www.tebe-trazim.com

Brzinski sam odgovorila na ovaj tvoj post nečim na što me tada asocirao. A sada kad čitam ponovo asocira me na nešto drugo, što taman ima veze sa sljedećim citatom koji mi je intrigantan.

Naime, kažeš da je 'sveopći' (btw, baš me zanima tko to sve spada u to 'sveopći') dojam na forumu da tražim kruha svrh pogače. Ta poslovica zapravo znači da netko već ima najbolje, a on traži i bolje od toga. U verziji moje mame glasi 'tko traži kruha svrh pšenice, naći će napoličinog'. Navodno je pšenični kruh najbolji koji može biti, a napolični najgori. Dakle, po tom bih ja već trebala imati nešto što je najbolje. Hmm, ja samo mogu reći da ako imam, nisam baš sigurna da mi se to najbolje sviđa. Što ako se meni taj ‘nekompliciran život’ jednostavno ne sviđa?

Što nas dovodi opet do o. Philipea jer u onom što slijedi upravo spominje tu ljepotu života. Naime, on dalje priča o patnji koja se odbija u poglavlju pod naslovom ’trpljenje koje najviše boli je trpljenje koje odbijamo’ koji dosta govori o čemu se tu radi. To poglavlje je i opet zapravo korektno očitavanje stanja stvari, samo ko apologija Boga mi baš i ne šmeka. I onda nastavlja s poglavljem ‘odbiti trpljenje znači odbiti život’ u kojem piše sljedeće:


Odbiti trpljenje znači odbiti život, odbiti sve ono lijepo i dobro što život donosi.
...
Treba biti realističan: prestanimo jednom zauvijek sanjati o životu bez boli i bez borbe. Tako će biti u raju, ali tako nije na zemlji.
...
Trpljenje treba doista prihvatiti. Život je dobar i lijep takav kakav jest, zajedno s teretom boli. Kad je Bog stvorio čovjeka i ženu, na svaki je ljudski život izlio neizmjerni blagoslov koji nikad nije bio povučen, usprkos grijehu i trpljenju koje grijeh uzrokuje, jer «neopozivi su dari i poziv Božji», posebice onaj prvi dar i prvi poziv, a to je život. Svaka egzistencija, čak i ona bolna, beskrajno je blagoslovljena i dragocjena.


Što se prve rečenice tiče, odakle njemu da netko ne bi htio zapravo odustati od dobrog i lijepog koje život nudi, samo da ne mora trpjeti? U drugoj rečenici mi je simptomatično ovo ‘treba biti realističan’. A odakle ta ‘realnost’? Što je ona? Nešto neutralno što je tako kako jest, neka zadanost? E pa nije u ovoj priči. U materijalističkoj filozofiji bi to možda moglo proći, ali u ovoj filozofiji je sva realnost potekla od Boga. I na kraju ovaj zaključak koji sam podcrtala. A zašto je ta egzistencija dragocjena? Zato što je neizbježna činjenica da postojimo, pa po onoj njegovoj logici pristanka na neumitne činjenice bolje da se pravimo da to hoćemo i da je to dragocjeno, jer će nam pobuna donijeti samo još više muke?

Ok, tu cjelinu o prihvaćanju patnje je autor završio manje-više u istom stilu koji se ukratko može sažeti sa 'ako ne moš izbjeći trpljenje, a ti se uvjeri da ga baš hoćeš'. Što meni baš ne šmeka, ali nije da ne uviđam logiku tog savjeta. I sada slijedi cjelina o prihvaćanju drugih. Lik stvarno dobro piše, u smislu da vrlo jednostavnim riječima vrlo dobro iznese svoju poantu.

Prvo govori o tome kako nam više smeta trpljenje koje su izazvale osobe, nego mrtve stvari, jer nekako imamo osjećaj da s ljudima nije tako moralo biti. Slažem se. Nadalje govori o tome da dosta trpljenja koje nam drugi izazivaju može biti posljedica jednostavno razlike u karakterima (tipa netko je šlampav, a netko drugi picajzla, pa se međusobno iritiraju), a ne nekog namjeravanog zla. I tu se slažem. E onda dolazi na red opraštanje.

Rekavši to treba dodali da sigurno postoje slučajevi u kojima trpljenje koje mi uzrokuju drugi ljudi doita dolazi zbog njihove krivnje. Tada nije dovoljno biti samo prilagodljiv i pun razumijevanja u prihvaćanju razlika o kojima smo govorili; tada treba nešto više i teže, a to je praštanje. Moderna kultura (na primjer filmovi) ne čini baš mnogo na vrednovanju praštanja, naprotiv, ona najčešće opravdava kivnost i osvetu. Zar će se tako umanjiti zlo u svijetu? Treba ponovno snažno ustvrditi da je praštanje jedini put za ublažavanje trpljenja koje tišti čovječanstvo. (o. Jacques Philippe, Unutarnja sloboda)

I jopet je čovjek u pravu. Gajenjem mržnje se ništa neće postići. Istina jest, koliko god to možda bilo teško progutati, da će se čovjek najmanje patiti ako uspije oprostiti i nadići neko zlo koje mu je počinjeno. I tako se uistinu minimizira trpljenje. Uz jedan jako bitan dodatak koji se odnosi na ovo boldano. A taj dodatak je da to vrijedi ako ćemo da čovječanstvo postoji. Naime, postoji i jedan efektivniji način minimiziranja patnje - da ničeg nema. No valjda je naše postojanje neumitna činjenica, pa to spada u onu da se nema smisla protiv toga buniti.

Praštanje je katkada tako teško jer više-manje svjesno mislimo da bi oprostiti osobi koja nam uzrokuje trpljenje značilo praviti se kao da nam nije učinila ništa nažao; to bi značilo zvati «dobrim» nešto što je zlo, odobravati nepravdu, što ne možemo prihvatiti. Oprostiti ne znači složiti se sa zlom niti se praviti kao da ono nije zlo. To bi naravno bilo neprihvatljivo: postoji istina koju ne smijemo izvrgavati ruglu. Praštati znači: ova me je osoba povrijedila ali je ja ipak neću osuditi, neću je izjednačiti s njezinim grijehom niti sam istjerivati pravdu. Ostavljam Bogu, jedinom koji istražuje bubrege i srca» i koji «sudi pravedno» da odvagne ta djela i da donese pravdu. Neću na sebe uzeti tu pretešku i osjetljivu zadaću koja pripada samo Bogu. (o. Jacques Philippe, Unutarnja sloboda)

Uh, kako se samo slažem s ovim boldanim. A za ostatak, ne znam kakvu to 'pravdu' Bog može istjerati. Ne može učiniti da ne bude ono što je bilo, a šta čovjek ima od toga da se krivac ne znam koliko kazni...

Evo jednog citata iz iste knjige (Unutarnja sloboda), a koji je meni prilično zanimljiv. Naveden je u okviru tematike o oprostu (drugima valjda), ali ja mislim da nadilazi tu tematiku, i da se može promatrati i šire.

Jedna od najvećih poteškoća koju nam valja oprostiti dolazi od sljedećeg: imamo osjećaj da nam je, zbog nekog bolnog događaja ili negativnog ponašanja neke osobe iz naše osobne povijesti, bilo uskraćeno nešto što smatramo važnim, čak životno važnim. Taj nejasan osjećaj da su nam neka potrebna dobra bila uskraćena nečijom krivnjom često pothranjuje kivnost. Može se raditi o materijalnim, osjećajnim, moralnim dobrima (nisam primio ljubav na koju sam imao pravo, za koju smatram da mi je bila potrebna, itd.) ili o duhovnim dobrima (zbog nekog poglavara i njegovog ponašanja ne mogu se duhovno razvijati...).

Ovo je prvi pasus, i kažem da se problem može razmatrati i šire, jer ovaj osjećaj uskraćenosti o kojem priča može nastati ne samo od drugih ljudi, nego i od 'više sile'. Rodiš se bolestan, umre ti roditelj, itd. itd. Onda se ta 'kivnost' koju on spominje ne odnosi na osobu, nego na život eventualno, na splet okolnosti, ili u konačnici na Boga koji je to dopustio.


Da bismo bili sposobni oprostiti, živjeti mirno i bez zlopamćenja čak i onda kad nam okolina uzrokuje trpljenje svojim razočaravajućim ponašanjem, treba shvatiti jednu važnu stvar: osjećaj frustracije koji smo opisali mora biti radikalno preispitan jer ne odgovara stvarnosti. Moram dozvoliti obnovu svojeg mentaliteta i sudova da bih razumio koja su istinska dobra i da bih shvatio da mi tuđi grijeh, zlo koje od drugih dolazi, ništa ne oduzima. Nemam dakle valjanog razloga da se na njih ljutim.

I evo odgovora. Prvo što mi smeta je ovo podcrtano. Nije istina da nam ništa ne oduzima. Oduzima nam. Samo je pitanje koliko je to što nam oduzima bitno. No njegov odgovor na to je da 'moram dozvoliti obnovu svog mentaliteta', i to pazi – da bih razumio koja su istinska dobra. A na koji način to izvesti, a da to bude autentično, a ne zapravo mehanizam koji se u psihologiji naziva 'kiselo grožđe'?! Ako nešto što ti je bitno ne možeš imati, e onda uvjeri sebe da to ni ne želiš.


Na materijalnom i ljudskom planu ljudi mi, naravno, mogu oduzeti mnogo toga, ali mi ne mogu oduzeti [b]ono bitno, ono jedino istinsko i definitivno dobro: ljubav Božju prema meni, moju ljubav prema Bogu i procvat koji iz toga proizlazi.[b] Nitko mi nikada ne može oduzeti mogućnost da vjerujem u Boga, da se u Njega ufam, da Ga ljubim, posvuda i u svim okolnostima. Nitko mi nikada neće moći oteti to bitno i istinsko dobro niti mi zabraniti procvat onoga što je u meni najdublje i definitivno. Jer, čovjek se bitno izgrađuje kroz vjeru, ufanje i ljubav; sve ostalo je drugorazredno i relativno i može nam biti oduzeto, i to još uvijek neće biti nikakvo apsolutno zlo. U nama postoji nešto neuništivo, a to nam jamci vjernost Božja i Njegova ljubav. «Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam... Pa da mije i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni».

I evo razrade odgovora. Ono istinsko dobro, jedino, ono na koje se moramo preporoditi, je ta fantomska 'ljubav Božja prema meni'. Da je meni samo znat što je to. Kako se to očituje? Naravno da mi nitko ne može oduzeti ono što se ne očituje ni na kakav način.

Slažem se sa svime što si citirala. Koliko god se iz obične ljudske perspektive opraštanje činilo kao posebno velikodušan čin, iz kršćanske perspektive nije tako. Kršćani su dužni oprostiti jednako kao što su dužni ljubiti (željeti i činiti dobro) - potpuno besplatno i unaprijed, prijatelju i neprijatelju jednako - jer tako želi Bog. Oprostiti ne znači složiti se sa zlom niti se praviti kao da ono nije zlo, kako kaže Jacques Philippe, ali svakako znači zaboraviti na zlo, ne uzimati zlo za zlo, na isti način kako to čini Bog kad nam oprašta grijeh, s potpuno istim efektom: uspostavljanjem prijašnjih odnosa, koje je grijeh narušio. Fra Ante Grbeš u Ulomcima duše kaže: "Kad se oprosti prijatelju ponovno se dobije prijatelja." A o psihološkom efektu opraštanja piše:

Oprostiti znači osloboditi se svih negativnih razarajućih naboja koji su u našem biću usmjereni prema nekom. Možda i prema samom sebi. Onaj koga muči ovo iskustvo zna da se osjeća sapet, da su mu tijelo i duša u nekom grču. Osjeća se duhom zarobljen. Usuđujem se reći da se takav čovjek osjeća bolestan. Stoga ne čudi kad netko nakon milosnog Božjeg zahvata oproštenja kaže da se osjeća preporođen ili, za onog kome je oprostio, da je taj ponovno živ za njega.

Sve se ovo gore odnosi na situacije u kojima je grijeh očit a počinitelj se kaje i traži oproštenje. Međutim, nije rijetkost da ljudi upadnu u ogorčenost i grijeh neoprosta zbog svoje vlastite zloće, bez da im je učinjena bilo kakava nepravda ili je pak njihova povrijeđenost/uvrijeđenost u velikom nesrazmjeru sa zlom koje im je učinjeno. Nerijetko je to zbog duboko ukorijenjene zavisti nad dobrima bližnjih (primjerice kad neka djevojka ne može "oprostiti" svojoj prijateljici što je ljepša od nje) ili općenito zbog ljudskog sebeljublja. Klasičan primjer je neopraštajuća mržnja koja se zna roditi u srcu (pogotovo ženskom) zbog tzv. neuzvraćene ljubavi: "Heaven has no rage, like love to hatred turned, nor hell a fury, like a woman scorned." (William Congreve, "The mourning bride", 1697.) Budući da nitko nikome nije dužan pokloniti ekskluzivnu ljubav o kojoj je tu riječ (a vrlo slično vrijedi i za prijateljstvo), povrijeđenost i neoprost nisu posljedica stvarne nepravde (moralnog zla), nego štete koju cijenjeni "ego" u takvim situacijama nužno mora pretrpjeti. Iz kršćanske perspektive vrlo korisno iskustvo.

Hm, nisam sigurna da se s ovim slažem. Čitala sam svojevremeno knjigu od Jeana Monbourquettea pod naslovom 'Kako oprostiti'. Čovjek je i teolog i psiholog, te ima iskustva u savjetovanju ljudi. On baš tamo piše kako 'oprostiti' nije isto što i 'biti kao prije'. Možda pronađem taj citat, pa ga stavim poslije, iako ovdje nije tema. Zapravo, možemo čak pogledat što o tome piše i sam o. Jacques Philippe. Jedan od onih citata o opraštanju koji sam stavila (ovaj), ima nastavak u ovim dolje riječima.

Osim toga, osobu koja me je povrijedila neću zatvoriti u okvire konačnog i neopozivog suda, nego ću na nju gledati s nadom: vjerujem da se u njoj nešto može promijeniti i poboljšati i nastavljam joj željeti dobro. Isto tako vjerujem da Bog može izvući dobro iz zla koje mi je bilo učinjeno, iako se ono - gledano ljudskim očima - može činiti nepopravljivo ... Na kraju krajeva, čovjek može uistinu oprostiti jedino zato što je Krist uskrsnuo od mrtvih i zato što je to uskrsnuće jamstvo da nas Bog može isciieliti od svakog zla.

Vidiš, ja se s ovim što lik piše ponovo slažem. Jer pazi, željeti nekome dobro nakon što si mu oprostio, nije isto što i vratiti se na isti odnos koji si s nekim imao prije. Ljudi su kompleksni. Npr. to što o prijateljstvu pričaš – može se ponekad dogoditi da neka osoba nije svjesna svojih motiva. Misli da je prijatelj nekome na svjesnoj razini, ali na podsvjesnoj te zapravo koristi za neke svoje ciljeve. Ne želi tebi dobro, nego pomoću tebe želi postići neko svoje dobro. I može se dogoditi da dođe do situacije u kojoj će to postati prilično očito, barem tebi, i to te onda povrijedi. E, sad čovjek tu mora oprostiti, tj. nastojati se riješiti mržnje, čak i osjećaja da želiš da ta osoba 'plati', itd. Sebe radi, ako ništa drugo, jer ovaj lik dobro kaže na jednom mjestu da takvi osjećaji najviše tebe vezuju. No što poslije? Da li je 'dobro' za tu osobu (i za tebe isto) da se vratiš u isti odnos? Ja nikako ne mislim da jest. Dapače. To bi zapravo značilo samo davati prigodu tome drugome da ostane u svojoj egocentričnosti. Bilo da je ta osoba svjesna da te koristi, bilo da je nesvjesna. Dakle, ja istovremeno toj osobi nastavljam željeti dobro, a ne uspostavljam prijašnje odnose. Bar dok se ne promijeni to nešto za što o. Philippe kaže da možemo vjerovati da će se promijeniti. Zapravo, čak ni tada se ne mora čovjek s nekim uspostaviti stare odnose. Može, ali i ne mora. Pa odnosi se često prekidaju i bez grijeha, čisto jer ljude život odvede različitim putem.

Da, tako je to iz obične ljudske perspektive. Psihologija ništa drugo ne zna, niti može znati, pa zato mantra o "podsvjesnoj razini", egocentričnosti drugih, prekidima i slično. Iz kršćanske perspektive sve to funkcionira potpuno drukčije: čovjek je odgovoran samo za ono što svjesno čini, priznaje i svoje i svačije sebeljublje kao neizbježan i doživotan korov duše, pa ipak vjeruje da prava ljubav nikad ne prestaje. Ne sklapa ekskluzivne i cjeloživotne ljubavi (što u svojoj biti svako istinsko prijateljstvo a još više brak) s ljudima koje nije dobro upoznao. A kad do takve ljubavi ipak dođe, ne vjeruje u rastave i prekide, barem sa svoje vlastite strane. Zato je odnose koji ne obećavaju najbolje prepoznati i prekinuti što prije - ili barem redefinirati. Ljudi su različiti i prava prijateljstva su rijetka. Sirah kaže jedno od tisuću.

Dodao bih još da bi svaki važan odnos trebao biti utemeljen u istini, stvarnom međusobnom poznavanju, kako dobrih tako i loših karakteristika, kroz duži vremenski period. U primjeru koji navodiš zapravo uopće nije problem u opraštanju konkretnog grijeha osobe koju dobro poznaš - nakon čega bi uslijedila obnova prijateljstva - nego u fundamentalnom nepoznavanju osobe koju si (očito prerano) doživljavala kao 'prijatelja'. I potpuno se slažem da u takvim slučajevima nema nikakve potrebe za uspostavljanjem prijašnjeg odnosa. Treba, naravno, oprostiti, riješiti se svih negativnih i razarajućih osjećaja prema toj osobi, ali 'mrtvorođenče' ne treba oživljavati silom. Dovoljno je teška i ona temeljna kršćanska ljubav dobrohotnosti (koju smo dužni vršiti prema svim ljudima bez razlike), da bismo si život komplicirali uspostavljajući ekskluzivne odnose koji očito ne funkcioniraju.

Da bi dobrohotna ljubav mogla biti prijateljstvo treba biti obostrana. "Amicitiam dicimus esse benevolentiam in contrapassis." Stoga ljubav prijateljstva može postojati samo između razumnih, osobnih bića. Svako navezivanje na nerazumno biće, u želji da zadobije obrise prijateljstva, bilo bi zapravo zbrka emocija. Za prijateljstvo nije dostatna ni stvarna obostranost dobrohotnosti. Ono mora obojici prijatelja biti svjesna obostranost. Susretnu li se dva čovjeka u stvarnom obostranom poštivanju i iskrenoj dobrohotnosti, a da jedan od njih ne zna o toj sklonosti drugoga, to još nije prijateljstvo. Prijateljstvo nije tek susret. Potrebna je otvorena, a ne prikrivena benevolencija (dobrohotnost). Ljubav prijateljstva raste tek onda kada je uvjerena da pronalazi odgovor. (Ivan Koprek SJ, "Toma Akvinski o prijateljstvu")

Samo bih komentirala par stvari ovdje. Prvo, nema smisla pričati da je to tako iz perspektive 'psihologije' kad sam ti ja spomenula i navela pisanje dva upravo teologa. I Jean Monbourquette i Jacques Philippe su teolozi i svećenici. Nadalje, to što govoriš kako stvar iz kršćanske perspektive funkcionira, i za što je čovjek odgovoran, to znam, ali to nije ono o čem pričamo, ne? Mi pričamo o tom kako dalje. Tu čak odgovornost nije toliko bitna. Recimo, netko može pituravati zid, pa tebe usput poprskati. Sad, ti možeš pomisliti da on to radi namjerno, pa biti ljut na njega, a onda čak skužiti da taj netko nije svjestan da pituravanjem prska tebe. No bez obzira na to da li je on svjestan što čini ili nije (dakle, je li odgovoran ili nije), ti ćeš se skloniti s mjesta gdje si stajao sve dok traje pituravanje. Vrlo jednostavno.