Danas je Svijećnica...
Blagdan prikazanja našeg Gospodina Isusa Krista...
Evo kako je to opisala Marija Valtorta:
ISUSOVO PRIKAZANJE U HRAMU
Vidim kako iz jedne skromne kućice izlaze dvije osobe. S vanjskih stepenica silazi vrlo mlada majka s djetešcem na rukama, zamotanim u bijelo platno.
Prepoznajem ovu našu Mamu. Uvijek je to Ona, blijeda i plava, okretna i ljupka u svakom svome činu. Obučena je u bijelu haljinu s blijedo plavim ogrtačem u koji je zamotana. S velikom brižljivošću nosi svoje Djetešce.Na podnožju stepeništa čeka je Josip pokraj smeđeg magarčića. Josip je obučen u tuniku i ogrtač, sve u jasno smeđoj boji. Gleda Mariju i smješi joj se. Kad Marija stigne do magarčića, Josip prebaci magarčićeve uzde u lijevu ruku i uzme načas Dijete, koje mirno spava, da se Marija uzmogne bolje smjestiti na magarčevu sedlu. Zatim joj vraća Isusa i krenu na put.
Josip ide uz Mariju, držeći uvijek za uzdu magarčića i pazeći da magare ide ravno i bez posrtaja. Marija drži na krilu Isusa, kao iz straha da mu ne bi hladnoća naškodila, zaogrne ga okrajkom svoga ogrtača. Dvoje supruga malo govore, ali se često smiješe jedno drugome.
Cesta, koja nije uzor-cesta, vijuga kroz ogoljelo polje koje godišnja dob čini takvim. Po koji putnik susreće se s njima ili ih dostiže, ali rijetko.
Napokon se pokazuju kuće i zidine koje okružuju grad. Marija i Josip ulaze u nj na jedna vrata i nastavljaju ići po vrlo neravnom gradskom pločniku. Put postaje vrlo težak, bilo zbog prometa koji svaki čas zaustavlja magare, bilo zato što se magare spotiče o kamenje i rupe što zamijenjuju nestale kamenove, a to uznemiruje Mariju i Dijete.
Cesta nije ravna. Uzlazi, iako polagano. Uska je između visokih kuća s uskim i niskim vratašcima i s rijetkim prozorima prema putu. U visinama pokazuje se nebo u mnogo malih izrezaka plavetnila, između kuća i kuća ili radije između terasa i terasa. Dolje na putu je mnoštvo ljudi i čuje se graja, i ljudi se komešaju, bilo da idu pješice, bilo da jašu na magarčićima, bilo da vode natovarene živine. Drugi se opet guraju iza jedne karavane deva koja zakrčuje put. Na jednom mjestu prolazi s velikom bukom cokula i oružja jedna patrola rimskih legionara, koji nestaju iza jednog svoda postavljenog opkoračke, vrlo uskog i kamenog puta.
Josip skreće nalijevo i nastavlja put po jednoj širokoj i ljepšoj cesti. Na dnu ceste vidim nazupčani zid što ga već poznajem.
Marija sjaši s magarčića kod jednih vratiju gdje je mjesto za magarce. Kažem «mjesto» jer je jedna vrsta šupe, bolje zaštitna krova, gdje je razasuta slama i gdje su kolci s kolutima da se tu mognu privezati četveronošci. Josip dade nekoliko moneta jednom čovječuljku što je dotrčao i s njima pribavi malo sijena, te zacrpe s jednim kablom vode s primitivnog izvora koji se nalazi u jednom kutu i daje piti magarčiću.
Zatim stigne Mariju i oboje ulaze u hramski prostor.Najprije se upućuju prema dvorištu gdje su oni što ih je Isus kasnije izvrsno išibao: prodavači grlica i janjaca i mjenjači novca. Josip kupi dva bijela goluba. Ne mijenja novac. Znači da već ima ono što mu treba.
Josip i Marija upućuju se prema pokrajnim vratima koja imaju osam stepenica, kako to, čini mi se, imaju sva vrata, tako da kocka Hrama bude uzdignuta iznad tla. Ta vrata imaju veliko predvorje, kako je to kod kapija naših gradskih kuća, da vam dadnem jednu ideju, ali još prostranije i ukrašeno. U njem se nalaze s desne i lijeve strane dvije vrste oltara ili dvije pravokutne konstrukcije.Ispočetka ne znam kakva im je svrha.Nalik su na niska korita, jer je nutarnja strana nekoliko centimetara niža od vanjskog ruba.
Jedan se svećenik žuri ovamo. Ne znam da li ga je Josip pozvao ili je sam od sebe došao. Marija prikaže dvije siromašne golubice (i dogodi se obred Očišćenja) i ja, koja shvaćam njihovu sudbinu, skrećem pogled drugamo. Padaju mi u oči ukrasi vrlo teškog portala, stropa, atrija. Ipak mi se čini, onako ispod oka, da svećenik škropi Mariju vodom.Mora biti voda, jer ne vidim mrlja na njezinoj odjeći. Zatim Marija, koja je zajedno s golubima dala svećeniku hrpicu novca, ulazi s Josipom, u pravi Hram, a prati je svećenik.
Gledam na sve strane. To je vrlo ukrašeno mjesto. Skulpture od anđeoskih glava, palmi i ukrasa nalaze se na stupovima, zidovima i na stropu. Svjetlo prodire unutra kroz jedinstvene duge i uske prozore što su, razumije se bez stakla, i koso usječeni u zid. Mislim, da je na taj način spriječeno da unutra prodire voda za pljuskova.
Marija pođe sve do jednog određenog mjesta, zatim se zaustavi. Nekoliko metara udaljene od nje nalaze se druge stepenice i nad njima se opet nalazi jedna vrsta oltara.Iza njega je opet jedna druga konstrukcija.
Opažam da sam mislila da se nalazim u Hramu, a bila sam naprotiv u mjestu koje opkoljuje pravi Hram ili Sveto, iza kojega, čini se, da ne može nitko unići osim svećenika.
Ono što sam ja držala Hramom bilo je samo zatvoreno predvorje koje s tri strane okružuje Hram, gdje je zatvoren Tabernakul. Ne znam da li sam dobro rastumačila, ali nisam ni arhitekt ni inženjer.
Marija predaje svećeniku svoje Dijete, koje se sada probudilo i kruži svojim nevinim očicama začuđenim pogledom dojenčeta od nekoliko dana. On ga uzima na ruke i podiže ga ispruženih ruku, okrenut prema Hramu, stojeći nasuprot onoj vrsti oltara što stoji na vrhu stepenica. Obred je završen. Dijete bi vraćeno Mami i svećenik odlazi.
Tu ima ljudi koji znatiželjno gledaju. Kroz njih si krči put pognuti i šepavi starčić, koji se opire o štap. Mora da je jako star, rekla bih sigurno preko osamdeset godina. On se približi Mariji i zamoli je da mu dadne za jedan čas mališana. Marija mu ga dadne smješeći se.
Uvijek sam mislila da Šimun pripada svećeničkom staležu, a naprotiv on je običan vjernik, barem sudeći prema odjeći. Uzima ga, ljubi ga. Isus mu se smješi s nesigurnim smješkom dojenčeta. Čini se da ga znatiželjno promatra, jer starčić plače i smije se zajedno, a suze su mu blistav ukras što teče između bora, i ostaju kao biseri na dugoj i bijeloj bradi, prema kojoj Isus pruža ručice. Isus je to, ali je uvijek djetešce, i što se miče pred njim privlači njegovu pažnju i daje mu volju da pograbi stvar da bolje shvati što je.Marija se i Josip smješe, a i prisutni koji hvale ljepotu Mališana.
Čujem riječi svetog starca i vidim začuđeno lice Josipovo (Šimun, držeći na rukama Isusa, zaplače u svojem kantiku /vidi Lk 2,29-32/ radi čega se Josip začudi ne zato što on ne zna tko je Isus, nego radi čuda Duha Svetoga koji učini starca prorokom) i potreseno lice Marijino i onog malog mnoštva što je dijelom začuđeno i dirnuto, a dijelom, na riječi starca, obuhvaćeno radošću. Među njima se nalaze bradati i uobraženi sinedristi koji kimaju glavom, gledajući Šimuna ironičnim sažaljenjem. Morali su misliti da je sišao s uma zbog starosti.
Marijin se smješak ugasi u vrlo živoj bljedoći, kad joj Šimun navješta bol /vidi Lk 2,34-35/
Koliko ona o tom zna, ta joj riječ probada dušu. Približi se više k Josipu, Marija, da se ohrabri i u svojoj boli pritisnu Dijete na grudi i pije, kao ožednjela duša, riječi Ane Fanuelove koja kao žena, ima sućuti s njezinim trpljenjem i obećaje joj da će joj Vječni zasladiti nadnaravnom snagom čas boli. «Ženo, Njemu koji je dao Spasitelja svome narodu, neće manjkati moć da dade svog anđela da te utješi u tvojoj boli. Nikada nije manjkala pomoć Gospodinova velikim ženama Izraela, a ti si mnogo veća od Judite i Jaele
/vidi Judita 13, Suci 4,17-23/. Naš će ti Bog dati srce od najčistijeg zlata da se odupreš moru boli, po kojoj ćeš biti najveća Žena, Majka svih stvorenja. A ti Dijete, sjeti se mene u času svoga poslanja.»
I tu prestaje viđenje.
|