www.tebe-trazim.com

mislim da maroon muči i pojam šta je žrtva, čovjekovo žrtvovanje ...
dokle ono treba ići?...evo nešto u vezi toga:


u nama ima dijelova koji moraju umrijeti. Razmaženost, egoističnost, moraju se liječiti, a lijek je „umrijeti sebi“. To znači reći „ne“ nekom dijelu sebe. To znači stegu, a onda to znači 'žrtvu'. Post čini dio tog ozdravljujućeg procesa. Druga stvar o žrtvi ima vezu sa značenjem „prikazati“. Što ja nudim Bogu? Kad dopustim ognju Duha Svetoga da me očisti, da ono što je već duhovno mrtvo u meni, može napokon biti uništeno i uklonjeno. Što onda mogu ponuditi Bogu jesam ja sam, očišćen ognjem (žrtvovan).

Ljubav Božja može spaliti u meni i ubiti grijeh i nesavršenosti. To nije djelo za dan ili za godinu dana, nego važno je imati tu nakanu. Konačno, to je Božje djelo, a ja u tome surađujem. Ja se također žrtvujem kroz žrtvu poslušnosti. Poslušnost može biti stvarna žrtva; poricanje oholosti i odabir poniznosti (u nekim slučajevima čak ponižavanje. „Onaj tko se ponižava, bit će uzdignut!“

svi smo mi buraz "na Boziju sliku i priliku", i svi smo umjetnici, kao sto je umjetnik Onaj koji nas je stvorio. poenta je u tome, da se jedino iskrena umjetnost prepoznaje kao nesto lijepo, i vrijedno. ljubav, kao osnovni pokretac svakog osjecaja, bio on sretan ili tuzan, daje pravu vrijednost "umjetnickom djelu", i jedino takav, iskren osjecaj radja umjetnicko djelo. svako ostalo covjekovo djelo je bezvrijedno. samo djelo inicirano ljubavlju ima neki smisao, i jedino kao takvo spada u domenu umjetnosti.

Dobro si stavio 'mijenjati' u navodnike, jer to što spominješ nije mijenjanje. Ne, ne može se prošlost mijenjati, a ja se ne želim s njom miriti na ovaj način koji spominješ. Ne želim dobrim i smislenim nazivati nešto što nije dobro i što mi nema smisla samo zato što se ne može promijeniti.

Traženje ima nek svoje prirodne granice. Tako je npr. David molio za ozdravljenje djeteta dok je dijete bilo živo. Kad je jednom umrlo, više nema smisla moliti. Tako da bih ja rekla - da, piše tražite dok vam ne dosadi. Jer jednom kad dosadi, onda to više nije to. Onda to više ne može biti obećani biser, jer jedan 'biser' navodne ljubavi ali koju moraš moljakati preko svojih snaga da bi se kao ljubav očitovala, e takav 'biser' više nije biser. To je otprilike ko da je u onoj prispodobi onu udovicu sudac bacio u zatvor, i ona odrobijala svoje, a ti kažeš da Isus nije rekao da prestane tražiti oslobođenje ako odrobija svoje.

sa prosloscu mozes raditi sta ti volja, iz prostog razloga sto proslost ne postoji.

Joj, Hrki, ovo me asociralo na jedan vic kojeg zna pričati moj otac. On je inače 'vlaj', a bitka između 'vlaja' i starih splićana je poznata stvar. I onda on onako slatko prepričava taj vic iz svoje mladosti, a radi se o dovikivanju između dva stara splićanina - oca i sina.

Došao sin u vinograd, zatekao vlaja, pa viče ocu:
- Pape, papeeee, uvati san vlaja u vinograd!!
- Vodi ga vamo gospu mu oćevu!
- Papeee, ne da se.
- A kad se ne da, ti ga pusti.
- Pusti bi ja njega, neće on mene.

E tako bi se i ja maknula od teorije o milosti, samo neće ona od mene.

dobar
a ima i ona varijacija:

pita mujo hasu:
- sta bi ti haso napravio, kada bi tvoju zenu u sumi napao medvjed?

kaze haso:
- ja se nebi uplico. bas me briga. sam je napao, sam neka se i brani!

Kad analiziramo grijeh, kako on osvaja ljudsko srce, posebno čitajući biblijski tekst o grijehu Adama i Eve u drugom poglavlju knjige Postanka, vidimo da je u korijenu grijeha sumnja, sumnjičenje Boga: je li Bog tako dobar kao što kaže? Može li se čovjek osloniti na njegovu riječ? Je li doista Otac? Iz te sumnje rada se nepovjerenje: ne očekujemo da nas Bog može ispuniti, učiniti nas sretnima. Tada se čovjek pokušava snaći sam, u neposlušnosti, i tako se rađa sebičnost, požuda, ljubomora, strah, sukobi, nasilje i cijela povorka raznih zala.

Iz ovoga možemo shvatiti kako je vjera bitna: ona je korijen našeg iscjeljenja i našeg oslobođenja; iz vjere se rađa cijeli životni proces koji iscjeljuje proces smrti što ga je izrodio grijeh. Zato Isus toliko insistira na vjeri. «Zaista kažem vam ako imadne vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: 'Premjesti se odavde onamo! I premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće». «Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo», kaže poslanica Hebrejima. (o. Jacques Philippe, Unutarnja sloboda)

Ovo je jedan vrlo znakovit citat. Slažem se s prvim dijelom citata - uistinu se stvar svodi na to da li čovjek vjeruje da ga Bog može usrećiti, i ako to ne vjeruje onda ide svojim putem. On to navodi kao problem jer da je to grijeh. Po meni je problem ako se to napravi kasno. Jer ta 'sreća' koja se obećaje bi trebala početi već i sada, kako taj kaže vjera je već neko imanje onog čemu se nadamo. No stvar je da nije. Ja nisam bila ni na koji način sretna dok sam vjerovala da me Bog može i hoće usrećiti, samo sam živjela u iščekivanju kad će to biti. A sad kad se toga sjećam, shvaćam da me je takva vjera samo spriječila u tome da se snađem sama. On kaže da se iz tog samostalnog snalaženja rađaju požuda, sebičnost, itd. Ja pak smaram da nema ništa loše u tome da čovjek učini što može da bude sretan. Od uzdanja u Boga, i višenja po crkvi, nema vele vajde. Takvo je moje iskustvo.

ja ne iščekujem...
onog trenutka kad sam uvidjela i povjerovala - ŽIV JE!!!
počela je odiseja jedne sreće..
ne kažem da sam u to odiseji bila i nesretna..al rekla bih da je podloga stalna..
neko skrušeno priznanje - Ti si oj Bog, moj Spasitelj, jedino sam u Tebi pravo sretna, iskreno sretna .. bez obzira na sve, na okolnosti..
u redu.. koliko toliko sam zdrava i imam krov nad glavom..
al imam i svojih "križića" ..
ja bih rekla da nikad nisam vjerovala da će me On usrećiti..
više sam išla za tim da otkirvam ono što On hoće za mene, što je najbolje za mene..
nije to lako..
pa i kad bih nešto drugo, a sumnjah jel dobro, jel suglasan ..
kontala sam ostaviti prostora - neka bude kako Ti želiš...
a zatim je nerijetko bilo kako sam se potajno nadala .. u takvim čudnovatim okolnostim, u situacijama 5do12...
da ne mogu ništa drugo reći nego - On!!
i dok sam išla gedati njega..
vidjela sam sebe u Njemu..
i spoznah, sretna sam
a na neki način, sestro, nije to bilo što sam očekivala il makar prvotno očekivala ...

Ja jesam iščekivala, jer nisam bila sretna, niti sam sad sretna iako sam sklona vjerovati da je živ. Što bi meni trebalo značiti to da je 'živ' osim da je ta cijela, za moj pojam grozomorna, teorija istinita. Kad bih rekla da sam jedino u njemu sretna, to bi bila čista laže. Ne vidim razloga zašto bih to govorila, ili 'priznavala', kad to jednostavno nije tako.


Zašto bi mene bilo briga što on hoće za mene? Štoviše, kako to što on hoće može biti 'najbolje' za mene ako ja to decidirano ne želim? Niste vi meni ljudi jasni.


E pa, ja mogu samo posvjedočiti da je u mom životu bilo suprotno. Ako ćemo smatrati da je Bog gospodar okolnosti, e onda ja mogu samo konstatirati da je neke okolnosti u mom životu, pogotovo one koje se tiču mog pokušavanja s religijom, tako aranžirao da to crnom vragu ne bi palo na pamet. Po onoj Thompsonovoj - ljutu travu na ljutu ranu. Moram priznat da je lijek bio prilično učinkovit - izliječio me od obilaženja crkava tako efikasno kako nisam vjerovala da je moguće...