i slabije; na tom putu je više spoticanja: knjiga napisana na papiru ne može zamijeniti živu knjigu čovjeka. Na našem putu je od koristi i savjet bližnjih koji se i sami rukovode spisima Otaca. Naš današnji podvig je povezan sa mučeništvom sličnim Lotovom mučenju u Sodomu: i mi se mučimo odasvud okruženi umovima koji su pogazili vjernost Istini i stupili u bludnu vezu sa lažju, koji su se zarazili mržnjom protiv bogonadahnutih spisa, naoružavši se na njih hulom, klevetom i paklenim osmjehom.

Svako pitanje Oci rješavaju. Ali, moramo im pristupati sa strahom Božjim i smjernošću, kao Učiteljima - da bismo od njih učili, pošto su oni sve ono što mi nismo. Zato se moramo osloboditi samovolje te biti krajnje podozrivi prema svojoj ispraznoj i svjetovnoj mudrosti. U svakom trenutku moramo biti svjesni da je Ocima otkrio istinu sam Bog, te da mi nismo tu da ih sudimo, niti da ih ocjenjujemo mjerilima koja važe za ogrejhovljene ljude. Često ono što se kod njih čini kao nepoštenost, samoljublje, nasilnost ili ludost jesu tajni putevi Duha Božjeg, koji se iskazu kao najuzvišenije poštenje, najistančanije čovjekoljublje i najdublja premudrost. Mi nipošto ne smijemo usvajati tek golo znanje - učiti podatke, već prvenstveno od Otaca učiti kako da pobjeđujemo strasti, jer ovo vodi spasenju, a prethodno pogubljenju. Znanje nadima! (1. Kor. 8, 1)

Stjecanje pukog znanja lišava čovjeka blagih plodova: smjernosti, pobožnosti, krotosti, straha Božjeg. Sljedstveno, čitanje dogmatskih knjiga za početnike nije dobro, pošto one um uzvišuju, tako da se prvo moraju čitati žitija(životi) i savjeti Otaca, koji um unižavaju. Briga za spasenje vlastite duše učinit će nas izvanredno pažljivim: natjerat će nas da i najprostije točke godinama razmatramo, ulazeći tako u njihovu srž. Ova pažljivost nedostaje suvremenim izučavaocima Otaca.

Sveti Oci ne dovode svoga čitatelja u zagrljaje ljubavi ni na visine viđenja - dovode ga do razmatranja svoga grijeha, svoga pada, do ispovijedanja Iskupitelja, do plaća nad sobom pred milosrđem Sazdatelja. Oni nas najprije uče kako da obuzdamo nečista stremljenja našeg tijela, da ga učinimo lakim, sposobnim za duhovnu djelatnost; potom se obračaju ka umu, ispravljaju njegov način mišljenja, njegov razum, čisteći ga od misli koje smo usvojili po našem padu, zamjenjujući ih mislima obnovljene prirode čovječje, živo izobražene u Evanđelju. S ispravljenjem uma sveti Oci se brinu o ispravljenju srca, izmjeni njegovih navika i osjeta. Očistiti srce je teže nego očistiti um: um, ubjedivši se u pravednost novog mišljenja, lako odbacuje staro, lako usvaja sebi novo; no zamijeniti naviku navikom, svojstvo svojstvom, osjećanje drugim osjećanjem, osjećanjem suprotnim - to je trud, to je naporan i otegnut rad, to je borba velika. Žestinu te borbe Oci izražavaju ovako: daj krv i primi duh! Uistinu je neophodno znati šta da mislimo i osjećamo prema pojmu umne molitve, božanskog viđenja, oboženja i drugih duhovnih stanja na koja nailazimo čitajući o životima svetih. Međutim, nerazumna je i neispunjiva želja da i mi odmah postignemo takva stanja. Mi žitija(živote) svetih čitamo da bismo uvidjeli vlastitu duboku nemoć i ogrjehovljenost, te se tako smirivali. To je najniža stepenica na kojoj moramo početi. Iz prekoravanja sebe zbog udaljenosti od istinske svetosti, u srcu se rađa mir i spokoj. Treba stalno sebi da ponavljamo: O kakvoj svetosti čitam, i čak i druge tome učim, a sam ništa ne postižem i ne napredujem. To je zdrav poticaj na poboljšanje života, no nezdrava je pomisao da i mi moramo isto smjesta zadobiti i činiti.

Mi promislom Božjim nemamo vrline odmah na početku. Božansko sazercanje i oboženje je cilj podvižništva, dok je rad, duhovna borba - put. Upravo o tom putu govori najveća većina otačkih spisa, a ne o konačnom cilju. I to samo nam govori da treba biti strpljiv i lagano, postepeno napredovati. Neprijatelj spasenja nas nagovara da vrline tražimo prije vremena, da ih ne bismo mogli dobiti kada bi došlo pravo vrijeme. Tako se kod početnika koji čita svome stanju neprimjerene knjige - o najuzvišenijem i najstrožem življenju, dešava da uslijed taštine u mašti stvara sliku savršenog života, punog najodvažnijih podviga. Želi, naime, nagovaranjem lukavoga, da brzo postigne uzvišen život bez prethodnog temeljitog proučavanja i ispunjavanja evanđeoskih zapovjedi. Nečastivi mu namjerno ne postavlja nikakve zamke, da bi ga uljuljkao u lažnoj sigurnosti, a i samo sladostrašće proizvodi u srcu lažne utjehe i naslade. Neumjerene prohtjeve obično prati i izuzetna kritičnost prema svemu što ne odgovara visokim mjerilima koje početnik sam postavlja po uzoru na ono što pročita u svetiteljskim knjigama. On neprestano negoduje u srcu, ako je iskušenik zbog nepravilnosti u manastiru i slabosti svoga duhovnog rukovođe, a ako je obraćenik zbog propusta u svojoj parohiji i svećenikovih mana. Početnička revnost nije uravnotežena plačem srca, iskustvom teškoća duhovne borbe i smirenjem koje uz njih dolazi, ako je borba ispravna. Neko vrijeme početnik uspijeva da održi svoja visoka mjerila, a potom slijedi dubok pad i otrežnjenje, kao i šaputanja lukavoga, koji je sve i ispleo, da je ovaj neiskusni borac nedostojan i dobar jedino za smrt ili grjehovni način života.

Neumjereno revnosne početnike, dakle, đavo vara brzom slikom savršenstva, ali druge sputava konopcima pređašnjeg, grjehovnog života. Već na samom početku udara na njih svom svojom silom, da bi ovi tako odustali od pravog puta. Tek ako se dokaže nepokolebljivost njihove odluke, on se povlači. Nažalost, danas nepomenik ne mora ni previše da se trudi - visokoumne početnike uvjerava da je njihov način života sasvim u redu. Mnogi današnji obračenici hoće da spoje duhovnost sa ugodnošću, sa samozadovoljnim životom, nastojeći sve o vjeri odmah da shvate svojim umovima zamračenim suvremenim obrazovanjem. I oni koji poučavaju vjeru treba da znaju da u svjetovnom raspoloženju, gdje nema straha Božjeg, ma kakva stvar da se kaže neće prodrijeti do dubine duše i proizvesti duboko osjećanje vjere i posvećivanje njoj.

Umovanje o vjeri u takvim okolnostima prikladno je nazvano teologija sa cigaretom, teologija uz čašu vina, bogoslovlje na pun želudac. Nepoznavanje plača srca, istinske duhovne borbe, i jeste uzrok današnje lakoumnosti i plitkosti u proučavanju svetih Otaca. Najprije treba izaći iz svjetovnog raspoloženja i duha, točno uviđajući kakav je i šta je, pošto je nemoguće miješati sveto i svjetovno, svijetlost i tamu. Bježimo od uobičajenog načina života, od sujete, samougađanja, prilagođavanja sredini, površnosti, neozbiljnosti. Ne učinimo li tako, ili će nam sveti Oci biti tuđi, ili ćemo njihovo učenje prepravljati da ga prilagodimo sebi. Mi ne smijemo iz otačkih spisa izabirati ono što nam se sviđa i odbacivati ili zaboravljati ono što nam ne odgovara, iz ma kakvog razloga (danas su najčešći ekumenska ljubav i djelomična zastarjelost Otaca), jer tako postajemo heretici(krivovjerci) (doslovno: izbirači, od grč. aireo - uzimam, izabiram). Još jedna stvar je od izuzetne važnosti, a za nju danas malo ko mari. Čitanje heretičkih knjiga te obračanje i najmanje pažnje na heretičko učenje je težak grijeh protiv vjere, grijeh uma koji boluje od gordosti i zatim odbacuje breme poslušanja Crkvi, uma koji traži bezumnu i grjehovnu slobodu.

Sveti Oci su zapovjedili da se istinskim duhovnim nastavnikom smatra samo onaj koji u svemu slijedi učenju crkvenih Otaca i njihovim spisima posvjedočava i zapečačuje svoje učenje. Dodatni razlog nerazumjevanja Otaca je i loše poznavanje drevnih jezika i tadašnje retorike, načina izražavanja. Oštar prijekor nekog Oca uzima se kao osuđivanje; podsmjehljivo kazivanje za nešto doslovno; upozorenje za gnušanje; književno pretjerivanje kao nešto prirodno rečeno ili pak podcjenjivanje. Zaključak o cijeloj ličnosti nekog Oca brzopleto se izvodi dosta puta iz jednog njegovog pisma, iz nejasnog odlomka nekog povjesničara ili ljetopisca. Samo neka od dostignuća suvremene nauke su, na primjer, da je većinu spisa sv. Makarija Velikog napisao mesalijanski heretik, da je pseudo-Dionisije (zapravo učenik onog apostola koji se uzdigao do u treče nebo: sv. Pavla) bio proračunat falsifikator knjiga i monofizitski heretik; da je dubokoumno i savršeno pravoslavno žitije prepodobnog Varlaama i Joasafa, koje je sačinio sv. Ivan Damaskin, prepričana budistička pripovijest; da sv. Dimitrije Velikomučenik nije bio vojvoda solunski, već đakon iz Srijemske Mitrovice; da sveti papa Markelin uopče nije bio mučenik; da je Grigorije, duhovni sin prepodobnog Vasilija Novog, koji je pisao o zračnim mitarstvima i viđenju Strašnog Suda, zapravo neko blizak bogumilima, a da prepodobni Vasilije Novi nije ni postojao. Potkrepljujući ove svoje pronalaske izučavaoci nude sasvim nemoćne dokaze, kojim najčešće razotkrivaju nepremostivu udaljenost od svijetlosti pravoslavnog učenja. Time naučnici dokazuju kako su sposobni za samostalno mišljenje i proslavljanje svoga imena.

Što se tiče čitanja Slova Božjeg, psalama, žitija i drugih tekstova u hramu, evo i za to nekoliko otačkih savjeta: čtec treba da stoji pravo, sa rukama spuštenim pored tijela, i da čita razumljivo, razgovijetno. Čitati treba prosto, sa strahopoštovanjem, u jednom tonu, uzvišeno, bez izlijeva vlastitih čuvstava kroz prelijevanje i izvijanje glasa. Želja da se onima koji stoje u hramu predoče vlastite čuvstva znak je nadmenosti i gordosti. Ne treba preko mjere i nedolično vikati, u taštom zanosu. Naprotiv, čitati treba glasom prirodnim, bez otežanja koje opterećuje sluh i svijest, da bi naša žrtva Bogu bila blagoprijatna, da ne bi ispalo da Bogu prinosimo samo plod usana (Jev. 13, 15), dok plod uma i srca prinosimo vlastitoj taštini, pri čemu i plod usana Bog odbacuje kao nečistu žrtvu.

Ovaj tekst je sastavljen iz pouka: sv. Ivana Zlatousta, prep. Efrema Sirijskog, Svetog Makarija Velikog, Svetog Ivana Kasijana, Svetog Ivana Ljestvičnika, Svetog Grigorija Sinaita, Svetog Pajsija Veličkovskog, Svetog Nikodima Svetogorca, Svetog Ignjatija Kavkaskog, Svetog Teofana Zatvornika, Svetog Nikona Optinskog, Svetog Nikolaja Žičko-Ohridskog, Svetog Justina Čelijskog, oca Serafima Platinskog blaženog spomena, episkopa dioklejskog Kalista, te arhiepiskopa etnanskog Hrizostoma

_________________
Marion


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 8 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr